Amadeo Modiljani

Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Amadeo Modiljani

amedeo_modigliani.jpg

Princ boema
Amadeo Modiljani ,"ukleti slikar" s Monparnasa, nenadmašan i jedinstven, kao umetnik i kao boem čiji buran i dramatičan život i dan-danas zadivljuje, predstavljen je u muzeju Complesso del Vittoriano, na izložbi koja će biti otvorena do kraja juna u Rimu. Poslednja izložba "Večni grad", posvećena velikom majstoru, čiji nadimak Modi, asocira na Francusku reč "maudit", što znači "proklet" održana je davne 1959. Posle 47 dugih godina Rim je Modiljanija ponovo primio u svoj zagrljaj.

Italijan po rođenju, Modiljani je bio jedna od najfascinatnijih i najromantičnijih figura moderne umetnosti,čije će stvaralaštvo na ivici klasicizma i romantizma, između ostalog biti zapamćeno po izuzetnoj eleganciji i senzualnosti.
Grandiozna izložba predstavila je stotinjak njegovih najboljih dela među kojima su slike, akvareli, skulpture i crteži. Počevši od njegovih ranih godina, pa sve do tragičnog kraja u Parizu.U muzeju je vladala svečana tišina, svi su hodali na prstima, a sa zidova su gledala zamišljena i pomalo tužna lica.Sve stolice su zauzete,jer posetioci sede i po nekoliko sati, upijajući u sebe svu snagu i lepotu njegovih vanvremenskih radova, uživajući u onome što je ondašnje vreme i društvo nemilosrdno odbacilo.Sa svojom sposobnošću da uđe u unutarnju stvarnost, duhovnu i dramatičnu, mističnu i tragičnu, on otkriva nesagledive prostore, a njegova dela zapanjujuće snage, opčinjavaju. Slikar visoko stilizovanih portreta čija melanholična lica imaju duge vratove, okrugla ramena i bademaste oči, stvorio je najraznovrsniju i najneobičniju galeriju slika muškaraca i žena. Genije koji stalno otkriva svet u složenosti ljudi: u prijateljima i u neprijateljima, u jednostavnim slikarima i u prefinjenim književnicima, u nespokojnim ženama, kao i onima koje su se pomirile sa sudbinom, u licima prepunim bola, kao i u licima nasmejanim.

-Rođen 12.jula, 1884.godine u Livornu, Modijeva kreativna lutanja bila su začinjena drogom, alkoholom i ženama.Zaljubljen u poeziju,aristokratskog izgleda, čas razdragan, čas tužan, Modiljani je bio u razdoru sa samim sobom.Znao je noćima da raspravlja o Bodleru i Malarmeu, i svojim prijateljima je često recitovao. Njegova ljubav prema poeziji bila je dirljiva, ali ono što je njegove prijatelje još više fasciniralo, bila je njegova odlična memorija i to u momentima kada je bio najpijaniji. Detinjstvo je proveo u blagostanju u gradu nezavisnog duha, otvorenog poznatom i nepoznatom, trgovini i svim vrstama uticaja. U Livornu su u to vreme radili Tomazijevi, Oskar Gilja, Đovani Bartolena, Ulvi Lijedi, a i mladi umetnici kao što su Nomelini, Natali, Romiti,Benvenuti, Gambođi.Prekinuvši klasično školovanje zbog bolesti,Modiljani počinje svoje slikarsku avanturu1898. Njegov prvi i jedini učitelj bio je Guljelmo Mikeli,(post-makjajolista).Slikarstvo studira u Firenci oduševljavavajući se starim slikarima 14. i 15. veka.Žudnja za umetnošću i novim saznanjima, nagnala ga je 1901.godine na put po Italiji.Njegove oči uživaju u neprocenjivom blagu Napulja, Kaprija, Rima Firence, Venecije...Osećajući se sputanim, posle kratkog boravka u Veneciji, 1906. godine kreće u Pariz.Meka moderne umetnosti u koju se dolazi na hodočašće, okupila je u to vreme čitav niz evropskih slikara koji su se tu nastanili aktivno stvarajući. Pesnici, muzičari, pisci, slikari, prosjaci i prostitutke i svi oni poznati i nepoznati, i puni nade. Na domaku noći i tame, Pariz je živeo punim plućima.Kafane su bile prepune i iste kako ih je Van Gog slikao, a zvezdana noćna svetlost slivala se niz pariske pločnike obasjane noćnim fenjerima.

Tamo se formirao i poseban pojam „pariska" škola, koji više određuje fenomen nego stil, a kojoj je pripadao i Modiljani, koji je, od kada je došao u Grad svetlosti, zapadao u ozbiljne krize dok nije stvorio svoj stil i sopstvenu umetnost. Po strani od avangardnih pokreta, koje je simpatisao ali im nikada nije pripadao,bio je svedok rađanja i razvoja kubizma, ali ga je on malo zanimao.Jedno se jedino njegovo delo približava kubizmu,( Mladenci,1915) s dve vertikalno oblikovane figure čime je istaknuta ukočenost, a istovremeno i komičnost para, kao da ismeva jednu ljudsku zgodu koja je strana slikarevom duhu.Njega je u prvim pariskim danima zanimao Sezan. Postavši legendarana figura boemskog života, zgodan i anđeoskog lica, Modiljani je zahvaljujući svom životu, vrlo brzo dobio nadimak "Princ boema". U ateljeu na Monmartru, on je ostavio završena i nedovršena platna, mermerne statue, mermerne fragmente,crteže. Ali nije ostavio graviru koja reprodukuje Blagovesti Simona Martinija, iz Uficija. Nju je stalno nosio sa sobom, kao relikviju koja mu je pomagala da očuva veru u svoje istinsko slikarsko poreklo, srž Sijene u tim linijama koje se pregibaju u punom skladu s blistavošću boja.

Crtež je za Modiljanija bio dar prirode kojeg je očuvao netaknutog i branio čitavog života.Bio je rođeni crtač, što se vidi po njegovim prvim radovima, koji su danas skoro svi izgubljeni. Između 1911 i 1912, Modiljanija je zanimala skulptura, ali se zbog slabog zdravlja opredeljuje za slikarstvo.Zna se za njegovih 25 skulptura od kojih su sve od kamenog peščara.Najveći broj se nalazi uSAD. Nadahnut afričkom umetnošću, Sezanovim slikama i Brankuzijevom skulpturom, on lagano traži sopstveni put. Njegova lutanja traju do 1917. godine, kada se posvećuje portretima i aktovima. Modiljani je svoje stvaralaštvo vezao za klasiku i tradiciju koja je u njemu, kao Italijanu, ostala do kraja živa i prisutna. Odan čoveku i isključivo slikar portreta i aktova, koje je znao ekspresionistički da izduži i prelomi on je bio pre svega pesnik tuge i sete. Svi ti likovi, optočeni elegantnim i manirizovanim crežom nose u sebi i čežnju, i tugu i setu nad zagonetkom života. Razvio je veliko prijateljstvo s poljskim pesnikom i kupcem njegovih dela,Leopoldom Zborovskim i njegovom ženom Hankom.Oboje će naći mesto na njegovim slikama.Kao i

Pol Gijom, mladi i ambiciozni art diler,glavni kupac njegovih radova tri godine, Žan Kokto, osetljivi kicoš sa oštrim licem i aristokratskom ravnodušnošću.Portretisao je Brankuzija, koji je delio njegov entuzijazam za skulpturu, Kislinga, Sutina, kao i bezbroj žena koje je voleo, a koje su njega volele još više. Nepoznate žene, zauvek besmrtne u Istoriji umetnosti.Posebno mesto zuzima engleska pesnikinja Bijetris Hejstings i Žana Ebitern, najveća ljubav njegovog života. Senzualne, ponekad besramne, ali nikad vulgarne, čulne i čedne. Pune poetske misterije, izduženog vrata, one predstavljaju jedinstveni spoj čulnog i duhovnog. Veoma je teško, naročito u figurama žena, otkriti šta je u njima uzneto, a šta poniženo.To je moguće samo ako umemo da shvatimo slikarevu prirodu u kojoj se stapaju čovek i umetnik koji zna koliko uzbuđuju radosti tela i koliko je dostupno i nedostupno prevazići ih. Sa očima punim tople tajne, u njima se nazire sukob putenosti i osećanja, drevnog zadovoljstva i tek otkrivene drame. Poput Dučićeve ljubavne lirike,one su bujne i raskošne, često duboko melanholične, a ponekad pomalo koketne, dok u sebi nose beskrajnu i večnu tugu.

