Signup Now
Da bi mogli da pišete na forumu, otvarate nove teme, kao i da vidite download
linkove morate prvo da se registrujete.

Ukoliko Vam nije jasan proces registracije, molimo vas da kliknete OVDE
Ako ste zaboravili lozinku, kliknite OVDE :)

Aleksandar sergejevič puškin - BAJKA O RIBARU I RIBICI

Diskusija u 'Osnovna Škola' započeta od crysis, 27.03.2010.

  1. crysis
    Offline

    crysis VIP

    Postova:
    5.014
    Zahvala:
    19
    Lokacija:
    Negdje na kraju u zatišju
    BAJKA O RIBARU I RIBICI


    Bilješke o piscu:
    Aleksandar Sergejevič Puškin rodio se u Moskvi 1799. godine u plemićkoj
    obitelji. Zbog slobodoumlja koje izražava u svojim djelima često je
    napadan, pa i izazvan na dvoboj, te od posljedica ranjavanja umire godine
    1837., u 38. godini života.

    Ideja:
    Nikada ne smijemo biti oholi i sebični kao baka.

    Analiza glavnih likova:
    Starac – bio je pošten i dobar
    Baka – okrutna i sebična
    Zlatna ribica – ribica koja je ispunila sve želje starcu koje ih je zadala
    baka, ali ne i zadnju.

    Sporedni likovi:
    Sluge, lude

    Kratki sadržaj:
    Starac i baka su živjeli u staroj kolibi od gline. Starac se bavio ribolovom,
    a starica je prela. Jednoga dana starac je bacio mrežu u more i izvukao ju
    punu mulja, i tako nekolio puta. Kada ju je izvukao treći put, u njoj je bila
    samo jedna riba i to zlatna. Riba ga je zamolila da ju pusti i da će mu tada
    ispuniti želje. Starac ju je pustio. Vratio se kući i to rekao starici.
    Ona ga je izgrdila i poslala da zamoli da mu da novo korito. Ribica mu je
    rekla samo neka se vrati kući. On je pred kolibom našao novo korito.
    Baka ga je izgrdila i poslala da zatraži kuću. On je otišao i ribica mu je to
    ispunila. Zatim je baka kazala da želi biti bogata vlastelinka.
    Starac je otišao na more i zamolio ribu. Ona mu je to ispunila.
    Kada se je vratio vidio je veliki dvorac. U njemu je bila baka.
    Tukla je i derala se na sluge. Tako je prošlo nekoliko nedjelja.
    Tada je došao starac i baka mu je naredila da želi biti carica.
    Starac se je protivio ali je kasnije otišao. Zamolio je ribicu.
    Nakon nekog vremena se vratio, a pred sobom je vidio još veći i raskošniji
    dvorac. Kada je došao do bake htio joj je poljubiti noge ali ona je pozvala
    stražare da ga odvedu. Baki je već postalo dosadno i rekla je starcu neka
    zaželi od ribice da ona bude carica mora i da zlatna ribica pliva oko nje i
    da joj ispunjava sve želje koje joj se prohtiju. Starac je otišao i zamolio
    ribicu. Ona ga je slušala i zatim zaronila. Starac je dugo čekao odgovor.
    Zatim se je vrato. Vidio je da više nema dvorca nego je umjesto njega
    opet ona stara koliba.

    Poslednja izmena: 27.03.2010
  2. EuroTurs
  3. crysis
    Offline

    crysis VIP

    Postova:
    5.014
    Zahvala:
    19
    Lokacija:
    Negdje na kraju u zatišju
    Hans Christian Andersen - CAREVO NOVO RUHO

    Hans Christian Andersen


    Bajke i priče

    H. C. Andersen (1805-1875) je danski književnik, sin siromašnog postolara
    koji je proveo djetinstvo u bijedi, prepušten sam sebi i svojoj mašti.
    Izbjegavao je školu, pa je s redovitom obukom počeo kasno, kad je sa 14
    godina došao u Kobenhavn. Kasnije mnogo putuje po Europi i Americi.
    Godine 1827. objavio je svoju prvu pripovijest, a zatim 1829. i putopis
    "Pješice od Kanala Holmen do istočne točke Amagu", pa niz lirskih
    pjesama, melodrama, romana itd. Svoj pravi izraz našao je tek u bajkama
    kojima je stekao svjetsku slavu i priznanje. Bajke, bilo da su uzete iz
    vilinskog svijeta, pučke predaje, bilo da pripovijedaju o jednostavnim
    ljudima i stvarima svakidašnjice, zapravo su slike života s njegovim
    dobrim i lošim stranama. Odlikuju se humanošću, prostodušnošću i
    mudrošću, a prožete su profinjenim osjećajem pjesnika za neiscrpive
    ljepote svijeta. Njegova ostala dijela su: "Melodije srca", "Fanazije i
    skice", "Vinjete", "Dvanaest mjeseci", "Agneta i vilenjak",
    "Improvizator", "O. T. ", "Samo guslač", "Mulat", "Slikovnica bez slika",
    "Maurka", "Pjesnikov bazar, "Nove bajke", "Sabrane bajke i priče",
    "Ahasver", "Dvije baronese", "U Švedskoj", "Bajka mog života", "Biti ili
    ne biti", "U Španjolskoj", "Posijet Portugalu", "Sretni Peer" i "Bajki i
    priča".

    CAREVO NOVO RUHO

    Vrsta dijela: bajka

    Vrijeme radnje: kao u svim bajkama, prije mnogo godina

    Mjesto radnje: u velikom gradu

    Fabularni tijek: U jednom je gradu živio car poznat po tome što je
    najviše volio lijepo, novo ruho, te je sav svoj novac trošio samo na to
    da se lijepo obuče, dok je sve ostale carske dužnosti u velikoj mjeri
    zanemarivao. Saznavši za tu neobičnu carevu strast u grad su pristigli
    varalice koji su tvrdili da mogu istkati najljepše ruho na svijetu, ali
    tako neobično ruho da ga mogu vidjeti samo oni koji su nadasve sposobni
    i pametni. Polakomivši se za novim ruhom car je naručio da mu se istka
    to neodoljivo lijepo ruho, platio je varalicama velike novce i živio u
    iščekivanju novog ruha.

    Podanici kao podanici, videvši da od tog ruha nema ništa, a bojeći se za
    svoj položaj i carsku milost nisu se usuđivali glasno izreći svoja
    saznanja da ruho ustvari ne postoji. Tako je i car, bojeći se da ne
    ispadne glup i nesposoban, nije niti samom sebi priznao da ne vidi ruho,
    obukao ga, i ponosan na njegovu ljepotu izašao pred svoje podanike i
    građane. "Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time pokazao
    kako nije za svoju službu ili kako je veoma glup. "

    Jedino je dječak sa svojom iskrenošću i nevinošću viknu kako car nema
    ništa na sebi od čega je car protrnuo ali ipak odluči da ostane u
    povorci do kraja, "a komornici i dalje nošahu skute kojih nije bilo".

    Analiza likova:

    ". . . živio vam car poznat po tome što je nadasve volio lijepo, novo
    ruho: sav je novac tratio samo na to da se što bolje odjene i nakiti.
    Nije mario ni za vojnike, ni za kazalište, ni da se izveze u štenju po
    šumi - jedino mu bijaše do toga da pokaže svoje novo ruho. Imao je
    posebno ruho za svaki sat u danu, pa kako se inače kaže o kralju da se
    nalazi u vjećnici, tako su o tome caru uvijek govorili: "Car je u
    rušnici!"

