Aleksa Šantić

[MilaNova]

U RAVNOM SRIJEMU

Oh, kako duša moja u slatkom milju plovi,
Kako li srce moje uživa rajski sklad!
Ljepote, što ih samo pružaju zlatni snovi,
Na javi gledam sad.

Preda mnom raj se pruža, ravnice nepregledne,
Po širokome polju do cv'jeta pao cv'jet!
Po njivam', što ih ruke ratara kopaju vr'jedne,
Počiva plodan svet.

Pokraj Dunava plavog, na obalama bajnim,
U stadu bogatome pastirev hori se glas;
Laka se ševa digla u zrakam' sunašca sjajnim,
Proljetni slavi kras.

Seoske kuće male, sa trskom pokrivene
Kako vas željno gleda presrećan pogled moj!
Doline, polja, njive, oh, kako divi mene
Milina vaših roj!...

Zaludu diram žice na mladoj mojoj liri,
Tananih žica ovih slabačak još je glas -
Da ovog milja, što se preda mnom sada širi,
Opjevam sveti kras!

Pa šta će sinak st'jena, nego da klikne jasno:
Kitnjasti srpski Sreme, pozdravljam tebe mlad!
Vječno mi divan bio! Krunilo cv'jeće krasno
Ratara tvoga rad!

Aleksa Šantić

 

[MilaNova]

NA DUNAVU

Lako se lađa kreće. Pramene gustog dima
Hlađani tihi vjetrić na krilu nebu diže,
Eno, i ševa laka na pozdrav leti njima,
S ljupkom ih pjesmom stiže.

Kako je svuda bajno! Hučni se Dunav plavi,
Na cvijetnim obalama bijelo pase stado,
Pod sjenkom gustog drvlja, kraj stada svog na travi,
Čobanče svira mlado.

Po dugoj bajnoj ravni gle klasje plodnog žita
Pod krilom lahorovim povija smjerno glavu;
A tamo opet kosac sa pjesmom poslu hita
I gustu kosi travu.

Al' što je tebi, srce, te tako biješ sada?
Oh, eto Fruške Gore, Srijemu dična kruna! -
O kojoj mnogo, mnogo snivaše duša mlada.
Slatkog čeznuća puna...

Oj, divna srpska goro, kapicu skidam s glave,
Sin kršnih surih st'jena žarki ti pozdrav šalje!
Klanjam se, klanjam tebi, prepuna vječne slave
Oj, goro Svetog Save!

Aleksa Šantić

 

[crvendac_011]

Šantićeva poezija: I opet mi duša sve o tebi sanja

Aleksa Šantić (1868-1924) je bio pesnik i akademik, tvorac najtananijih ljubavnih stihova, autor snažnih rodoljubivih rima, majstor elegije... Tokom kratkog životnog veka ostavio mnogo večnih ljubavnih stihova

Aleksa Šantić (1868-1924) je bio pesnik i akademik, tvorac najtananijih ljubavnih stihova, autor snažnih rodoljubivih rima, majstor elegije... Iz njegovih pesama su "kuljale" emocije, borba za socijalnu pravdu i obespravljeni narod. Dizao je glas protiv neprijatelja i slavio rodni Mostar bez kojeg nije mogao ni dana. Čuvena "Emina" njegovih je ruku delo, ali je tokom kratkog životnog veka ostavio još mnogo večnih ljubavnih stihova. Uživajte u onima koje smo odabrali za vas.

* Čežnja

Gdje ste?...

Ja budan na prozoru stojim.

Naslonjen čelom na staklo...

Sve spava...

Noć sjajna, ko da po oknima mojim polako šušti vaša kosa plava...

U ove čase zvijezda i snova u vašu baštu ja sam dolazio; mirisao je jorgovan i zova, i mrki čempres povijo se ti'o.

U ove čase vi ste ruža bili, ja leptir bio što na cvijet pada. Ah, vaše kose, oči, smijeh mili, i vaše tijelo i ljepota mlada opiše mene...

Mi bjesmo u raju. Jabuke slatke berući sa grana...

Dok slavuj pjeva i zvijezde sjaju. I rasipa se miris jorgovana.

No sve je prošlo...

Ko jablan bez rose.

Sam ginem sada i u čežnji stojim...

Noć sjajna, ko da svila vaše kose, polako šušti po oknima mojim.

* Ljubav

O, da mi je nešto pa da budem reka, pa da tečem ispred tvoje kuće male; pevajući tebi da razbijem vale o pragove gde ti staje noga meka.

Pa kad niz pragove siđeš sa ibrikom, da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke, prigrlim te sebi u svoje klobuke, i da tebe, draga, više ne dam nikom.

Na dušeku trava i mojih smaragda, kao nimfa moja, da počivaš svagda, i da niko ne zna tvoje mesto gde je.

Samo moje oči da gledaju u te, samo moje sve dubine i sve kute da lepota tvoja osiplje i greje.

* Ne veruj

Ne vjeruj u moje stihove i rime kad ti kažu, draga, da te silno volim, u trenutku svakom da se za te molim i da ti u stabla urezujem ime.

Ne vjeruj, no kasno, kad se mjesec javi i prelije srmom vrh modrijeh krša, tamo gdje u grmu proljeće leprša i gdje slatko spava naš jorgovan plavi.

Dođi, čekaću te u časima tijem, kad na grudi moje priljubiš se čvršće, osjetiš li, draga, da mi tjelo dršće, i da silno gorim ognjevima svijem.

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više jer istinska ljubav za riječi ne zna; ona samo plamti, silna, neoprezna, niti mari, draga, da stihove piše.

* I kida se srce i za tobom gine

I opet mi duša sve o tebi sanja, i kida se srce i za tobom gine, a nevjera tvoja daleko se sklanja, kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra, iz prizraka tvoga blaženstva me griju, pa bih opet tebi panuo na njedra i gled ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi još u nebo gleda i života čeka, i ne misli: nebo da oblake vodi iz kojih će nova zagrmiti jeka...

* Ako hoćeš

Ako hoćeš da o zori pjevam tebi pjesme moje, oj, ne bježi sa prozora, da ja gledam lice tvoje!

Ako hoćeš da ti pjevam o sunčanom toplom sjaju, oj, pogledni okom na me, divotanče, mili raju!

Ako hoćeš da ti pjevam onu tihu nojcu milu, razvij tvoju gustu kosu - mirisavu meku svilu!

Ako hoćeš da ti pjevam miris divnog pramaljeća, oj, razgrni njedra bijela - da udišem miris cvijeća!

Il' ako ćeš pjesmu moju o izvoru slasti bujne, hodi, hodi na grudi mi, da ti ljubim usne rujne!...

* Oživi mene

Pozdravljam tebe i tvoju samoću, tvoj šum i zlatni povratak zvijezda!

K tice kad ih gone iz gnijezda, ja bježim tebi, jer pokoja hoću.

Jedva sam čeka na ove trenutke s nemirom srca i sa bolom grudi; ja sam sit vreve i dosadnih ljudi i prazna doba što nam rađa ltke.

Oživi mene, noći bogom dana!

Stupi, i tiho preko mojih rana položi tvoje meko, toplo krilo!

Uzmi me, digni, i sa mnom odbrodi negdje daleko, neznanoj slobodi, gdje nigda nije ovih ljudi bilo!

* Pred modelom

Hoću li tebe svojim skromnim kistom, o divna ženo, naslikati moći? K žedna biljka što mre u samoći, za tobom i ja ginem žeđu istom.

Za usne tvoje meni sada treba krv zore rane i plamen rubina, za lice pjena sa morskih širina, za oči sunca i plavoga neba.

Al' uzalud podvig, zalud svaka boja, ne zna te ruka naslikati moja, - ja dršćem, evo, pred ljepotam' tvojim...

Dršćem i gorim k žar sred ognjišta, i bacam kisto, jer ne vidim ništa - ovako blizu kad pred suncem stojim.

(Novosti)

 

[crvendac_011]

Ko je bila slavna EMINA, mostarska lepotica? Iza čuvene Šantićeve pesme krije se DIRLJIVA PRIČA O NETAKNUTOJ LJUBAVI!

Malo je onih koji se ne dive stihovima velikana srpske lirike Alekse Šantića. Još je manje onih koji ne znaju za jednu od najlepših ljubavnih pesama, ali da li znate kome je posvećena slavna "Emina"?

Aleksa Šantić rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru i tu, u srcu Hercegovine, proveo je veći deo svog života. Otac Risto rano je preminuo, pa se nad Aleksom starao stric Miho, poznatiji kao Adža. Aleksa Šantić imao je i dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za Aleksinog prijatelja, pesnika Svetozara Ćorovića. Trgovačka porodica u kojoj je rastao nije imala razumevanja za poetski talenat mladog Šantića, pa je završio trgovačke škole u Trstu i Ljubljani i potom se vratio u Mostar.

Slavni mostarski pesnik poznat je po rodoljubivoj, ali i po ljubavnoj poeziji koju je pisao pod velikim uticajem bosanskih sevdalinki. Najpoznatija takva jeste "Emina", pesma koja govori o večitoj ljubavnoj boli srpskog pesnika.

Ko je bila Emina, slavna mostarska lepotica

Naime, blizu kuće imama Sefića živeli su Šantićeva sestra i zet. Aleksa je neobično voleo svoju sestru kojoj se ispovedao i često je posećivao njen dom- Tako je jednog dana u komšiluku sreo imamovu kćer. Emina Sefić tek se "zacurila", a priče o njoj kružile su po celoj čaršiji. Mladići su govorili da Sefićeva kćer nije žensko, već "dženetska hurija" - lepotica iz raja.

Brat se naljutio na Aleksu, ali ga je Emina doveka pamtila

Tako je te čarobne noći 1903. godine nastala jedna od najlepših pesama srpske ljubavne poezije. Brat Pero naljutio se na Aleksu zbog "Emine". Glava kuće Šantića smatrao je da je njegov mlađi brat žestoko zabrljao time što je "po novinama telalio" o ćerki imama Sefića. Plašio se da će ovaj potez mladog pesnika oterati mušterije iz radnje i da će Šantići morati maltene da beže iz Mostara. Međutim, imam Salih Sefić ostao je mušterija u "magazi" Šantića, a Mostar nije zamerio na pesmi ispevanoj a "anđelu na zemlji". Šta više, sve glasnije se pevalo sokacima ovog hercegovačkog grada.

Mlada Emina doveka je ostala Šantićeva čežnja.

Udala se sa 16 godina za jednako lepog Avdagu Koludara i rodila mu je četrnaestoro dece. Kako je i sama pričala svojoj deci, sa Aleksom Šantićem nikada ni reč nije razmenila, ali sećala ga se do kraja života. Njega i njegovih uglancanih cipela i pantalona tako opeglanih da se o njih čovek mogao poseći. Sećala se žalovitog glasa kojim je pevao u avliji, kao i da mu muslimani Mostara nikad neće zaboraviti činjenicu da je poštujući njihova verska pravila zazidao prozore svoje nove kuće jer su u komšiluku bila ženska deca.

Nastanak sevdalinke

Koluder Emina preminula je 1967. odine. Po predanju, kada je poznati bosanski pevač sevdalinki Himzo Polovina čuo da je Emina preminula otišao je kod Sevde Katice iz Donje mahale, koja je bila poznata po usmenom kazivanju narodnih pesama. Tako i tada nastala je poslednja strofa sevdalinke o Emini.

Praunuka lepe Emine je ništa manje lepa Alma Ferović-Fazlić, magistar londonske Kraljevske muzičke akademije, koja je nastupala i sa Eltonom Džonom. Pre dve godine snimila je "Eminu", pesmu posvećenu njenoj prabaki. Poslušajte:

(Izvor: Dnevno.rs)