Ovi dugovrati portreti,ove nage žene što trijumfuju i koje nas danas toliko fasciniraju, tada nisu imale isti uspeh. Pa ni približan. Tokom kratkog i dramatičnog života, njegova najdublja tuga, ona koja je uništila njegovu dušu, potkopala njegovu bolest, mnogo više od loših uslova za život, alkohola i droge, bila je činjenica da njegov genij nije bio prepoznat.

Energija zapanjujuće snage, koju je u svom delu i životu oličavao,ovaj neshvaćen i nesrećni anđeo, ugasila se jednog hladnog januarskog jutra, 1920.godine.Umro je u 36.godini,od tuberkuloze, nedostatka hrane, želje da se leči i nedostatka entuzijazma.On koga nisu razumeli tokom života, postao je legenda nakon smrti, kako obično biva. Svoj život Modiljani je okončao u bolnici Milosrđa, dozivajući svoju majku i uzdišući: "Draga Italijo". Narednog dana, njegova žena, Žana Ebitern, se u osmom mesecu trudnoće, bacila sa osmog sprata. Modiljanijeve zadnje reči u taksiju koji ga je vozio u bolnicu bile su: " Poljubio sam svoju ženu. Zakleli smo se na večitu sreću." Njeni roditelji nisu dozvolili da ona počiva kraj jednog Jevrejina, te dvoje ljubavnika nije sahranjeno zajedno. Priređena mu je veličanstvena sahrana, a oko hiljadu ljudi je pratilo je povorku sve do Per-Lašeza.Tek posle tri godine Ebiternovi će pristati da promene odluku i tako danas dvoje ljubavnika koji su se jedno drugom zakleli na " večitu sreću" počivaju u istoj grobnici.
 
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
306

AMEDEO CLEMENTE MODIGLIANI


230-modigliani.jpg



Amedeo Modigliani (1884 – 1920)


- Expressionism




portrait-of-frank-burty-haviland-1914.jpg!HalfHD.jpg


Portrait of Frank Burty Haviland, 1914


- source: wikiart



 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
306
hb_1997.149.10.jpg



Amedeo Modigliani - Woman's Head, 1912


Medium: Limestone
Dimensions: 68.6 x 23.5 x 24.8 cm
Sculpture

source : metmuseum.org/

 
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
306

L1988-62-18-11176x1500.jpg


Amedeo Modigliani: Jean Cocteau, 1916–17.

Oil on canvas, 100.4 x 81.3 cm.

The Henry and Rose Pearlman Collection on long-term loan to the Princeton University Art Museum.



* source - artfixdaily.com

 
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
306
DP157354.jpg

Amedeo Modigliani - Woman in Profile, 1909.

Medium:Watercolor and graphite on paper
29.5 x 25.1 cm

* source : metmuseum.org





a612f5_16f81d3e9aa94eab9f82304bec1172bd.jpg

Amedeo Modigliani, Self-portrait (1919)

Oil on canvas, 100x65 cm. Museum of Contemporary Art, San Paolo

* source : monochrome.it



19640-Amedeo_Modigliani_053.jpg

Amedeo Modigliani, Autoritratto, 1919
detail

* source - arte.it



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
MODILJANI - UKLETI SLIKAR Tuberkulozni alkoholičar, zavisnik od žena i hašiša bio je genije svog vremena

Tuberkulozni alkoholičar, zavisnik od žena, hašiša i etra, nepriznat, siromašan i mrtav već u trideset šestoj, sa poslednjom slikom koja se sušila na štafelaju: Amedeo Modiljani (1884-1920) bio je romantičarski izuzetak u sve apstraktnijoj umetnosti 20. veka.

168fdedcce5b4b9dd.jpg

Akt, 1917, privatna kolekcija ©Tate Modern

Čak i njegov nadimak, Modi, je šala na račun francuskog izraza "peintre maudit" (pentr modi) ili "ukletog slikara", fraze skovane pola veka pre nego što se rodio. Počeo je kao autsajder, Jevrejin u katoličkoj Francuskoj, došljak iz Italije koji je recitovao Dantea na Monmartru a završio kao probisvet, pokušavajući da zaradi koju paru slikajući portrete uglađenih Parižana. Kako je jedan tako napaćen život iznedrio tako spokojna dela? Na ovo pitanje pokušavaju da nam daju odgovor dve izložbe posvećene Modiljaniju, u Galeriji "Tejt modern" u Londonu i Jevrejskom muzeju u Njujorku.

