Aleksandar sergejevič puškin - BAJKA O RIBARU I RIBICI

[crvendac_011]

Nana - Emil Zola (prepričano delo)

Nana - Emil Zola (prepričano delo)

1. Bilješka o piscu

Emile Zola (1840-1902), francuski romanopisac, zan~ajni teoreti~ar naturalizma i dru{tveni borac. Do knij`evnog uspjeha pro`ivio je te`ak `ivot, rade}e izme|u ostalog i kao novinar.
Eksperimentalnu metodu iz prirodnih nauka i medicine Zola prenosi prenosi u stvarala~ki knji`evni postupak. ^ovjeka treba prou~avati s biolo{ko-fiziolo{koga i socialnoga stanovi{ta opa`anjem i eksperimentom. @ivot je pojedinca uvjetovan naslje|em i sredinom, i u njima teba otkriti mehanizam op}ih zakona. Zato }e Zola otkriti svijet proroka, pogubnih i tiranskih strasti, nasilni~kih nagona, bioli{kih i animalnih strana u ~ovjekovu bi}u - potpunije i grublje nego itko prije njego u svjetskoj knji`evnosti.
Prvi ve}i uspjeh posti`e romanom Theresea Raquin, s temom o mr`nji i dubokim nesporazumima izme|u mu{karca i `ene.
Godine 1868. zavr{en je plan ciklusa romana pod naslovom Prirodna i dru{tvena povijest jedne obitelji pod Drugim carstvom, po ugledu na La comedie humanie H. de Balzaca. U nizu romana, Zola prikazuje razli~ite sredine u kojima se kre}u ~lanovi obitelji Rougon-Macquart, ali pod te{kim i sumornim pritiskom naslje|a, bolesti i dru{tvene depresije. U triologiji Zola se bavi vi{e dru{tveno-politi~kim problemima, obra}aju}i se poraznom kritikom na crkvenu organizaciju. U tetralogiji Zola otvara ne{to svijetlije perspektive u pogledima na ljudko dru{tvo i njegovu budu}nost. U skladu s teorijskim postavkama naturalizma Zola donosi u svojim djelima obilnu gra|u i obilje podataka iz vanjskog svijeta s nagla{enom te`njom da bude {to objektivnije i prirodonau~nije. Ali u osnovi svega le`i Zolna strasna , li~na priroda, i on je dao vi{e svoju li~nu sliku zami{ljenog svijeta, nego objektivnu, prirodnim zakonima strukturiranu stvarnost.

Podatke prona{ao u knjizi:Tvrtko ^ubeli} : “Teorija knji`evnosti”, Zagreb 1972.

2. Ponešto o djelu “Nana”.
“Nana” odli~an je naturlisti~ki roman, koji uz Germinal zasigurno ~ini najbolje djelo Zolina knji`evna rada. Temeljnu ideju roman pisac daje u samom romanu uspore|uju}i Nanu sa muhom.

“... muhom boje sunca, koja dolazi sa smeti{ta, muhom koja uzima smrt sa stvarima du` ceste, pa zuje}i, ple{u}i i prelijevaju}i se kao drago kamenje, samo {to stane, truje ljude po pala~ama, u koje ulazi kroz prozor.”​

Zola Nanu prikazuje kao predivnu prenosnicu klice smrti. Tokom cijelog romana pisac se najvi{e bavi Naninim likom, isti}i}i njenu ljepotu i njenu snagu koju suprotstavlja njenoj otrovnosti.

“Nana, vrlo visoka, vrlo razvijena za svojih osamnaest godina, u bijeloj tunici boginje, sa dugom plavom kosom rasutom po ple}ima...”​

---------------------------------------------------------------------------------

“On je vidio njene poluzatvorene o~i, poluotvorena usta, njeno lice o`areno zaljubljenim osmjehom, i pozadi opu{tena kosa pokrivala je le|a kao u lavice. Savijena i zategnutih udova, ona je pokazivala svoje jake kukovw, svoje tvrde dojeke kao u kakve amazonke, jake mi{i}e pod svilenom ko`om. Fina linija, jedva ustalasanih ramena i kukova klizila joj od koleta do stopala”

Roman izgleda kao niz slika iz `ivota kurtizane Nane i tek pomalo se nazire optu`ba nemoralom tada{njeg dru{tva. Zola Nanu ne opisuje kao neku pokvarenu djevojku, ve} je u cijelom romanu ~ini privla~nom opravdavaju}i njene postupke. Ona se preko svojih ljubavnika izdigla visoko, ali je istovremeno propadala dok se nije utopila u nemoralnoj prljav{tini.
Zola je u promatranju destruktivnog pona{anja svoje glavne junakinje, njoj pot~inio svaki detalj svog pripovijedanja. Pomo}u Naninih razli~itih ljubavnih pokreta pisac ju je prikazao kao fotografski snimak stvarnosti {to je i temelj naturalizma.
Nana je svoje ljubavnike , Steinera i Muffata, podnosila samo zato {to joj je trebao njihov novac. Ona je grabila zlato ne razmi{ljaju}i o posljedicama, povode}i se samo svojim instinktima. pojavom Fontana javlja se u njoj neki novi osje}aj koji je do tada zanemarivala, Nana se zaljubljuje i upravo ta njena ljubav prema Fontanu dovodi je do propasti. Sanjaju}i o sre}i ona trpi sve Fontanove udarce i tu je Zola prikazuje kao slabu i podlo`nu `enu koja je prepi{taju}i se u potpunosti svojim instinktima i osje}ajima morala do`ivjeti pad. Odav{i se ponovo prostituciji da zaradi za `ivot dala se izbaciti iz vlastita stana.
U svim svojim ljubavnim, odnosno mo`da ipak poslovnim pothvatima ona je tra`ila korist. Bez obzira na njenu destruktivnu stranu li~nosti ona je bila jaka osoba, uspjela je od svojih ljubavnika dobiti ono {to je `eljela. Nana bila je kurtizana koja je uz svu nemoralnost ipak imala neki svoj ponos.

“To je smije{no, bogati ljudi zami{ljaju da mogu sve dobiti za svoj novac... E pa lijepo! A ako ja ne}u?... Nije meni stalo ddo tvojih problema. Kad bih mi ponudio cio Pariz, opet bi rekla da ne}u, i uvijek ne}u...”

Iza Naninog ponosa ipak se krije lukavstvo, unaprijed je prora~unavala metode koko bi ne{to izvukla iz svojih ljubavnika i mo`da je jedan koji je najlo{ije pro{ao bio ba{ grof Muffat kojemu je Nana oduzela razum.

“ Ti uzima{ - prihvati ona odlu~no - ti }e{ udesiti da mi je do uloge.
On je ostao iznena|en. Zatim re}e uz o~ajan pokret: - Ali to je nemogu}e! Ti si sama rekla da to ne zavisi od mene.
Ona ga prekide skvr{iv{i ramenima:
Ti }e{ sada i}i dolje i re}i Boreknoveu da tra`im tu ulogu... Ta nemoj da bude{ toliko naivan. Bordenaveu je potreban novac. Pa lijepo ti }e{ mu ga pozajmiti jer ga ima{ toliko da ga mo`e{ kroz prozore bacati.”

Nana nikada nije skrivala svoj prezir i mr`nju prema bogatim osobama i takozvanim po{tenim `enama koje su bile po{tene samo izvana, ali su se kako Nana ka`e skrive~ki provodile, daleko od o~iju javnosti.
Nana je bila ustvari jedna priglupa djevojka koja je raspoklanjala ~itavo bogatstvo , a nije imala {to jesti. Sa svim svojim slabostima i gre{kama predstavljala je vid jedne francuske povijesne epohe. umrla je u jednoj hotelskoj sobi od boginja dok je svugdje odjekivalo: U Berlin! U Berlin! U rat! Spremao se rat koji je upleten u igru ljudske strasti.
Zola Nanu u odnosu s ostalim mu{karcima. On je neprestano prati, slijedi portretiraju}i svaki njen dio, svaki pokret. Zola je pristupio pokretima s takvom vjerodostojno{~u, opisuju{i svaki najmanji detalj, kao fotografija. ^ak prilikom Nanine smrti Zola je upotrebio svu svoju opisiva~ku umje{nost i opisao joj lice puno gnoja, ali uvijek isti~u}i Naninu ljepotu.

“To je bila jedna masa, gomila gnoja i krvi, hrpe smrdljivog mesa, ba~ena tu na jastuke. Gnojane bubuljice ra{irile su se po cijelom licu, jedna do druge, skvrgnute sa sivim izgledom blata, one su ve} li~ile na neku plijesan zemlje,na ovoj bezli~oj ko`i gdje se crte vi{e nisu poznavale. Lijevo oko se potpuno izgubilo u klju~anju gnojiva , drugo udubilo se kao crna pokvarena rupa. Iz nosa je jo{ curio gnoj. Velika crvenkasta krasta pru`ala se od jednog obraza i prelazila preko usta iskvariv{i ih u grozan sijeh. I na ovu u`as i gtotesnu masku ni{tavila kosa lijepa kosa, sadr`av{i svoj plemeni sjaj sunca klizala je, prelijevaju}i se kao zlato. Venera se raspadala.”

Od onako lijepe `ene ostala je samo hrpa smrdljivog gnoja, a re~enicom :” Venera se raspala .”, re~eno je sve. Sva njena ljepota stopila se u tu bolest i Nana je nestala ostaviv{i samo mali trag - kosu.
Zola kao pisac naturalizma smatra da u svom radu treba primjeniti postupke znanstvenika. Stvarala~ki rad odre|en je s tri momenta: sredinom, rasom, trenutkom. On je to primjenio u “Nani”. Nana je bila destruktivna li~nist koja je ~esto gre{ila, a sredina u kojoj je `ivjela i vrijemo koje je bilo te{ko natjeralo ju je da bude to {to je bila.
Zolin cilj bio je uzdi}i roman u sfere nauke. On je na `ivim tijelima vr{io analiti~ki rad koji kirurzi vr{e na le{evima. Smatra da likovi moraju biti fotografski snimak stvarnosti. ristupanje djelu s nau~ne strane i isticanje krajnje objektivnosti oduzimalo je piscu subjektivan odnos prema svijetu o kojem govori. Zola je bio pisac masa, opisivao je sve dru{tvene slojeve tako da je ~esto bio napadan.
Roman “Nana” jedan je od onih romana u kojima je prikazan `ivotni put glavnog junaka, njegovi padovi, usponi i razo~aranja te podlost jednog dru{tva i vremena. Prolaznost, smrt od kojih se svi pla{e prikazana je ovdje an najgori mogu}i na~in, {to i jeste osnova naturalizma. Nana ,nekada{nja ljepotica, pretvorila se u rugobu. U njenom posljednjem opisu prikazana je stravi~no, gadljivo, a uostalom to i jest cilj svega, nestanak.
Najve}i dio radnje romana odvija se u potpunoj tmini i mraku, u zagu{ljivim i prljavim prostorima sa odvratnim i gadljivim ljudima.

Link za celu knjigu: http://serbianforum.org/domace-knjige/15523-emil-zola-nana.html

 

[crvendac_011]

Umišljeni bolesnik - Žan Batist Molijer (prepričano delo)

Umišljeni bolesnik - Žan Batist Molijer (prepričano delo)

Vrsta djela:
Umišljeni bolesnik je komedija-balet u 3 čina. Komedija-balet je specifično djelo koje je na granici između opere i drame. Bile su često priređivane na dvoru Luja XIV., u raskošnom dvorcu Versaillesu. Kralj Luj XIV. je čak i sam nastupao u nekim spektaklima gdje se scenska umjetnost mješala sa velikim plesovima, lovačkim prizorima, vatrometima i igrama na vodi.

Razdoblje:
Komedija-balet «Umišljeni bolesnik» spada u razdoblje europskog klasicizma. To razdoblje traje cijelo 17 stoljeće, a javlja se u Francuskoj. To se stoljeće u povijesti književnosti i civilizacije često još naziva velikim. Tada je Francuska dominirala Europom jakošću svoje vanjske politike te utjecajima u umjetnosti i književnosti.

Podaci o piscu:
Jean-Baptiste Poquelin, Moliere rođen je 1622. godine u imućnoj obitelji. Kršten je 15. siječnja, no točan se datum njegova rođenja ne zna.
Bio je sin kraljevskog tapetara i taj mu je naslov omogućio školovanje u isusovačkoj gimnaziji te studiranje prava u Orleansu. 1642. službuje kao odvjetnik, a godinu dana kasnije osniva kazališnu družinu «Znamenito kazalište» zajedno s obitelji Bejart. Nastupao je u pokrajini i Parizu, a 1644. uzima umjetničko ime Moliere. Zbog dugova biva uhićen te zatvoren. Od 1645 do 1658 putuje po Francuskoj. Njegov brak s Armandom Bejart je izazvao skandal u pariškim krugovima. Bio je od svoje supruge stariji 20 godina. Skandal ga je natjerao da napiše «Školu za žene», koja je gotovo autobigrafski inspirirana. To mu je djelo toliko podiglo ugled da se i sam kralj zauzeo za njega i dodjelio mu stalnu novčanu pomoć. Od tada je sudjelovao u organizaciji velikih dvorskih scenskih priredaba, koje su svojom spektakularnošću i kićenošću premašile sve dotada viđeno na području kazališta. 1665. Molierova je družina službeno postala kraljevom. Tada je počeo osjećati prve simptome upale pluća, pa je zbog toga izbivao oko godinu dana sa pozornice. Tijekom četvrte izvedbe «Umišljenog bolesnika» 17. velljače 1673. stanje mu se jako pogoršalo, te je te iste večeri umro. Pregovori o njegovu sprovodu su trajali četiri dana.
Prema zapisu suvremenika Moliere je bio nizak čovjek, zdepast i okruglih nogu. Bio je otvoren i pošten, pa su mu te odlike stvorile mnoštvo prijatelja na dvoru, čak i izuzetnu sklonost Luja XIV.
Napisao je više od trideset kazališnih djela različitih vrsta. Od tih 30 djela nije sačuvan niti jedan njegov dramski rukopis. Rijetki su i njegovi autografi. Jedini njegov rukopis se vidi na nekoliko vlastoručno potpisanih novčanih priznanica.

Siže djela:
U početku vidimo glavnog lika Argana kako sređuje račune s ljekarnicima i doktorima te zbraja potrošeni novac koji je potrošio na velik broj različitih ljekova. Argan ima ženu i dvije kćeri iz prvoga braka. Angelique je dovoljno stara za udaju, te je našla već momka za koga otac ne zna. Odjednom ju otac pozove te joj rekne da joj je našao supruga. Ona se poveselila misleći da je to njezina ljubav. Ali nisu mislili na istu osobu. Aragan, koji misli da je jako bolestan, želi ju udati za liječnikova sina koji studira medicinu kako bi u obitelji mogao imati liječnika koji bi se za njega stalno brinuo. Beline, Araganova žena želi Angelique poslati u samostan, ali se pokorava mužu. U svakom prizoru Aragan izjavljuje ljubav Beline, a ona mu uzvraća.
Aragan, umislivši da mu smrtna ura otkucava, sastavlja oporuku. Za oporuku Beline ne želi čuti, i kako kaže «I ja bih pošla za vama u grob da vam dokažem kako vas nježno volim». Aragan joj želi ostaviti sav imetak, ali mu to zakon onemogućuje. Kod prijedloga da Beline prije njegove smrti uzme sav novac i mjenice iz njegove sobe Beline se uzruja rekavši da ništa od toga ne želi, ali ju je ipak zanimalo koliko su ti iznosi veliki. Sluškinja Toinette je na Angeliqueinoj strani, te ju podržava i spremna joj je pomoći. Tako odlazi javiti Cleantu (Angeliquenoj velikoj ljubavi) da Aragan sprema udati Angelique. Cleante se predstavlja kao zamjenik učitelja pjevanja kako bi on i Angelique mogli biti zajedno. Aragan ništa ne sumnja, te poziva budućeg zeta i njegova oca na večeru. Oni razgovaraju o Araganovoj neobičnoj bolesti i načinima izlječenja. Beline je primjetila Cleanta koji joj je bio sumnjiv. Kaže to Araganu, koji je potražio mlađu kćer Louison, te mu ona otkriva svu istinu. U posjet Araganu dolazi njegov brat Beralde. Beraldea je Cleante nagovorio da ga predstavi kao momka dostojnog Angelique. Aragan ne želi čuti za nju, nakon skandala koji je napravila pred doktorom i odbila muškarca kojeg joj je otac namjenio. Tu opet vidimo umišljenu bolest Aragana, kada ga je sluškinja podsjetila da sa sobom uzme štap, jer bez njega ne može hodati. Toinette i Beralde kuju dogovor kako bi uspjeli pomoći Angelique. Beralde počinje uvjeravati svog brata da on nije bolestan i da medicina je znanost za naivne. Aragan tu tvrdnju pokušava pobiti, ali Beralde ima dobre odgovore na svako Araganovo pitanje. Nakon što je Aragan odbio uzeti klistir doktora Purgona, Purgon se jako naljutio i ostavio Aragana. To je iskoristila sluškinje Toinette te se predstavila kao veoma iskusan liječnik i Aragana uvjerila da treba raditi suprotno no što su mu njegovi liječnici preporučili. Beralde Araganu govori kako ga njegova žena iskorštava, a kćer bezuvjetno voli, te ju zbog toga ne smije poslati u samostan. Aragan u to sumnja, ali pristaje na test. Beralde se sakrio, Aragan je legao na kauč i pravi se da je mrtav. Toinette tada kaže Beline da joj je suprug umro. Beline ulazi u sobu da se uvjeri, te tada naglas govori kako mora što prije uzeti sav novac i mjenice, te kako se konačno riješila muža. Aragan se digne i viče za Beline dok ona odlazi. Istu su stvar napravili kako bi testirali Angelique. No ona je plakala, jadikovala, jedina briga joj je bila što je otac umro dok se na nju ljutio; bila je potpuno neutješna. Čak je odbacila Cleantea i odlučila poći u samostan, prema očevoj posljednjoj želji. Čuvši to, Aragan zagrli i poljubi svoju kćer, sav sretan što je upoznao njezinu pravu narav. Pristao je na brak Angelique i Cleanta, pod uvjetom da Cleante postane doktor da bi se mogao brinuti za Aragana. Cleante je spreman sve obećati, no Beralde je uvjerio svog brata da to nije potrebno, da Aragan može sam postati doktor i tako sam sebe izlječiti. Beralde pozove svoje prijatelje koji čine svečani skup kako bi Aragana proglasili liječnikom. Aragan bez ikakve muke i sumnje prolazi sve testove i postaje liječnik. No, nije znao da je sve to samo predstava kako bi Beralde uvjerio brata da je liječnik i kako bi Aragan sam sebe izliječio.

Karakterizacija glavnih likova:
Aragan – je umišljeni bolesnik. Sam za sebe misli da mu nema spasa, vjeruje da će ga oni silni ljekovi izliječiti. Njegova uskogrudnost i preokupacija svojom bolešću čine ga naivnim i sebičnim, te ga ljudi iskorištavaju. Dok se on «bori za život», drugi mu samo naplaćuju svoje usluge i žive raskošno na njegov račun, znajući da mu nije ništa. No, samo ga kćer Angelique nastoji uvjeriti da je on svoju bolest samo umislio. Kasnije ga u to uvjerava i njegov brat Beralde. Aragan je veoma bogat i vjerovatno plemićkog podrijetla. Unatoč svemu, on je obiteljski čovjek, te veoma voli svoje kćeri i ženu. Ne voli kada mu se ljudi suprostavljaju i kada nije u pravu.
Beline – je Araganova druga žena. Ne cijeni svog muža, a njegovih se kćeri želi riješiti tako da ih pošalje u samostan. Od muža joj je draži novac, te ga je spremna maksimalno «olakšati» u financijskim pitanjima.
Angelique – je Araganova starija kćer. Veoma cijeni i voli svog oca te mu želi dobro, ali mu se i suprostavlja kad je njezina sreća u pitanju. Zaljubljena je u Cleantea. Obrazovana, svjesna situacije oca nastoji zadovoljiti i pomoći mu da shvati kako je on potpuno zdrav.
Louison – je Araganova mlađa kćer. Veoma je mlada, voli oca i majku. Vjerovatno nije svijesna da joj je otac potpuno zdrav. Poštuje roditelje, ali i sestru. Pouzdana do određene granice (dok joj otac ne zaprijeti batinama). Lukava i snalažljiva.
Beralde – je Araganov brat. Svjestan situacije, brata nastoji uvjeriti kako je svoju bolest umislio i pomoći mu da shvati pravu sliku svoje okoline. Voli svoje nećakinje i pomaže im. Veoma obrazovan i inteligentan.
Cleante – Angeliquein zaručnik. Voli Angelique više od ičega te će za nju sve učiniti. Obrazovan mladić, vjerojatno iz sloja građanstva.
Toinette – je sluškinja. Suprostavlja se Araganu kako bi se on mogao svađati i tako «održati na životu». Veoma je poštena i snalažljiva te lukava, odana i pouzdana. Angelique i ona su dobre prijateljice.

Tema:
Tema ovog je djela život «umišljenog bolesnika» koji za sebe misli da veoma bolestan. Postaje ovisan o doktorima i o supruzi, koji mu ne govore njegovo stvarno stanje nego iz njega nastoje izvući što više novca.

Mjesto i vrijeme radnje:
Mjesto radnje je Francuska, točnije grad Pariz. Vrijeme radnje nije naznačeno, ali je vjerojatno 17 stoljeće. Mjesto je radnje označeno na početku djela.

Problematika obrađena u djelu:
Izmišljena bolest Aragana, koja nema ni pravog lijeka niti pravog imena i posljedice tog vjerovanja koje ga čini naivnim i rastrošnim na bespotrebne lijekove.
Stil:
Ovo je dramsko djelo spoj drame i opere. To je komedija u kojoj se pojavljuje zbor i plesači.
Radnja se kronološki odvija, bez disgresija i povrataka u prošlost.
Pisac je sveznalica i prati likove kroz događaje. Djelo oponaša antičku komediju (zbor, pjevanje, plesači).
Djelo je umjereno lako za čitati. Otežavaju ga samo neke ubačene fraze na francuskom, talijanskom ili latinskom jeziku. Radnja je jasno obrazložena i vrlo zanimljiva.

Iz kritika:
Kod Moliera zapažamo neprekidan razvitak poezije komičnog. Kod njega je postojao razvitak moralne opservacije i onog što nazivamo uzvišenom komikom... U umišljenom bolesniku afirmira se u najvećoj mjeri ta prštava i neočekivana komika koja se, na svoj način, po bogatstvu mašte natječe sa Snom ivanjske noći i Olujom.

Sainte – Beuve​

U novijim realizacijama nekih farsa i komedija-baleta Molierov je dijalog ponovno uključen u okvir slikovite ili galantne inscenacije, plesova i glazbe, i zbog toga smo potpunije mogli doživjeti poetičnu atmosferu kojom je on ponekad okruživao svoje slike ljudskog srca ili naravi. (...) Istina Građanina plemića ili Umišljenog bolesnika ne može se izraziti ako se u izvedbi izostave ceremonije koje su logični završetak komičnih tokova.

G. Lanson​

Od svih Molierovih komada najviše volim svakako Umišljenog bolesnika; ta mi se komedija čini najorginalnijom, najsmionijom, najljepšom. To je najljepša proza koju poznajem. Ona neprekidno doseže punoću koja zadivljuje: mišićava je poput Pugetovih atleta ili Michelangelovih robova: sva nabrekla od životnog lirizma, od radosti i od zdravlja.

A. Gide​

Takozvane komedije-baleti koje se odlikuju glazbenim i plesnim umecima pisane su za dvor Luja XIV. Važan je njihov element raskošna oprema, ali se mogu prikazivati i skromnije i bez spomenutih umetaka. Ipak se čovjek ne može oteti dojmu da to u stvari nisu umeci nego sastavni dio djelo, pa i sama režija mora imati neki baletni karakter. To vrijedi i za one Moliereove komade koje pisac ili njegov izvođač ne krsti izrijekom tako, jer baletnih elemenata koji staru komediju dell'arte povezuju s baroknom operom ima i u drugim njegovim djelovima.

I. Hergešić​

Srećom je već odavno odbačena jednostrana, neodrživa teza po kojoj je kraljevski dvorski zabaljvač Moliere poslušno, ali preko volje, po dužnosti izvršavao naloge Luja XIV. i njegove Uprave divertismana. Tko je god makar jednom s razumjevanjem pročitao bilo koju od njegovih komedija-baleta, tko god ih je u mašti ili stvarno pokušao inscenirati, mora se priznati da se u tim djelima, u ritmu njihova kretanja, ne osjeća ni traga bilo kakve prisile. Naprotiv, baš u njima otkrivamo neku duboku, suštinsku oslobođenost, prevladanost svih stega i unutrašnjih i vanjskih cenzura, i po toj svojoj osobini komedije-baleti, tako logično, neporecivo urasli u Moliereov opus, sačinjavaju najspontaniji, šokantono «protupravilni», danas bismo valjda rekli «avangardni» pol cjelokupne dramaturške produkcije francuskog klasicizma.