    Car je samodopadni vladar kojemu nije bilo stalo do vođenja svoje
    zemlje, već su mu njegove privilegije koristile samo za zadovoljavanje
    svojih strasti za lijepom odjećom. Pri tom je bio isuviše ponosan na
    dužnost koju je obnašao te niti u izvanrednim okolnostima nije htio
    priznati samom sebi da je u biti nesiguran i nesposoban vladar. Svoju
    nesposobnost nadoknađuje gomilanjem odjeće, jer se jedino na tom polju
    osjeća dovoljno sposoban. Okružen je licemjernim podanicima, koji bojeći
    se za svoj položaj i status, podržavaju tezu o "lijepom" ruhu, s čime
    zadržavaju svoj položaj savjetnika u carskim dvorima i dokazuju svoju
    pamet i mudrost. Nasuprot svih licemjernih i častohlepnih likova stoji
    dijete sa svojom dječjom iskrenošću i nevinošću, koje jedino ima
    hrabrost na glas reći istinu o carevom ruhu.

    Varalice su lukavi, pokvareni i vrlo sposbni glumci i pntomimičari, koji
    su znali i uspijeli iskoristiti ljudsku slabost u svoju korist. Svjesni
    da je čovjeku potrebna potvrda njegove mudrosti i pameti, oni igraju na
    tu kartu, dokazujući pri tom da ljudskoj gluposti nema kraja.

    Analiza stila pisanja i jezika djela:

    Ova bajka je namijenjena maloj djeci te je zbog toga pisana jednostavnim
    stilom i jezikom, koji oni mogu razumjeti. Odlikuje se svim epskim
    elementima, pisana je u prozi, ima fabulu i možemo je svrstati u
    sveobuhvatnu podjelu književnih rodova.

  4. crvendac_011
    Offline

    crvendac_011 Always a lady Moderator

    Postova:
    23.501
    Zahvala:
    157
    Pol:
    Ženski
    Lokacija:
    Beograd
    Most na Žepi - Ivo Andrić (prepričano delo)

    "Most na Žepi" - Ivo Andrić (prepričano delo)

