Adolescenti i škola

Učlanjen(a)
10.07.2010
Poruka
2.773
Adolescenti i škola

GetImage.aspx


Još pre mnogo vekova jedan je sveštenik u starom Egiptu urezao u kamen hijeroglifima sledeći tekst: „Približava se kraj sveta jer su mladi neozbiljni; deca više ne slušaju svoje roditelje.“

Kraj sveta nije došao, mladi još uvek izazivaju kontroverzne komentare odraslih, deo su svakodnevnice svih nas, prisutni svugde i u svakom momentu. Razdoblje u kome se nalaze, kao prelazni period između detinjstva i odraslosti, traje danas sve duže. Biološki sazrevaju sve ranije, a ekonomsku nezavisnost, kao konačni preduslov za ulazak u odraslo doba, stiču sve kasnije (prvenstveno usled produženog školovanja). Oni imaju svoje karakteristične, i drugačije od odraslih i dece, potrebe i probleme. Adolescenti su značajna uzrasna skupina iz više aspekata. Oni predstavljaju najbrojniju starosnu skupinu u većini zemalja sveta. Fizički i psihički rast i razvoj u adolescenciji odrediće umnogome fizički i psihološki profil populacije odraslih. Mnogi obrasci ponašanja koji se formiraju u adolescenciji, identitet pojedinca, sistemi vrednosti, društveno-politička opredeljenja, sve će se to dugo održati u životu pojedinca i biti okosnica ličnosti kad odraste. (prema Kapor-Stanulović, 1988.)
Izraz „adolescencija“ je latinskog porekla („adolescero“, što znači rasti, sazrevati). Ovaj period traje od 11/12 godine pa sve do 20/23 godine.

Naš naučnik L. Žlebnik (prema Ðorđević, 1978.) deli ovaj period na:
1) predadolescenciju ili pretpubertet (11/12 do 13/14 god.);
2) ranu adolescenciju ili pubertet (13/14 do 17/18 god.);
3) kasnu adolescenciju ili omladinsko doba (17/18 do 20/23 god.).

Glavne odlike adolescencije:

1) Adolescencija je vreme fizičkog razvoja. Za vreme ovog perioda nastaju brze promene u telu i na kraju ovog perioda se dostiže fizička zrelost.
2) Adolescenti teže da dobiju status odraslog. To je tendencija da se osamostale od roditeljskog autoriteta i težnja da se ne bude u bilo kom vidu potčinjen odraslima.
3) To je vreme kada odnosi sa vršnjacima postaju veoma važni. Adolescentu je stalo do što boljeg statusa u grupi i on želi da bude priznat od strane svojih drugova. Javljaju se i pojačana heteroseksualna interesovanja.
4) Ovo je vreme naglog intelektualnog razvoja. Adolescent rešava sada vrlo velike i teške školske zadatke. On mora da stekne mnoge navike, veštine i znanja koja će mu docnije biti potrebni. Novo stečeno znanje i iskustvo, u mnogim naučnim oblastima, služe mu da još bolje razume sebe i svoju sredinu u svetlosti ovih znanja.
5) To je doba daljeg sticanja i procenjivanja vrednosti. Individua je sve više svesna sebe, razvija sopstvene ideale i prihvata sebe u harmoniji sa ovim idealima.

Adolescenti i škola
Škola ima veliku ulogu u psihičkom razvoju učenika, a posebno u njegovom intelektualnom i socijalnom razvoju. Intelektualni razvoj i druge promene ličnosti adolescenata dovode do velikih mogućnosti u učenju. Levitov (prema Ðorđević, 1978.) ističe da dolazi i do promene u motivima za učenje, jer adolescent uči ne samo iz ličnih motiva, nego i iz socijalnih, odnosno da dobije priznanje od drugova, da podigne ugled svoga razreda i škole i za napredak svoje zemlje. Levitov upozorava da se neki učenici negativno odnose prema učenju i to naročito onda kada škola i porodica ne obrate dovoljno pažnju na organizovani rad učenika, a posebno na to kako učenik koristi vanškolsko vreme. Dešava se da adolescent slabije uči i zbog promene škole i razreda koji je voleo. Ponekad neki adolescent, zbog svog specijalnog interesovanja za neku naučnu oblast, granu umetnosti ili sportsku aktivnost, zanemari školu, odnosno pojedine školske predmete. Zbog toga je neobično važan individualni prilaz prosvetnog radnika svakom učeniku.