M. Škiljan​

Moliere nije mogao slagati svoja djela nekim strogim redoslijedom jer mu je dužnost komičnog nametala određenu isprekidanost, određenu nemaštovitost dramskog toka. Svaki put kad su opruge strasti bile na granici stvaranja odveć dramatičnih situacija, trebalo se opustiti i proizvoljno zaustaviti igru osjećaja. (...) Moliere poznaje zahtjeve publike, i radije odustaje od dramaturške postupnosti, nego od «velikog pravila sviju pravila», a to je – svidjeti se.

J. Garapon​

Sebičnost nije oznaka karaktera. Sebičnost je stanje duha, ili još bolje: stanje duše. Umišljena bolest, ljubomora, pretjerana brižnost (koja guši), cjepidlačenje, škrtost i mizantropija samo su neke od utjelovljenih pojavnosti sebičnosti. Sebičan čovjek ne misli ni na koga osim na sebe i cijeli svijet želi podrediti sebi. Sebičan čovjek ne zna i ne čuje one druge, on samo zna tjerati svoje, ne brinući se za najbliže i ne shvaćajući da je često smiješan, a ponekad i jadan. Ukratko, sebičnost je ljudska osobina par excellance. I tako je i umišljeni bolesnik, Argan, glava kuće, otac i muž - jednostavno sebičan. Njega ne zanimaju nikakvi događaji izvan njegove bolesti. Sve što je povezano s lijekovima, liječnicima, apotekarima i kirurzima dobro je došlo u njegovu kuću - ostalo i ostali: van! A budući da se njegove želje svode na udovoljavanje samome sebi, Argan svoju kćer namjerava udati za liječnika, kako bi imao "zeta i rodbinu koja mu treba", odnosno, ne želi propustiti "priliku koja je puno bolja za njega". Zalud mu brat tumači da je njegova "bolest" pretjerana i da to ludovanje za apotekarima i liječnicima mora završiti, zalud mu sluškinja dokazuje da će njegovo vlastito srce spriječiti neželjenu udaju: jer on je u srcu - dobar. I u pravu je. Argan je dobar čovjek, voli svoju djecu i svoju drugu ženu, ali njegova bolest ga izdaje. U svojoj opsjednutosti s bolešću Argan ne pita ni za što drugo do li za svoje klistire, žuči i ulijevke. A budući da je bolestan, prema vlastitim riječima i dubokom uvjerenju, iako "doduše hoda, spava, jede i pije kao i svi ostali", Argan je zaluđen liječnicima koji su za njega sveznajući i nedodirljivi Parnas, pa je tako najveća čast razgovarati i družiti se s liječnicima. Oni su "čestita i cijenjena gospoda koju se taj blesavi bezobraznik Moliere usuđuje dovoditi na scenu". Ono čega Argan nije svjestan jest talent i razumijevanje te neznalice i bezobraznika Molierea za ljude koji ne mogu izaći iz svoje kože, ljude koji doduše hodaju, spavaju, jedu i piju kao i svi ostali, ali su ipak veći od života. Takav Argan nije više samo dosadan, sebičan gnjavator, on je osoba koju se ne zaboravlja.

 

[crvendac_011]

Uzbuna na Zelenom Vrhu - Ivan Kušan (prepričano delo)

Uzbuna na Zelenom Vrhu - Ivan Kušan (prepričano delo)

1. BILJEŠKA O PISCU:
Ivan Kušan rođen je 1939.g. u Sarajevu. Živi u Zagrebu i piše knjige za djecu: Uzbuna na Zelenom Vrhu, Koko u Parizu, Koko i duhovi, Lažeš Melita i dr. Knjige su mu prevedene na mnoge svjetske jezike i dobitnik je mnogih nagrada.

2. MJESTO RADNJE: Zeleni Vrh, jezero, vinogradi i voćnjaci

3. VRIJEME RADNJE: nakon završetka rata

4. GLAVNI LIK: Koko

5. SPOREDNI LIKOVI; Žohar, Tomo, Crni, Ivo, Božo, Isak, brijač Mirko, Emica, Milići, Leibovi, pas Bobi i dr.

Na Zelenom Vrhu počinju se iz večeri u večer dešavati provale.Lopovi prvo ubiju psa a onda ukradu sve vrijedno – kokoši, svinje, kozu i dr. Rat je tek završio i policija ništa nemože učiniti jer ima pametnijeg posla. Zato dječaci Koko, Žohar, Božo,Crni i Tomo odluče sami otkriti lopove.Prvo sumljaju na starog Isaka jer jedino njegov pas nije otrovan, ali jedne noći nestane i njegova koza.Nakon toga lopovo opljačkaju Radićeve, čija je kći Emica bila prava ljepotica i svi su bili zaljubljeni u nju.Da joj se dodvore, ispričaju joj sve o lopovima i svojim poduhvatima. Odluče slikati lopove kad ih uhvate na djelu, ali nemaju fotoaparat pa ga „posude“ od pjesnika Marija. Emica sretne Tominog starijeg brata Ivu i sve mu ispriča.
On joj se naruga i ode. Sutra svi dječaci osim Crnog dobivaju prijeteće pismo s upozorenjem da se klone gluposti jer će nastradati. Jedino Crnom lopov nudi partnerstvo, a on to odmah odluči prihvatiti jer je puno puta mislio kako da se domogne novca bez imalo rada. Lopov dođe u dogovoreno vrijeme i Crni ga odmah prepozna. Lopov mu ne želi otkriti ime drugog jer je okrutan i opasan čovjek. Crnom da zadatak da sutra odvuče dečke što dalje od kuće Leibovih koju će sutra opljačkati.
Sve otkriva slučajno mali Tomo, koji je svog brata Ivu pratio i sve shvatio, samo još nezna tko je drugi lopov. Prati i dalje brata i saznaje strašnu istinu i odluči da će ta tajna zauvijek ostati samo njegova!
Emica je krala grožđe u tuđem vinogradu i tako skrivajući se , slučajno čula razgovor Crnog i Ive i tako i ona sve saznala. Odjurila je k Tomi koji je bio na groznim mukama, sve mu ispričala i saznala da i on sve zna. Odluče da će zajedno ići obavijestiti prijatelje. Tomo im sve ispriča, uto dođe Crni i dječaci nasrnu na njega, zavežu ga užetom, strpaju u bunker i odjure saznati tko je drugi lopov.Na kraju šume spaze dvije prilike s kravom i konjem, prepoznaju Ivu koji se popikne i padne, pa ga dječaci zarobe. Jedino mali Tomo trči dalje, hvata lopova jer mora potvrditi svoju sumnju da je lopov njegov tata!
Crni se osobodio, dojurio do šume i vidio pomahnitalog čovjeka kako tuče malog Tomu koji se od silnih batina onesvjestio.Tako nije vidio psa Bobija kako nasrće na lopova.Iza njega je dotrčao Crni i odlučio spasiti dijete od ludog brijača Mirka i tako se bar malo opravdati i iskupiti pred prijateljima.
Kad se mali Tomo probudio, saznao je od majke da mu Mirko nije otac nego očuh, a Ivo polubrat što mu je bilo jako drago.
Sve sretno završi, Mariju vrate fotoaparat koji im on pokloni i kaže neka ga prodaju i provedu par dana na moru.

 

[crysis]

Slavko Kolar - BREZA

“Kolar – Pripovijetke
Satire
Humoreske
Drama”,Znanje, Zagreb 1966

1.BILJEŠKA O PISCU

Slavko Kolar je suvremeni hrvatski pisac i dramatik. Rođen je 1891. u Garešnici, a umro 1963. u Zagrebu. Po zanimanju je bio agronom pa je službovao u raznim krajevima Hrvatske. Sudjelovao je u II. svjetskom ratu, nakon kojeg se povukao u mirovinu. Najvažnija prozna djela su mu Nasmijane pripovijesti, Ili jesmo – ili nismo, Mi smo za pravicu, Svoga tijela gospodar, Glavno da je kapa naglavi i druga. Kroz svoje likove pprikazuje socijalne i ekonomske odnose na selu, a probleme oslikava s blagom dozom humora. Pisao je također drame i filmske scenarije ​

2.MJESTO RADNJE : Zagorsko selo

VRIJEME RADNJE : Nepoznato

3.KRATAK SADRŽAJ

Uvod i početak :

U prvom dijelu priče upoznajemo Janicu i njenog muža te ostale stanovnike sela, saznajemo da je Janica rodila dijete. Marko Labudan je zaokupljen svime, samo ne svojom ženom. Također saznajemo podosta o svakodnevici njihovog života.

Zaplet :

Kata i Mika Labudan, Janičini svekrva i svekar, tjeraju Janicu na rad neposredno nakon poroda. Uz teške poslove, njeno krhko zdravlje vremenom se sve više pogoršava dok na kraju nije više mogla iz kreveta. Nažalost, i dijete je umrlo. Marka se to nije odviše ticalo, jer je bio zaokupljen sastavljanjem nekakve patentne klopke. Želio je zadiviti svog šefa, gospodina nadšumara.



Vrhunac :

Cijelo je selo shvatilo kako Janici nema pomoći i pribojavali su se onog najgoreg. Iako su je sažaljevali, njena tragedija je većini bila samo teret. Marko i dalje nije obraćao mnogo pozornosti na nju. Na kraju je sirota Janica umrla.

Rasplet :

Janicu su pokopali, a već nakon 8 dana Marko je otišao na svadbu sina Tome Žugečića. Tamo se posvađao i potukao sa suseljanima te je uvrijeđen otišao svojoj kući. Tik pred svojim domom ugledao je Janičin lik. Zapravo, on je onako mamuran ugledao brezu koja ga je neodoljivo podsjećala na pokojnu ženu. U prvi mah ju je htio posjeći, ali mu savjest nije dopustila da na taj način iskali svoj bijes. Njegova pokojna Janica tek je tada potakla Marka na razmišljanje o tome što je učinio i izgubio.

4.TEMA ove pripovjetke je život i običaji jedne seoske sredine prikazan kroz život obitelji Labudan

5.IDEJA ILI PORUKA :

Ova nam priča govori o ljudskim slabostima, o zaostalosti jedne seoske sredine, o praznovjerju. Pripovjetkom je pisac želio ukazati na nepravde prema čovjeku, na odnose među ljudima koji vladaju u jednoj takvoj primitivnoj sredini.

6.SOCIOLOŠKA KARAKTERIZACIJA SELA :

Cijela se radnja odvija u jednom zagorskom selu. Od glavnih likova, tu je obitelj Žugečić koja živi bogato i raskošno, donekle izolirano od ostalog sela. Tu je i obitelj Labudan, koja bi se prema svojim sociološkim karakteristikama mogla poistovijetiti s ostatkom sela. Naime, oni su siromašni i žive u oskudici. Rade i prehranjuju se onim što stvore dok za bogate Žugečiće uvijek radi netko drugi. Time nam pisac ukazuje na razlike među seljanima koje su na neki način i dovele do različitih odnosa među ljudima i različitog shvaćanja pravih vrijednosti u životu. Janica je potpuno drugačija od ostalih u obitelji. Ona je nježna, fina i krhka poput breze, ona se ne uklapa u grubu sredinu u kojoj živi.
“Spava i Jaga, žena drugog Mikinog sina koji je u vojsci. Nju stara Kata ne goni, jer ona tobože kućevne poslove obavlja, a u stvari njih dvije složno drže protiv Janice.”
“I nju je svekrva prije gnjavila, ali otkako je došla Janica, složile se njih dvije protiv Janice i postale prisne prijateljice.”, citat,str.161
“Studeno je u sobi, mada su sinoć dobro naložili onu veliku peć na kojoj se suše bezbrojni, komplicirano musavi obojci i teški opanci.”,citat,str.161
“U sobi je tmurno i nekako kiselo. Možda od onog napoja uz peć ili od krompira i drača što se na peći kuha za svinje. Dva okanca, mutna i malena (toliko da glava nešto jačeg kalibra ne može kroz njih), propuštaju malo svjetla.”,citat,str.167
“Po zemljanom neravnom podu koprca se dvoje musave djece Janičine jetrve Jage.”,citat,str.167

7.PSIHOLOŠKA I SOCIOLOŠKA KARAKTERIZACIJA MARKA LABUDANA​

Marko Labudan je čovjek za kojeg bi se moglo reći da je bezdušan, ograničen i misli samo na sebe i vlastitu korist. Njegova se bezdušnost pokazuje u površnom i nezainteresiranom odnosu prema njegovoj ženi koja ga je istinski voljela. On se njome oženio samo da bi podigao svoj ugled kod onih koji su Janicu doživljavali kao izuzetnu osobu.​

