William Butler Yeats

[sendi]

William Butler Yeats

William Butler Yeats irski je pjesnik i dramski pisac, jedan od najvećih književnika 20. stoljeća. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1923. godine. Yeats je rođen 13. lipnja 1865. u Sandymountu, današnjem dijelu Dublina. Njegov otac bio je slikar, a majka potomkinja vrlo tradicionalne irske obitelji sa sjeverozapadne obale. Kao Irac i protestant bio je, kako se to u nas lijepo veli, “ni vrit ni mimo”. Prema vlastitim riječima za Irce je kao protestant bio nedovoljno Irac, a za Engleze svojim naglaskom nedovoljno Englez. No irski ponos je očito bilo lakše slomiti nego engleski: s vremenom su ga njegovi zemljaci zavoljeli kao hodajući spomenik i legendu, dok se Englezi i danas žderu što najveći pjesnik njihova jezika nije bio Englez kao i oni. U mladosti (a i u zrelijoj dobi) bio je ženama vrlo ugodne vanjštine, no iznutra plah i osjetljiv. Koliko sam čula – a nije da nas posebno zanima – razdjevičio se tek u tridesetoj godini, no jednom kada je počeo valjda se pitao što je sve ove godine propuštao, pa izgubljeno vrijeme dobrano nadoknadio. U sedamdesetoj godini podvrgao se vazektomiji za koju se u to doba smatralo da vraća izgubljenu potenciju (ej, sad sam ja kao odvratna, ali u ono doba je za to znao čitav Dublin!), no o rezultatima zahvata nikoga nije bio izvijestio. Yeatsov život bio bi vjerojatno mnogo zanimljiviji da nije bio rastegnut na čitave 74 godine. A tko bi mu na tome zamjerao: bio je jedan od rijetkih pjesnika kojem su financijske i društvene prilike omogućavale život pravog umjetnika. Oni koji su ga osobno poznavali doživljavali su ga kao smušenog sanjara koji je uspješno izbjegavao sudjelovanje u stvarnosti. Nerijetko su mu prolaznici morali objasniti kako se vratiti kući nakon višesatne šetnje u polusvjesnom stanju, a pod stare dane dublinskim vozačima je poseban oprez zbog slavnog senilnog starca koji tumara ulicama grada već bio prešao u rutinu. Većina njegovih pjesama odražava ova putovanja kroz poljane mašte, no tim više iznenađuju djela u kojima otkriva itekako dobru političku i društvenu obavještenost i svijest. Politika je ipak označila velik dio njegovog života, koliko god protiv njegove volje to bilo. Na kraju krajeva, 1922. izabran je za jednog od senatora Slobodne Irske Republike. No i to je bilo, tipično za njega, sve zbog jedne žene…
​

Tuga ljubavi

Ta svađa vrabaca tamo ispod krova,
pun mesečev obruč, nebo zvezda noćno
i brujanje glasno veselih listova
prikrili su zemlje jecanje nemoćno.
I onda ti dođe, setnih usana rujnih,
i dođoše s tobom suze celog sveta,
i s njima svi jadi lađa mu olujnih,
i s njima svi jadi bezbrojnih mu leta.
Sad kroz rat vrabaca tamo ispod krova
i kroz bele zvezde, mlečno nebo noćno,
i pojanje glasno nemirnih listova,
Prolama se zemlje jecanje nemoćno.

The Realist

Hope that you may understand!
What can books of men that wive
In a dragon-guarded land,
paintings of the dolphin-drawn
Sea-nymphs in their pearly wagons
Do, but awake a hope to live
That had gone
With the dragons?

 

[sendi]

Bele ptice

Kad bismo mogli biti, moja draga,
dve ptice bele povrh pene mora!
Još pre no što se meteor ugasi
nas pogađaju plami meteora;
A plamen plave zvezde Večernjače,
što nisko visi sa nebeskog kraja,
U srcu našem uvek budi, draga,
bol tuge što se od nas ne odvaja.

Tek zamor struji od krina i ruža,
tih sanjalica što ih rosa mije;
o tom ne snevaj, nit’ o meteoru
što trošni sjaj mu noćna tama pije,
nit’ o plamenu niske zvezde plave
što uz rub neba ranom zorom vene,
jer želeo bih da budemo, draga,
dve ptice bele povrh morske pene.

Jer privlači me ostrvlje bezbrojno
i uz njeg’ čari danajskoga žala
gde vreme ne bi na nas ni mislilo,
gde tuga do nas ne bi ni navraćala;
I bili bismo daleko od ruža
i pržile nas ne bi plama strele
kad bismo mogli bdeti, moja draga,
vrh morske pene k’o dve ptice bele.​

 

[erinija]

Međ vrbama

Međ vrbama sretosmo se ja i dragana,
Nožica joj beše ko sneg, lagana.
Reče:ehej, ljubav sliči lišću zelenom!
Bejah mlad i bejah lud, ne složih se s njom.

Draga i ja stajali smo pokraj rečice,
Na pleća mi ona stavi bele ručice,
I reče mi: život valja prosto da se uzme.
Lud, mlad bejah. Sad na oči naviru mi suze.

 

[erinija]

Posle dugog ćutanja

Da govorim posle dugog ćutanja, sad ću moći
Svi drugi ljubavnici su mrtvi ili daleko,
Nedruževna svetlost lampe skrila se pod senkom,
Zavese su navučene preko neljubazne noći,
A mi preklapamo kao što smo preklapali
O Umetnosti i Pesmi, toj najvišoj temi:
Telesno opadanje je mudrost; mladi
Mi smo se voleli i ništa nismo znali.

 

[sendi]

Lišće pada


Stigla je jesen do lišća zaljubljenog u nas
i do miševa gde je žito požnjeveno;
Požutelo je lišće jasena tu iznad nas
a i šumskih jagoda lišće prokvašeno.

Čas ljubavi koja vene stigao je i do nas,
i naša setna duša umorna je, svela;
Sad rastajmo se, pre neg' doba strasti
zaboravi nas,
Sa poljupcem i suzom vrh tvog setnog
čela.

 

[erinija]

Kad budes stara

Kad budes stara, seda, pred spavanje snena
Dremala kraj vatre, ovu knjigu tada
Uzmi, citaj i sanjaj kako si bila mlada,
Ociju toplog sjaja i dubokih sjena.

I kako mnogi u lepotu tvoju zaljubljeni bise
I kraj tebe iskreni i lazni znase da se sjate
Dok je samo jedan voleo ti dusu i mislio na te
Kad lepotu tvog lica brige osencise.

Pa dok se svijas kraj toplog vatrinog gnezda
Promrmori setno kako ljubav brzonoga minu,
Preko visokih gora kako se ka nebu vinu
I sakri svoje lice u roju od zvezda.

 

[sondria]

Vilijam Batler Jejts (1865 - 1939)

W. B. Yeats


JEZERSKO OSTRVO INISFRI

Ustaću i otići, na Inisfri otići,
tamo ću sagraditi kolibicu od pruća;
načiniću košnicu i pasulj će mi nići;

samo ja, i zuj pčela, i nova mala kuća.​

Tamo ću steći mira, a mir lagano pada,
od jutra do cvrčkovih nastupa, kao svila;
tamo svitkaju noći, podneva su bez hlada,

a svako veče puno konopljarkinih krila.​

Krenuću istog časa, jer danonoćno slušam
pljusak talasa koji sa obale me ištu,
dok stojim na putima, il pločnicima, rušan,

osećam tu dubinu u srcu, u središtu.​

- "Danse Macabre", antologija anglojezičkog pesništva od XIV do XX veka


________________

Ostrvo na jezeru Inisfri


Ustaću i otići, otići na Inisfri,
i tamo kolibu dići od gline i pruća, znam;
gajiću leje pasulja, i košnice imaću tri,
i živeću srećan i sam.

Tamo ću imati mira, jer sporo rominja mir,
kaplje sa velova jutra u cvrčkom raspevan žbun;
tamo je blistava ponoć, podne uz purpurni vir,
a sumrak lepršanja pun.

Ustaću i otići, jer stalno čarobni šum
pljuskanja jezerske vode slušam za jave i sna;
taj šum, dok pločnike gazim i sivi prašnjavi drum,
srce mog srca zna.


- prevod preuzet sa: forum.krstarica.

_________________

The Lake Isle of Innisfree

I will arise and go now, and go to Innisfree,
And a small cabin build there, of clay and wattles made:
Nine bean-rows will I have there, a hive for the honey-bee;
And live alone in the bee-loud glade.

And I shall have some peace there, for peace comes dropping

slow,​

Dropping from the veils of the morning to where the cricket

sings;​

There midnight’s all a glimmer, and noon a purple glow,
And evening full of the linnet’s wings.

I will arise and go now, for always night and day
I hear lake water lapping with low sounds by the shore;
While I stand on the roadway, or on the pavements grey,
I hear it in the deep heart’s core.


- source: http://www.poets.org/

 

[sondria]

ČOVEK KOJI JE SANjAO VILINSKU ZEMLjU


U Dromaharu stajaše, sliven u masu:
Začaran svilenom haljinom, upozna
I nešto nežnosti; zemlja porozna
Zatim ga kamenom pažnjom obasu;
Kad prosuše pred njim košaru riba
Učini mu se - srebrnaste male glave
Da sanjaju zlatna jutra, il plave
Noći, i ostrvo koje se giba
Međ valovima, gde ljudi svetkuju pir,
A Vreme, nad kojim su krošnje, i plavet
Ne izneverava nijedan ljubavni zavet;
Riblji klik poremeti njegov mir.

Po pesku Lisadela gazeći, sveg
Za novcem ga obuze briga i strah;
Požive razborito u jedan mah,
A onda mu zgrnuše grob pod breg;
Idući kraj močvare, začu poj:
Crv, blatnih usta, započe drugu
Pesmu: na severu, zapadu, jugu
Živi blagorodni ljudski soj,
I u nebu se zlatnosrebrni vrte koluti *;
Igraču, što neumornom nogom tapće,
Čini se da su Sunce i Mesec voće:
Ova mu pesma pamet pomuti.

Kod zdenca Skanaven u sanjarije
Pade: ah, to će biti osveta
Podsmevačima - čuće se do na kraj sveta
Kad mu zemna noć plot razrije;
Al travka kraj bare najavi tada
Piskavim glasom dalji prostrane
Kud tišina zove probrane
Svejedno diže li se voda il pada,
Il srebrn vetar grize zlato nebesa,
Ponoć ih ko runo debelo skriva,
Uz zaljubljenog zaljubljen sniva.
Ta priča ga izleči od divnog besa.

Zaspa, pod Lognagalom, krotkim snom. Dim
Vio se, nad bregom, hladan i tmuran
Na maglenovodni nalik turbin,
Sad, kad ga odnese zemlja, i sve s njim
Glas crva, iz koske, oštar i tih
Objavi: kroz nebeske dveri čvrste
Bog je proturio svoje prste
I teče zlatonosno leto iz njih
Na plesača što na obali bdi visokoj.
Zar će zaljubljeni sniti u veke vekov
Dok prirodu ne spali Božji celov?
Ni u grobu čovek ne nađe spokoj.



* I u nebu se zlatnosrebrni vrte koluti - spoj solarnog i lunarnog načela, zlata i srebra, je alhemičarsko znamenje savršenstva
** Dromahar, Lisadel, Skanaven, Lognagal - mala mesta u okrugu Slajgo

- "Kula" - W. B. Yeats, preveo Milovan Danojlić


_____________________

The Man Who Dreamed of Faeryland

He stood among a crowd at Drumahair;
His heart hung all upon a silken dress,
And he had known at last some tenderness,
Before earth took him to her stony care;
But when a man poured fish into a pile,
It seemed they raised their little silver heads,
And sang what gold morning or evening sheds
Upon a woven world-forgotten isle
Where people love beside the ravelled seas;
That Time can never mar a lover's vows
Under that woven changeless roof of boughs:
The singing shook him out of his new ease.

He wandered by the sands of Lissadell;
His mind ran all on money cares and fears,
And he had known at last some prudent years
Before they heaped his grave under the hill;
But while he passed before a plashy place,
A lug-worm with its grey and muddy mouth
Sang that somewhere to north or west or south
There dwelt a gay, exulting, gentle race
Under the golden or the silver skies;
That if a dancer stayed his hungry foot
It seemed the sun and moon were in the fruit:
And at that singing he was no more wise.

He mused beside the well of Scanavin,
He mused upon his mockers: without fail
His sudden vengeance were a country tale,
When earthy night had drunk his body in;
But one small knot-grass growing by the pool
Sang where - unnecessary cruel voice -
Old silence bids its chosen race rejoice,
Whatever ravelled waters rise and fall
Or stormy silver fret the gold of day,
And midnight there enfold them like a fleece
And lover there by lover be at peace.
The tale drove his fine angry mood away.

He slept under the hill of Lugnagall;
And might have known at last unhaunted sleep
Under that cold and vapour-turbaned steep,
Now that the earth had taken man and all:
Did not the worms that spired about his bones
Proclaim with that unwearied, reedy cry
That God has laid His fingers on the sky,
That from those fingers glittering summer runs
Upon the dancer by the dreamless wave.
Why should those lovers that no lovers miss
Dream, until God burn Nature with a kiss?
The man has found no comfort in the grave.



- source: web-books

 

[sondria]

U SUMRAK

Srce, što u trošnom dobu klonulo si,
Istina i laži raskini koloplet,
Nasmej se, o srce, u sumraku opet,
Ponovo uzdahni u jutarnjoj rosi.

Mater tvoja, Ere *, još je mlada lika,
Jošte rosa sjakti i sivi se sumrak,
Dok nada i ljubav prave gorki uzmak
U vatri paleći jezik klevetnika.

Dođi, srce, tu gde brdo se po brdu
Uzdiže, i mistično bratstvo šuma, reka
Sunca i meseca, otkako je veka
Neprestano volju pokazuju tvrdu;

Gde kroz pustu trubu Bog zvuke izvija,
Tu, gde let vremena ništa ne ustavi,
Gde je sivi sumrak slađi od ljubavi,
A jutarnja rosa od nade milija.​

* - Ere (Eire), Irska: reč potiče od imena jedne kraljice plemena nad kojim je vladala boginja Dejne (Dana)


- "Kula" - W. B. Yeats, preveo Milovan Danojlić

 

[sondria]

ŽALOST LjUBAVI

Cvrkut vrapca koji pod strehom odzvanja,
Svetlucavi Mesec, nebo boje mleka,
Skladan šumor lišća, šaputanje granja
Sasvim su potrli lik i krik čoveka;

Sa usnama tužno-rujnim tad izađe
Ona, slična svetu bolnom, plemenitom,
Ukleta ko Ulis i sustale lađe,
Gorda ko Prijam pogubljen sa svitom;

Dođe, i tog časa cvrkut što odzvanja,
Mesec u nebesa uronjen daleka,
Šum lišća i duga tugovanka granja
Pretvoriše se u lik i krik čoveka.



- "Kula" - W. B. Yeats, preveo Milovan Danojlić​