Razvitak ličnosti adolescenata u školi
Ličnost adolescenta razvija se i putem vaspitno-obrazovnog rada u školi. U učenju i razvoju adolescenata veoma značajnu ulogu imaju i prosvetni radnici. Tako, adolescenti mogu da prihvate ili odbace prosvetne radnike, da ih vole ili mrze, da žele da se identifikuju sa njima ili da se takmiče. Od prosvetnih radnika zavisi da li će da razviju motivaciju za učenjem kod adolescenata ili će prouzrokvati gubitak volje za učenje i uopšte školovanje. Oni mogu da utiču na razvoj i diferencijaciju interesa i sposobnosti adolescenata i da kod učenika stvore oduševljenje za pojedine predmete. Motivacioni faktori (pohvala, nagrada, razna priznanja, takmičenje, saradnja), ako su dobro korišćeni od prosvetnih radnika mogu da poboljšaju učenje i školski uspeh adolescenata.
Adolescenti traže od škole i od roditelja da im pomognu u rešavanju praktičnih problema, a ne samo da im se daju znanja, koja će kasnije biti potrebna. Ako adolescent vidi da je škola nezainteresovana za njegove probleme, onda on gubi interesovanje za školu ili oseća krivicu što je zaokupljen ovim svojim problemima koji za školi nisu važni.

Indvidalne razlike u učenju adolescenata u školi
Postoje velike razlike među adolescentima u pogledu učenja. Tako, jako motivisano dete samo prosečnih sposobnosti, koje je bilo odlično i popularno u osnovnoj školi, može da izgubi te svoje pozicije u srednjoj školi. Nasuprot njemu, bistro ili ranije slabo motivisano dete može u srednjoj školi da poboljša svoj uspeh i svoj socijalni položaj u razredu. Osubel (prema Ðorđević, 1978.) smatra da adolescenti uče u školi na dva načina: jedni putem imitiranja (podražavanja, praćenja) nastavnika, a drugi putem introjekcije (usvajanja, inkorporacije, upijanja, prisjedinjavanja znanja). Učenje putem imitiranja (podražavanja) znači sticanje znanja od strane adolescenata putem nekritičkog prihvatanja svega onoga što prosvetni radnici predaju, odnosno prihvataju njihovo mišljenje i objašnjenje, a tek posle toga obrađuju ono što su primili. Znanje adolescenata se potkrepljuje od prosvetnih radnika i adolescenti se osećaju zadovoljno, jer bi osećali krivicu ako bi verovali suprotno svojim uzorima, čiji su autoritet bezuslovno prihvatili i sa kojima su se identifikovali.
Učenje putem introjekcije (usvajanja znanja) znači samostalno sticanje novih znanja koja ulaze u već postojeći sistem znanja adolescenata. Stečeno znanje se smatra svojim i ne oseća se nikakva zavisnost od drugih, odnosno sugestije se ne prihvataju slepo zbog potrebe da se složi sa osobom koja sugerira, ili zbog njegovog autoriteta. Nova znanja i vrednosti ostaju zbog toga što se uklapaju u postojeći sistem znanja i vrednosti adolescenata. Tako oni veruju u svoju nezavisnost, originalnost i samostalno sticanje znanja. Uloga prosvetnih radnika je da ovim učenicima što više približe građu, kako bi je oni kasnije sami usvojili.

Osubel (prema Ðorđević, 1978.) smatra da baš u adolescenciji težište treba upraviti na individualni, a ne grupni rad. Treba imati u vidu da se adolescent identifikuje samo sa njemu dragim osobama, pa prosvetni radnik mora uvek da uzme u obzir i ličnost učenika. Takođe, prosvetni radnik mora da se bori protiv toga da adolescent prihvata znanja i vrednosti pasivno i nekritički, odnosno treba ga što pre osloboditi učenja putem podražavanja (imitiranja).

Izvor:psihologijaonline
 
Učlanjen(a)
30.03.2014
Poruka
968
Ja, adolescent

Ko sam ja ? Koliko vredim ? Gde pripadam ? Kakav želim da postanem ?


Ovo su pitanja kojima se predstavlja građenje ličnog identiteta adolescenta.


Odgovori zavise od socijalnih i kulturoloških uticaja, a u slučaju moje generacije izraženi su i kroz problem produženog detinjstva. Suviše vremena prođe od javljanja potrebe za ličnom samostalnošću i mogućnosti da se ona zadovolji.



Sve duže školovanje i finansijska zavisnost stvaraju vakuum, koji komplikuje pronalaženje ili izgradnju ličnog identiteta, a neke mlade ljude dovedu u “krizu identiteta” (adolescentsku krizu). Sve to je propraćeno snažnim osećanjima. O njima smo pitali adolescente i dobili originalne odgovore :

  • Koja osećanja karakterišu period života kroz koji prolaziš?
  • Nagla promena raspoloženja (oduševljenje - bes i depresija).
  • Strah od nepoznatog (od odrastanja).
  • Strepnja i zbunjenost pred donošenjem odluka za budućnost (izbor zanimanja ...).
  • Preterano nezadovoljstvo fizičkim izgledom.
  • Ljubomora.
  • Bes, zbog zamerki roditelja oko rada po kući i zbog škole.
  • Čežnja za jakim, vernim osloncem i želja za slobodom (“vapaj za bezbednom nezavisnošću”!).
  • Uživanje u inaćenju, kontriranju odraslima.
  • Strahovi pred opterećenošću i neuspehom u školi.
  • Neobjašnjiva nervoza u kontaktima sa porodicom i prijateljima.
  • Osećanje pripadnosti grupi i zadovoljstvo u pomaganju drugima.
  • Radost u doterivanju, zaljubljivanju i provodu.
  • Osetljivost i povredivost u vezi sa pitanjima moralnosti (lojalnost, odanost, solidarisanje..).
  • Šta te je povredilo u poslednje vreme?
  • Umesto mene je u tim došao “bolji” golman.
  • Devojčica koja mi se sviđa odabrala je mog druga.
  • “Doživotno” prijateljstvo je puklo iz neobjašnjivih razloga.
  • Nepravda u školi - ocene se dobijaju (i) prema simpatijama.
  • Ismejavaju me zbog zaljubljenosti “do ušiju”.
  • Ortaci od mene skrivaju svoje planove i tako me teraju da prihvatam ono sa čime se ne slažem ( da se konformiram).
  • Roditelji me ucenjuju i iznuđuju obećanja koja verovatno neću moći da ispunim.
Odnosi da roditeljima

Mit o velikim konfliktima adolescenta sa roditeljima čista je zabluda (pokazuje naše malo istraživanje). Kada je grupi adolescenata ponuđeno da bira šta im više odgovara: autonomija ili dobar odnos sa roditeljima, većina se opredelila za ovo drugo: za sigurnost i oslonac u porodici, u okviru koje žele određene slobode.
U našoj anketi, prosečna ocena kojom su adolescenti ocenili svoj odnos sa roditeljima iznosi 3,6 što bi u školskom žargonu značilo: vrlo dobar.
Što se tiče bliskosti između roditelja i dece - odgovori su vrlo različiti, ali uglavnom postoji mišljenje da se roditelji trude, bar na neki svoj način ....
Većina anketiranih procenjuje da ima određene slobode (kasno dolaženje kući, ako roditelji znaju gde im se deca nalaze; dugo telefoniranje, ako ne smeta obavezama i porodičnom budžetu...).
Pitali smo i roditelje da li njihovo raspoloženje utiče na odnose sa detetom. Priznali su ono što znamo iz ličnog iskustva. Iako su toga svesni, često se dešava da se mi nađemo u blizini, pa na nama iskale svoj trenutni bes!
Posebna pažnja u anketi posvećena je finansijskoj zavisnosti adolescenta od roditelja, za koju mladi kažu da ih ponekad mnogo opterećuje.

