Oni su faktički prisutni od polovine 2 veka, jer su se usprotivili otpadu lokalne Rimske crkve od prve Hristove crkve i istine, i kasnije sa Konstantinom i Justinojanom papstvu.
Upitajmo se! Bijahu li oni u 'lokalnoj Rimskoj crkvi', koji sebe kršćanima nazivaše, još
u 1. i prvoj polovici 2. stoljeća otpadnici od Krista i Crkve, ili oni ipak bijahu
Kristovi svjedoci i Kristovi sveci? Provjerimo.
Rimska poganska država u početku je bila tolerantna prema kršćanima. Kršćanstvo je smatrano židovskom sektom, ali usprkos tomu, ili možda upravo zbog toga, prema svjedočanstvima kršćanskih pisaca iz prva četiri stoljeća,
Židovi su često na lokalnoj razini bili poticatelji progona protiv kršćana. Za ovo imamo potvrdu i u Euzebija Cezarejskoga kada opisuje mučeništvo Polikarpa iz Smirne: "
Svjetina je iz radionica i kupališta donijela drva i piljevinu. U tome su, po svome običaju, na usluzi posebice bili Židovi."
Možda se pitamo otkuda tolika silina progona koji su bili usmjereni protiv jedne
miroljubive religije kakvo je bilo kršćanstvo? Komu i zašto je to bilo potrebno? Rimsko Carstvo je udarilo na Kristove sljedbenike kada su vlastodršci u tome moćnom imperiju stekli uvjerenje da
kršćani, javno priznajući jednoga Boga i Krista kao jedinoga Gospodina, niječu božanski karakter rimskih careva, te time izravno ugrožavaju "mir s bogovima" (pax deorum), koji je u rimskom pluralizmu bogova doživljavan kao najvažniji čimbenik stabilnosti toga imperija.
A što bijahu i kako prođoše oni iz "
lokalne Rimske crkve" koji sebe nazivaše kršćanima, u 1. stoljeću, pa sve do polovice 2. stoljeća?
Prve progone Rimskih kršćana započeo je car Neron (54. – 68.), koji je
kršćane optužio da su u Rimu u srpnju 64. godine
podmetnuli požar. Čini se da se progon ograničio samo na glavni grad, a trajao je do Neronove smrti. U ovom progonu
pogubljeni su apostolski prvaci Petar i Pavao.
Novi progoni kršćana dogodli su se za vrijeme cara Domicijanom (81. – 96.), kada je kult cara dosegao svoj vrhunac, jer se
car zvao "gospodin i bog", što kršćani nikako nisu mogli prihvatiti, pa je uslijedio njihov progon. I u ovom valu progon kršćana odnio je mnoge žrtve.
Dolaskom cara Trajana (98. – 117.), koji je Rimsko Carstvo doveo do najvećega opsega,
kršćani su se ponovo našli na udaru državne vlasti. U svome pismu Pliniju Mlađemu Trajan piše da oni kršćani koji budu privedeni,
ako ne zaniječu svoju vjeru zazivanjem rimskih bogova, trebaju biti kažnjeni. Dakle, ne traži se dokaz da je netko prekršio neki zakon, nego je dovoljno da se dokaže da je netko kršćanin i da bude kažnjen. Posljedice ovog Trajanovog čina - proglašavanje kršćanstva kao "
religio ilicita" (zabranjena religija), imat će pogubne učinke za kršćane i za vrijeme njegove vladavine a i poslije njega. Navedimo tri najpoznatija slučaja koji jasno oslikavaju i ostavljaju pečat o tome tko su bili i kakvi su bili oni koji su u Rimu, a i u ostatku carstva, progonjeni.
1. Sveti Ignacije Antiohijski
17. listopada
Crkva časti sv. Ignacija Antiohijskog, apostolskog oca i biskupa, učenika sv. Ivana Evanđeliste, starokršćanskog pisca, poznatog pod nazivom “Bogonosac”,
mučenika koji je
zbog svoje vjere ubijen tako što je u rimskom Koloseumu
bačen lavovima. Bio je treći biskup Antiohije, nakon Petra i Evodija. Mučen u Rimu u vrijeme cara Trajana (najvjerojatnije 107. ali u novije doba se dvoji da bi možda bilo između 110. i 118.). Samom sebi je dao ime «teofor» (Bogonosac).
2. Sveti Polikarp
Sveti Polikarp je
pretrpio mučeništvo spaljivanjem na stadionu u Smirni 23. veljače 155. oko dva sata poslije podne u dobi od 86 godina.
O njemu je sačuvano divno svjedočanstvo u Poslanici smirnske Crkve koju je napisao očevidac. To je jedan od najljepših mučeničkih izvještaja. Rese ga trijeznost, dostojanstvo, a tko ga čita ostaje pod dubokim dojmom. Mučenik Polikarp je kao divna i ugodna žrtva.
Pozvan da prokune Krista, Polikarp je uzviknuo: “
Osamdeset i šest godina mu služim i ništa mi na žao nije učinio. Kako mogu grditi svoga kralja koji me spasio.”
3. Sveti Justin Mučenik
Rođen u poganskoj obitelji, postaje kršćanin (vjerojatno u Efezu oko 130. godine), da bi nakon toga posvetio život obrani kršćanstva kao putujući učitelj.
Dolazi u Rim oko 140. godine, te otvara i vlastitu filozofsku školu u kojoj
besplatno upućuje učenike u kršćansku vjeru. Optužuju ga zbog ispovijedanja kršćanske vjere (vjerojatno cinički filozof Krescento), te mu rimski prefekt Junije Rustik daje
odrubiti glavu oko 165. godine.
----------------------------
Da bismo znali kako su vjerovali i naučavali ovi sveti ljudi, evo samo nekoliko kraćih izvadaka iz njihovih spisa.
Sveti Ignacije Antiohijski o
Kristovoj katoličkoj crkvi - iz Poslanice Smirnjanima:
Pazite da svi slijedite biskupa kao što je Isus Krist slijedio Oca. (...) Neka nitko ne čini ništa povezano s Crkvom bez biskupa. Neka se ispravnom euharistijom smatra ona kojom upravlja biskup ili onaj kome je to povjerio. Gdje god se pojavi biskup, ondje neka bude i mnoštvo naroda; kao što, ma gdje bio Isus Krist, postoji Katolička Crkva.
Sveti Ignacije o
Danu Gospodnjem (nedjelji) - iz Poslanice Magnežanima:
''
Oni koji su živjeli u starom poretku stvari [Židovi] krenuli su prema novoj nadi, ne obdržavajući vise subotu, nego dan Gospodnji, dan u kojem se, milošću Gospodina i po njegovoj smrti, pojavio nas život.''
Sveti Justin Mučenik o
nedjelji, danu Gospodnjem - Prva apologija:
''
Nedjelja je dan na koji se sabiremo zajedno, jer je to prvi dan u koji je Bog, preobrazivši tamu i materiju, počeo stvarati svijet; a Isus Krist, naš Spasitelj, u isti je dan ustao od mrtvih."
Sveti Justin Mučenik o Euharistiji, Tijelu i Krvi Kristovoj - Prva apologija:
Jer mi ih ne primamo kao običan kruh i obično piće, nego kao što je Isus Krist, naš spasitelj, postavši tijelom po Riječi Božjoj, imao i tijelo i krv za naše spasenje, tako smo i mi naučeni da hrana koja je blagoslovljena molitvom Njegove riječi, i kojom se naše tijelo i krv pretvorbom (transmutacijom) hrani, jest tijelo i krv onog Isusa koji je postao tijelom.
------------------------------
Odgovorite sami sebi
Jesu li ovi ljudi koji u Rimskoj crkvi stradaše - sv. apostol Petar, sv. apostol Pavao (1. stoljeće), sv. Ignacije Antiohijski, sv. Justin Mučenik (2. stoljeće) bili
otpadnici od Kristove Crkve, ili bijahu
Kristovi ugodnici, Kristovi sveci, oni koji najviše što čovjek može učiniti
učiniše za Krista -
Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. (Iv 15,13). ???
