Šta je novo?
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
37.509
Aleksandr Skrjabin

1_zps2bifrqvo.jpg


Aleksandr Nikolajevič Skrjabin (rus. Алекса́ндр Никола́евич Скря́бин; Moskva, 6. siječnja 1872. – Moskva, 27. travnja 1915.), ruski pijanist i skladatelj.

Životopis

2_zpsbqi7logy.jpg

Aleksandr Skrjabin (oko 1879.)

Aleksandr Skrjabin glazbeni je talent naslijedio od majke, izvrsne pijanistice Ljubov Petrovne Ščetinine koja je, nažalost, umrla samo godinu dana nakon Aleksandrova rođenja. Brigu o odrastanju i odgoju dječaka tada je u najvećoj mjeri preuzela očeva sestra Ljubov Aleksandrovna Skrjabina, koja mu je pružila i prvu glazbenu poduku. Aleksandrova je umjetnička nadarenost već u najranijoj dobi bila zapažena: kao petogodišnjak znao je na klaviru odsvirati melodije koje bi čuo, godinu dana kasnije počeo je skladati prva djela, pisati poeziju, inscenirati i izvoditi dramske predstave, sve to – dakako – u krugu obitelji. U ljeto 1882. počeo je pohađati privatnu nastavu klavira kod Georgija Eduardoviča Konjusa, a u jesen iste godine položio prijemni ispit na Moskovskoj kadetskoj školi. No, tijekom školovanja Aleksandar je često i u raznim prigodama nastupao kao pijanist pa je i ljubav prema glazbi kasnije ipak prevladala. Sergej Tanejev preporučio ga je 1885. znamenitom ruskom pijanistu i pedagogu Nikolaju Zverevu, koji je odmah prepoznao genijalnu nadarenost mladoga glazbenika, veličanstvenu snagu i umjetničku dorađenost njegovih izvedbi te neobično brzu i duboku moć uživljavanja u sadržaj i stil izvođenih djela.


Nakon tri godine marljivoga učenja kod Zvereva, Skrjabin je 1888. na moskovskom Konzervatoriju započeo studij kompozicije kod već spomenutoga Sergeja Tanejeva i studij klavira kod Vasilija Safonova. Studij kompozicije trebao je kasnije nastaviti u razredu Antona Arenskija, ali je zbog nesuglasica s novim profesorom odustao od diplome. No zato je 1892. s velikim uspjehom diplomirao klavir i za nagradu dobio malu Zlatnu medalju (veliku Zlatnu medalju tada je dobio Skrjabinov studijski kolega Sergej Rahmanjinov).


Godine 1894. Skrjabin debitira kao pijanist u Sankt Peterburgu. Iste godine upoznaje poznatoga ruskoga nakladnika i mecenu Mitrofana Beljajeva, koji mu organizira prva koncertna gostovanja u inozemstvu (1895/96). Ta su gostovanja i koncerti, prilikom kojih je Skrjabin gotovo isključivo izvodio vlastita djela, snažno i pozitivno utjecali na Skrjabinov međunarodni ugled i karijeru. Nakon naročito uspješnih koncerta u Parizu, 1898. godine postaje profesorom klavira na moskovskom Konzervatoriju i sve se više afirmira kao skladatelj. U Moskvi se zadržao sljedećih pet godina i u tom je razdoblju skladao brojna djela za klavir: ciklus etida op. 8, nekoliko zbirki preludija, prve tri sonate i jedini koncert u fis-molu.


Sljedećih nekoliko godina – točnije od 1904. do 1909. – Skrjabin je s obitelji putovao svijetom i živio u inozemstvu: Švicarska, Italija, Francuska, Belgija i Amerika u tom su mu razdoblju bile i dom i inspiracija. Njegov je skladateljski ugled u svijetu i u Rusiji značajno porastao nakon praizvedbe Treće simfonije (nazvane još i Božanska poema) 1905. godine u Parizu. Dvije godine kasnije (1907.) Skrjabin se nastanio u Parizu. Ruski impresario Sergej Djagilev, koji je u to vrijeme vrlo aktivno promovirao ruske skladatelje i njihovu glazbu, organizirao mu je niz koncerata u zemljama zapadne Europe.


1909. Skrjabin se vratio u Rusiju, gdje je nastavio marljivo skladati. Umro je od sepse (otrovanja krvi) u travnju 1915. godine u rodnoj Moskvi.

3_zps6ddw2hpg.jpg

Nikolaj Zverev okružen učenicima. Slijeva nadesno: Samuelson, Skrjabin (u kadetskoj odori), Maksimov, Rahmanjinov, Černjaev, Keneman i Presman

Glazba

4_zpschszzwpj.png

Skrjabinov »mistični akord«

U ranim Skrjabinovim skladbama primjetan je utjecaj Chopina i Liszta. Kasnije je upoznao glazbu Wagnera, Ravela i Debussya pa je, nadahnut njihovim glazbenim nazorima i idejama, sve samosvjesnije počeo razvijati i vlastiti skladateljski stil. Budući da je bio izvrstan pijanist, skladao je pretežito glazbu za glasovir, ali i simfonijska djela. S vremenom je napustio tradicionalno poimanje tonalitetnosti temeljeno na tercno građenim akordima i njihovim međusobnim funkcionalnim harmonijskim odnosima te je stvorio vlastiti tonski sustav svojevrsne »superkromatike«, rabeći često i tzv. sintetske ljestvice (specifičan i posebno odabrani niz tonova). Temeljem tih ljestvica nastajali su i (sintetski) akordi, koje je najčešće tvorio superponiranjem različitih oblika intervala kvarte. Jedan od takvih je i tzv. mistični akord: budući da ga je Skrjabin obilno rabio u svojoj posljednjoj dovršenoj skladbi Prometej: Poema vatre, poznat je i pod nazivom »Prometejev akord«. Skrjabin je bio sinestet i pojedine je tonove »vezao« uz određene boje. Tako je, primjerice, u Prometeju skladao i dionicu za svjetlosni glasovir. Težio je, poput Wagnera, idealu sveobuhvatnoga umjetničkog djela (Gesamtkunstwerk). Njegov nedovršeni Misterij trebao je biti sinteza svih umjetnosti, a predviđao je čak i uporabu određenih mirisa.


Aleksandr Skrjabin je svoje skladateljsko poslanje shvaćao kao misaonu slobodu, kao težnju ka višem stupnju ljudske svijesti. U posljednjem se desetljeću svoga života potpuno predao egocentričnom misticizmu (djelomično pod utjecajem teozofskih filozofa), uronivši u dekadentni, egzotično minuciozan stil koji je, na neki način, zvukovni ekvivalent t.zv. nove umjetnosti.

5_zpsqh4a23ie.png

Skrjabinova predodžba spektra boja i tonaliteta po kvintnom krugu

6_zpsgahwa4w4.png

Klavijatura Skrjabinova svjetlosnoga glasovira

Najznačajnije skladbe:

  • Sonate, preludiji, etide, mazurke, valceri i nokturna za glasovir
  • Koncert za glasovir i orkestar u fis-molu, op. 20 (1896/97)
  • Sanjarenje, simfonijska pjesma op. 24 (Rêverie, 1898)
  • Prva simfonija u E-duru, op. 26 (1900)
  • Druga simfonija u c-molu, op. 29 (1901)
  • Treća simfonija u c-molu, op. 43 - Božanska poema (Divin poème, 1902-1904)
  • Poema ekstaze, simfonijska pjesma op. 54 (Le Poème de l’Extase, 1905-1908)
  • Prometej: Poema vatre, simfonijska pjesma op. 60 (Prométhé: Le Poème du feu, 1908-1910)
  • Misterij (1914/15, nedovršeno)
Izvor: Wikipedia
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
37.509
Muzika u boji

1_zpsuiftjhlj.jpg


Aleksandar Skrjabin(Alexander Nikolayevich Scriabin) bio je ruski kompozitor i pijanista. Rođen je 1872. godine, u aristokratskoj porodici – njegov otac bio je oficir, a majka koncertna pijanistkinja. Kada je Skrjabin imao samo godinu dana, majka mu je umrla od tuberkuloze. Njegov otac postao je diplomata i otišao u Tursku, ostavivši malog Sašu (kako su zvali Skrjabina) svojoj neudatoj sestri.

Skrjabinova tetka bila je takoše pijanistkinja, tako da je on od malena bio u kontaktu sa klavirom. Na časove klavira išao je prvo kod Nikolaja Zverova, kod koga je učio i Sergej Rahmanjinov. Kasnije je studirao kod Aranskog, Tanjejeva i Safonova. Postao je veoma cenjen pijanista, uprkos tome što je imao malu šaku – jedva je mogao da obuhvati interval od 9 tonova.

Skrjabin je pisao uglavnom klavirske kompozicije – etide, prelide, nokturna, sonate, mazurke. Napisao je, takođe i manji broj orkestarskih kompozicija, koje su bile izuzetno popularne: 3 simfonije, klavirski koncert, dve poeme.

2_zpsamk0arir.png


Interesantno je da je Skrjabin imao teoriju po kojoj svakom tonalitetu odgovara određena boja. Njegovo orkestarsko delo „Prometej: Poema vatre“(„Prometheus: The Poem of Fire“) sadrži i deo koji je napisan za „klavir sa svetlima“ (“clavier à lumières“). To je, zapravo, poseban instrumen, napravljen isključivo za izvođenje ovog dela. Svira se kao klavir, ali umesto zvuka, projektuje svetlo različitih boja.


Skrjabin je bio jedan od najinovativnijih i najkontroverznijih kompozitora. Njegova dela bila su na repertoaru mnogih poznatih pijanista. Takođe je izvršio i veliki uticaj na mnoge kompozitore. Umro je u 43-oj godini, 27. aprila 1915. godine.

Izvor: Zanimljivamuzika.com
 
Top