  • Zašto?
  • Razgovor teče: “Daj pare” - “Šta ti misliš, da sam ja Narodna banka”??!
    Moraš da se pravdaš ili da obilaziš rodbinu.
  • Na šta najčešće trošiš dobijeni novac?
  • Na diskove, razvijanje filmova, kroasane, bioskop i koncerte, kozmetiku, šminku, kafiće...
  • Šta misliš, zašto nemaju dovoljno para?
  • Male plate, velike cene (troškovi).
  • Š t e k a r e!
Anketa je pokazala da je većini mladih često neprijatno da traže novac, jer su svesni problema koje porodica ima i da se trude da budu skromni, ali je to veoma teško pošto su finansijske mogućnosti različitih porodica izraženo različite, a potrošačka trka sve ubitačnija.
Na kraju, svaka generacija mladih ima svoje nesuglasice sa roditeljima, to je uvek bilo i biće, sve dok mladi žele da sami odlučuju o mnogim stvarima i sve dok roditelji imaju potrebu da ih i dalje kontrolišu kao decu. Optimizam je u perspektivi “pravog zbližavanja” sa roditeljima kada mladi postanu odrasle osobe.

Druženje

Osvrnuvši se oko sebe, adolescent uviđa da je izašao iz sveta detinjstva, a još nije zakoračio u odraslo doba. Osetivši se ugrožavajuće drugačijim, nalazi rešenje u povezivanju sa sličnima sebi, tj. sa vršnjacima. Tako nastaju jake drugarske veze koje omogućavaju ravnopravno poređenje, razvijanje osobina i ponašanja primerenih vlastitoj generaciji i vremenu u kome živimo. Druženje je škola života.
Pripadnost grupi mladi doživljavaju kao pitanje časti, a identifikacijom sa grupom maskiraju osećanje lične nesigurnosti i “običnosti”. Zato je u ovom dobu života naročito važan izbor prijatelja sa kojima adolescent druguje i izbor sadržaja kojima će se baviti.

  • Da li imaš iskrenog prijatelja?
Svi su odgovorili DA, osim jednog (koga smo verovatno zatekli u bedaku
razočaranosti).

  • S kim se družiš?
Sa svima (kakvi li su to kriterijumi?!) - 80 %
Samo sa sebi sličnima ( gde je tu lično napredovanje?!) - 20 %

  • Da li pripadnost polu ima neki značaj?
  • Ne - 70 %, da - 30%.
  • Da li si se nekad razočarao u prijatelja?
Da, čak i više puta - 80 %
Ne (još) - 20 %

  • Da li se sa nekim družiš iz interesa?
10 % - da, 5 % - zavisi (o-ho...)
Srećom, 85 % - ipak ne!

  • Da li bi zbog društva uradio nešto protiv svojih načela?
Da - 20 % , možda - 5 %, ne - 75 %.

  • Kako se odnosiš prema”facama u društvu”?
70 % - Ne preduzimam ništa konkretno.
15 % - Suprotstavljam se njihovoj “superiornosti”
15 % - Pokupim neke njihove fazone (bravo majstore!)
- Takvi ne postoje (kakva skromnost!)
- Više sam za svoj stil (svaka čast!)
- Suprotstavljam se ako nisu u pravu, inače se ne rivalim (to ti je pametno!)
- Izražavam svoje mišljenje (hrabro!)
- Pravim svoju ekipu u kojoj ću ja biti faca (iskusno! - samo, ako to nije linija manjeg otpora ...?!).

  • Da li upoznaješ svoje prijatelje sa roditeljima?
15 % - ne (?!), 15% - kako koje(?!), 70 % - da.

  • Šta tvoji roditelji misle o tvom društvu?
45 % - sve OK i vole moje društvo,
15 % - kako o kome i
40 % - ne misle ništa (?!)

Eto problema. Gledala sam reakcije u publici. Na prvi pogled, izgledalo je da su roditelji pažljivo primili k’znanju ove naše - podatke, ali bih više volela da je bilo više zabrinutosti na njihovim licima. Uostalom, tamo su kao i uvek sedeli uglavnom roditelji “zlatne dece”.
Još neki problemi adolescenata

Školu adolescenti ne vole. Ustvari, intelektualno sazrevanje je u usponu, radoznalost je izrazita, ali su interesovanja pomerena na druge preokupacije, pa ih profesori smaraju, a gradivo im je po pravilu preglomazno i iznad svega - dosadno. Svi drugi aspekti školskog života su OK. Evo i našeg primera: koliko smo samo vremena proveli u školi oko ovog javnog časa i kako smo predano prionuli na organizaciju, pripreme i probe - kao da Psihološka sekcija (kao glavni koordinator) nije sastavni deo školskog ambijenta i kao da nam nije nikakav problem da ostajemo posle časova, koliko god treba i ne treba ... Moja teorija je neoboriva - predavanje i ocenjivanje su definitivno prevaziđeni vidovi školskog rada.
“Bacili” smo tu ideju u auditorijum, pa neka odrasli razmišljaju i menjaju. Kod đačkog dela publike - doživeli smo glasno i jednodušno odobravanje.
Sledeći problemi mladih vezani su za pravovremeno donošenje odluka o budućem zanimanju, naročito kad je o nama - gimnazijalcima reč.
Anketa kaže da od 120 ispitanika (toliko smo ispitali!) između 15 i 19 godina, njih 43 ne znaju šta će odabrati u daljem školovanju. Za to postoje dva razloga:
1) imaju više mogućnosti, pa im je teško da se opredele (20 učenika),
2) malo šta ih zanima (23 učenika), a roditelji vrše veliki pritisak na njih, što im dodatno smeta.
Na pitanje “Da li razmišljaš: a) ... od mog posla ću imati mnogo novca ili b) ... radiću ono što volim, bez obzira na novac, učenici su ovako odgovorili:

  • Pare su važnije nego ljubav prema poslu (60% učenika).
  • Ljubav prema poslu preteže (20% učenika).
  • Oba uslova su izuzetno važna (20% učenika).
Značajno je da se dobro obrazujemo za buduće zanimanje u tome su se svi složili, a današnji sistem obrazovanja od naših ispitanika dobio je prosečnu ocenu 2,9 (od 1 - 5).

O alkoholizmu se u našem podneblju ne vodi dovoljno računa, problem se marginalizuje, a mladi su sve češći konzumenti alkohola i nezaobilazno tržište. Mi smo imali potrebu da uputimo apel tipa: mislite o tome, budite konstruktivni i razvijajte realnu sliku o svetu i - sebi, jer svet pripada “strejterima”.
Psiha je sugerisala da takve teme ostavimo za kasnije (u gradivu), ali mi smo za to da ih i ovde istaknemo, jer se uzrasne granice toliko snižavaju, da ugrožavaju normalan psihofizički razvoj dece i mladih. Tako smo i o drogama u adolescenciji napravili posebnu anketu i prikazali rezultate.
Anketirali smo 80 srednjoškolaca iz jedne gimnazije i jedne srednje tehničke škole, uzrasta od 15 - 19 godina.
- 55 učenika je probalo narkotike - na žurci, u školskom dvorištu, u parku u WC-u / svi iz radoznalosti (sa društvom), iako njih 28-oro zna da je procenat izlečenih narkomana 3 - 7%.
U sali je nastao tajac. Svima je neprijatno to da slušaju i svi vole da misle kako se to dešava drugima negde daleko od njih.
Završili smo jakim tonovima, navodeći odgovore onih koji nikada nisu probali narkotike:
- 25 učenika je na pitanje “Zašto?” odgovorilo da im se živi (14 osoba) i da ih to uopšte ne zanima (11 osoba), a ostalima su poručili: Droga je smrt - bavite se sportom.

