Član
- Učlanjen(a)
- 28.06.2010
- Poruka
- 1.095
Stvaralac različitih afiniteta i izuzetne radoznalosti, esejista, kritičar, antologičar, dramski pisac, pripovedač i prevodilac, Miodrag Pavlović (rođen 1928.godine u Novom Sadu) najpoznatiji je i najzanimljiviji kao pesnik:gotovo svaka od desetak njegovih pesničkih knjiga predstavlja značajan književni događaj posleratnog srpskog pesništva, u njegovim prelomima i i uzletima, zrenjima i osvešćivanjima. Moderna, duboka i sugestivna, Pavlovićeva poezija je prihvatana kao značajna književna pojava i onda kada joj je priznanje o vrednosti, u apsolutnijem smislu unekoliko uskraćivano, pa i onda kad je rasvetljavanje njene prirode i njenih poruka zastajalo na pola puta.
Samosvojnost Pavlovićevog pesništva navodila je ispitivače na traganje za ključnim obeležjem, i ta slepa mrlja je neminovno zastirala čitave raspone koji nisu u primetnijem dosluhu s tako shvaćenom ključnom osobinom. U otkrivanju zajedničkog imenitelja ranom Pavlovićevom pesništvu (87 pesama, 1952 i Stub sećanja,1953) ne možemo, čini se, naći više od dve konstantne osobine. Prva je tematskog karaktera i mogli bismo je, uz izvestan rizik, označiti kao pesnikovu zaokupljenost silama destrukcije iz sfere biološke i društvene. Druga, koja se tiče njegove pesničke optike, vizure i doživljaja sveta, ukazuje se kao istrajavanje u jednom osobenom, skeptičnom i tragalačkom stavu koji isključuje iluziju, lakovernost i odnos "zdravo za gotovo" bilo koje vrste.
Najznačajnija njegova ostvarenja su:
-87 pesama,
-Stub sećanja,
-Hododarje (1971),
-Ulazak u Kremonu (1989),
-Kosmologija profanata (1990),
-S Hristom netremice (2001);
-Velika skitija,
-Nova skitija...
Romani:
-Drugi dolazak (2000),
-Afroditina uvala itd.
Napisao je niz eseja, sastavio nekoliko antologija poezije (Antologija srpskog pesništva od 18-20vijeka)
Dobitnik je niza nagrada: Evropska nagrada za poeziju nemačkog grada Minstera 2003.godine, nagrade "Ramonda Serbica", "Kruna despota Stefana Lazarevića", nagradu "Desanka Maksimović", Disova nagrada, Vukova nagrada, nagrada "Branko Miljković", Zmajeva nagrada, pesničko priznanje "Žička hrisovulja" i mnoge druge.
Miodrag Pavlović je redovni član Evropske akademije za poeziju. Dopisni član Srpske akademije nauke i umetnosi postao je 1978., a redovni član 1985.godine. Živi u Beogradu.
Izvor: Slavko Gordić Pesnik povesti i kulture (samo određeni dijelovi)
Lopovi
Neskromne su
ove reči i bez srca
Pušenje nepušača
Psi laju i dosađuju se
lopovi idu preko mosta
Psi ne laju i razmišljaju
lopovi se kupaju u kadi
kako prepoznati lopova
kad je svakom u ruci bič
Lajati slepo
i podivljati
O psi
Nek me ne zovu da se kajem
Tišina oblači belu haljinu
stvari mi prilaze blizu
i gledaju me
Šuma prokletstva
Šuma prokletstva
zastava sumraka
dolaze sudbine
na spavanje
Zbirke leševa
plivaju pod zemljom
klijaju kamenjem
Izgubljeni dani
razvejana sunca
ko mrtvi oblaci
dave se u reci
Vekovi razgovaraju telefonom
jedino laž
polaže pravo na povratak
Na smrt jedne koke
Kokoška vezana za nogu
visi iz oblaka
bez glave
Krv u klozetskoj šolji
Ruka uz ruku
dva noža
sviraju na klaviru
Perje u jastuku
oprostiće
našim goluždravim vratovima
Pitanja
Da se bude stranac
ili
da se ne otputuje
Da se okrene glava
ili
da se oslepi
Da se zatvore usta
ili
da se padne na leđa
Neće još dugo kucati satovi
pruži ruku
Umreti
ili
ne roditi se
preporoditi se
Pod zemljom
Na daščanom podu
dugonogi pauk
lovi u mreži
svoju senku
Niz trule stepenice
žuta sveća
pljuje u podrum
Podrum je daleko
i tone sve dublje
pod vlažne zidove
Jedna vrata
zatvorila su nekog
u ponoć
I jedan mrav
u vidu čoveka
na dnu stepenica
digao je ruku
Njegov krik
ne dopire
Na Kalemegdanu
Neka mu ruke
tonu u zvuke
na velikom vidiku
Bogovi su to
koji pevaju
na golim granama
Zalazi zemlja
spuštaju se borovi
kraj mojih nogu
Večita radost
čeka na pesku
Dolazim
Između mene i sunca
nema lobanje
Rumena magla
poslednji put
Treba ponovo pranaći nadu
Treaba ponovu pronaći nadu
i list sa korenom na humci kraja,
treba zatvoriti kapije na gradu
i braniti se protiv novog zmaja.
Treba ponovo pronaći nadu.
Utehe nema bez vrha od koplja,
ni jutra bez kremena koji se laktom tuče,
ni žetve nema dok se ne oplaču snoplja,
ni vazduha dok se mehom ne povuče.
Nema utehe bez drške od koplja.
Treba ponovo pronaći put
i poziv zemlje i pravac daha,
na raskrsnici plod treba uzabrati žut,
kolenu hitrom ostaviti maha
i čeznuti za krilima, krenuti na put.
Pesme su iz zbirke 87 pesama!
Dodato posle 22 Sati 56 minuta:
--------------------------------------------------------------------------
Sloveni pod Parnasom
Glavari su nas na južne doveli strane
od bezverja pijane, od snage zelene,
da mramoru grizemo bedra,
da batinama kvarimo planine,
da stada luda po moru teramo.
Divlje sred plaveti igramo kolo,
s večeri goli spavamo
kraj premlaćenih kipova.
Krišom nas pitaju pevači:
ko je to bio na sahrani neba,
ko svedoči da je večnost u ropcu?
Rekli su još: ne u rušenju
nego u pesmi treba provesti noć,
a zorom će stići velike dvorane
s lepim telima vladara zemlje
i ukotviće se na vrhu planine.
Božanski će stas u vazduhu svanuti
i ruke se spustiti na naša ramena
da nas priznaju za nove sinove.
I naša će se golotinja u reči odenuti
ko breza s proleća u lišće.
Bogumilska pesma
Traže moju glavu.
Sve što na glavu liči
bacaju po livadama na hrpe
i noću gaze konjima.
Zemlji otvaraju okna
te vade srebrnu rudu
što glavi proročkoj slična je,
pa je obese o hrastovo granje.
I oblake kad ljudski pokažu lik
čakljama svlače i kopljima bodu.
Traže moju glavu
a nisu ni čuli moju reč.
Kao guja bez otrova u glavi
po gudurama ležim
nemoćan da svoju kožu promenim.
O kneževi pijani
što me sa beseda vrebate
zar mislite: neće moj govor
dalje od lokve moje krvi?
Zemlji sam blizak,
ona bolje pamti reči no krv;
u nedra ću joj kazati, zagrljen sa zovama,
sve što o ljubavi znam.
Mali je vaš mač
da čitavoj zemlji glavu poseče.
Početak pesme
Jedna je žena prešla sa mnom reku
po magli i mesečini,
prešla je uz mene reku
a ja ne znam ko je ona.
U brda smo pošli.
Kosa joj duga i žuta,
bliska u hodu njena su bedra.
Napustili smo zakone i rođake,
zaboravili miris roditeljske trpeze,
grlimo se iznenadno,
a ja ne znam ko je ona.
Nećemo se vratiti krovovima grada,
na visoravni živimo međ` zvezdama,
vojske nas neće naći,
ni orlovi,
ispolin jedan će sići među nas
i nju obljubiti
do ja budem gonio veprove.
I deca će naša u dugim pesmama
pričati o početku ovog plemena
poštujuć begunce i bogove
koji pređoše reku.
Pjesme iz zbirke Velika skitija
Samosvojnost Pavlovićevog pesništva navodila je ispitivače na traganje za ključnim obeležjem, i ta slepa mrlja je neminovno zastirala čitave raspone koji nisu u primetnijem dosluhu s tako shvaćenom ključnom osobinom. U otkrivanju zajedničkog imenitelja ranom Pavlovićevom pesništvu (87 pesama, 1952 i Stub sećanja,1953) ne možemo, čini se, naći više od dve konstantne osobine. Prva je tematskog karaktera i mogli bismo je, uz izvestan rizik, označiti kao pesnikovu zaokupljenost silama destrukcije iz sfere biološke i društvene. Druga, koja se tiče njegove pesničke optike, vizure i doživljaja sveta, ukazuje se kao istrajavanje u jednom osobenom, skeptičnom i tragalačkom stavu koji isključuje iluziju, lakovernost i odnos "zdravo za gotovo" bilo koje vrste.
Najznačajnija njegova ostvarenja su:
-87 pesama,
-Stub sećanja,
-Hododarje (1971),
-Ulazak u Kremonu (1989),
-Kosmologija profanata (1990),
-S Hristom netremice (2001);
-Velika skitija,
-Nova skitija...
Romani:
-Drugi dolazak (2000),
-Afroditina uvala itd.
Napisao je niz eseja, sastavio nekoliko antologija poezije (Antologija srpskog pesništva od 18-20vijeka)
Dobitnik je niza nagrada: Evropska nagrada za poeziju nemačkog grada Minstera 2003.godine, nagrade "Ramonda Serbica", "Kruna despota Stefana Lazarevića", nagradu "Desanka Maksimović", Disova nagrada, Vukova nagrada, nagrada "Branko Miljković", Zmajeva nagrada, pesničko priznanje "Žička hrisovulja" i mnoge druge.
Miodrag Pavlović je redovni član Evropske akademije za poeziju. Dopisni član Srpske akademije nauke i umetnosi postao je 1978., a redovni član 1985.godine. Živi u Beogradu.
Izvor: Slavko Gordić Pesnik povesti i kulture (samo određeni dijelovi)
Lopovi
Neskromne su
ove reči i bez srca
Pušenje nepušača
Psi laju i dosađuju se
lopovi idu preko mosta
Psi ne laju i razmišljaju
lopovi se kupaju u kadi
kako prepoznati lopova
kad je svakom u ruci bič
Lajati slepo
i podivljati
O psi
Nek me ne zovu da se kajem
Tišina oblači belu haljinu
stvari mi prilaze blizu
i gledaju me
Šuma prokletstva
Šuma prokletstva
zastava sumraka
dolaze sudbine
na spavanje
Zbirke leševa
plivaju pod zemljom
klijaju kamenjem
Izgubljeni dani
razvejana sunca
ko mrtvi oblaci
dave se u reci
Vekovi razgovaraju telefonom
jedino laž
polaže pravo na povratak
Na smrt jedne koke
Kokoška vezana za nogu
visi iz oblaka
bez glave
Krv u klozetskoj šolji
Ruka uz ruku
dva noža
sviraju na klaviru
Perje u jastuku
oprostiće
našim goluždravim vratovima
Pitanja
Da se bude stranac
ili
da se ne otputuje
Da se okrene glava
ili
da se oslepi
Da se zatvore usta
ili
da se padne na leđa
Neće još dugo kucati satovi
pruži ruku
Umreti
ili
ne roditi se
preporoditi se
Pod zemljom
Na daščanom podu
dugonogi pauk
lovi u mreži
svoju senku
Niz trule stepenice
žuta sveća
pljuje u podrum
Podrum je daleko
i tone sve dublje
pod vlažne zidove
Jedna vrata
zatvorila su nekog
u ponoć
I jedan mrav
u vidu čoveka
na dnu stepenica
digao je ruku
Njegov krik
ne dopire
Na Kalemegdanu
Neka mu ruke
tonu u zvuke
na velikom vidiku
Bogovi su to
koji pevaju
na golim granama
Zalazi zemlja
spuštaju se borovi
kraj mojih nogu
Večita radost
čeka na pesku
Dolazim
Između mene i sunca
nema lobanje
Rumena magla
poslednji put
Treba ponovo pranaći nadu
Treaba ponovu pronaći nadu
i list sa korenom na humci kraja,
treba zatvoriti kapije na gradu
i braniti se protiv novog zmaja.
Treba ponovo pronaći nadu.
Utehe nema bez vrha od koplja,
ni jutra bez kremena koji se laktom tuče,
ni žetve nema dok se ne oplaču snoplja,
ni vazduha dok se mehom ne povuče.
Nema utehe bez drške od koplja.
Treba ponovo pronaći put
i poziv zemlje i pravac daha,
na raskrsnici plod treba uzabrati žut,
kolenu hitrom ostaviti maha
i čeznuti za krilima, krenuti na put.
Pesme su iz zbirke 87 pesama!
Dodato posle 22 Sati 56 minuta:
--------------------------------------------------------------------------
Sloveni pod Parnasom
Glavari su nas na južne doveli strane
od bezverja pijane, od snage zelene,
da mramoru grizemo bedra,
da batinama kvarimo planine,
da stada luda po moru teramo.
Divlje sred plaveti igramo kolo,
s večeri goli spavamo
kraj premlaćenih kipova.
Krišom nas pitaju pevači:
ko je to bio na sahrani neba,
ko svedoči da je večnost u ropcu?
Rekli su još: ne u rušenju
nego u pesmi treba provesti noć,
a zorom će stići velike dvorane
s lepim telima vladara zemlje
i ukotviće se na vrhu planine.
Božanski će stas u vazduhu svanuti
i ruke se spustiti na naša ramena
da nas priznaju za nove sinove.
I naša će se golotinja u reči odenuti
ko breza s proleća u lišće.
Bogumilska pesma
Traže moju glavu.
Sve što na glavu liči
bacaju po livadama na hrpe
i noću gaze konjima.
Zemlji otvaraju okna
te vade srebrnu rudu
što glavi proročkoj slična je,
pa je obese o hrastovo granje.
I oblake kad ljudski pokažu lik
čakljama svlače i kopljima bodu.
Traže moju glavu
a nisu ni čuli moju reč.
Kao guja bez otrova u glavi
po gudurama ležim
nemoćan da svoju kožu promenim.
O kneževi pijani
što me sa beseda vrebate
zar mislite: neće moj govor
dalje od lokve moje krvi?
Zemlji sam blizak,
ona bolje pamti reči no krv;
u nedra ću joj kazati, zagrljen sa zovama,
sve što o ljubavi znam.
Mali je vaš mač
da čitavoj zemlji glavu poseče.
Početak pesme
Jedna je žena prešla sa mnom reku
po magli i mesečini,
prešla je uz mene reku
a ja ne znam ko je ona.
U brda smo pošli.
Kosa joj duga i žuta,
bliska u hodu njena su bedra.
Napustili smo zakone i rođake,
zaboravili miris roditeljske trpeze,
grlimo se iznenadno,
a ja ne znam ko je ona.
Nećemo se vratiti krovovima grada,
na visoravni živimo međ` zvezdama,
vojske nas neće naći,
ni orlovi,
ispolin jedan će sići među nas
i nju obljubiti
do ja budem gonio veprove.
I deca će naša u dugim pesmama
pričati o početku ovog plemena
poštujuć begunce i bogove
koji pređoše reku.
Pjesme iz zbirke Velika skitija
Poslednja izmena: