- Učlanjen(a)
- 11.02.2009
- Poruka
- 8.070
Pitanje greha i čovekovog pada je krucijalno pitanje same vere. Ono često izaziva dijametralno suprotne odgovore, a sa njima i totalno suprotne teologije.
Pa tako imamo i predestinaciju, tako dragu Kalvinovim sledbenicima, po kojoj je Bog čoveka predestinirao da bude grešan.
Drugi pak uče da je Bog čoveku darovao Slobodnu Volju, te da je greh plod čovekovog izbora.
Koji je od ova dva pristupa problemu greha ispravan? Da li je čovek zaista morao da sagreši? Ako je morao, to onda zaista uključuje predestinaciju. Ali, problem sa takvim pristupom (Kalvinovim i njemu sličnim) je što u osnovi negira svemoć Boga, i svodi ga na gospodara koji pred čoveka, koji je po tom shvatanju samo rob, stavlja samo dve mogućnosti, ili aposlutna poslušnost ili apsolutna neposlušnost. Kako ništa u stvorenju nije apsolutno binarno, nego postoje i među stanja, onda ni ovakvo prikazivanje odnosa Boga i čoveka, ne može biti istinito. Posebno jer uključuje mogućnost da je Bog čoveka namerno stvorio kao grešno biće. A to je u najmanju ruku blasfemija jer predestinacija isključuje i blagodat, i milost i ljubav. I možda najvažnije od svega, prikazuje Boga kao svemoćnog čoveka.
Dok je stvar u suštini sasvim drugačija. Čovek je sam izabrao greh. Mogao je drugačije, ali nije hteo. Isto tako i Bog je mogao sa čovekom drugačije, ali nije hteo. Čovek bi da je na mestu Boga uništio grešnike, a svi dobro znamo šta je Bog uradio.
Hrišćanska soterologija je i zasnovana na onome što je Bog uradio. Ne na onome što bi čovek uradio.
Počevši od samog Adama i Eve, koji jesu doduše izgnani iz Edena (pristva Božijeg), ali koji nisu uništeni, preko Noje, zatim izabiranja Abrahama, sinova Israela, pa sve do Isusa. Bog je ljudima davao šansu. A šansa se ne daje nekome ko je stvoren da bude grešan. U neshvatanju toga i leži sva blasfemija predestinacije koja čoveka tretira kao piona a Boga kao biće koje namerno stvara iskrivljenu sliku sebe da bi se igralo.
Dok je u stvari sasvim drugačije. Bog od čoveka očekuje da kako je slobodnom voljom izabrao greh, tako isto slobodnom voljom izabere Boga.
Pa tako imamo i predestinaciju, tako dragu Kalvinovim sledbenicima, po kojoj je Bog čoveka predestinirao da bude grešan.
Drugi pak uče da je Bog čoveku darovao Slobodnu Volju, te da je greh plod čovekovog izbora.
Koji je od ova dva pristupa problemu greha ispravan? Da li je čovek zaista morao da sagreši? Ako je morao, to onda zaista uključuje predestinaciju. Ali, problem sa takvim pristupom (Kalvinovim i njemu sličnim) je što u osnovi negira svemoć Boga, i svodi ga na gospodara koji pred čoveka, koji je po tom shvatanju samo rob, stavlja samo dve mogućnosti, ili aposlutna poslušnost ili apsolutna neposlušnost. Kako ništa u stvorenju nije apsolutno binarno, nego postoje i među stanja, onda ni ovakvo prikazivanje odnosa Boga i čoveka, ne može biti istinito. Posebno jer uključuje mogućnost da je Bog čoveka namerno stvorio kao grešno biće. A to je u najmanju ruku blasfemija jer predestinacija isključuje i blagodat, i milost i ljubav. I možda najvažnije od svega, prikazuje Boga kao svemoćnog čoveka.
Dok je stvar u suštini sasvim drugačija. Čovek je sam izabrao greh. Mogao je drugačije, ali nije hteo. Isto tako i Bog je mogao sa čovekom drugačije, ali nije hteo. Čovek bi da je na mestu Boga uništio grešnike, a svi dobro znamo šta je Bog uradio.
Hrišćanska soterologija je i zasnovana na onome što je Bog uradio. Ne na onome što bi čovek uradio.
Počevši od samog Adama i Eve, koji jesu doduše izgnani iz Edena (pristva Božijeg), ali koji nisu uništeni, preko Noje, zatim izabiranja Abrahama, sinova Israela, pa sve do Isusa. Bog je ljudima davao šansu. A šansa se ne daje nekome ko je stvoren da bude grešan. U neshvatanju toga i leži sva blasfemija predestinacije koja čoveka tretira kao piona a Boga kao biće koje namerno stvara iskrivljenu sliku sebe da bi se igralo.
Dok je u stvari sasvim drugačije. Bog od čoveka očekuje da kako je slobodnom voljom izabrao greh, tako isto slobodnom voljom izabere Boga.
Poslednja izmena: