Ako vjerujemo u vječni život, zašto na sahranama plačemo?

Član
Učlanjen(a)
29.06.2010
Poruka
2.014
Ne znam da li postoji ovakva tema, ali tema mi se nametnula prije nekoliko dana kada sam pročitala knjigu Žarka Lauševića. Naime, tamo piše o jednom afričkom plemenu đe saplemenici plaču kada se dijete rodi, a vesele se kada umre. Zar oni nisu potvrda onih pravih vjernika,a ne ovi naši, koji sebe nazivaju tako, a ne ponašaju se u skladu sa onim što govore i kako ih crkva uči. Da je život dobar, dijete bi se smijalo kada se rađa, a ono plače, plaču i saplemenici, jer znaju koliko je trnovit životni put, a smrt je oslobođenje od patnji. Pogotovo bi hrišćani uz smijeh trebali da idu na onaj svijet, znajući da će se susresti s Isusom i uživati u vječnom životu. I zašto onda na sahranama plaču? Rodbina bi trebala da se raduje valjda. To govorim, jer su afrički saplemenici shvatili suštinu života i smrti, prirodno,onako kako jeste i tako se ponašaju, a naši jedno pričaju, a drugačije se ponašaju. Nedosljednost u učenju i primjeni učenja, zar ne?
 
Član
Učlanjen(a)
25.08.2010
Poruka
2.919
Поздрав. Како да не заплаче човек? Баш је то и доказ наше везе са Богом. Они што не верују су и најхладнији, зар не? Веома лако и одузимају живот. Не цене га! А кад неког сахрањујемо, најмање плачемо за том особом. Највише плачемо због нас самих, јер је нама одузета та особа. Зар не?

Нема ту недоследности, пусти врачеве и Оџиџи племена, не веселимо се ми када се дете роди јер смо тако планирали, већ што се радујемо животу и то се не може сакрити. А како да се човек весели смрти? Јесте да апостол каже да се хришћанин радује смрти, али ту се мисли на пожртвованост и страдање за Христа и истину. Нико нормалан се неће веселити умирању јер није природна појава и никада то неће бити. То је само резултат греха, казна за грех је смрт. Срећом па је смрт побеђена, онда ћемо се веселити опет по васкрсењу.
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
29.06.2010
Poruka
2.014
Поздрав. Како да не заплаче човек? Баш је то и доказ наше везе са Богом. Они што не верују су и најхладнији, зар не? Веома лако и одузимају живот. Не цене га! А кад неког сахрањујемо, најмање плачемо за том особом. Највише плачемо због нас самих, јер је нама одузета та особа. Зар не?

Нема ту недоследности, пусти врачеве и Оџиџи племена, не веселимо се ми када се дете роди јер смо тако планирали, већ што се радујемо животу и то се не може сакрити. А како да се човек весели смрти? Јесте да апостол каже да се хришћанин радује смрти, али ту се мисли на пожртвованост и страдањем за Христа и истину. Нико нормалан се неће веселити умирању јер није природна појава и никада то неће бити. То је само резултат греха, казна за грех је смрт. Срећом па је смрт побеђена па ћемо се веселити по васкрсењу.

Ako je kazna za grijeh smrt, zašto umiru đeca, koja nisu stigla da zgriješe? Po svojoj prirodi, čovjek je smrtno biće i to nema nikakve veze s Bogom. Boga je izmislio čovjek kao sopstvenu utjehu, podršku, snagu, slamku za koju se hvata kada mu je teško i kojem prebacuje odgovornost za sve ono što sam ne može da riješi. A to su upravo pitanja života i smrti na prvom mjestu. Kada nam neko svoj umre, pomislimo, zašto se to nama desilo? Da ne bi došlo do okrivljavanja ovoga i onoga, lakše je da kažemo Božja volja, zar ne? I tako stavljamo tačku na nešto što ne možemo razumom pojmiti, a pogotovo ne riješiti i sa čime se teško možemo nositi.
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
29.06.2010
Poruka
2.014
Zaboravila sam najinteresantniji dio priče. Poznavala sam monaha, starog, jednostavnog, čestitog, koji je stalno pričao o radovanju kada dođe smrtni čas, jer to je susret s Bogom. Ljudima kojima bi umirali najbliži, upravo tim riječima je krijepio dušu i održavao im zdrav razum, pričama, da su im voljeni sada na ljepšem mjestu, uz Gospoda. On se radovao smrti, a kada se malo dublje razmisli o svemu ovome, zar se ne pomisli kako upravo religija poziva na suicid? Zato se i ne čudim islamskim extremizmima, jer religija propovijeda da je ovozemaljski život prolazan i bezvrijedan u odnosu na vječni život i susret sa Bogom. Pa zar tako ne poziva da se što prije susretnemo, da bi nam bilo svima ljepše? Ko malo mućne glavom, može i ovo da vidi ovako, naravno, ako nije isključiv u održavanju dogmatskog učenja.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.09.2009
Poruka
8.464
Da, jasno je do kakvog apsurda mogu dovesti religijske dogme. Po njima, ovozemaljski život je samo prolazna etapa, svartište, iz koga odlazimo u nebesko carstvo i vječni život. Zato nije ni čudo što nam, između ostalog, naša planeta i naša okolina sve više i liče na svratište nemarnih prolaznika. Neki paušalno krive razvoj i nauku za zagađenje planete Zemlje, a i ne pomišljaju da nas crkva uči kako smo ovdje samo privremeno, pa ko bi onda uređivao kuću iz koje će sutra otići?!
 
Član
Učlanjen(a)
25.08.2010
Poruka
2.919
Добро, то су твоје речи да је Бога измислио човек. Мада, с обзиром да реч Бог пишеш великим словом и не нападаш Га безочно лажима, казује да Га поштујеш срцем. Без обзира на ове речи да је измишљен. Једноставно имаш много питања и није ти јасно откуд то да деца умиру, као што и сваком нормалном човеку није право.

Постати смртан значи бити подложан смрти, у власти смрти. Ћелије човека се регенеришу стално и обнављају. Одједном тај процес престаје и ми старимо и идемо ка смрти. Такође и насилним прекидом живота (и болешћу) идемо у смрт. На жалост и наша деца нису заштићена од тога и још мало смо у власти смрти. Ако је смрт побеђена на крсту, сва деца и људи који су вековима страдали ће оживети по васкрсењу. Нико те не тера да верујеш у то, твој избор.

Људи више воле филозофију (философију) која не даје ама баш никакве одговоре (и по дефиницији), од нечега што даје одговоре. Како онда и да добиш одговор? Вечно се можеш питати за ово или оно и никада нећеш добити одговор. То не значи да и ја не волим умну гимнастику иако сам добио одговоре на скоро сва питања. Сећам се лепо времена док сам говорио као ти, само што сам ја био оштрији у осудама Бога и нападима.

 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
29.06.2010
Poruka
2.014
Adrijane, evo dajem ti čistu peticu iz psihologije, jer si skenirao moj profil samo iz jednog posta. Svaka čast. Da upravo sam svom dragom i nezamjenljivom net prijatelju rekla prije neki dan. Meni je Bog na usnama i u srcu, jer sam u toj tradiciji rasla.Period ateizma sam prošla kroz srednju školu, kada sam se bavila filosofijom, koja me je zaintrigirala. Onda dolazi period fakulteta, kada i upisujem Bogoslovski fakultet, koji mi je odlično išao, čak su moje radove upoređivali i sa profesorom <Milinom, kojeg, do tada i nisam čitala, ali sam fakultet napustila, jer nisam mogla da prihvatim srcem b ezgrešno začeće, a nisam mogla licemjerno da pohađam fakultet, koji mi je inače odlično išao da napomenem još jednom. Onda sam imala težak životni period beznađa i neuspjelog suicida. Pa onda teško iskušenje muževljeve bolesti i vraćanja Bogu, ali u najextremnijem obliku fanatizma. Valjda sam jako emotivna, pa mi sve ide iz krajnosti u krajnost. To će me na kraju i dokrajčiti, valjda. Poslije pročitane knjige " Pokajanje , put u život vječni ", plakala sam bukvalno tri dana, ali bukvalno, jer sam u momentu sagledala svu strahotu griješnosti duše. Valjda mi se otvorilo i neko treće oko. Onda sam kroz političke rasprave, koje su jako uticale i na crkvu, odstupila od identifikacije sveštenih lica sa malim Bogovima i nekako sama krojila svoj život.I poslije dosta,dosta životnih iskušenja i lomova došla do zaključka da ništa o čemu lupamo glavom, ne možemo ni dokazati, ni opovrgnuti, shvatila sam da mi je agnostičko viđenje svijeta, koje mi je bilo jako simpatično u srednjoj školi, postalo opredjeljenje. Šta će biti za nekoliko godina, to niko ne zna, ni ja sama. Znam samo da nikoga ne želim da vrijeđam, razuvjeravam, kritikujem, omalovažavam i to mi je dosta za komunikaciju, koju sam sposobna da ostvarim sa svakim ljudskim bićem, sem sa sujetnim ljudima. Do njih ne mogu doprijeti nikako, valjda zbog te sujete, pa ima nekakav zid. Mora da sam i sa teme skrenula.:)
 
Član
Učlanjen(a)
25.08.2010
Poruka
2.919
Ниси, остала си на теми потпуно. Једноставно знај да Неко ипак не жели да пропаднеш. Ми лутамо, лупамо главом о зид (ја сам и буквално), водимо унутрашње борбе које ја не могу да опишем какве су ми биле. Нисам имао никога да ми испише ово што ја теби сада пишем. Молићу се за Тебе да нађеш мир у срцу, без обзира на оно што Твоје усне говоре. У ствари свесно делиш са нама своје унутрашње борбе и то је херојска ствар. Част ми је што уопште могу да се борим за мир који се надам да ћеш наћи. Ниси сама! То је оно што сам ја мислио, можда се и Ти тако осећаш.

А за ово што ниси могла да прихватиш, отом-потом. Има времена да се разуме, само полако. Ако будемо отворили ту тему касније сигурно ће бити пискарања.

Јављам се за неки дан опет, морам на пут. Таман ће се дотле укључити још неко на ову темо, надам се.
 
Član
Učlanjen(a)
29.06.2010
Poruka
2.014
Srećan ti put Adriane i neka je Bog s tobom. Danas sam bila na saučešću i sebe osjenila znakom krsta i to će biti do posljednjeg dana. To je što se tiče srca, a razumski sam već objasnila svoje stavove. I ti si dovoljno veliki da u neke dječije priče ni sam ne možeš da vjeruješ, svi vjernici su svjesni toga, ali je vjera takva, primi ili ostavi i to u cjelosti, nema parcijalno. Drago mi je da ćemo opet razmijeniti mišljenja. I da, ja iznosim sve svoje privatne stvari na net vrlo lako, jer nemam problema sa otvorenošću i iskrenošću i na kraju krajeva, sve što mi se dešava, nije ništa s Marsa, pa da bi se neko šokirao, nego samo ljudsko, a ljudsko je malo, prolazno i nevažno. Važno je samo u smislu komunikacije sa drugim ljudskim bićima koji istu takvu komunikaciju žele, a sve svoje stvari koje javno iznosim, ne shvatam kao probleme, nego kao svoj život. PRIČAM VAM SVOJ ŽIVOT, A KO IMA UŠI, NEKA ČUJE.
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
19.07.2010
Poruka
132
Svaki pravi vernik se lično lično raduje svojoj smrti i to otprilike i možete da potvrdite razgovorom sa istim. A sada, tuga za drugog koji je umro, najbolju definiciju je dao vladika Nikolaj - nijedan rastanak u ljubavi ne prolazi bez suza.
 
Natrag
Top