“Neki šumar, to jest sam gospodin nadšumar, Markov šef i bog bogova, kad je vidio Janicu još kao djevojku, sav se oduševio.​

- To je cura! –Rekao je on. – Vidiš li kako je tanana, pa visoka, pa fina, kao breza! Upravo kao breza! Gotovo bih rekao; otmjena pojava!…”,citat,str.161​

“Bio je Marko čovjek služben, pa tako je valjda došlo te je izabrao baš Janicu za ženu. Da ugodi g.nadšumaru i da se pogizda pred drugom gospodom!”,citat,str.162​

Njegova primitivnost i ograničenost u razmišljanju prikazana je kroz njegovo ulizivanje i nametanje bogatijima u selu i onima koji uživaju ugled u toj seoskoj sredini. Međutim, puno toga je uvjetovano njegovim odgojem, načinom života u kojem živi i time što je zapravo nemoćan i nesposoban da tu nešto promijeni. Tek ga smrt njegove Janice na kraju podsjeti koje su to istinske vrijednosti koje čovjek ima u životu.​

“Lijepo ti je biti bolestan dva – tri dana, onako ko od šale, ali ležati četiri – pet tjedana na tvrdom krevetu, u neprestanoj i nepodnošljivoj žari, tako da se čovjeku pamet muti, kad utroba hoće od grčeva i boli da se iskida i izgori, e to je muka velika, jad golem! Pogotovu kad Marko kao da svega toga ne vidi.”,citat,str.162​

“Njegov sin Marko stajao je u suši, duboko zamišljen, mučeći se sastavljanjem nove klopke za hvatanje tvoraca. Bio je to “patent”, kojim je mislio iznenaditi gospodina nadšumara, a možda steći i mnogo para.​

Marko nije pačao u domaće poslove, pa se tako nije izjavio niti da dovezu daske za lijes niti protiv toga.Njemu je bilo svejedno.”,citat,str.163​

Breza ostaje kao vječna uspomena na njegovu Janicu koju nije dovoljno cijenio i koja će ga navesti da se pokaje.​

​

​

8.NAJZANIMLJIVIJE U ROMANU​

​

Meni je najzanimljiviji dio pripovijetke prizor kad se Marko suočava s vizijom svoje Janice na povratku sa svadbe kod Žugečićevih.​

“Najednom, kad je bio već pri izlazu iz šume, pa da udari na svoje Labudan – brdo, on zastade. Zaustavio se, ne od svoje volje, već preneražen, zgranut razrogačio oči, zaustavio dah.​

Na pedeset koraka, prema samom kraju šume, stajala je sva u neko zlatno, prozirno, drhtavo tkanje odjevena njegova žena. Njegova pokojna Janica. Ona ista koju je pred osam dana sahranio.”,citat,str.179​

“Na obronku stajala je breza. Visoka, tanka i prava. Na njoj još nekoliko listića, žutih,crvenkastih, uvelih, zlatilo se na onom jutarnjem jesenskom suncu. Oko nje i iza nje stajala je šuma. Velike i snažne bukbe, čvornasti i grubi grabovi. Hlad i tišina.”,citat,str.180​

U ovom citatu breza ponajviše opisuje Janicu, s malo listova ljubavi i pažnje koja joj je pružana, visoka, vitka i krhka, okružena velikim i snažnim bukvama, velikim i snažnim ženama iz sela. Zbog toga je Marka ova breza toliko podsjećala na Janicu.​

To je trenutak kada se Marko Labudan, ne samo suočava s uspomenom na Janicu, već i sa svojim vlastitim osobinama. Suočen je sa činjenicom da je do tada mislio da se može ponašati kako mu se prohtije i da može sve popraviti kad god želi. Sama činjenica da je bio pobijeđen duhom svoje Janice probudila je u njemu savjest i pokazala mu sve njegove slabosti. On se povlači posramljen i utučen.​

“Zaustavio se Marko pred brezom i pljunuo u dlavove. Posjeći će je da ga više ne sjeća sramote, da ga više ne plaši… Omjeri je krvavim okom, a ona stoji visoka, vitka i prava. Bezazleno mu se učini to fino, nježno drvo s bijelom, tankom, skoro svilenom korom. Tako je bila mila ta breza, tako fina i lijepa. Kao neka svetica … Nije li to ipak njegova pokojnica, Janica?​

Zadrhta mu ruka i nemoćno se spusti. Okrenu se naglo Marko, ispane iz šume, pa udari kući.”,citat,str.181​

“Marko je upravo dovršio svoju patentnu klopku i digao glavu kad je ugledao gdje se s njegove kućne strehe podigla bijela golubica. Podigla se i otprhnula naglo i nestala u mutnom jesenjskom nebu.​

Kako u čitavu selu nitko nije imao bijelih golubova, Marko se odmah dosjetio što se dogodilo. Znao je on da je to bila dušica njegove Janice.”,citat,str.170​

​

​

8.DOJAM​

​

Ovo je jedna tragična priča. Ona duboko uranja u ponore ljudskih slabosti, ona pokazuje svu tragediju kako čovjek može poniziti sebe i druge. Ona istovremeno upozorava da je čovjek nemoćan ispraviti svoje pogreške ako dozvoli da mu vrijeme izmakne iz njegove kontrole. U ovom našem svijetu jedinstven primjer za to bio je život i smrt princeze Diane. Pripovjetka “Breza” me pomalo podsjetila na tu suvremenu tragediju. Dok je živjela, Diana je trpjela svakakva poniženja, nerazumijevanja i ogovaranja. Obitelj u koju je došla izolirala ju je zbog toga što je bila drugačija od njih, a to oni, opterećeni vlastitim ograničenjima, nisu mogli prihvatiti. Tek je njena smrt podsjetila čitav svijet, ali i njenu obitelj, na njenu istinsku vrijednost. Tako nas i ova pripovijetka “Breza” podsjeća na vječne istine o čovjeku i time dokazuje koliko je ova tema prisutna u svakom vremenu i svakoj sredini.​

 

[crvendac_011]

Alkar - Dinko Šimunović (prepričano delo)

Alkar - Dinko Šimunović (prepričano delo)

BILJEŠKE O PISCU:
Dinko Šimunović rođen je 1873. g. u Kninu. Djetinstvo je proveo nedaleko Vrlike. Završio je učiteljsku školu i radio u Dalmatinskom zagorju. 1909. u knjizi “Mrkodol” izlaze sabrate pripovijetke: “Muljika”, “Duga”, “Rudica”, “Alkar”. Premješten je u Split i tu radi do 1921. godine, a nakon umirovljenja seli u Zagreb gdje i umire1933. g. “Đerdan”, “Sa Krke i Cetine” te “Posmrtne novele” su zbirke njegovih priča. “Mladi Lani” i Mladost” su autobiografijske, a napisao je i dva romana “Tuđinac” i “Porodica”.

TEMA: Ljubav harambaše Rašice i sina Salka prema Marti, prema tradiciji i junaštvu

GLAVNA MISAO: Snaga, junaštvo i tradicija pobijeđuju

MJESTO RADNJE: Cetinjska krajina

VRIJEME RADNJE: XIX. st.

LIKOVI: Rašica, Salko i Marta

OSOBINE LIKOVA:

Rašica: snažan, junak, sukobljavlja se sa sinom i pati zbog toga
Salko: lik koji gubi i postaje patnik, izgubljen u suočavanju sa tradicijom koja pobijeđuje
Marta: osječajna, odlučna

SADRŽAJ:
Alkar je priča o ljubavi oca Rašice i sina Salka prema siromašnoj djevojci Marti. Uz priču o ljubavi priča se o viteškoj igri alci, koja se svake godine održava u kolovozu u siječanje na bitku s Turcima u kojoj je Gospa pomogla junacima Cetinjske krajine. Salko i Marta su se sretali i kao djeca se rado družili te se zavoljeli. Rašica je kao mlad momak volio Martinu majku Stanu, koja je bila siromašna, ali lijepa. Obolila je i lice joj je bilo unakaženo pa Rašici nisu dopustili da se oženi njome. Oženio se sa bogatom Lucom kaja mu je rodlia sina Salka. On je vrijeme provodio u brdima kao hajduk. Luca je umrla i Rašica je ostao sam sa sinom. Kad je vidio Martu, pred očima mu je bila Stana i on je tada zavolio tu djevojku. Primjetio je da sa ona i Salko rado gledaju, ali nije mislio da bi je htio bilo tko za ženu, jer je sirota, ima već dvadeset godina, a majku joj svi smatraju za vješticu.
Marta je počela izbjegavati Salka, jer je zavoljela Rašicu. Kad je Salko rekao ocu da bi se oženio, on se razljutio i kandžijom ga istjerao iz kuće. Marta je čula što se dogodilo. Bilo joj je žao Salka, ali i Rašice. Ona je voljela obojicu. Salka kao prijatelja iz djetinjstva, a Rašicu kao muškarca kojem bi mogla biti žena. Rašica je dopustio Salku da se oženi s Martom, a ona nije mogla reći da neće kad je vidjela koliko je sretan. Došlo je vrijeme za koje živi cijela Cetinjska krajina, “Sinjska Alka”.
Među alkarima najviše su gledali Rašicu, jer je jahao najljepšeg konja i imao najljepšu odoru. Rašica je bio alkar, a sin njegov momak. Salko je primjetio kako je Marta sretno zbog pobijede njegovog oca u alci. Nakon alke rekla je Rašici da se nikada neće udati za Salka, a sutradan je otišla iz sela. Rašica se borio između ljubavi prema sinu i prema Marti. Kad se Marta vratila u selo, rekla je Salko da se nikada neće udati za njega, nago voli junaka alkara. Salko je nestao, lutao je šumama i brdima, puludio je. Pojavio se sljedeće godine na alci, na mršavom crnom konju, bos, u prnjama koje je navješao što je našao na smetlištu, a u ruci je imao štap. Jurio je i pogodio u središte alke, trudio se da je odbaci i open pogodi ali nije uspio. Ljutito je udario konja i jurnio trkalištem, a tada su ga prepoznali. Prepričavali su priču o ljubavi, junaštvu i ludilu. Salko je nastavio ludovati i pričati kako će oženiti maćehu kad mu umre otac, a on dobije alku.

 

[crvendac_011]

Basne - Ezop (prepričano delo)

Basne - Ezop

Ezop (Aisopos, 6. st. prije Krista), grčki basnopisac, rodom iz Frigije u
Maloj Aziji, vjerovatno robovskog podrijetla. Pod njegovim imenom došlo
je do nas oko 400 basni, od kojih su mnoge vjerovatno dodali kasniji
priređivači. Koristeći se vješto starim temama i spajajući ih s oštrim
promatranjem ljudi i prirode, Ezop je stvorio basnu kao književnu vrstu,
davši joj oblik dramski komponirane pričice s ponajčešće tragičnim
završetkom i s poučnom poentom, koja je često dodana na koncu i u obliku
posebne poruke. Većina njegovih basni donosi slike iz životinjskog
svijeta - u čemu je naš najveći broj nasljedovatelja - ali mnogima su
protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi pa čak i bogovi. Život
je prikazan realistički vjerno sa svim nepravdama i bespravljima što u
njemu vladaju i po tome Ezopove basne nose u sebi elemente za ono doba
napredne društvene kritike; njihove poruke sadrže realnu filozofiju
čovjeka bogata životnim iskustvom, koji cijeni i ističe moralne vrline,
ali je ujedno svjestan da u životu i prirodi vlada pravo jačeg i
pametnijeg.

Ezopove basne pisane su u prozi jednostavnim i jasnim stilom, a posebnu
im draž daje fini humor kojim su protkane.

CVRČAK I MRAVI

U zimsko su doba mravi sušili žito koje je bilo od vlage nabreklo. Dođe
gladan cvrčak i stade od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše:
"Zašto ljeti nisi skupljao hranu?" On im reče: "Nisam imao vremena jer
sam krasno pijevao. " Nasmijavši se, oni mu rekoše: "Ako si u ljetno doba
svirao, onda zimi pleši. "

Ova basna je jedna od najpoznatijih Ezopovih basni, a govori o
posljedici marljivosti i nerada. Mravi su, za svoj marljiv rad tijekom
lijeta, bili nagređeni obilatom zimnicom, a jadni cvrčak nije dobio ni
zrno. On je svojom pijesmom uveseljavao život, bio je na svoj način
kreativan i nije se brinuo za budućnost, smatrao je i nadao se da će
ostali radoholičari ipak biti milosrdni prema njemu. No, pokazalo se da
oni koji su radili i previše cijene svoj dobitak zarađen mukotrpnim
radom, jer tako na neki način nadoknađuju divne dane provedene u
beskrajnim kolonama koje se prostiru gdje god se nađe nešto jestivo. Na
određeni način shvaćam i mrave, jer u ovoj basni nema pozitivnih i
negativnih likova, svi postupaju ispravno, makar bi cvrčak mogao za
sretan kraj dobiti zrno, a za uzvrat odsvirati mravima nešto iz svog
bogatog ljetnog repertuara.
Povlačeći paralelu između prirode, mrava i cvrčka, i naše životne
svakodnevnice, u ovoj basni možemo prepoznati i jedan karakterističan
ljudski način života. Ako uzmemo da mravi predstaljaju one radišne i
marljive ljude, koje se brinu za svoju budućnost, za budućnost svoje
obitelji i društva u cjelini, onda je cvrčak tipičan predstavnik
boemskog umjetnika, zaokupljen samo i isključivo svojim umjetničkim
radom i snovima. Na jednoj strani su materijalna dobra, bez kojih nema
gospodraskog prosperiteta i budućnosti niti za pojedinca niti za društvo
u cijelini. Kao njihova protuteža stoje umjetnička nadahnuća bez kojeg
također nema života, ali sada onog duhovnog što svako od nas nosi negdje
duboko u sebi, s tom razlikom da je intenzitet i potreba za takvim
duhovnim doživljajima kod svakog različit. Idelno bi bilo kada bi ove
dvije potrebe imali međusobnu ravnotežu, jer tada pri nadlosaku zime,
odnosno neizvjesne budućnosti kada za određene stvari može biti i
preksano, društvo bi savršeno funkcioniralo.

Poruka basne: Radi danas da imaš sutra

TRSKA I MASLINA

Trska se i maslina prepirahu o istrajnosti, mirnom držanju i snazi.
Premda je maslina grdila trsku da je slaba i da je lako svaki vjetar
previja ona ne pisne ni riječi. Kad nakon kratka vremena nastane žestok
vjetar, trska, koja se tresla i savijala vjetrovima, lako se spasi, a
maslina, jer im se opirala, bude iskorijenjena i skršena od sile vjetra.
Tako se maslina osramoti jer se ludo ponosila vlastitom snagom.

Trska i malsina predstavljaju dvije djevojke koje nemaju pametnijeg
posla nego ocjenjivati tuđu i precjenjivati vlastitu ljepotu, vjetar je
dečko koji ih želi prozreti i uvjeriti se u stvarnu postojanost i
ljepotu. Trska je ovaj put imala više sreće, fleksibilna i podatna
plesala je s vjetrom i prilagodila se njegovim vratolomnim hujanjima,
dok maslina, čvrsta u korijenu kao i u stavovima, ostala je malo
zatečena. Maslina je lijepa, s time se moramo složiti, ali iako krasna
ne smije biti uobražena i toliko samosvjesna. Trska je pokorno koristila
mogućnost savitljivosti, što joj je dar prirode, uspijela je iako tanka
i slabašna, oduprijeti se naletima vjetra. Ali trska nije nimalo
samouvjerena kao maslina i ne zna se zauzeti za sebe - maslina pak biva
iskorijenjena samo jer je korijen zakopala preduboko u zemlju, samo jer
je bila isuviše tvrdoglava i ponosna, pa ni njena "smrt" nije baš
pravedena. Isto je kao i kod ljudi - pokorni, poslušni ljudi, bez
previše mogućnosti vlastitog izbora savijaju se usporedno s nadređenim i
nastoje biti što bliži onome koji je veći, jači, koji je na vlasti, a
tvrdoglavi i samosvjesni filozofi čvrstog karaktera s razvikanim
činjenicama koje bi im mogle donijeti velike nedaće, samo za inat čvrsto
stoje pri svojim zamislima i tako stradaju. . .

ZID I ČAVAO

Zid, koji je čavao silom kidao, počne vikati: "Što me trgaš, iako ništa
zlo nisam učinio. " Čavao mu tada kaže: "Nisam ja za to kriv, nego onaj
koji me otraga žestoko udara. "

Baš kao i u stvarnom životu, sloboda čovjekova razmišljanja i postupaka
je ograničena. Zid nije ništa skrivio čavlu, no ovaj ga opet kida, čavao
ni kriv ni dužan biva udaran, no čovjek ga ipak pribija - možda i on to
radi predvođen nekim? Često moramo povrijediti nekoga ili okriviti ga
samo da bi spasili vlastitu kožu i osvjetlili obraz, ponekad smo čak i u
pravo. Sve se to odvija po nekom planu - nitko nije slobodan i sretan,
nitko nije podređen sam sebi - uvijek je tu netko drugi da ga hladnim
postupkom, bez ikakva razloga, spusti na zemlju. No to postaje naša
surova svakodnevnica, a mi se štitimo izvjesnom dozom imunosti prema
stradavanjima bez razloga i značaja.

STARAC I SMRT

Starac jednom nasiječe u planini drva i podigne ih na pleća. Kad je već
natovaren prevalio dug put, umoran skine drva i stane dozivati smrt.
Budući da je smrt odmah pristupila i pitala ga razlog zašto je zove,
starac reče: "Da to breme podigneš i naprtiš mi ga. "

Ovaj kolebljiv starac vjerno opisuje ličnost pravog neodgovornog
prevrtljivca. Da sam ja Smrt, odmah bi mu rekla da se s takvim stvarima
nije za šaliti, jer život vrijedi više od preteškog bremena na plećima.
On se toga sjetio malo prekasno, ali lukav odgovor sve je spasio. Draži
mu je život, bez obzira na stotinu drveća na njegovim leđima, bez obzira
na blisko suočavanje sa smrti. Jer bolje je osjećati, pa makar i bol, i
nadatiti se da će ta bol i prestati, nego prazno ležati u blatnoj raci u
zatvorenom crnom lijesu i tražiti dušu koja izgubljeno luta nebeskim
prostranstvima tražeći mir, spokoj, i jedan osjećaj koji se stvara samo
kad čovjek umre sretan, sa saznanjem da je život poživio u potpunosti.

ČAVKA I SOVA

Bilo je natjecanje u ljepoti i sve su ptice dolazile Zeusu da se
podvrgnu izboru, a Hermes je tumačio njegovu odluku. Prije toga
skupljali su se sve one na rijekama i jezerima i odbacivale loše perje,
a bolje čistile. Budući da čavka nije imala od prirode nikakve ljepote,
skupi kao svoj ukras ono što je drugima poispadalo. Jedna sova to prozre
i oduzme čavci svoje, a stane nagovarati i ostale da tako učine. Lišena
perja sviju, dođe čavka gola na Zeusovu presudu.

Sirota čavka! Mnogi ljudi bi učinili isto što i ona, samo bi malo pazili
s čijim se perjem kite. Grozno je kititi se tuđim perjem, ali ljudi
katkad nemaju drugog izbora! Jer zašto se ružne djevojke mažu bezbrojnim
kremama, odlaze na plastične operacije, mršave uz pomoć čajeva . . . Zato
da bi bile lijepe! One bi i dušu prodale za ljepotu i uopće im nije
stalo do načina koje koriste da bi preko noći postale princeze iz bajke.
One zapostavljaju sve drugo, misleći kako je ljepota nešto najvažnije na
svijetu, zanemarujući moguće posljedice i duhovne vrijednosti. . .

A osim svega, čavka se nije kitila tuđim perjem u najužem smislu riječi,
jer bili su to također nedostaci koje se druge ptice odbacile. Mudra
sova koje je ponekad i previše duboko razmišljala malo je postala
ljubomorna na snalažljivost ružne prijateljice koja je bar pred svjetlim
Zeusom željela dokazati da i ona može biti lijepa, pa je sova nagovorila
druge ptice da joj iščupaju perje. Štoviše, ako je pred Zeusa došla gola
znači da su joj ptice počupale i njeno vlastito perje.

Povucimo paralelu i uzmimo na primjer Pepeljugu, prašnjavu siroticu u
prnjama. Kad je trebala nabaviti haljinu za bal, miševi su joj uspijeli
donijeti odbačene stvari njezinih bogatih, oholih sestara, i od nekoliko
komada suvišne svile i od par perlica strgane ogrlice, napravili su,
svojim trudom, predivnu haljinu koja je na Pepeljuzi izgledala
prekrasno. No sestre, ljubomorne, kad su vidjele da je sve to ustvari
njihovo "smeće" krenule su prema njoj, uzele svaka svoje, ostavile je
opet u razderanoj ružičastoj svili i . . .

No čavka nema princa, ni dobre vile koja bi se smilovala nad njom. Ima
samo Ezopa koji je njezin postupak protumačio sa posve drugog
stajališta. . .

Link za celu knjigu: http://serbianforum.org/domace-knjige/9520-ezop-basne.html

 

[crysis]

mesa selimovic - dervis i smrt

MESA SELIMOVIC​

​

(1910-1982)​

Mehmedalija Mesa Selimovic je rodjen u Tuzli 1910. Nakon zavrsenih studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu, do pocetka Drugog svijetskog rata, radio je kao profesor gimnazije u rodnom gradu. Zatvoren 1942, a 1943. g. nasao se na slobodnoj teritoriji. Ucestvovao je do kraja rata u borbi protiv okupatora.
Poslije rata je jedno vrijeme radio kao univerzietski nastavnik u Sarajevu. Potom obavlja niz visokih duznosti u kulturi (bio je direktor Bosna-filma, direktor Narodnog pozorista i, konacno, glavni i odgovorni urednik u izdavackom preduzecu "Svjetlost" u Sarajevu).
Zbog prigusenog sukoba s tadasjim politickim rukovodstvom u Bih-manifestovanog pojedinacnim gestovima, izjavama i natpisima-napusta Sarajevo i prelazi u Beograd. Nastavlja sa objavljivanjem svojih djela.
Bio je prozaist raznovrsne tematske i zanrovske orijentacije. Poceo je sa knjizevnim radom relativo kasno, prozom sa ratnom tematikom, da bi potom svoj literarni rad usredsredio na refleksiju i univerzalne teme: covijek, njegova egzistencija i sudbina.
Njegov knjizevni opus obuhvata pripovijetke: "Prva ceta" (1950), "Tudja zemlja" (1957); romane: "Tisine" (1961), "Magla i mjesecina" (1965), "Dervis i smrt" (1966), "Tvrdjava" (1970), "Ostrvo" (1974); studije i eseje: "Za i protiv Vuka" (1967), "Eseji i ogledi" (1966). Njegov autobiografski spis "Sjecanja" (1957) govori o piscevom zivotu, knjizevnom radu i nekim knjizevnim i kulturnim dogadjajima i licnostima.
Puni uspjeh postigao je romanom "Dervis i smrt" (1966). Ovaj roman je osvojio sve znacajnije domace knjizevne nagrade. Sljedi, takodje, znacajan roman "Tvrdjava" (1970). Ova djela prevode se i objavljuju i u drugim zemljama.
Selimovic je umro u Beogradu, 1982. g.

O DJELU​

Roman "Dervis i smrt" je najznacajnije djelo u knjizevnom stvaranju Mese Selimovica, ali i znacajno djelo u nasoj cjelokupnoj knjizevnosti. Djelo je osobeno po stilu, jeziku, filozofiji zivota, psiholoskoj analizi i tehnici oblikovanja. Po tim i mnogim drugim kvalitetima spada u sam vrh nase romaneskne proze. "Dervis i smrt" je roman lika -od pocetka do kraja u sredistu je licnost sejha Ahmeda Nurudina, koji ispisuje svoj zivotopis, a istovjedno sagledavanje zivota dovelo je do poraznog saznanja da je zivot prozao u praznini i neiskoriscenosti, u uzaludnosti i besmislu, bez jasnih tragova. Ovo je i psiholoski roman -oblikovan je kao ispovijest junaka koji, na kraju zivotnog puta, u ocekivanju smrti, svodi svoj zivotni bilans. To je i filozofski roman - u njegovom sredistu je covijek kao moralno bice i smisao njegove (covjekove) egzistencije.
Podsticaj za nastanak romana nalazi se u piscevom zivotu. Poznavanje tih autobiografskih elemenata olaksava razumijevanje romana, licnosti Ahmeda Nurudina, tehnike oblikovanja i stvaralackog postupka. Krajem 1944. g. u Tuzli je streljan Selimovicev najstariji brat Sefkija, partizanski oficir. Sefkijina smrt je snazno pogodila Selimovica: sedmoroih je bilo u partizanima, a brata su streljali partizani. "Taj moj ubijeni brat je moja najveca tuga", pise Mesa Selimovic.
U romanu su izvrsena visestruka pomjeranja. Zbivanje je iz vremena Narodnooslobodilackog rata pomjereno u tursko vrijeme i time je ostvarena vremenska distanca i smireniji ton pripovijedanja. Dozivljaj je sa licnosti partizana i komuniste pomjeren na licnost dervisa i sejha. Problem je sa politicko-ideoloskog pomjeren na vjersko-ideoloski teren, cime je izbjegnuta politicka aktuelnost i neminovan prodor subjektivnih osjecanja i raspolozenja. Ovim postupkom je pojedinacno i privatno dobilo univerzalno vazenje.

PISAC O SVOM DJELU​

MOJ BOZE, JA NEMAM NIKOGA​

OSIM TEBE I BRATA MOJEGA​

*​

"Ja sam htio da napisem roman o ljubavi, roman o tragediji covijeka koji je toliko indoktriniran da dogma kojoj sluzi postane sustina njegova zivota: promasio je ljubav, promasice i zivot. Njegova tragedija pocinje onog trenutka kad izgubi voljenu zenu, kad se ne bori za nju, kad je olako prepusti drugome iako je ona spremna na bjekstvo s njim. Ostavlja je, povrijedjen ratom, povrijedjen njenom nevoljnom izdajom, zbunjen zivotom suvise grubim za njegovu naivnu i neotpornu mladost. Nurudin cini pogresan izbor i polazi krivim putem, trazeci sigurnost u tvrdom sistemu Dogme, misleci da ce se tako zakloniti od surovih udaraca zivota. Ali udarci zivota nikog ne zaobilaze. njega ce snaci s najneocekivanije strane, gdje je najnezasticeniji i najosjetljiviji, od sistema vlasti kojemu je njegova Dogma nepokolebljivi branilac: u ostar sukob su dosla prihvacena vjerovanja i ljudska osjecanja. Tako se nasao u procjepu izedju Vjere, Vlasti i licnog zivota. Sta ce u toj dilemi prevagnuti, dervis ili brat? Bratsko osjecanje je prirodjeno, i gubitak brata je licna pozlijedjenost. Vjera je Nurudinu pribjeziste od zivota, a htio je da sacuva oboje, i vjeru i licno osjecanje. Ali kako su oni u ostrom sukobu, to mu ne usoijeva. Ostajuci u dogmi, on sve vise gubi ljudskog. I ne okrecuci se protiv vlasti, on trazi pojedinacne krivce."

*​

' "Dervis i smrt" je knjiga o ljubavi i mrznji, dogmi i zivotu, licnom i nelicnom, izdvojenom i opstem.'

*​

"Ahmet Nurudin u pocetku prihvata 'tudju' misao, nekriticki i apologetski prima jednu ideologiju, bez trunke sumnje i skepse. ta ideologija mu je, u stvari, postala zaklon od zivota. A kad zivot sam prodre do njega, kad srusi paravan pogleda na svijet, kad ga zapljusne svojim maticom, on od moguceg covjeka postaje stvarni. Tada, tek tada, on pocinje da osjeca mrznju, zavist, zelju za osvetom, cak i potrebu za ljubavlju, ali je ne ostvaruje. Da je ostvario ljubav, da nije posao putem mrznje, njegov ljudski lik bi bio cist i cjelovit; mrznja ga je destruirla."

​

NAJLJEPSE MISLI​

*​

Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.

*​

Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu.

*​

Cuvaj se mrznje, da ne pogrijesis prema sebi i prema drugima.

*​

Covjek dobija kad daje.

*​

Ne mogu da kazem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kazem: bicu ti prijatelj.

*​

Strah i nemoc radjaju niske nagone.

*​

Nije dobro ono sto jeste, vec ono sto se zeli.

*​

Mozda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu, ja nemam dva srca, jedno za mrznju, drugo za ljubav.

*​

Sve je moguce, sve je na domak ruke, samo se covjek ne smije predati.

*​

Kad pobijedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen ni pun prijetnji.

*​

Nije covijek ono sto misli, vec ono sto cini.

*​

Do kraja zivota upoznavacu ljude, a nikad ih upoznati necu, uvijek ce me zbunjivati neobjasnjivoscu postupka.

*​

Dobri ljudi su sreca na ovome svijetu.

*​

Ne volim nasilje, mislim da je to znak slabosti i nerazumnog rasudjivanja, to je i nacin da se ljudi otjeraju u zlo.

*​

Mesa o Bosni:
"Mozda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreca, zbog istorijske kobi. Nikad Bosna nije imala srecu da je mocni susjedi ostave namiru. Od dalekih bogumila, koji prestavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, unistavali pape, carevi, kraljevi, a prezivjeli su se uvijek vracali svome prkosu. Turska okupacija je jednim oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su presli u tudju vjeru, ostali su Bosanci, cudan soj ljudi koji se nije mjesao s okupatorom, ali nije vise bio sto su njegova druga braca, mada su im isti obicaji, nacin zivota, jezik, ljubav prema zavicaju. Tako ostaju sami. Mislim da nikad nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usmljenija nego sto su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomagalo ni to sto je Bosna do osamnaestoga vijeka bila relativno razvijena, prakticki bez nepismenih, sa mnostvom skola, s uredjenim urbanim zivotom, sa dosta vjerske tolerancije, neprirodnost njihovog polozaja bila je ocita. Nisu prisli tudjini a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikuda. To je tragican bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuce i porodice stvoren je kult, i sav neistrosen vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj nacin stvorila intezivna intimna atmosfera, s neobicnom jakom osjecajnoscu (nase naljepse narodne balade i romanse su muslimanske) stvorila se isto tako neophodnost za javnu djelatnost jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Isli su s okupatorom ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalim nisu mogli, jer su zeljeli kraj turske carevine i doprinosili njegovom rusenju. A kraj turske carevine je i kraj svega sto su oni bili. Razum tu nije mogao pronaci rjesenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini pri cemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematicno, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mrznja, osjecanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana kao neimanje pravca i ispadi drugih prema njima zbog mrznje prema turcima, eto vam, ukratko, skica jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi."
STA JE COVJEK PREMA OVOM SVIJETU, STA MOZE I SMIJE I KOLIKE SU NJEGOVE STVARNE MOCi?
Zivot ima smisao jedino ako se pronadje put misli, radu, ljubavi i prastanju. Da je Ahmet pronasao svoj put, da nije zelio osvetu i mrznju bio bi ostvaren kao covjek. Covjek je velicina. Uvijek vezem covjeka za dobrotu, ispunjenost ljubavlju i toplinom, za stvaranje. Nekoga ko je hrabar, ko se bori da iznese svoje ideje, sebe, bez straha, mozemo zvati covjekom. Naoruzan ljudskoscu, znanjem, vjerom on smije sve sto je dobro i ima veliku moc.

STA JE ISPRED, LICNO ILI OPSTE?​

​

Licni i opsti interesi, ako vec ne mogu da se podudaraju, trebaju da teze jedni prema drugima. Bilo bi najbolje uskladiti ih, iako je to nekad jako tesko. Covjek je sinteza dobra i zla. Ima u sebi dosta sebicnosti, pohlepe, zelju za dominacijom nad drugima. Prevazici snagom volje negativni dio sebe, uzdici svoju svijest na taj nivo -da smo u mogucnosti izjednaciti licne i opste interese, svakom covjeku treba da bude imperativ. To je onaj dio nase duse i svijesti koji tezi ka savrsenstvu. I sam Mesa je rekao: "Covjek nije Bog, i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju negativnu prirodu."
IMA LI COVJEK PRAVO DA MISLI PO DIKTATU SVOJE DUSE I MORALA ILI MORA DA MISLI PO DIKTATU SPOLJASNJIH SILA OLICENIH U VLASTI I MOCNICIMA?
Covjek nije ostvaren ako nema dovoljno hrabrosti da iskaze sebe. Najbolji i najcesci put da sebe prikazemo jesu moc i sloboda govora i umjetnicko djelo. Ako posjedujemo pravilno rasudjivanje, ako je pravda nasa, ako su diktati nase duse i morala ispravni, ne smijemo se kriti i stititi iza raznih bedema (vjerskih, politickih i slijepih ideologija). Docemo u sukob sa sobom i zavrsicemo tragicno, neostvareni. Zabranite jednom naucniku da pronalazi, umjetniku da stvara, covjeku da govori! To je nemoguce! Covjek je velika snaga. Slapovi njegovih misli su mnogo, mnogo jaci nego Nijagarini vodopadi. cak i smrt je tu nemocna. Ni jedna ideologija, totalitarna vlast, pojedinac ne mogu tu snagu zaustaviti. To nam je i istirija pokazala.
Ne odobravam da sobom, tj. svojim izrazom, ugrozavamo egzistenciju drugih ili svoju sopstvenu. Ni jednu krajnost ne podrzavam. Pametan, kreativan i snalazljiv covjek ce uvijek naci put da sebe iskaze.Ako se malo potrudi, to moze svako od nas.
JE LI COVJEK RODJEN DA PATI I DA BUDE NESRECAN ILI POSTOJI MOGUCNOST DA SE ZIVOT ISPUNI SMISLOM I TOPLINOM?
Hasan svojom vedrinom dokazuje da je zivot odredjen covjekovim opredeljenjem prema njemu i umjetnoscu da ga osjeti i iskoristi, da ga potcini sebi i ucini ga punim. Uvijek postoji smisao. Nikom od nas nije dat zivot bez razloga. Pronaci put i smisao nije lak zadatak. Zivot je trnovit. Za sve sto nam znaci moramo se dobro potruditi i mnogo sebe dati. Moramo priznati da nam je najvece uzivanje u plodovima zbog kojih smo se najvise mucili. Malodusni odustaju i ne bore se. Oni i govore da je covjek slaba trska, trun u trenu, da je prolazan, smrtan. Vazno je tragati, djelati za sopstvenim smislom, za putem do sebe. Kroz rad se dolazi do rezultata.
Mislim da je u radu i ljubavi smisao naseg postojanja. Cini li nam se nekad zivot previse svakodnevan, monoton, prazan? Nismo ga obojili radoscu, iskrenim osmijehom, bezazlenom srecom. Samo da dodamo trun ljubavi prema vecini stvari koje radimo, svaki tren bio bi lijep. Nekom sitnicom obradovati one koje volimo ili cijeniti sto svako jutro docekamo zdravi, zar je potrebno vise? Ahmet kaze: "Mozda nije lako zivjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, bice jos gore."
JE LI SUDBINA REZULTAT GRESKE POJEDINCA ILI ZAKONITOST OPSTEG KRETANJA KOME POJEDINAC NE MOZE DA SE ODUPRE?

Ima zivotnih situacija koje sami sebi kreiramo, ali isto tako postoje i one na koje ne mozemo uticati. Postoji prirodna ravnoteza, neka sila, koju ljudi vijekovima odgonetaju. Ljudi joj traze ime, oblik, smisao. Ali neminovno je jedno, ta sila utice na sve nas. Ona ne mimoilazi nikoga. Podjednako ima utcaj i na zivote bogatih i siromasnih, na srecne i nesrecne, ona ne pravi nikakvu razliku. Na tu silu ne mozmo uticati.
Medjutim, nije potrebno prepustiti se toj sili. Covjek moze mnogo. Moze da utice na sebe. Moze da svoje puteve ispravlja i pravo njima hodi. Osmisljavati se, oblikovati u dobru, pravdi i razumijevanju potrebno je da bude cilj svakome od nas. Kao takvima, sudbina nece biti greska (pored ostalog mi sebe mozemo ubijediti u to). Na zivot cemo vjecno gledati sa mladalockim poletom i optimizmom. Zdrav razum, dobrotu i pozitivan stav ne moze nam niko oduzeti, pa ni teska zivotna oluja.

PUT DO SEBE (ESEJ)​

Ne cini li nam se, kada se povucemo u razmisljanja, da sebi postavljamo bezbroj pitanja. Odgovori koji nam se nude cine nam se sturi, nepotpuni. Vecinom odgovore odbacimo i samo ostane bezbroj pitanja.
Jesu li ta povlacenja u razmisljanja -zaustavljanja i osvrtanja? Da li je to potreba svih nas da mislimo o svemu sto nas okruzuje i sto je u nama? Misliti jeste potreba svakog covjeka, a koliko smo mi danas u mogucnosti da mislimo?

Nametnuto nam je kako da mislimo, koga da slusamo, sta da jedemo, koga da volimo... Je li to ta sloboda covjeka koju toliko propagiraju? Nismo ni svjesni koliko nasim rasudjivanjem manipulisu (izmedju ostalog) i mediji koji su u rukama bogatih i mocnih. Rijeka sa zapada je donijela otpad na nase obale. Truje nasu tradiciju, obicaje, jezik, kulturu. Ako nam razboli glavna uporista, poput svetosavlja, folklora, cirilice, lako nama moze manipulisati. Mi, mali, treba da budemo pod ekonomskom, politickom, vojnom silom velikih. Da li je to "novi svjetski poredak"? Toliko "hvaljena" globalizacija?
Brz tempo zivota donio nam je prije svega umor. Poslije napornog dana, mi cemo sjesti pred televizor (svi znamo sadrzaj nasih televizijskih programa). Gledanje takvih programa je gubljenje vremena. I ne samo to - stetno je za zdrav razum.
Tako savremen covjek ima sve manje vremena za razmisljanje. I kad ima vremena, usmjeri ga u pogresnom smjeru.
Brzina je ljudima oduzela mogucnost da dodju do konacnog cilja -do spoznaje i ostvarivanja sebe.

A pitanje sopstvene spoznaje i ostvarivanja je veoma staro. Otkako je covjek postao razumno bice, traga za odgovorima na ova pitanja. Mislim da nista nije slucajno. Cim se radjamo, zivimo, radimo -imamo smisao. Sta nas pokrece? Priroda, volja, rad, ili, mozda, nesto drugo, nepoznato, sto ne mozemo osjetiti svojim culima? IIi su nasi pokretaci svi oni zajedno?
Mesa kroz ovo djelo porucuje da izaberemo ljubav kao put do ostvarivanja. Ona je uvijek bila bliska uzimanju i davanju, stradanju i prastanju. Ona je jedinstvo. Sve antagonisticke sile zivota povezuje i cini harmonicnim, sve povezuje u cjelinu, krug -vjecnost. Pomocu nje smo djelic bozanskog.
Otvara se jos jedan problem ljudi danasnjice -zive, a ne vole. Ostvaruju se kroz neke druge sfere, ali smisaonu, najznacajniju, zaobilaze i tako dolazi do potpunog otudjivanja.
Otudjeni smo od svoje biti zato sto smo nesigurni, puni straha, i to je glavni uzrok zasto toliko grijesimo. Ne nalazimo dovoljno sadrzaja i vrijednosti sami u sebi, jer ne znamo da volimo, ne znamo sustinu. Bojimo se i zbog toga smo gladni zivota, jer nam promice smisao, nikako da ga uzmemo. Strah je opasan. Iz njega se radja zlo, opiranje i mrznja. Strasno je to sto je covjecanstvu postalo nuzno da bude zlo.

Mozda je potrebno vratiti se na sam pocetak. Cuti prvobitnu rijec ljubav , doziviti je ponovo, istinski. Shvatiti je kao glavnog pokretaca svijeta.
Da nam ljubav bude put i da se vise nikada ne izgubimo!

REFERAT-2

DERVIŠ I SMRT
Meša Selimović ​

Pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, sa dalekom nadom da ce se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slova ostati nesto od onoga sto je bivalo u meni pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo koje ne poznajem, a cini mi se daje cudo sto uvijek nisam bio ono sto sam sad,...
Gresne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju?
Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo ono sto je proslo... ali zasto se javlja kad mi je najmanje potrebno?
Covjek najcesce govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih rijeci.
Nikad ne znamo sta izazivamo u drugom covjeku rijecju koja za nas ima sasvim odredjeno znacenje i zadovoljava samo nasu potrebu.
DO KRAJA ZIVOTA UPOZNAVACU LJUDE, A NIKAD IH UPOZNATI NECU. UVIJEK CE ME ZBUNJIVATI NEOBJASNJIVOSCU POSTUPKA.
Zivot je siri od svakog propisa. Moral je zamisao, a zivot je ono sto biva. Vise je stete naneseno zivotu zbog sprecavanja grijeha, nego zbog grijeha...
Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.
Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota. ...
Primi, Boze, molitvu moje nemoci, oduzmi mi snagu i zelju da izadjem iz ove tisine, vrati me u mir, prvi ili poslednji, mislio sam da izmedju njih postoji nesto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvecerjima, i suncev odsjaj na njenim sirinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali nista se izgleda ne zaboravlja, sve se vraca iz zakljucanih pretinaca, iz mraka toboznjeg zaborava, i sve je nase sto smo mislili da je vec nicije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivsim postojanjem, podsjecajuci nas i ranjavajuci. I sveteci se zbog izdaje. Kasno je sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utjehei podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje... Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu. Covjek je proklet i zali za svim putevima kojima nije prosao. Ako hoces da uvrijedis, to je lako. Treba samo biti bezobziran. Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer ne moze se misliti tudjom glavom.

PIŠČEVA BIOGRAFIJA ​

Mesa Selimovic je rodjen 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu zavrsio je osnovnu skolu i gimnaziju. 1930. upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Gradjanske skole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata zivi u Tuzli, gdje ga hapse zbog suradnje sa NOP-om, a u maju 1943. prelazi na oslobodjenu teritoriju, postaje clan KPJ i clan Agitprop-a za istocnu Bosnu, potom je politicki komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. prelazi u Beograd i obavlja znacajne politicke i kulturne funkcije. Od 1947. zivi u Sarajevu i radi kao profesor Vise pedagoske skole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnicki direktor "Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorista, glavni urednik IP "Svjetlost". 1971. godine penzionisan je i seli u Beograd. Biran je za predsjednika Saveza knjizevnika Jugoslavije, bio je pocasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni clan ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznacajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoseva nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd. Umro je 11. VII 1982. godine u Beogradu.

INTERPRETACIJA ​

Roman Derviš i smrt je i lirski roman, i roman od mnoštva refleksija ili meditativnih jedinica, koje intelektualizuju problem čovjekove egzistencije. On je i roman ličnosti ili psihološki roman u ispovjednoj formi subjekta, koji pred samu smrt, ispisuje svoj nesporazum, svoj sudar sa svijetom i svoju tragičnu sudbinu, ostavljajući poruku da od izabranog puta čovjeka zavisi i ishod njegovog života. A to je: Život ima smisla jedino ako se, umjesto osvete, moći i mržnje, nađe put ljubavi.
Roman se nudi čitaocu kao »pronađeni rukopis«, o čemu na kraju romana govori i bilješka ispisana rukom Nurudinovog prijatelja Hasana: »Nisam znao da je bio toliko nesrećan. Mir njegovoj namučenoj duši!« Roman je podjeljen u dva dijela: Prvi dio ima devet, a drugi dio sedam poglavlja. Pisac djelo započinje citatom iz svete islamske knjige-Kurana, završavajući citat konstatacijom “da je svaki čovjek uvijek na gubitku”, dakle u stilu filozofije apsurda, što bi trebalo da znači: ma šta činili i radili, uvijek smo na gubitku jer smo osuđeni na smrt, smrt je naša izvijesnost. Međutim, čitanje romana pokazuje da nije uvijek tako i da život, dok traje, doista može imati smisla i biti praćen dobitkom.

IDEJNI ASPEKTI U DJELU ​

Ključ čovjekove sreće i opstanka sadržan je u tome koji smo put odabrali. Ako čovjek pođe putem osvete, moći i mržnje,nema mu spasa ( uvijek je na gubitku ). Život ima smisla jedino ako se pronađe put dobrote, ljubavi i plemenitih ciljeva, ako se čovjek okrene čovjeku i u njemu pronađe sebi bliskog.
Čovjek je tragično bićekoje dolazi na svijet mimo svoje želje i odlazi protiv svoje volje; zivi neprestano u strahu od beskrajne vasione i kratkog života, nizak i velik, sitan i uzvisen, proklet i veličanstven.
Čovjek u svom trajanju prolazi kroz tri faze. Prva je vrijeme »zlatne ptice« i snova; vrijeme harmoničnosti u njemu, kada se ne sluti složenost života, njegove tajne i zamke koje on postvlja pred čovjeka. Druga faza: naslućivanje i uočavanje nesporazuma između čovjeka ( pojedinca ) i svijeta; prvi osjećaj usamljenosti i dileme pred uzrocima i posljedicama. Treća faza: čovjek uviđa da je bačen u svijet nesigurnosti i negostoprimstva; počinje da biva inferioran u svojoj nemoći; on shvata da je samo zrnce pijeska u nesagledivoj pustinji, sitan i nevažan.
Čovjeka određuje relativnost i nemogućnost potpune spoznaje onoga što ga okružuje; njime upravljaju slučajnost,strah od ništavila, od moćnijeg, od sebe, od nizvjesnosti; razara ga samoća i nemogućnost da utiče na svoju sudbinu, na ono što ga okružuje i pritiska.

AHMED NURUDIN​

Gradeći ovaj glavni lik u romanu Derviš i smrt, Meša Selimović je čitaocu dao umjetničku viziju čovjeka, tj. pojedinca u svijetu. Uspio je da nam prikaže odnos pojedinca i vlasti, da nas učvrsti u uvjerenju kako je mnogo apsurdnog u svemu što nas određuje: slučaj, strah, samoća, očaj, sile koje su iznad naših moći, naša sputanost i ograničenost da ovladamo tim silama, stalno raspinjanje između onoga što činimo i pto bismo željeli biti i na kraju smrt. Mnogo je šta u životu zbog čega bi čovjek mogao da izgubi vjeru u sve postojeće i da prosto izludi ili pak da zakorači u tragediju. A da se to ne bi desilo, čovjek mora da nađe neku tačku oslonca-u Bogu, u nekoj ideji, u nekom činjenju, u sebi.

HASAN​

Hasan je nada i svjetlost, jedan od pravih načina da čovjek opstane u ovome svijetu surovosti, da pri tome ne bude na gubitku. On je sasvim drugačiji od Ahmeda Nurudina. O mijenja zanimanja, mjesta, ljude; uvijek nekud ide, pa se opet vraća, stalno noseći neku svježinu života. Ona je u njemu, ali je i bezbrižan, širok i neomeđen u svemu. Njegovo geslo je: »Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća!«. Od te »vezanosti« ili nesreće boluje Ahmed Nurudin. Zašto je vezivanje ili ukorjenjivanje za jedno mjesto nesreća? Yato što nas ono uvijek svodi na jedan prostor, na susrete sa istim ljudima; što u nama pokreće zavisti, sumnje, ogovaranja, pokreće na netrepeljivost i zlo, jer uvijek je neko nekome na nišanu. Riječ je o psihološkoj tjeskobi i psihološkom zamoru koji dolazi sa ponavljanjem istih ljudi, istih priča…Uvijek je sve isto. Hasan je to shvatio i zato od toga bježi, naročito ako je riječ o kasabi, o malom mjestu u kome svako poznaje svakog.
REFERAT-3

PIŠČEVA BIOGRAFIJA​

26. aprila 1910. Pasi, rodjenoj Sabanović i Aliji Selimoviću rodio se sin Mehmed. Djetinjstvo provodi u tuzlanskoj mahali. U Tuzli završava osnovnu školu i gimnaziju. Bio je za svoje godine neobicno načitan. Naročito je opčinjen djelima Dostojevskog, kome se “vraćao neprestano”. Piše pjesme i pripovjetke, a prvu priču mu objavljuje list tuzlanske gimnazije Prvijence.
U jesen 1929. upisuje se na Pravni fakultet u Beogradu. 1930. godine prebacuje se na Filozofski fakultet. Svira gitaru i harmoniku, igra fudbal u BUSKU (Beogradski univerzitetski sportski klub). Diplomirao je u martovskom roku 1934. godine i to srpskohrvatski jezik, jugoslovensku književnost, česki jezik, narodnu istoriju i ruski jezik. Ubrzo biva postavljen za nastavnika Građanske škole trgovačkog smjera u Tuzli. Iz zdravstvenih razloga oslobođen je služenja vojske. U toku Drugog svjetskog rata stavlja se na raspolaganje Komunističkoj partiji vršeći razne zadatke u gradu.
1949. godine primljen je u udruženje književnika BiH što je u julu potvrdila Uprava Saveza književnika Jugoslavije. 1950. godine izdaje prvu knjigu pripovjedaka u izdanju zagrebačke Zore pod nazivom “Prva četa”. U septembru je izabran za docenta na katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu – predaje romantizam. 1957. godine biva postavljen za direktora Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. 1961. godine “Svjetlost” objavljuje Selimovićev prvi roman “Tišine”. Izabran je za glavnog urednika Izdavačkog preduzeća Svjetlost. Sljedeće godine je izabran za predsjednika Udruženja književnika BiH i počinje pisati roman “Derviš i smrt”. 1964. godine na VII kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Titogradu izabran je za predsjednika Saveza pisaca. 1966. godine završava roman Derviš i smrt. Roman je prvi put objavljen u ediciji sarajevske Svjetlosti.
Dobitnik je Dvadesetsedmojulske nagrade BiH za roman “Tišine”. 1968. godine izabran je za redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti BiH.1971. godine je promoviran za počasnog doktora Univerziteta u Sarajevu. U penziju odlazi 1972. godine. Umro je u Beogradu 11. jula 1982. godine. Sahranjen je 14. jula u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

˝DERVIŠ I SMRT˝​

(ESEJ)​

Čitajući dijelo koje je zasigurno obilježilo stvaranje Meše Selimovića nameće mi se bezbroj pitanja za čijim odgovorima vapi onaj duhovni dio mene, ona strana moje ličnosti koja teži ka ostvarenju i spoznaji života. Ali što više razmišljam odgovori koji mi se nude izgledaju mi šturo i nepotpuno i polako ali sigurno počinjem da ih odbacujem i ostaje mi samo bezbroj pitanja.
Počinjem da pitam sebe da li je čovjek rođen da pati i bude nesrećan ili moža ipak postoji mogućnost da se život ispuni smislom? Interesuje me šta je ispred, lično ili opšte i da li je sudbina greška pojedinca ili zakonitost kome pojedinac ne može da se odupre?
I u tom stanju moje lične nedoumice počinjem da preispitujem sve što se tiče mog ličnog života i života u opštem smislu te riječi. Postovjećijem se sa likom Ahmeda Nurudina ne bi li mi to pomoglo da shvatim porive koji se neizbježno jave u svakom čovjeku kada se nađe u kovitlacu života koji često zna da bude i previše surov.
Baveći se svojim sopstvenim mislima počinjem da shvatam da je u radu i ljubavi smisao našeg postojanja. Mislim da je ljubav onaj začin koji se dodaje svakoj stvari koju radimo i da tako neizbježno svaki tren našeg života možemo učiniti ljepšim. Ljudi, a i ja sama, često zaboravimo da ja sreća sama po sebi to što živimo i što se svako jutro probudimo zdravi sa mogućnošću da promjenimo mnogo toga, počevši od sebe samih. Treba nam samo malo više hrabrosti da se uhvatimo u koštac sa životom i put do našeg ostvarenja biće nam na dohvat ruke.
Ne dozvolimo da nas strah savlada jer tako ćemo samo da se odaljimo od svoje suštine i biti, zaboravićemo ko smo i zanemarićemo sve vrijednosti koje nosimo u sebi.
Saglasna sam sa tim da postoje situacije koje sami sebi kreiramo i one na koje ne možemo uticati. Postoji prirodna ravnoteža, neka sila, koja neminovno utiče na nas i bezobzira da li smo siromašni ili bogati,srećni ili nesrećni,ona nas neće mimoići ali i tada ne treba posustati jer čovjek može mnogo. Može da utiče na sebe, može da ispravlja svoje puteve i oblikuje se prema pravdi i razumu bez da se krije iza nekih bedema vjere jer to je na prvom mjestu kukavički, a zatim i neopravdano.
Hasan svojom vedrinom dokazuje da je život određen čovjekovom sposobnošću da sa njim upravlja i potčini ga u svoju korist jer nikome od nas život nije dat bez razloga. Svi smo mi tu radi nečega i zbog nekoga samo je potrebno pronaći put, potruditi se i dati mnogo od sebe da bismo uživali u plodovima svog postojanja.
Teško mi je da budem objektivna i sama ocjenim koliko upravljam svojim životom. Činjenica je da imam teoriju ali da mi u nedostatku godina nedostaje praksa. Iskreno se nadam da ću biti dosljedna svojim stavovima jer sam gotovo sigurna da su to ispravni putokazi ka mom ostvarenju. Želim biti čovjek naoružan ljudskošću, znaljem i vjerom da sve što je dobro ima veliku moć . Ne želim biti Ahmed Nurudin, ne želim da život prođe pored mene jer ...
sve je moguće,sve je na domak ruke, samo se covjek ne smije predati.

OPŠTE KARAKTERISTIKE DJELA​

​

Roman "Dervis i smrt" je najznacajnije djelo u knjizevnom stvaranju Mese Selimovica, ali i znacajno djelo u nasoj cjelokupnoj knjizevnosti. Djelo je osobeno po stilu, jeziku, filozofiji zivota, psiholoskoj analizi i tehnici oblikovanja. Po tim i mnogim drugim kvalitetima spada u sam vrh nase romaneskne proze. "Dervis i smrt" je roman lika -od pocetka do kraja u sredistu je licnost sejha Ahmeda Nurudina, koji ispisuje svoj zivotopis, a istovjedno sagledavanje zivota dovelo je do poraznog saznanja da je zivot prozao u praznini i neiskoriscenosti, u uzaludnosti i besmislu, bez jasnih tragova. Ovo je i psiholoski roman -oblikovan je kao ispovijest junaka koji, na kraju zivotnog puta, u ocekivanju smrti, svodi svoj zivotni bilans. To je i filozofski roman - u njegovom sredistu je covijek kao moralno bice i smisao njegove (covjekove) egzistencije.
Podsticaj za nastanak romana nalazi se u piscevom zivotu. Poznavanje tih autobiografskih elemenata olaksava razumijevanje romana, licnosti Ahmeda Nurudina, tehnike oblikovanja i stvaralackog postupka. Krajem 1944. g. u Tuzli je streljan Selimovicev najstariji brat Sefkija, partizanski oficir. Sefkijina smrt je snazno pogodila Selimovica: sedmoroih je bilo u partizanima, a brata su streljali partizani. "Taj moj ubijeni brat je moja najveca tuga", pise Mesa Selimovic.
Ahmed Nurudin, pred smrt, piše o sebi i ta ispovijest je u strukturnom smislu iskazana kroz 16 poglavlja. Međutim ne bismo pogriješili kada bismo roman, posmatrano sa psihološkog gledišta, podjelili na tri dijela.
Uprvom dijelu romana pred čitaocem se prikazuje derviš usmjeren prema vječnoj pravdi i vječnoj božanskoj istini čiju savršenu harmoniju jedva da može da poremeti spoznaja opasnosti u kojoj se našao brat. U drugoj fazi, kada je brat već mrtav, Ahmed Nurudin je čovjek čiju je tišinu zamjenila tragična ljudska rezignacija. I u trećoj fazi već vidimo čovjeka koji se guši u političkoj praksi i u ulozi djelioca pravde…Dakle junak i svijet su u međusobnoj zavisnosti gdje se svaki trudi posredno ili neposredno da mjenja stanje ovog drugog stvarajući lanac promjena u rijeci postojanja.

LIKOVI​

AHMED NURUDIN
Gradeći ovaj glavni lik u romanu Derviš i smrt, Meša Selimović je čitaocu dao umjetničku viziju čovjeka, tj. pojedinca u svijetu. Uspio je da nam prikaže odnos pojedinca i vlasti, da nas učvrsti u uvjerenju kako je mnogo apsurdnog u svemu što nas određuje: slučaj, strah, samoća, očaj, sile koje su iznad naših moći, naša sputanost i ograničenost da ovladamo tim silama, stalno raspinjanje između onoga što činimo i to bismo željeli biti i na kraju smrt. Mnogo je šta u životu zbog čega bi čovjek mogao da izgubi vjeru u sve postojeće i da prosto izludi ili pak da zakorači u tragediju. A da se to ne bi desilo, čovjek mora da nađe neku tačku oslonca-u Bogu, u nekoj ideji, u nekom činjenju, u sebi.
Ahmed Nurudin je čovjek koga je dogma otuđila od svijeta i života, čovjek koji se našao između vjere, vlasti i privatnog života i u tom procjepu nije mogao da se snađe. On je čovjek koji je ostao osakaćen, polovičan i prazan zbog igre slučaja i sudbine, ali i zbog ličnog opredjeljenja i tokova zbivanja.

HASAN
Hasan je nada i svjetlost, jedan od pravih načina da čovjek opstane u ovome svijetu surovosti, da pri tome ne bude na gubitku. On je sasvim drugačiji od Ahmeda Nurudina. O mijenja zanimanja, mjesta, ljude; uvijek nekud ide, pa se opet vraća, stalno noseći neku svježinu života. Ona je u njemu, ali je i bezbrižan, širok i neomeđen u svemu. Njegovo geslo je: »Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća!«. Od te »vezanosti« ili nesreće boluje Ahmed Nurudin. Zašto je vezivanje ili ukorjenjivanje za jedno mjesto nesreća? Zato što nas ono uvijek svodi na jedan prostor, na susrete sa istim ljudima; što u nama pokreće zavisti, sumnje, ogovaranja, pokreće na netrepeljivost i zlo, jer uvijek je neko nekome na nišanu. Riječ je o psihološkoj tjeskobi i psihološkom zamoru koji dolazi sa ponavljanjem istih ljudi, istih priča…Uvijek je sve isto. Hasan je to shvatio i zato od toga bježi, naročito ako je riječ o kasabi, o malom mjestu u kome svako poznaje svakog.

PISAC O SVOM DJELU​

​

MOJ BOZE, JA NEMAM NIKOGA​

OSIM TEBE I BRATA MOJEGA​

"Ja sam htio da napisem roman o ljubavi, roman o tragediji covijeka koji je toliko indoktriniran da dogma kojoj sluzi postane sustina njegova zivota: promasio je ljubav, promasice i zivot. Njegova tragedija pocinje onog trenutka kad izgubi voljenu zenu, kad se ne bori za nju, kad je olako prepusti drugome iako je ona spremna na bjekstvo s njim. Ostavlja je, povrijedjen ratom, povrijedjen njenom nevoljnom izdajom, zbunjen zivotom suvise grubim za njegovu naivnu i neotpornu mladost. Nurudin cini pogresan izbor i polazi krivim putem, trazeci sigurnost u tvrdom sistemu Dogme, misleci da ce se tako zakloniti od surovih udaraca zivota. Ali udarci zivota nikog ne zaobilaze. njega ce snaci s najneocekivanije strane, gdje je najnezasticeniji i najosjetljiviji, od sistema vlasti kojemu je njegova Dogma nepokolebljivi branilac: u ostar sukob su dosla prihvacena vjerovanja i ljudska osjecanja. Tako se nasao u procjepu izedju Vjere, Vlasti i licnog zivota. Sta ce u toj dilemi prevagnuti, dervis ili brat? Bratsko osjecanje je prirodjeno, i gubitak brata je licna pozlijedjenost. Vjera je Nurudinu pribjeziste od zivota, a htio je da sacuva oboje, i vjeru i licno osjecanje. Ali kako su oni u ostrom sukobu, to mu ne usoijeva. Ostajuci u dogmi, on sve vise gubi ljudskog. I ne okrecuci se protiv vlasti, on trazi pojedinacne krivce."
' "Dervis i smrt" je knjiga o ljubavi i mrznji, dogmi i zivotu, licnom i nelicnom, izdvojenom i opstem.'
"Ahmet Nurudin u pocetku prihvata 'tudju' misao, nekriticki i apologetski prima jednu ideologiju, bez trunke sumnje i skepse. ta ideologija mu je, u stvari, postala zaklon od zivota. A kad zivot sam prodre do njega, kad srusi paravan pogleda na svijet, kad ga zapljusne svojim maticom, on od moguceg covjeka postaje stvarni. Tada, tek tada, on pocinje da osjeca mrznju, zavist, zelju za osvetom, cak i potrebu za ljubavlju, ali je ne ostvaruje. Da je ostvario ljubav, da nije posao putem mrznje, njegov ljudski lik bi bio cist i cjelovit; mrznja ga je destruirla."

NAJLJEPŠE MISLI​

· Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.

· Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu.

· Cuvaj se mrznje, da ne pogrijesis prema sebi i prema drugima..

· Ne mogu da kazem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kazem: bicu ti prijatelj.

· Mozda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu, ja nemam dva srca, jedno za mrznju, drugo za ljubav.

· Sve je moguce, sve je na domak ruke, samo se covjek ne smije predati.

· Kad pobijedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen ni pun prijetnji.

· Nije covijek ono sto misli, vec ono sto cini.

· Do kraja zivota upoznavacu ljude, a nikad ih upoznati necu, uvijek ce me zbunjivati neobjasnjivoscu postupka.

· Ne volim nasilje, mislim da je to znak slabosti i nerazumnog rasudjivanja, to je i nacin da se ljudi otjeraju u zlo.

· Zivot je siri od svakog propisa. Moral je zamisao, a zivot je ono sto biva. Vise je stete naneseno zivotu zbog sprecavanja grijeha, nego zbog grijeha...

· Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota....

· Gresne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju?