ADD/ADHD sindrom

[crvendac_011]

ADD/ADHD sindrom

S.B. | 07. februar 2011. 13:05 | Večernje novosti

Kod trećine dece ovaj sindrom nestaje s godinama, a kod onih kod kojih ostane, simptomi se vremenom menjaju

Deficita pažnje i hiperaktivnosti

Nedostatak koncentracije, vrpoljenje, nestrpljivost, preterana aktivnost, stalni pokret... Sve su to pratioci sindroma ADD/ADHD, odnosno rasute pažnje i hiperaktivnosti, od koje pati sve više dece. Procenjuje se da čak 5 odsto školaraca ima ovaj poremećaj, koji je triput zastupljeniji među dečacima.
Deca koja pate od ovog poremećaja često su tokom nastave nemirna i glasna, zadatke rade veoma polako i nesistematski, razne stvari im lako odvlače pažnju, nisu u stanju da se dugo usredsrede na neku temu, ne podnose rutinu.

Nije do kraja utvrđeno kako nastaje ovaj poremećaj. Brigita Hakenberg, sa dečjeg odeljenja Bečkog kliničkog centra, kaže da se jedino zna da u ovoj priči veliku ulogu igraju geni.
"Kod svakog trećeg deteta koje pati od deficita pažnje i hiperaktivnosti, ili su otac ili majka, ili, pak, oba roditelja, imala isti poremećaj. Sam način vaspitanja deteta nije krivac za nastanak ovog poremećaja", kaže Hakenbergova.
Ukoliko roditelji posumnjaju da njihovo dete pati od rasute pažnje i hiperaktivnosti, trebalo bi da posete dečjeg lekara i da dete podvrgnu psihološkom testu kako bi se utvrdilo koliko dugo može da se skoncentriše na određeni zadatak. Osim toga, potrebno je da sa osobama iz detetove okoline, odnosno sa vaspitačicom ili učiteljicom, prate njegovo ponašanje.
Iako u svakoj grupi u obdaništu ili u svakom školskom razredu postoji makar jedno nemirno dete, ne može se reći da svako nemirno dete pati od deficita pažnje i hiperaktivnosti. Upravo je zbog toga važno da se roditelji konsultuju sa lekarima. U lakšim slučajevima, deci se daju specijalni dodaci za ishranu koji smiriju nervne ćelije, pa tako i dete. U težim se, pak, deci prepisuju određeni lekovi.
Ne znači da će se dete kod kojeg je jednom ustanovljeno da ima ADD/ADHD sindrom doživotno boriti sa ovim problemom. Vremenom je moguće taj poremećaj prevazići, odnosno prerasti, što pokazuje i statitstika - kod trećine dece ovaj sindrom nestaje s godinama.
Kod ostatka, nažalost, ostaje do kraja života, s tim što se simptomi vremenom menjaju. U pubertetu se, recimo, umesto prekomerne motorne aktivnosti, javljaju neorganizovanost i zaboravnost. Kasnije, tokom života, ovaj poremećaj može praviti problem prilikom zapošljavanja, oboleli može teško uspostavljati veze sa okolinom, šest puta je veći rizik od toga da se osoba na bilo koji način povredi, ali mogu se javiti i psihička oboljenja, od kojih je najčešća depresija.

 

[crvendac_011]

Je li ADHD izmišljena bolest?

Je li ADHD izmišljena bolest?

Otac ADHD-a 7 mjeseci prije smrti priznaje da je razočaran time kako službena medicina tretira "previše" aktivnu djecu



Sigurno ste u okolini uočili dijete koje je nemirno, teško se koncentrira na zadatke i stalno traži nove izvore zanimanja. Opis vam zvuči poznato, zar ne?
Ako takvo dijete dovedete liječniku, on će mu dijagnosticirati poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD) i propisati lijek, iako ono možda nije bolesno.
To je poruka koju je odaslao liječnik za ADHD, Leon Eisenberg, nedugo prije smrti.

Nedostatak pažnje nije bolest

Ovaj je psihijatar i autor brojnih istraživanja o ADHD-u pretkraj života izjavio da liječnici olako dijagnosticiraju ovaj kontroverzni poremećaj te da nepotrebno propisuju djeci lijekove.
Istina je da neka djeca teško održavaju koncentraciju i da se brzo zasite svega što rade.
Međutim ovo ne mora značiti da su ta djeca bolesna.

U medicinskoj zajednici i izvan nje ima mnogo kritičara ADHD-a i načina na koji medicina pristupa djeci koja se teško koncentriraju i održavaju pažnju.
U SAD-u čak deset posto desetogodišnjaka svakodnevno uzima lijekove protiv ADHD-a.
Po mišljenju oponenata ADHD-a, to ne odražava stvarnu rasprostranjenost ovog poremećaja.
Neki pak misle da je ta bolest izmišljena.

"Otac ADHD-a" svojom izjavom šokirao službenu medicinu

Izjava dr. Eisenberga, kojeg smatraju "ocem ADHD-a", posebno je šokantna za službenu medicinu, jer je on, ranije u svojoj karijeri, bio najveći zagovornik propisivanja lijekova za ADHD.

Eisenberg, koji je preminuo 2009. u dobi od 87 godina, slovi za oca ADHD-a, jer je tijekom pedesetih i šezdesetih uvelike pridonio definiciji ovog poremećaja i određivanju terapije za njega.
Prvi je proveo biološki utemeljena istraživanja o teškoćama u razvoju djece i kliničke pokuse djelovanja psihijatrijskih lijekova na djecu.
Njegovu je kritiku prenio njemački magazin Der Spiegel, kojemu je umirovljeni liječnik rekao da nikad ne bi pomislio da će njegovo otkriće ADHD-a "postati toliko popularno."

"Genetska predispozicija za ADHD je jako preuveličana. Dječji bi psihijatri trebali temeljito utvrditi psihosocijalne uzroke koji su doveli do problematičnog ponašanja", iznio je.
Pravilno dijagnosticiranje zahtijeva puno vremena. A tableta se može propisati vrlo brzo", dodao je, uzdišući.

Manipulacija dijagnozama i lijekovima

U šezdesetima, mentalni su poremećaji među djecom bili skoro nepoznati.
Danas službeni izvori tvrde da je svako osmo dijete u SAD-u mentalno bolesno, a da 5,4 milijuna američke djece ima simptome ADHD-a.
Ti su podaci potakli američkog psihologa dr. Jeromea Kagana da prošlog ljeta optuži liječnike i farmaceute za manipulaciju dijagnozama i lijekovima.
Po njegovom saznanju, lijekovi kao što su Ritalin propisuju se mnogo češće nego što bi trebali, a ADHD je "izmišljotina".

"I prije pedeset godina bilo je sedmogodišnjaka kojima je u školi bilo dosadno te su ometali nastavu. U to vrijeme, takvo smo dijete zvali lijenčinom. Danas se kaže da trpi od ADHD-a. Zato je broj djece sa psihijatrijskom dijagnozom narastao", primijetio je Kagan.

"Svako dijete kojemu ne ide dobro u školi šalju pedijatru, a pedijatar kaže, 'to je ADHD, evo vam Ritalin.'
Zapravo, 90 posto te djece nema nikakav poremećaj. Problem je u sljedećem: ako je liječnicima dostupan lijek, oni će postaviti odgovarajuću dijagnozu."
​

Sve za profit farmaceuta

Neki su kritičari ADHD-a još oštriji od dr. Kagana.
Dr. Jay Parkinson vjeruje da većina djece kojima je dijagnosticiran ADHD nemaju nikakvih zdravstvenih smetnji.
Po njemu, problem je u društvu, a osobito obrazovnom sustavu, koji je neprilagođen djeci drukčijoj od prosjeka.
Portal Natural News piše da moderna psihijatrija i farmaceutska industrija profitiraju tako što djeci propisuju nepotrebna stimulativna sredstva poput Ritalina i Adderalla.

Teorija o dopaminu

Službena je medicina razvila nekoliko teorija o uzroku ADHD-a, a najzastupljenija je ona o neurotransmiterima dopamina.
Dopamin je prirodna tvar koju stvaraju neuroni. Dopamin između ostalog pomaže ljudima da se zainteresiraju, motiviraju i koncentriraju na vanjski podražaj - primjerice, na neki zadatak.

Nekim ljudima, međutim, neuroni luče manje dopamina.
Medicina tvrdi da oni zbog toga brzo gube zanimanje za određeni zadatak pa im pažnja luta u potrazi za novim podražajima.

Što rade lijekovi

Zanimljivo je da stimulativna sredstva ne čine djecu fizički aktivnijom, nego im aktiviraju mozak.
Pod utjecajem tih sredstava, dijete se uspijeva duže usredotočiti na isti predmet, umjesto da traži vanjske poticaje.

Međutim, velik dio nepažljive i pretjerano aktivne djece mogao bi i bez lijekova naučiti da obrati pažnju na zadatak i da se disciplinirano zadrži na njemu.
No, kao što je rekao dr. Eisenberg u trenutku iskrenosti, liječnicima je mnogo lakše propisati lijek nego se pozabaviti s djetetom i njegovim problematičnim okruženjem.

Izvor: Alternativa