Daleko veća i atraktivnija je postavka u Londonu koju čini 12 aktova i stotinu portreta, među kojima su neka od njegovih najboljih dela nastala tokom 14 godina boravka u Parizu.

Na prvi pogled, svaki Modiljanijev portret ili akt je zapanjujuće divan i – sličan: duguljasto lice, blago nagnuta glava, vitko telo. "Nemoguće da su baš svi imali obrve u obliku V i upale, bademaste oči?", pitate se. Međutim, ovi manirzmi jednog mladog umetnika pokušaj su da se ostavi trag i obeleži prisustvo stilom prepoznatljivim već na prvi pogled. Priča se da je Žan Kokto, pesnik i slikar, ostavio svoj portret u Modiljanijevom ateljeu."Slika i ne liči na mene, već na Modliljanija, što je bolje", konstatovao je, misleći, pri tom, na stil, a ne na izgled naslikane osobe.

2949204ead69fed83.jpg

Portret Pola Gijoma, 1915, Musée de l’Orangerie, Paris. Collection Jean Walter et Paul Guillaume

Ruku na srce, umeo je Modiljani da naslika i osobenije portrete, koji samo što ne progovore, poput lika svog nervoznog, gizdavog patrona Pola Gijoma ili nekadašnjeg cimera iz ateljea, veličanstvenog i moćnog Dijega Rivere, čija se energija preliva iz platna.

Stručnjak za Modiljanija i kokustoskinja izložbe u Londonu, Simoneta Frakveli, kaže da se nada kako će posetioci moći da otkriju više o umetniku nego što su mislili da znaju.

- Svako ima osećaj da je Modiljani uvek isti, ali kada prošetate po celoj postavci vidite postepeni razvoj, uvođenje novih elemanata o kojima možda niste razmišljali. Postoji jedna zajednička nit na svim radovima, ali kada dođete do kraja primetićete sitne modulacije i nijanse među njima – ističe Frakvelijeva.

31aad8d99bea74c4d.jpg

Eksponati u Tejtu

Modiljanijevi rani radovi, sa svetlim koloritom i grubim potezima, pokazuju kako je proučavao Sezana i Tuluz-Lotreka. Ubrzo je, međutim, postao fasciniran primitivizmom, afričkim maskama, egipatskim statuama i kmerskim budama iz Kambodže. To ga je inspirisalo da se okrene skulpturi između 1911. i 1913, pa je sedam duguljastih kamenih glava bilo izloženo na Jesenjem salonu kubističkih slika 1912. u Parizu a neke su i sada u "Tejtu". Modiljanijev patron Pol Aleksandr pisao je: "Kada bi neka figura progonila njegov um, crtao bi je grozničavo, neverovatnom brzinom, nikada nije retuširao, već deset puta počinjao iznova, kraj svetlosti sveće. Isto tako je i vajao. Dugo bi skicirao, a onda direktno 'napadao' kameni blok". Legenda kaže da je, u stanjima pijanstva, grlio te skulpture i nazivao ih svojim "stubovima nežnosti".

Na drugoj izložbi, "Modiljani bez maske" u Njujorku, niz skica karijatida prate stilizovani crteži glava čija je facijalna geometrija skoro opsesivno smirena, nedokučivi ideal.

4e8cf1e91eb393798.jpg

Amedeo Modiljani

Kustosi obe izložbe ističu da žele da preprave mit o umetnikovom životu kao jednoj divljoj, nepromišljenoj i samodestruktivnoj vožnji. Ali možemo li da odvojimo ta dva: život od mita? Ako ništa drugo, hronološka postavka u Tejtu samo podvlači kontrast između čistoće njegove linije i haosa njegovog života. Ovo postavlja staro pitanje da li poznavanje umetnikovih mana nekako devalvira njegovu umetnost?

"U Modiljanijevom slučaju, mislim da nije tako. Istina, on je svojevoljno i ponosno igrao ulogu modernističkog napaćenog sumetnika; muški je objektivizovao žensko telo; usvojio je elemente primitivne umetnosti bez tručnice nelagode. Dane je natapao apsintom i hašišom. Prijatelji su ga posmatrali u eksplozivnim naletima nasilja ili sklupčnog uza zid od očaja. Ali, kako je samo stvarao!", ocenjuje Dženi Uglou u svom prikazu izložbi u "Njujork rivju of buks" (The New York Review of Books).

5418914e2fed3159d.jpg

Beatris Hejstings, 1915, privatna kolekcija

Kroz njegove portrete možemo pratiti i buran ljubavni život umetnika: visoku, lepu rusku pesnikinju Anu Ahmatovu koja je stigla u Pariz 1910. i postala mu ljubavnica, kako se odmara na svom kauču, ili britansku književnicu Beatris Hejstings, sa tamnom kosom, napućenim ustima i prefinjenim stavom.

Te senzualne slike, sa krivudavim linijama ramena, grudi i bedara, sa referencama i na stare majstore i savremene stilove, bili su smeli komercijalni poduhvat. Poljski pesnik Leopold Zborovski, Modijanijev galerista od 1916, predložio mu je taj obrazac, obezbeđivao slikarske materijale, prostor za studio i modele.

6c3cd60474d5a73e6.jpg

Eskponati u Tejtu

Decembra 1917. izložio je neke aktove na svojoj prvoj (i jedinoj) samostalnoj izložbi u Parizu. Dan kasnije je zabranjena jer je jedan policajac bio šokiran prizorom pubičnih dlačica. U današnje vreme teško je shvatiti zašto je izložba bila skandalozna ili kako je to Modiljani bio radikalni slikar: njegov "modernizam" onoga vremena danas deluje tako staromodno. Međutim, Modiljani jeste modernizovao akt. Matisov "Plavi akt, suvenir iz Biskre" i Pikasove "Gospođice iz Avinjona" 1907. su divljački dekonstrusale ženski oblik. Apstraktni "Akt koji silazi niz stepenice" Marsela Dišana iz 1912. još je dalje otišao u eksperimentisanju sa ovim konceptom.

U impresionističkom Parizu akt nije bio najvažnija tema, ali posle 1900, piše istoričar umetnosti Kenet Klark, "kada se umetnost ponovo više bavila konceptima umesto senzacijama, akt je bio prvi koncept koji je umetnicima padao na pamet". Modiljani je, međutim, ostao u sferi osećaja.

724b776ddbecdaafa.jpg

Ležeći akt, 1919, Museum of Modern Art, New York

Opirao se konceptualnim igrama kubista u korist elegantnih stilizacija renesansnog klasicizma. Njegove vijguave figure sa uvrnutim kontrapostima podsećaju na Botičelija i Parmiđanina, melanholično sagnute glave vraćaju nas u Sijenu 14. veka, a tada zaboravljena poza sa rukama znad glave u njegovim najveštinijim erotskim slikama su omaž Đorđoneovoj "Usnuloj Veneri" i antičkoj arhitekturi. Čitav njegov opus određuje ideal lepote za kojim je večito tragao. Kada je imao 16 godina i oporavljao se od tuberkuloznog izliva krvi, shvativši da neće dugo živeti, posetio je Rim i otkrio svoju misiju: "Sa najvećom lucidnošću pokušaću da formulišem istine umetnosti i života koje sam primetio razbacane među lepotama Rima. Tragaću za otkrivanjem i preuređivanjem njihovih kompozicija da bih od njih stvorio sopstvenu istinu života, lepote i umetnosti".

Nensi Ajerson, kokustoskinja izložbe u Londonu, nada se da će posetioci videti više od puke golotinje.

- To su izvanredna dela. Imaju divnu senzualnost a u isto vreme govore o vrlo važnom trenutku za mlade žene. Ženska istorija se menjala – objašnjava Nensi. Te slike nastale su tokom Prvog svetskog rata kada je većina mladića bila u rovovima a žene sticale nezavisnost i dobijale priliku da više rade.

- Možda se nikada neće udati. Možda će umreti same. Možda neće imati decu. Iako to nije bio feminizam kakav dans pozanjemo, mislim da je zanimljivo da na njegov modele gledamo kao na žene koje su imale izbor – rekla je Ajersonova. Poziranje je tada bilo unosan posao i dvostruko više plaćen nego rad u fabrici.

80e4b7c224ea2c1bc.jpg


Neke žene su nervozne, druge savršeno samouverene.

- Osećate da te žene predstavljau svoje karaktere. Da, one su samo modeli, ali često je njihov izbor frizure ili šminke bio vrlo smeo za to vreme – navodi Ajersonova. Njihova tela jesu idealizovani seksualni oblici, ali lica su lica individualnih žena: neke gledaju otvorenih očiju, ili gvire zavodljivo ispod dugih trepavica, treće žmure ili puštaju da im se glave oklembese kao da im je dosadno. Jedna Alžirka, model Almaisa, zadržala je na sebi ogrlicu; uspravna Elvira zadržala je dostojanstvo. Kao da je sam Modiljani pronalazio smiraj u njhovoj nepomičnosti, daleko od njegovog grozničavog života, daleko od masovnh grobnica i ratnih pustošenja.

9ef81f314973837cc.jpg

Žan Ebitern, 1919, The Metropolitan Museum of Art, New York

Četiri meseca posle zabrane izložbe, aprila 1918, Modiljani je napustio Pariz i otišao na jug Francuske, zajedno sa slikarom Haimom Sutinom i svojom mladom devojkom Žan Ebitern. Slikao ju je besomučno, sa smeđom kosom i upalim, praznim očima a kada se njihova ćerka, takođe nazvana Žan, rodila, delovalo je da je konačno našao malo mira i posvećenosti.

Sa juga Francuske vratili su se u Pariz 1919. Rat je bio gotov, a njegovo zdravlje kao da se popravilo. Zborovski mu je pronašao studio i skromno mesto na Monparnasu gde će da živi sa Žan (njeni roditelji, dobrostojeći posvećeni katolici, odrekli su je se jer je bila u vezi sa Jevrejem i uz to propalim umetnikom). Zahvaljujući virtuelnoj realnosti, posetioci u Londonu mogu da uđu u njegov poslednji studio, sednu ispred štafelaja sa poluzavršenim platnom, dok parisko sunce probja kroz otvorena okna a poslednja cigareta gori u pepeljari.

10d5dfe5117cd69187.jpg

Amedeo Modiljani 1919, pred kraj života

Modiljani se ubrzo potom opet ozbiljno razboleo, ovoga puta fatalno: preminuo je januara 1920. u 36. godini od tuberkuloznog meningitisa izazvanog prekomernom dozom alkohola. Dva dana kasnije, u poodmakloj trudnoći sa njihovim drugim detetom, 22-godišnja Žan je izvršila samoubistvo.

112286a0fe589a778c.jpg

Žan Ebitern

Njihove smrti napravile su od Modiljanija večni mit. Ali, pored sveg tog mučenja, njegove slike su ostale za buduća pokoljenja, vijugave i graciozne. Iako izložba baca novo svetlo na Modiljanija, ne možete pobeći od činjenice da je bio pravi boem, loš dečko, ženskaroš koji je obožavao rum, apsint, opijum hašiš i kokain. Simoneta Frakveli kaže da izložba istražuje njegov rad, a ne mit.

- Između svih tih napada pijanstava i švrljanja naokolo, mora da je radio nešto vredno pomena, jer ova dela koja su nam ostala to dokazuju – zaključuje kustoskinja.

Izložba "Modiljani" u Galeriji "Tejt modern" u Londonu traje do 2. aprila a "Modiljani bez maske" u Jevrejskom muzeju u Njujorku do 4. februara.

(Blic Online)
 
Učlanjen(a)
28.02.2018
Poruka
51
Modiljani, nažalost, nije imao priliku da bolje upozna svoju ćerku. U januaru 1920, pošto je počeo da iskašljava krv, otkriven mu je tuberkulozni meningitis, od koga je i umro 24. januara te godine. Imao je samo 35 godina.

Modiljani je sahranjen na groblju “Per Lašez” u Parizu. Ubrzo nakon njegove smrti, umetnički krugovi su shvatili koga su izgubili. Za samo nekoliko godina njegove slike su se u Londonu prodavale po ceni koja odgoavara današnjoj protivvrednosti od hiljadu funti. 0018-016-Amadeo-Modiljani-Sredizemnomorskij-pejzazh[1].jpg
Koliba - Sredozemni pejzaz
 
Poslednja izmena od urednika:
Natrag
Top