    Cetvrte godine svoga vezirovanja posrnu veliki vezir Jusuf, i kao žrtva jedne opasne intrige pade iznenada u nemilost. Borba je trajala celu zimu i prolece. (Bilo je neko zlo i hladno prolece koje nije nikako dalo letu da grane.) A sa mesecom majem izide Jusuf iz zatocenja kao pobednik. I život se nastavi, sjajan, miran, jednolican. Ali od onih zimskih meseci, kad izmedu života i smrti i izmedu slave i propasti nije bilo razmaka ni koliko je oštrica noža, ostade u pobedniku veziru nešto stišano i zamišljeno. Ono neizrecivo, što iskusni i napaceni ljudi cuvaju u sebi kao skrovito dobro, i što im se, samo pokatkad, nesvesno odražava u pogledu, kretnji i reci.
    Živeci zatocen, u osami i nemilosti, vezir se setio svoga porekla i svoje zemlje. Jer, razocaranje i bol odvode misli u prošlost. Setio se oca i majke. (Umrli su oboje još dok je on bio skroman pomocnik nadzornika carskih štala, i on je dao da im se opervaze grobovi kamenom i podignu beli nadgrobni nišani.) Setio se Bosne i sela Žepe, iz kog su ga odveli kad mu je bilo devet godina.
    Bilo je prijatno, tako u nesreci, misliti na daleko zemlju i raštrkano selo Žepu, gde u svakoj kuci ima prica o njegovoj slavi i uspehu u Carigradu, a gde niko ne poznaje i ne sluti nalicje slave ni cenu po koju se uspeh stice.
    Još toga istog leta on je imao prilike da govori s ljudima koji su dolazili iz bosne. Raspitivao je, i kazivali su. Posle buna i ratova bejahu naišli nered, oskudica, glad i svakojake bolesti. On odredi znatnu pomoc svima svojima, koliko god ih još ima u Žepi, i u isto vreme naredi da se vidi šta im je najpotrebnije od gradevina. Javiše mu da ima još cetiri kuce Šetkica i da su ponajimucniji u selu, ali da je i selo i sav taj kraj osiromašio, da im je džamija oronula i pogorela, cesma presahla; a najgore im je što nemaju mosta na Žepi. Selo je na bregu kraj samog utoka Žepe u Drinu, a jedini put za Višegrad ide preko Žepe, pedesetak koraka poviše ušca. Kakav god most nacine od brvana, voda ga odnese. Jer, ili nabuja Žepa, naglo i iznenada kao svi gorski potoci, pa podrije i otplavi grede; ili nadode Drina, pa zajazi i zaustavi Žepu kod ušca, i ona naraste i digne most kao da ga nije ni bilo. A zimi se opet uhvati poledica po brvnima, pa da se polome i stoka i ljudi. Ko bi im tu most podigao, ucinio bi im najvece dobro.
    Vezir dade šest cilima za džamiju i novaca koliko treba da se pred džamijom podigne cesma sa tri lule. I u isto vreme odluci da im podigne most.
    U Carigradu je tada živeo jedan Italijan, neimar, koji je gradio nekoliko mostova u okolini Carigrada i po njima se procuo. Njega najmi vezirov haznadar i posla sa dvojicom dvorskih ljudi u Bosnu.
    Stigli su još za snega u Višegrad. Nekoliko dana uzastopce su gledali zacudeni Višegradani neimara kako, pognut i sed, a rumen i mladolik u licu, obilazi veliki kameni most, tucka, medu prstima mrvi i na jeziku kuša malter iz sastavaka i kako premerava koracima okna. Zatim je nekoliko dana odlazio u Banju, gde je bio majdan sedre iz kojeg je vaden kamen za višegradski most. Izveo je argate i otkopao majdan, koji je bio posve zasut zemljom i obrastao šipragom i boricima. Kopali su dok nisu našli široku i duboku žilu kamena, koji je bio jedriji i belji od onog kojim je zidan višegradski most. Odatle se spustio niz Drinu, sve do Žepe, i odredio mesto gde ce biti skela za prevoz kamena. Tada se jedan od one dvojice vezirovih ljudi vratio u Carigrad s racunom i planovima.
    Neimar ostade da ceka, ali nije hteo da stanuje ni u Višegradu ni u kojoj od hrišcanskih kuca ponad Žepe. Na uzvisini, u onom uglu što ga cine Drina i Žepa, sagradi brvnaru - onaj vezirov covek i jedan višegradski kjatib su mu bili tumaci - i u njoj je stanovao. Sam je sebi kuvao. Kupovao je od seljaka jaja, kajmak, luk i suvo voce. A mesa, kažu, nije nikad kupovao. Povazdan je nešto tesao, crtao, ispitivao vrste sedre ili osmatrao tok i pravac Žepe.
    Uto se iz Carigrada vratio onaj cinovnik sa vezirovim odobrenjem i prvom trecinom potrebnog novca. Otpoce rad. Svet nije mogao da se nacudi neobicnom poslu. Nije ni nalicilo na most ono što se radilo. Najpre pobiše ukoso preko Žepe teške borove grede, pa izmedu njih dva reda kolja, prepletoše prucem i nabiše ilovacom kao šanac. Tako svratiše reku, i jedna polovina korita ostade suva. Upravo kad su dovršili taj rad, prolomi se jednog dana, negde u planini, oblak, i zacas se zamuti i nabuja Žepa. Tu istu noc provali vec gotov nasip po sredini. A kad sutradan osvanu dan, voda je bila vec splasna; ali je pleter bio isprovaljivan, kolje pocupano, grede iskrivljene. Medu radnicima i u narodu pode šapat da Žepa ne da mosta na se. Ali vec treci dan naredi neimar da se pobija novo kolje, još dublje, i da se isprave i poravnaju preostale grede. I opet je iz dubine odjekivalo kamenito recno korito od maljeva i radnicke vike i udaraca u ritmu.
    Tek kad sve bi spremljeno i gotovo, i dovucen kamen iz Banje, stigoše klesari i zidari, Hercegovci i Dalmatinci. Podigoše im drvenjare, pred kojima su klesali kamen, beli od kamene prašine kao vodenicari. A neimar je obilazio oko njih, saginjao se nad njima i merio im svaki cas rad žutim limenim trougaonikom i olovnim viskom na zelenom koncu. Vec su bili s jedne i s druge strane prosekli kamenitu i strmu obalu, kad ponestade novca. Nasta zlovolja medu radnicima i u narodu mrmljanje da od mosta nece biti ništa. Neki koji su dolazili iz Carigrada pricali su kako se govori da se vezir promenio. Niko ne zna šta mu je, da li je bolest ili su neke brige, tek on biva sve nepristupacniji i zaboravlja i napušta vec otpocete radove i u samom Carigradu. Ali posle nekoliko dana stiže vezirov covek sa zaostalim delom novca, i gradnja se nastavi.
    Na petnaest dana pred Mitrovdan, svet koji je prelazio Žepu preko brvana, malo poviše gradnje, primeti prvi put kako se s obe strane reke pomalja beo gladak zid od tesana kamena, opleten sa svih strana skelama kao paucinom. Od tada je rastao svakog dana. Ali uto padoše prvi mrazevi i rad se obustavi. Zidari odoše kucama, na zimovanje, a neimar je zimovao u svojoj brvnari, iz koje nije gotovo nikud izlazio, povazdan pognut nad svojim planovima i racunima. Samo je radnju priglédao cesto. Kad, pred prolece, stade led pucati, on je svaki cas, zabrinu, obilazio skele i nasipe. Pokatkad i nocu, sa lucem u ruci.
    Još pre Ðurdevdana vratiše se zidari i rad otpoce ponovo. A tacno u pô leta bi posao dovršen. Veselo oboriše radnici skele, i iz toga spleta od greda i dasaka pojavi se most, vitak i beo, sveden na jedan luk od stene do stene.
    Na svašta se moglo pomisliti pre negoli na tako cudesnu gradevinu u rastrganu i pustu kraju. Izgledalo je kao da su obe obale izbacile jedna prema drugoj po zapenjen mlaz vode, i ti se mlazevi sudarili, sastavili u luk i ostavili tako za jedan trenutak, lebdeci nad ponorom. Ispod luka se videlo, u dnu vidika, parce modre Drine, a duboko pod njim je grgoljila zapenjena i ukrocena Žepa. Dugo nisu oci mogle da se priviknu na taj luk smišljenih i tankih linija, koji izgleda kao da je u letu samo zapeo za taj oštri mrki krš, pun kukrikovine i pavite, i da ce prvom prilikom nastaviti let i išceznuti.
    Iz okolnih sela povrve svet da vidi most. Iz Višegrada i Rogatice su dolazili varošani i divili mu se, žaleci što je u toj vrleti i divljini a ne u njihovoj kasabi.
    - Valja rodit vezira! - odgovarali su im Žepljani i udarali dlanom po kamenoj ogradi, koja je bila prava i oštrih bridova, kao da je od sira rezana a ne u kamen secena.
    Još dok su prvi putnici, zastajkujuci od cudenja, prelazili preko mosta, neimar je isplatio radnike, povezao i natovario svoje sanduke sa spravama i hartijama, i zajedno sa onim vezirovim ljudima krenuo put Carigrada.
    Tek tada pode po varoši i po selima govor o njemu. Selim, Ciganin, koji mu je na svom konju dogonio stvari iz Višegrada i jedini zalazio u njegovu brvnaru, sedi po ducanima i prica, bogzna po koji put, sve što zna o strancu.
    - Asli i nije on covek k'o što su drugi ljudi. Ono zimus dok se nije radilo, pa mu ja ne otidi po desetak-petnaest dana. A kad dodem, a ono sve neraspremljeno k'o što sam i ostavio. U studenoj brvnari on sjedi sa kapom od mededine na glavi, umotan do pod pazuha, samo mu ruke vire, pomodrile od studeni, a on jednako struce ono kamenje, pa piše nešto; pa struže, pa piše. Sve tako. Ja otovarim, a on gleda u mene onim zelenim ocima, a obrve mu se nakostriješile, bi reko proždrijece te. A nit govori nit romori. Ono nikad nisam vidio. I, ljudi moji, koliko se namuci, eto godinu i po, a kad bi gotov, pode u Stambul i prevezosmo ga na skeli, odljuma na onom konju: ama da se jednom obazrije jal na nas jal na cupriju! Jok.
    A ducandžije ga sve više ispituju o neimaru i njegovom životu, i sve se više cude i ne mogu da nažale što ga nisu bolje i pažljivije zagledali dok je još prolazio višegradskim sokacima.
    A neimar je dotle putovao, i kad bi dva konaka do Carigrada, razbole se od kuge. U groznici, jedva se držeci na konju, stiže u grad. Odmah svrati u bolnicu italijanskih franjevaca. A sutradan u isto doba izdahnu na rukama jednog fratra.
    Vec iduceg dana, ujutro, izvestiše vezira o neimarovoj smrti i predadoše mu preostale racune i nacrte mosta. Neimar je bio primio samo cetvrti deo svoje plate. Iza sebe nije ostavio ni duga ni gotovine, ni testamenta ni kakvih naslednika. Posle dužeg razmišljanja, odredi vezir da se od preostala tri dela jedan isplati bolnici, a druga dva daju u zadužbinu za sirotinjski hleb i corbu.
    Upravo kad je to naredivao - bilo je mirno jutro potkraj leta - donesoše mu molbu jednog mladog a ucenog carigradskog mualima, koji je bio iz Bosne rodom, pisao vrlo glatke stihove, i koga je vezir s vremena na vreme darivao i pomagao. Cuo je, kaže, za most koji je vezir podigao u Bosni i nada se da ce i na tu, kao na svaku javnu gradevinu, urezati natpis da se zna kad je zidana i ko je podiže. Kao uvek, on i sad nudi veziru svoje usluge i moli da ga udostoji da primi hronogram koji mu šalje i koji je s velikim trudom sastavio. Na priloženoj tvrdoj hartiji bio je fino ispisan hronogram sa crvenim i zlatnim inicijalom:
    Kad Dobra Uprava i Plemenita Veština
    Pružiše ruku jedna drugoj,
    Nastade ovaj krasni most,
    Radost podanika i dika Jusufova
    Na oba sveta.
    Ispod toga bio je vezirov pecat u ovalu, podeljen na dva nejednaka polja; na vecem je pisalo: Jusuf Ibrahim, istinski rob božji, a na manjem vezirova deviza: U cutanju je sigurnost.
    Vezir je sedeo dugo nad tom molbom, raširenih ruku, pritiskujuci jednim dlanom natpis u stihovima, a drugim neimarove racune i nacrt mosta. U poslednje vreme on je sve duže razmišljao nad molbama i spisima.
    Prošle su, još letos, dve godine od njegova pada i zatocenja. U prvo vreme, posle povratka na vlast, on nije primecivao kakve promene na sebi. Bio je u najlepšim godinama kad se zna i oseca puna vrednost života; pobedio je sve protivnike i bio mocniji nego ikad pre; dubinom skorašnjeg pada mogao jer da meri visinu svoje moci. Ali što je više odmicalo vreme, njemu se - umesto da zaboravlja - u secanju sve cešce javljala pomisao na tamnicu. Ako je i uspevao ponekad da rastera misli, on nije imao moci da spreci snove. U snu poce da mu se javlja tamnica, a iz nocnih snova je, kao neodreden užas, prelazila u javu, i trovala mu dane.
    Postade osetljiviji za stvari oko sebe. Vredali su ga izvesni predmeti koje pre nije ni primecivao. Naredio je da se digne sav somot iz palate i zameni svetlom cohom koja je glatka, meka i ne škripi pod rukom. Omrznu sedef, jer ga je u mislima vezivao s nekom studenom pustoši i osamom. Od dodira sedefa i od samog pogleda na nj trnuli su mu zubi i prolazila jeza uz kožu. Sve pokucstvo i oružje u kom je bilo sedefa odstranjeno je iz njegovih soba.
    Sve poce da prima sa prikrivenim ali dubokim nepoverenjem. Odnekud se ustali u njemu ova misao: svako ljudsko delo i svaka rec mogu da donesu zlo. I ta mogucnost poce da veje iz svake stvari koju cuje, vidi, rekne ili pomisli. Pobednik vezir oseti strah od života. Tako je i ne sluteci ulazio u ono stanje koje je prva faza umiranja, kad covek pocne da s više interesa posmatra senku koju stvari bacaju nego stvari same.
    To je zlo rovalo kidalo u njemu, a nije mogao ni pomisliti da ga kome ispovedi i poveri; pa i kad to zlo dovrši svoj rad i izbije na površinu, niko ga nece poznati; ljudi ce kazati prosto: smrt. Jer, ljudi i ne slute koliko ima mocnih i velikih koji tako cutke i nevidljivo, a brzo, umiru u sebi.
    I ovoga jutra vezir je bio umoran i neispavan, ali miran i sabran; ocni kapci su mu bili tešli a lice kao sledeno u svežini jutra. Mislio je na stranca neimara koji je umro, i na sirotinju koja ce jesti njegovu zaradu. Mislio je na daleku brdovitu i mracnu zemlju Bosnu (oduvek mu je u pomisli na Bosnu bilo neceg mracnog!), koju ni sama svetlost islama nije mogla nego samo delimicno da obasja, i u kojoj je život, bez ikakve više uljudenosti i pitomosti, siromašan, štur, opor. I koliko takvih pokrajina ima na ovom božjem svetu? Koliko divljih reka bez mosta i gaza? Koliko mesta bez pitke vode, i džamija bez ukrasa i lepote?
    U mislima mu se otvarao svet, pun svakojakih potreba, nužde, i straha pod raznim oblicima.
    Sunce je bleštalo po sitnoj zelenoj ceramidi na kiosku u vrtu. Vezir obori pogled na mualimov natpis u stihovima, polako podiže ruku i precrta dvaput ceo natpis. Zastade samo malo, pa onda precrta i prvi deo pecata sa svojim imenom. Ostade samo deviza: U cutanju je sigurnost. Stajao je neko vreme nad njom, a onda podiže ponovo ruku i jednim snažnim potezom izbrisa i nju.
    Tako ostade most bez imena i znaka.
    On je, tamo u Bosni, blještao na suncu i sjao na mesecini, i prebacivao preko sebe ljude i stoku. Malo - pomalo, išceznu posve, onaj krug razrovane zemlje i razbacanih predmeta koji okružuju svaku novu gradnju; svet raznese i voda otplavi polomljeno kolje i parcad skela i preostalu gradu, a kiše sapraše tragove klesarskog rada. Ali predeo nije mogao da se priljubi uz most, ni most uz predeo. Gledan sa strane, njegov beo i smelo izvijen luk je izgledao uvek izdvojen i sam, i iznenadivao putnika kao neobicna misao, zalutala i uhvacena u kršu i divljini.
    Onaj koji ovo prica, prvi je koji je došao na misao da mu ispita i sazna postanak. To je bilo jednog vecera kad se vracao iz planine, i umoran, seo pored kamenite ograde na mostu. Bili su vreli letnji dani, ali prohladne noci. Kad se naslonio ledima na kamen, oseti da je još topao od dnevne žege. Covek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan vetar; prijatan i cudan je bio dodir toplog klesanog kamena. Odmah se sporazumeše. Tada je odlucio da mu napiše istoriju.
  5. crvendac_011
    Offline

