Član
- Učlanjen(a)
- 19.06.2009
- Poruka
- 519
Aleksa Šantić
Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života.
Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.
Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta ("Moja otadžbina"). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet ( "Ostajte ovdje" , "Hljeb" ). Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda ("Mi znamo sudbu" ).
Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.
Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem,...
Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze.
znanje.org
NE VJERUJ...
Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime;-
Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo, gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,
Dođi, čekaću te!- U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,
Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna,
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše.
Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime;-
Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo, gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,
Dođi, čekaću te!- U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,
Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna,
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše.
Poslednja izmena od urednika:
