- Učlanjen(a)
- 10.07.2010
- Poruka
- 2.773
Adolescenti i škola
Još pre mnogo vekova jedan je sveštenik u starom Egiptu urezao u kamen hijeroglifima sledeći tekst: „Približava se kraj sveta jer su mladi neozbiljni; deca više ne slušaju svoje roditelje.“
Kraj sveta nije došao, mladi još uvek izazivaju kontroverzne komentare odraslih, deo su svakodnevnice svih nas, prisutni svugde i u svakom momentu. Razdoblje u kome se nalaze, kao prelazni period između detinjstva i odraslosti, traje danas sve duže. Biološki sazrevaju sve ranije, a ekonomsku nezavisnost, kao konačni preduslov za ulazak u odraslo doba, stiču sve kasnije (prvenstveno usled produženog školovanja). Oni imaju svoje karakteristične, i drugačije od odraslih i dece, potrebe i probleme. Adolescenti su značajna uzrasna skupina iz više aspekata. Oni predstavljaju najbrojniju starosnu skupinu u većini zemalja sveta. Fizički i psihički rast i razvoj u adolescenciji odrediće umnogome fizički i psihološki profil populacije odraslih. Mnogi obrasci ponašanja koji se formiraju u adolescenciji, identitet pojedinca, sistemi vrednosti, društveno-politička opredeljenja, sve će se to dugo održati u životu pojedinca i biti okosnica ličnosti kad odraste. (prema Kapor-Stanulović, 1988.)
Izraz „adolescencija“ je latinskog porekla („adolescero“, što znači rasti, sazrevati). Ovaj period traje od 11/12 godine pa sve do 20/23 godine.
Naš naučnik L. Žlebnik (prema Ðorđević, 1978.) deli ovaj period na:
1) predadolescenciju ili pretpubertet (11/12 do 13/14 god.);
2) ranu adolescenciju ili pubertet (13/14 do 17/18 god.);
3) kasnu adolescenciju ili omladinsko doba (17/18 do 20/23 god.).
Glavne odlike adolescencije:
1) Adolescencija je vreme fizičkog razvoja. Za vreme ovog perioda nastaju brze promene u telu i na kraju ovog perioda se dostiže fizička zrelost.
2) Adolescenti teže da dobiju status odraslog. To je tendencija da se osamostale od roditeljskog autoriteta i težnja da se ne bude u bilo kom vidu potčinjen odraslima.
3) To je vreme kada odnosi sa vršnjacima postaju veoma važni. Adolescentu je stalo do što boljeg statusa u grupi i on želi da bude priznat od strane svojih drugova. Javljaju se i pojačana heteroseksualna interesovanja.
4) Ovo je vreme naglog intelektualnog razvoja. Adolescent rešava sada vrlo velike i teške školske zadatke. On mora da stekne mnoge navike, veštine i znanja koja će mu docnije biti potrebni. Novo stečeno znanje i iskustvo, u mnogim naučnim oblastima, služe mu da još bolje razume sebe i svoju sredinu u svetlosti ovih znanja.
5) To je doba daljeg sticanja i procenjivanja vrednosti. Individua je sve više svesna sebe, razvija sopstvene ideale i prihvata sebe u harmoniji sa ovim idealima.
Adolescenti traže od škole i od roditelja da im pomognu u rešavanju praktičnih problema, a ne samo da im se daju znanja, koja će kasnije biti potrebna. Ako adolescent vidi da je škola nezainteresovana za njegove probleme, onda on gubi interesovanje za školu ili oseća krivicu što je zaokupljen ovim svojim problemima koji za školi nisu važni.
Učenje putem introjekcije (usvajanja znanja) znači samostalno sticanje novih znanja koja ulaze u već postojeći sistem znanja adolescenata. Stečeno znanje se smatra svojim i ne oseća se nikakva zavisnost od drugih, odnosno sugestije se ne prihvataju slepo zbog potrebe da se složi sa osobom koja sugerira, ili zbog njegovog autoriteta. Nova znanja i vrednosti ostaju zbog toga što se uklapaju u postojeći sistem znanja i vrednosti adolescenata. Tako oni veruju u svoju nezavisnost, originalnost i samostalno sticanje znanja. Uloga prosvetnih radnika je da ovim učenicima što više približe građu, kako bi je oni kasnije sami usvojili.
Osubel (prema Ðorđević, 1978.) smatra da baš u adolescenciji težište treba upraviti na individualni, a ne grupni rad. Treba imati u vidu da se adolescent identifikuje samo sa njemu dragim osobama, pa prosvetni radnik mora uvek da uzme u obzir i ličnost učenika. Takođe, prosvetni radnik mora da se bori protiv toga da adolescent prihvata znanja i vrednosti pasivno i nekritički, odnosno treba ga što pre osloboditi učenja putem podražavanja (imitiranja).
Izvorsihologijaonline
Još pre mnogo vekova jedan je sveštenik u starom Egiptu urezao u kamen hijeroglifima sledeći tekst: „Približava se kraj sveta jer su mladi neozbiljni; deca više ne slušaju svoje roditelje.“
Kraj sveta nije došao, mladi još uvek izazivaju kontroverzne komentare odraslih, deo su svakodnevnice svih nas, prisutni svugde i u svakom momentu. Razdoblje u kome se nalaze, kao prelazni period između detinjstva i odraslosti, traje danas sve duže. Biološki sazrevaju sve ranije, a ekonomsku nezavisnost, kao konačni preduslov za ulazak u odraslo doba, stiču sve kasnije (prvenstveno usled produženog školovanja). Oni imaju svoje karakteristične, i drugačije od odraslih i dece, potrebe i probleme. Adolescenti su značajna uzrasna skupina iz više aspekata. Oni predstavljaju najbrojniju starosnu skupinu u većini zemalja sveta. Fizički i psihički rast i razvoj u adolescenciji odrediće umnogome fizički i psihološki profil populacije odraslih. Mnogi obrasci ponašanja koji se formiraju u adolescenciji, identitet pojedinca, sistemi vrednosti, društveno-politička opredeljenja, sve će se to dugo održati u životu pojedinca i biti okosnica ličnosti kad odraste. (prema Kapor-Stanulović, 1988.)
Izraz „adolescencija“ je latinskog porekla („adolescero“, što znači rasti, sazrevati). Ovaj period traje od 11/12 godine pa sve do 20/23 godine.
Naš naučnik L. Žlebnik (prema Ðorđević, 1978.) deli ovaj period na:
1) predadolescenciju ili pretpubertet (11/12 do 13/14 god.);
2) ranu adolescenciju ili pubertet (13/14 do 17/18 god.);
3) kasnu adolescenciju ili omladinsko doba (17/18 do 20/23 god.).
Glavne odlike adolescencije:
1) Adolescencija je vreme fizičkog razvoja. Za vreme ovog perioda nastaju brze promene u telu i na kraju ovog perioda se dostiže fizička zrelost.
2) Adolescenti teže da dobiju status odraslog. To je tendencija da se osamostale od roditeljskog autoriteta i težnja da se ne bude u bilo kom vidu potčinjen odraslima.
3) To je vreme kada odnosi sa vršnjacima postaju veoma važni. Adolescentu je stalo do što boljeg statusa u grupi i on želi da bude priznat od strane svojih drugova. Javljaju se i pojačana heteroseksualna interesovanja.
4) Ovo je vreme naglog intelektualnog razvoja. Adolescent rešava sada vrlo velike i teške školske zadatke. On mora da stekne mnoge navike, veštine i znanja koja će mu docnije biti potrebni. Novo stečeno znanje i iskustvo, u mnogim naučnim oblastima, služe mu da još bolje razume sebe i svoju sredinu u svetlosti ovih znanja.
5) To je doba daljeg sticanja i procenjivanja vrednosti. Individua je sve više svesna sebe, razvija sopstvene ideale i prihvata sebe u harmoniji sa ovim idealima.
Adolescenti i škola
Škola ima veliku ulogu u psihičkom razvoju učenika, a posebno u njegovom intelektualnom i socijalnom razvoju. Intelektualni razvoj i druge promene ličnosti adolescenata dovode do velikih mogućnosti u učenju. Levitov (prema Ðorđević, 1978.) ističe da dolazi i do promene u motivima za učenje, jer adolescent uči ne samo iz ličnih motiva, nego i iz socijalnih, odnosno da dobije priznanje od drugova, da podigne ugled svoga razreda i škole i za napredak svoje zemlje. Levitov upozorava da se neki učenici negativno odnose prema učenju i to naročito onda kada škola i porodica ne obrate dovoljno pažnju na organizovani rad učenika, a posebno na to kako učenik koristi vanškolsko vreme. Dešava se da adolescent slabije uči i zbog promene škole i razreda koji je voleo. Ponekad neki adolescent, zbog svog specijalnog interesovanja za neku naučnu oblast, granu umetnosti ili sportsku aktivnost, zanemari školu, odnosno pojedine školske predmete. Zbog toga je neobično važan individualni prilaz prosvetnog radnika svakom učeniku.Razvitak ličnosti adolescenata u školi
Ličnost adolescenta razvija se i putem vaspitno-obrazovnog rada u školi. U učenju i razvoju adolescenata veoma značajnu ulogu imaju i prosvetni radnici. Tako, adolescenti mogu da prihvate ili odbace prosvetne radnike, da ih vole ili mrze, da žele da se identifikuju sa njima ili da se takmiče. Od prosvetnih radnika zavisi da li će da razviju motivaciju za učenjem kod adolescenata ili će prouzrokvati gubitak volje za učenje i uopšte školovanje. Oni mogu da utiču na razvoj i diferencijaciju interesa i sposobnosti adolescenata i da kod učenika stvore oduševljenje za pojedine predmete. Motivacioni faktori (pohvala, nagrada, razna priznanja, takmičenje, saradnja), ako su dobro korišćeni od prosvetnih radnika mogu da poboljšaju učenje i školski uspeh adolescenata.Adolescenti traže od škole i od roditelja da im pomognu u rešavanju praktičnih problema, a ne samo da im se daju znanja, koja će kasnije biti potrebna. Ako adolescent vidi da je škola nezainteresovana za njegove probleme, onda on gubi interesovanje za školu ili oseća krivicu što je zaokupljen ovim svojim problemima koji za školi nisu važni.
Indvidalne razlike u učenju adolescenata u školi
Postoje velike razlike među adolescentima u pogledu učenja. Tako, jako motivisano dete samo prosečnih sposobnosti, koje je bilo odlično i popularno u osnovnoj školi, može da izgubi te svoje pozicije u srednjoj školi. Nasuprot njemu, bistro ili ranije slabo motivisano dete može u srednjoj školi da poboljša svoj uspeh i svoj socijalni položaj u razredu. Osubel (prema Ðorđević, 1978.) smatra da adolescenti uče u školi na dva načina: jedni putem imitiranja (podražavanja, praćenja) nastavnika, a drugi putem introjekcije (usvajanja, inkorporacije, upijanja, prisjedinjavanja znanja). Učenje putem imitiranja (podražavanja) znači sticanje znanja od strane adolescenata putem nekritičkog prihvatanja svega onoga što prosvetni radnici predaju, odnosno prihvataju njihovo mišljenje i objašnjenje, a tek posle toga obrađuju ono što su primili. Znanje adolescenata se potkrepljuje od prosvetnih radnika i adolescenti se osećaju zadovoljno, jer bi osećali krivicu ako bi verovali suprotno svojim uzorima, čiji su autoritet bezuslovno prihvatili i sa kojima su se identifikovali.
Učenje putem introjekcije (usvajanja znanja) znači samostalno sticanje novih znanja koja ulaze u već postojeći sistem znanja adolescenata. Stečeno znanje se smatra svojim i ne oseća se nikakva zavisnost od drugih, odnosno sugestije se ne prihvataju slepo zbog potrebe da se složi sa osobom koja sugerira, ili zbog njegovog autoriteta. Nova znanja i vrednosti ostaju zbog toga što se uklapaju u postojeći sistem znanja i vrednosti adolescenata. Tako oni veruju u svoju nezavisnost, originalnost i samostalno sticanje znanja. Uloga prosvetnih radnika je da ovim učenicima što više približe građu, kako bi je oni kasnije sami usvojili.
Osubel (prema Ðorđević, 1978.) smatra da baš u adolescenciji težište treba upraviti na individualni, a ne grupni rad. Treba imati u vidu da se adolescent identifikuje samo sa njemu dragim osobama, pa prosvetni radnik mora uvek da uzme u obzir i ličnost učenika. Takođe, prosvetni radnik mora da se bori protiv toga da adolescent prihvata znanja i vrednosti pasivno i nekritički, odnosno treba ga što pre osloboditi učenja putem podražavanja (imitiranja).
Izvorsihologijaonline