“Idite sada kući i porazgovarajte malo ...”

Tada je gitara zazvučala, a mi u glas zapevali “Sa trinaest sam popušio prvu pljugu ...”
Aplauz je bio gromoglasan, Psiha nam je poslala znake zadovoljstva i odobravanja, odrasli su počeli polako da se razilaze, a na pozornici je nastavljena mala žurka sa brojnim pojačanjem iz publike - Bojan se nije priključio.
Emocije, emocije ...

Roditeljima su učenici iz Sekcije za psihologiju na izlazu podelili male fotokopirane brošure, sa kojima je, uz večerašnje utiske, trebalo da ponesu i uverenje o tome koliko su još uvek važni u životu svoje odrasle dece.
Prikazali smo im to kroz šest odgovora na pitanja u anketi:

  • Roditelje treba slušati, na kraju ispadne da su uvek u pravu - 70 %.
  • Najbolje se rešavaju problemi zajedno sa roditeljima - pre ili kasnije, to će se desiti - 60 %.
  • Roditeljima treba sve reći - 20 %, ili im skoro sve treba reći - 30 %.
  • Najbolju komunikaciju imam sa majkom - 50 %, sa oba roditelja - 40%, (sa nekim drugim - 10%).
  • Roditelji se mešaju u naše probleme - “naravno, gotovo uvek” - 50 %.
  • Provodimo jako malo vremena u zajedničkom porodičnom životu (čak ni vikendom) - 50%.
Na samom kraju brošure, naveli smo im reči nekih pametnih ljudi:
Sva deca su ista - nemoguća.
Razlika je samo u roditeljima,
neki od toga prave problem,
a neki ne.
I još:
Ako niste deo rešenja, onda ste
svakako deo problema.

Koncentracija je kolebljiva, naročito u pubertetu, a školsko učenje je mahom nametnuta (namerna, a ne spontana) aktivnost (čitaj: 99%), pa je zato poželjno koristiti posebne tehnike za uspostavljanje i održavanje koncentracije.

Deset psiholoških zapovesti (pravila) za dobru koncentraciju su:

1. Nikad nemoj da učiš bez dobre koncentracije - izgubićeš vreme.

2. Ne počinji učenje sa najtežom lekcijom - izgubićeš volju.

3. Nemoj samo čitati (ili samo slušati na času) - piši, da ti ne odlutaju misli.

4. Postavljaj sebi pitanja i traži odgovore - to te usmerava.

5. Preslišavaj se (papagaju nijedan!) - da učiniš aktivan napor, stekneš uvid i
samopouzdanje.

6. Sedi za stolom (i onako ćeš zbog škole postati sedeći spomenik, sa deformisanom
kičmom) - brže ćeš učiti.

7. Predahni, ali ne prekidaj svaki čas (a telefonski pozivi, glad, žeđ i ostalo ..).

8. Nemoj da se boriš za tišinu - uzaludno je.

9. Stvori dobre radne navike, pa će sve ići samo od sebe (onda, valjda, ne moraš ni
da učiš ...)

10. Kad postaneš majstor, možeš da zaboraviš pravila.



Iz knjige „Moja psihologija pisana kredom” Dragane Kožović
 
Natrag
Top