    crvendac_011 Always a lady Moderator

    Postova:
    23.501
    Zahvala:
    157
    Pol:
    Ženski
    Lokacija:
    Beograd
    Nečista krv - Borislav Stanković (prepričano delo)

    "Nečista krv" - Borislav Stanković

    O PISCU:

    B. Stanković (1876. -1927. ) rođen je u Vranju, u siromašnoj zanatlijskoj porodici. Školovao se u Vranju I Nišu, a završio je pravni fakultet u Beogradu. Zbog raznih neprilika u koje je zapadao, gotovo stalno je bio u sukobu sa Beogradskom čaršijom I ćitinskim moralom. Borislav Stanković bio je plodan pisac. Njegova najpoznatija djela su pripovijetke: Iz starog jevanđela, stari dani, Božiji ljudi, Pokojnikova žena; romani: Nečista krv, Gazda Mladen I Pevci (koje nije završio); I drame: Koštana, Tašana I Jovče, te memoari: Pod okupacijom. Književni rad započeo je u vrijeme kada se u srpskoj književnosti vršio nagli zaokret prema Evropi. Kao I mnogi njegovi vršnjaci I B. Stanković je boravio u Parizu, ali taj boravak nije imao nikakva odjeka u njegovom književnom stvaralaštvu.

    KRITIKE:

    Stanković je davao tregične sudbine ljudi I žena u jednom minulom vremenu, u jednom društvu koje se gasilo I osipalo pred njegovim očima, ali ogorčen nakaznim ćiftinskim moralom građanske klase u nastupanju, zbog koga je I sam u životu patio, on nije uspio da patrijarhalnom svijetu suprostavi neki drugi, svijetliji, čovječniji, bolji. Centar njegovih preokupacija je gotovo uvijek tragika ličnosti u okvirima kojima je vezana lićna sreća. Ljubav kao jedno od najsadržajnijih I najkompleksnijih ljudskih osjećanja, je najčešći I gotovo jedini njegov motiv; a sve ostalo je samo okvir, pozadina, tlo na kome se dešavaju krupne I bolne ljudske tragedije. Njegovo djelo je prožeto ljubavlju prema čovjeku. Svi njegovi ženski likovi nesrećni su I tragični na isti način, presjećeni I zgužvani životom koji se uprkos njihovim skrivenim snovima, razvijao po volji neke jače sile, nekog surovijeg I neumitijeg morala patrijarhalne zajednice. Sav taj moral nalazi se pod još većom tiranijom, pod mišljenjem čaršije I šta će svijet reći. U djelu Borislava Stankovića čovjek je izložen ne samo sukobu sa okolinom, već I sukobu sa samim sobom, sa svojim nagonima, potvrđujući često svoju ljudskost u više ili manje prigušenoj ljubavnoj žudnji. Sve njegove ličnosti opterećene su zahtjevima “krvi”, silnim neodoljivim zahtjevima koji ostajući nezadovoljni donose nesreće I prouzrokuju tragedije.

    TEMA:

    Tema ovog djela je težak život Sofke, koji je u početku bio raskošan I ugodan, da bi se poslije očeve propasti završio tragično I bolno za njih.

    IDEJA:

    Ideja ovog djela je žalosna sudbina onemogućenih ljudi, koji uprkos svojim silnim žudnjama popuste pred zakonima patrijarhalnog morala zadovoljavajuci obaveze koje je to društvo postavilo. Oni postaju robne žrtve koji su za cijeli život okrivljeni I lišeni vlastitih radosti.

  6. crysis
    Offline

    crysis VIP

    Postova:
    5.014
    Zahvala:
    19
    Lokacija:
    Negdje na kraju u zatišju
    Jean de la Fontaine - Basne

    La Fontaine (1621-1695) francuski pjesnik i basnopisac. Okušao se u
    raznim pjesničkim vrstama, no kao rođeni pripovjedač daje najbolja
    ostvarenja u četiri knjige stihovanih Priča i dvanaest knjiga Basna,
    kojima je stekao trajnu slavu. Napisao je ukupno 240 basna, u kojima
    obrađuje motive preuzete većim dijelom od Ezopa, Fedra, Pilpaja i drugih
    basnopisaca, ali se ne zadovoljava didaktičkim okvirima i utilitarnim
    karakterom dotadanje basne, već razvija fabulu, proširuje opise i
    produbljuje karakterizaciju likova te, prema vlastitim riječima, u
    svojim basnama daje "komediju u sto raznih činova" i široku sliku
    ljudskog života i francuskog društva. Moral njegovih basna, pisnih s
    puno topline za mladog čovjeka i s oštrom osudom vladajuće klase često i
    nije dan u vidu posebne poruke, več izvire iz samog teksta, u kojem
    prikazuje svoje bogato životno iskustvo i zastupa načelo zdravog razuma
    i praktične životne filozofije. Basne su pisane u metrički vrlo
    razlnolikim, ponekad i gotovo slobodnim stihovima, komparirane su često
    kao male komedije sa svim elementima dramskog zapleta, a posebnu im
    vrijednost daje izvanredno uspijela karaterizacija likova ljudi i
    životinja, kao i lirski opisi prirode.

    SMRT I DRVOSJEČA

    Pripovjedač nam govori o nesretnom drvosječi, njegovom teškom i turobnom
    životu. Starcu je dosta svega, on zaziva smrt i ona dolazi. Međutim
    suočen s njom, starac se ipak predomišlja i odabire da je težak život
    bolji od nikakvog.

    Smrt će boli sve odnijeti;
    Al gdje jesi, tu i budi!
    Bolje trpjet no umrjeti:
    tako mudri zbore ljudi.

    Život je težak. Iako vele da je Božji dar, i da se životu treba
    veseliti, jadan starac suočen s njegovom surovošću, poželi da dođe kraj
    njegovim teškim mukama, vječitoj besparici i bijednom životu. On zaziva
    Smrt misleći da će ga ona riješiti svih njegovih problema, ali u
    trenutku kada se nađe licem u lice s njom, on shvati da je život previše
    dragocijen, da sve one njegove teške godine još uvijek nije spreman
    predati Smrti, da bi rađe gledao i radovao se svojoj obitelji nego
    zauvijek otići od njih.

    ŽIVOTINJE OBOLJELE OD KUGE

    Had je prazan i nebo šalje kugu onim životinjama koje su griješile da se
    on ispuni. Kuga je došla i sve su životinje oboljele, ali nisu sve
    umrle. Nesalo je i sreće i ljubavi, čak i oni najjači su podlegli kugi i
    postali slabašni. Lav saziva vijeće i moli najvećeg zločinca da da svoj
    život da bi ostali mogli preživjeti, a ako on umre nebo bi se možda
    smirilo. Lav moli da se prema tom zločincu bude blag, jer su i ostali
    mnogo griješili. Javlja se jedan zločinac, predsjednik skupa - lav, i
    govori da je on veliki proždrljivac i da je pojeo čak jednog pastira, te
    će on ako je potrebno sebe žrtvovati, ali neka svatko preispita svoju
    savjest, jer ako najveći zločinac ne strada Bog se neće umiriti. Na to
    se javlja lisica i govori da nije zločin pojesti životinju ako si
    gladan, a što se tiče pastira, oni i tako životinjama nose veliko zlo i
    misle da nad njima imaju nekakvu vlast.

    Kralju, reče lija, svi smo mi to već znali
    Da tvoj obzir znak je srca ti finoće;
    A kad ti se ovce, ta stoka, jesti hoće
    To da grijeh je? Ne, ne, Gospodaru, to je
    Za njih milosti znak tvoje. . .

    Javili su se i druge životinje, ali i njihovi zločini bili su mali i ne
    toliko značajni. Na kraju se javlja magarac, koji kaže da je popasao
    malo fine trave koju nije smio, i svi su ga optužili da ne smije jesti
    tuđu travu "i osta magarac bez kože".

    Na pozornici života stoje lav sinonim mudrosti, lisica sinonim
    lukavosti, tigar sinonim moći a nasuprot njih magarac koji je sinonim
    gluposti. Svatko od njih, zahvaljujući jednoj od svojih sposobnosti a
    bez obzira na veličinu zločina uspijeva se odbraniti i zazvati
    pravednost u svoju korist nalazeći pritom dovoljno opravdanja i suvislih
    argumenata za svoje zločine. Nažalost magarac, koji je po prirodi glup i
    nesnalažljiv biva žrtveni jarac za sve zločine učinjene u njihovoj
    zajednici, bez obzira na to što je njegov "grijeh" bezazlen.
  7. crvendac_011
    Offline

    crvendac_011 Always a lady Moderator

    Postova:
    23.501
    Zahvala:
    157
    Pol:
    Ženski
    Lokacija:
    Beograd
    Orlovi rano lete - Branko Ćopić (prepričano delo)

    "Orlovi rano lete" - Branko Ćopić


    Vrsta djela:
    Roman

    Tema:
    Pustolovine dječaka sa vođom Jovančetom

    Ideja:
    Rat prekida bezbrižno djetinstvo, ali nemože prekinuti pravo prijateljstvo.

    Glavni likovi:
    Jovanče, Lunja, Stric, Lazar Mačak, Đoko Potrk i Nikolca s prikolcom.

    Kratki sadržaj:
    U ovom romanu se govori o grupi dječaka. Oni su učenici četvrtog razreda u Lipovu - jednom bosanskom selu. Na početku oni žive sretan i bezbrižni dječji život. Njihova učiteljica zove se Lana i oni je jako vole.
    Kada je učiteljica otišla u varoš, na njezinom mjesto dolazi učitelj kojeg su dječaci prozvali „paprika“. Učitelj je jako maltretirao i tukao djecu tako da su djeca počela bježati od škole. Vođa dječaka je bio Jovanče a osim njega tu su bili Lazar Mačak, Stric, Đoko Potrk, Nikolca prikolca i djevojčica Lunja. U Prokinom gaju oni su napravili jedan logor pod nazivom Tepsija. Tu su bježali iz škole i družili se po čitav dan. Jednog dana Lazar Mačak i Jovanče su otkrili prolaz u jednu podzemnu špilju. Kada se učitelj „paprika“ požalio Knezu da djeca ne dolaze u školu, zajedno sa poljarem Lijanom i roditeljima organizirali su potjeru i pronašli su skrovište djece. Zahvaljujući što su sreli Nikoletinu Bursaća oslobađaju djecu i odluče da odu u vareš da pronađu učiteljicu Lanu. Uskoro počinje rat. Dječaci koji su se do jučer igrali postaju aktivni učesnici i svjedoci tog rata. Oni pomažu partizanima i otkrivaju im tajnu pećinu. Oni učestvuju u obrani svog sela zajedno sa borcima i postaju partizanski kuriri. Na kraju odlaze u rat s nadom da će se ponovo vratiti u Prokinom gaju i u svoj logor Tepsiju.

    Link za celu knjigu: http://serbianforum.org/domace-knjige/29669-branko-copic-orlovi-rano-lete.html


  8. crvendac_011
    Offline

    crvendac_011 Always a lady Moderator

    Postova:
    23.501
    Zahvala:
    157
    Pol:
    Ženski
    Lokacija:
    Beograd
    Junaci Pavlove ulice - Ferenc Molnar (prepričano delo)

    Junaci Pavlove ulice - Ferenc Molnar (prepričano delo)

    Bilješke o piscu:

    Ferenc Molnár je rođen 1878. god., a umro 1952. god. u Budimpešti.
    Molnár je majstor scenske tehnike u kojoj se isprepleću romantična
    sentimentalnost i realistika. Njegova djela drame su: "Labud", "Lilan", "Đavao", "Priča o vuku" i niz romana "Čamac bez gospodara", "Eva",
    "Junaci Pavlove ulice" i mnoga druga. Omladinski roman "Junaci Pavlove
    ulice" pronio mu je slavu širom svijeta.

    Tema:
    Borba između dvije skupine dječaka

    Osnovna misao:
    Treba prepoznati i cijeniti pravog prijatelja

    Likovi:
    Boka, Nemeček, Feri Ač, Gereb, Vajs, profesor Rac, Janko, Čengej

    Mjesto radnje:
    Mađarska

    Kratki sadržaj:
    U školi su se djeca pod satom latinskog jezika dopisivala. Čengej je poslao
    pismo Boki. Pismo je bacio k Nemčeku i rekao da ga dâ Boki. Nemček je
    pismo bacio Boki i on je otvorio. U pismu je pisalo da je sastanak u 3 sata
    i da se bira predsjednik. Za predsjednika su izabrali Boku. Jednog dana
    Nemček se je igrao kuglicama. Naišla su dva pastora, oni su članovi
    udruženja Crvenih košulja i oteli su Nemčeku sve kuglice. Za nekoliko
    dana Boka i Nemček su otišli na otok gdje su Crvene košulje. Put je bio
    jako težak i morali su se dobro sakriti da ih ne opaze. Boka se popeo na
    brdo i sa dalekozorom promatrao protivnika. Boki se učinilo da je među
    mnoštvom dječaka ugledao i Gerba. Nije još bio siguran. Boka i Nemček
    su se približavali otoku da vide da li je to Gereb. Na obali su našli čamac
    kojim su se prevezli do otočića. Na malom otoku su ugledali Gereba. On ih
    je izdao. Pričao je sa vođom Crvenih košulja Ferijem Ačom. Boka je otišao
    na otok a Nemček je ostao kod čamca. Kada se Boka vratio rekao je
    Nemčeku da skoči u jezero da ga ne otkriju , a da će on sakriti čamac.
    Crvene košulje su odustale od potrage jer su mislile da su pobjegli.
    Nemeček je sutradan cijelo vrijeme kašljao jer se prehladio od hladne
    vode. Jednoga dana vidio je Gereba kako Janku daje cigarete da im
    pomogne u borbi protiv Pavlo-uličana. Janko je pristao. Mali Nemeček je
    svaki dan odlazio na otok kod neprijatelja. Jednom su ga primjetili i bacili
    u jezero. Tada se jako prehladio. Crvene košulje su najavile rat. Gereb je
    došao pitati Boku da ga primi natrag ali je Boka odbio. Gereb je otišao
    kući plačući. Kasnije je došao Gerebov otac da pita zašto Gereba neće
    primiti jer je on bio pošten čovjek, i Boka ga je primio natrag. Sutradan u
    3 sata Crvene košulje su došle u napad. Kada je rat završio Boka je došao
    k Nemčeku u posjetu da mu kaže da su pobjedili i da su ga Pavlo-uličani
    proglasili kapetanom. Nemeček je bio sretan, ali ga je bolest svladala,
    legao je u krevet zatvorio oči i nikada se nije probudio. Svi su jako tužni
    otišli svojim kućama.

    Dojam o djelu:
    Roman Junaci Pavlove ulice mi se sviđa jer je u njemu opisano veliko
    prijateljstvo među djecom, njihova borba, požrtvovnost, hrabrost i ljubav
    za komadić zemlje na kojoj su se uvijek igrali i bili zajedno. Na slikovit
    način je opisan grund kao i osjećaji koji su ta djeca osjećala prema njemu.
    Gubitak dobrog prijatelja kao i grunda slomio je mala srca dječice tako da
    me taj roman na kraju rastužio.

    Vrsta djela:
    Dječji pustolovni roman

    Mjesto radnje:
    Radnja je smještena u glavni grad Mađarske, Budimpeštu. Najvažniji
    događaji zbivaju se u Pavlovoj ulici, na grundu - "ono je peštanskom
    djetetu ravnica, poljana, livada, ono za njega znači beskrajnost i slobodu."

    Vrijeme radnje:
    Vrijeme radnje je mjesec ožujak ("mart") - "prozori su bili širom otvoreni
    tog toplog martovskog dana." Mislim da se radnja romana događa krajem
    prošlog stoljeća kada još nije otkriven lijek protiv upale pluća.

    Tema:
    Tema djela je borba dvije skupine dječaka koji žele obraniti, odnosno
    osvojiti mjesto za igru kojeg u velikim gradovima nema. Borba je bila
    organizirana kao da se brani svoj dom ili domovina. Nažalost, dječaci su
    izgubili grund i dobrog prijatelja Nemečeka.

    Ideja:
    Dječaci Pavlove ulice i crvenokošuljaši trebali su zajedno dijeliti grund.
    Njihova dječja igra bila je kao pravi rat u kojem je bilo i žrtava, a
    izgubljen je i teritorij zbog kojeg su ratovali. Dogovorom se mogu postići
    bolji rezultati, nego svađom i borbom.

    Kratki sadržaj:
    Grupa dječaka, učenici 4. razreda, svoje slobodno vrijeme provodili su na
    grundu koji se nalazio u Pavlovoj ulici. To je bilo mjesto koje su dječaci
    jako voljeli i ono im je značilo beskrajnu slobodu igre. Taj grund htjela im
    je oduzeti grupa dječaka zvanih crvenokošuljaši. Dječaci te grupe učinili
    su "einstand", a što znači objavu rata. Izazov su prihvatili dječaci iz
    Pavlove ulice i počeli se pripremati za borbu, borbu za svoj grund. Grupe
    dječaka su se hrabro borile, ali su na kraju pobijedili dječaci Pavlove ulice.
    Pomogao im je njihov prijatelj, mali i bolesni Nemeček. Grund je bio
    njihov, ali su nažalost izgubili hrabrog Nemečeka koji je uskoro umro.
    Osim prijatelja, izgubili su i grund na kojem se je trebala graditi kuća,
    izgubili su komad zemlje koji su branili s toliko boli, s toliko junačke
    hrabrosti.

    Likovi:
    - Boka, Gereb, Nemeček, Barabaš, Kolnai, Lesik, Rihter, Vajs, Čele,
    Čonakoš, Čengej, Pastori, Feri Ač, profesor Rac, Slovak Janko, pas
    Hektor, Gerebov otac, Nemečekova majka, Nemečekov otac

    Analiza likova:
    Nemeček
    Mali, mršav dječak krhke građe, dobrodušan i sretan što ga prijatelji
    kao takvog žele u svojoj družini. Bio je "običan vojnik" pa su mu svi
    mogli naređivati, morao je izvršavati tuđe naredbe i ići u zatvor.
    Njegova hrabrost i ljubav prema grundu bili su toliki da je, iako jako
    bolestan, bio zaslužan za pobjedu. Zbog toga je imenovan kapetanom,
    ali teška bolest skrhala je tog malog junaka.

    Citat:
    "U krevetu je ležao kapetan, velikih očiju, duboko i teško dišući
    otvorenih, malih, tankih usta. Ali on nije nikog prepoznao.
    Možda je već vidio stvari koje su skrivene ljudskom pogledu."

    Boka
    Hrabar, mudar, pravedan i pošten dječak. Bio je vođa dječaka
    iz Pavlove ulice. Prijatelji su ga jako voljeli, slušali i poštovali.

    Citat:
    "Jednom riječju, Boka je ostavljao dojam pametnog dječaka koji
    je krenuo u život kao čovjek koji će, ako se ne i popne visoko,
    pošteno i muški opstati na svom mjestu." Znao je i plakati za svojim
    prijateljem Nemečekom, a kada je čuo da će se na "njegovom" grundu
    graditi zgrada, velika je bol pritiskivala njegovo srce."

    Feri Ač
    Krupan crnomanjast dječak, lijep, hrabar i simpatičan.
    Bio je vođa crvenokošuljaša. Bio je pravedan, mrzio je izdaju,
    a bio je duboko potresen bolešću i smrću malog Nemečeka.

    Analiza stila:
    Stil u kojem je pisan ovaj roman je zanimljiv, napet, pun događaja.
    Likovi su vjerno opisani, tako da sami možemo vizualno zaključiti kako
    je izgledao pojedini lik. Borba između dječaka opisana je kao da se vodi
    pravi rat. S puno osjećaja je opisana smrt malog Nemečeka.

    Link za celu knjigu: http://serbianforum.org/domace-knjige/76847-ferenc-molnar-junaci-pavlove-ulice.html


  9. crvendac_011
    Offline

    crvendac_011 Always a lady Moderator

    Postova:
    23.501
    Zahvala:
    157
    Pol:
    Ženski
    Lokacija:
    Beograd
    Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš (prepričano delo)

    Cvijet sa raskršća - Antun Gustav Matoš (prepričano delo)

    VRSTA DJELA: novela


    MJESTO RADNJE: francuski gradić N.


    MOTIV: Izabela


    IDEJA: ljudi su onakvi kakvi su krajevi u kojima žive


    KOMPOZICIJA: 1. opis prirode

    2. ljubav na prvi pogled

    3. dva različita pogleda na svijet

    4. rastanak


    GLAVNI LIKOVI: Solus, putnik, fotograf

    Izabela, bogata djevojka


    SPOREDNI LIKOVI: Izabelin otac


    KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

    Solus- čovjek nezadovoljan životom, on naprosto putuje da bi našao nešto bolje, ljepše. Ondje mu je sve bilo nadohvat ruke, no on to napušta i kreće dalje, jer neprestano traga za ljepotom i savršenošću.

    Izabela- simbolizira idealnu ljepotu, ona je simbol ljepote i ljubavi, simbol čednosti i netaknutosti, ona je taj cvijet s raskršća.


    Glavni junak je putnik koji pješke putuje po svijetu, a ono što je lijepo bilježi svojim fotoaparatom. Ime mu je Solus. Na jednom takvom putovanju on stiže u mali francuski grad i zastaje da se odmori. Probudivši se zatiče ondje prelijepu, ali slijepu djevojku Izabelu. I između njih se rađa ljubav na prvi pogled. Izabela živi s ocem i paziteljicom, kako je Matoš naziva, koja je čuva i uvijek je s njom. No ovaj put, Izabela se uspjela odšuljati iz dvora i tako je naišla na Solusa. Ona se zaljubljuje u njega i želi da on pođe s njom u dvor i da zajedno tamo žive, no on to ne prihvaća jer kaže da onda ne bi bio slobodan, a drugačije ne može živjeti. Izabela onda pristaje i da krene s njim na putovanja, besciljna lutanja svijetom, ali on joj ne želi takvu sudbinu. U to dolazi Izabelin otac i odvodi je natrag u dvor, a Solus nastavlja sa svojim putovanjem.


  10. crysis
    Offline

    crysis VIP

    Postova:
    5.014
    Zahvala:
    19
    Lokacija:
    Negdje na kraju u zatišju
    branko copic - basta sljezove boje

    BIOGRAFIJA

    Pjesnik, pripovjedac, romanopisac i pisac za djecu, Branko Copic rodjen je 1. januara, 1915. godine u selu Hašanima, pod Grmecom, «cetiri sata hoda» od Bosanske Krupe. Djetinjstvo je proveo u zavicajnom kraju u igri i «poslovima razne vrste». Ostavši u cetvrtoj godini bez oca, koji je umro od «španske groznice», sa sestrom Smiljkom i bratom Rajkom, bio je na brizi i ljubavi majke, Sofije i dobrodušnog djeda Rada. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihacu, a uciteljsku školu pohadjao je u Banja Luci i Sarajevu, da bi završio u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940. godine, pedagoško-filozofsku grupu.
    Po izbijanju ustanka u Bosanskoj Krajini, vec 1941. godine Copic je stupio u borbu. Sve do kraja rata, ostao je u partizanskim redovima radeci uglavnom «na kulturno-prosvjetnom sektoru» i to kao saradnik partizanskih listova. Pod snažnim utiskom vidjenog i doživljenog, Copic još u toku rata piše pjesme i price koje u odnosu na narod imaju mobilizatorski karakter, i mnogo vedrine i humora u sebi. Njegovo patriotsko predavanje narodu i borbi za slobodu ovjencano je priznanjem da je «najizrazitiji pjesnik naše Revolucije». Copic je nosilac Partizanske spomenice 1941, Ordena zasluge za narod I i II reda, Ordena bratstva i jedinstva I reda, Ordena Republike, Ordena jugoslovenske zastave sa lentom. Po završetku rata, bio je urednik «Pionira» (1944-1949), a od 1951. godine profesionalno se bavi književnim radom.
    Branko Copic zapocinje svoj književni rad još u djackoj klupi. Prvu crticu, kratki prozni sastav, objavio je 1928. godine pod imenom «Braco», u casopisu «Venac» Jeremija Živanovica, a prvu pripovijetku «Posmrtno ruvo Soje Cubrilove», u «Politici» 1936. godine. Od tada je saradjivao u gotovo svim znacajnim jugoslovenskim listovima i casopisima, ali «Politika» ostaje njegova «prava književna kolijevka».
    Osluškujuci život i rijeci života Copic je stvorio svoj sopstveni jezik. Jezik svjež, mek, vedar, nježan, sjenovit kao šuma i katkad tužan kao iznenadna sjeta. Njegovi su ljudi govorili svaki svojim jezikom iz života i umenja, a pisac ih je okružavao svojom recenicom lirike i topline. I onda, spajajuci nespojivo, sve to prozracio i okrilatio smijehom.
    Covjeka valja požaliti, razumjeti ucešcem,pomilovati ga lijepom rijecju i dobrim sjecanjem, ali mu se valja i posmijehnuti. I pustiti ga da se i on posmijehne drugima i samome sebi.
    Humor, taj tako rijedak dar, mnogo rjedji nego što se obicno misli, oružje je opako i naopako. U krivim rukama može da bude grub i zloban, rušilacki iskidan, zao. Tek u pravim rukama, onim najrjedjim kao što su u Cehova ili Branka Copica, on ima nešto carobno, ljekovito i tužno u isti mah. Humor je bio i ostao jedan od glavnih stubova svega što je stvorio Branko Copic.
    Copic je stvorio mnoštvo zbirki pripovijedaka, pjesama, romana, komedija. Život i djelo ovog «jesenjinovskog seoskog sanjalice» su se cudesno podudarali, tako da je moguce saciniti kratku Copicevu biografiju gotovo iskljucivo naslovima njegovih djela. Nije višak ako navedemo jednu takvu biografiju kriticara Borislava Mihajlovica:
    « Svoje «bosonogo djetinjstvo» ovaj «zaneseni djecak» proveo je «pod Grmecom» «ispod zmajevih krila» u carstvu «leptira i medvjeda» upijajuci zauvijek u svoje radoznale oci «život u magli» svojih «planinaca» i slušajuci bajke «ispod krnjeg mjeseca». «Magarece godine» školovanja u susjednom gradicu i studije u Beogradu bice samo priprema za «surovu školu» rata koji je banuo kao «prolom» u svijet njegove planine u kojem oduvijek i «orlovi rano lete». Tu je uz «ognjeno radjanje Domovine» pocelo Copicevo «ratnikovo proljece» sa «rosom na bajonetima» i uz prasak pravog i «gluvog baruta». Odratovao je uz mladice kakav je bio «Nikoletina Bursac» i starcekanje kakav je bio «Vuk Bubalo» svih sedam ofanziva i onda u Beogradu poceo da živi «gorki med» one poslednje «osme ofanzive». Za cijelo to vrijeme uz «bronzanu stražu» sjecanja pisao je ono što je zapazio oko sebe i u sebi. A zapažao je i zapazio mnogo.»

    DJELA
    - zbirke pjesama: Ognjeno radanje domovine (1944), Ratnikovo proljece (1947);
    - zbirke pripovijedaka: Pod Grmecom (1938), Borci i bjegunci (1939), Planinci (1940), Rosa na bajonetima (1946), Sveti magarac (1946), Surova škola (1948), Ljudi s repom (1949), Ljubav i smrt (1953), Doživljaji Nikoletine Bursaca (1956), Gorki med (1959), Bašta sljezove boje (1970);
    - romane: Prolom (1952), Gluvi barut (1957), Ne tuguj bronzana stražo (1958), Osma ofanziva (1964), Delije na Bihacu (1975);
    - knjige poezije i proze za djecu: U svetu leptirova i medveda (1940), Price partizanke (1944), Pjesme pionirke (1945), Bojna lira pionira (1945), Bajka o sestri Koviljki (1946), Doživljaji kuma Torbe (1946), Vratolomne price (1947), Armija odbrana tvoja (1948), Ježeva kuca (1949), Price ispod zmajevih krila (1953), Doživljaji macka Toše (1954), Orlovi rano lete (1957), Deda Trišin mlin (1960), Magarece godine (1960), Slavno vojevanje (1961), Bitka u zlatnoj dolini (1963), Mala moja iz Bosanske Krupe (1971), Glava u klancu, noge na vrancu (1971);
    - komedije: Doživljaji Vuka Bubala, Odumiranje medveda;
    - scenski tekst za djecu: Udarnici;
    - dva scenarija za filmove sa ratnom tematikom: Živece ovaj narod, Major Bauk.
    NAGRADE


    - Nagrada Akademije sedam umetnosti (1938), Rakiceva nagrada (1939), Srpske akademije nauke i umetnosti (1940), Komiteta za kulturu i umetnost (1947, 1948), Vlade FNRJ (1949), Saveza sindikata (1953), Decje knjige (1954), Oktobarska nagrada Beograda (1956), NIN-ova nagrada kritike (1958), Mladog pokoljenja (1964), Nagrada AVNOJ-a (1972), Nagrada Zmajevih decjih igara (1971), Njegoševa nagrada (1972).

    BRANKO COPIC O SEBI
    - Moj deda Rada bio je neobican covjek. Njegov zacarani svijet, sav satkan od bajki i maštarenja, mjesecine i prozracne svile miholjskog ljeta, bio je svojevrsni svijet oktobra, ali onog našeg, krajiškog, smirenog, zlatnog oktobra u ranu jesen, o Miholjdanu, kada su nam u kucu dolazili dragi gosti, kad je sve bilo puno prica i obilja, kad je i macka bila sita i miroljubiva, a miš debova i bezbrižan... Ti dedovi oktobarski dani predstavljaju osnovnu riznicu svih mojih pravih literarnih motiva. Odatle sam krenuo i poceo da slikam svet po liku i podobiju ovog cestitog, duševnog i na svoj nacin pravednog coveka.
    - Uopšte, Krajišnici su jedan izuzetan soj ljudi, svet za sebe. Na izgled cutljiv, a nije. Na izgled mrk i mracan, a nije. Gord jeste, ali je i plemenit. Zacudo, spreman je na jednu posebnu vrstu obracuna: pobegne nekom žena, ili uhvate nekog u kradi, ili zatekne - tako - muž ženu ili žena muža u «neverstvu», znate li šta mu sleduje? Pesma. Podrugljiva pesma, ismevacka, pakosna ponekad, humoristicna najcešce. To mu dode kao glavna kazna: sprdaju se s njim. Postaje povod da selo uživa u njegovoj nevolji, a kad selo vec ima povod - zašto da se liši uživanja?
    - Presudan uticaj na mene su ipak izvršila dela Cankara, Kocica, Krleže i Andrica.
    - Cankar: nepomirljiv i gorak sanjar, pritisnut bremenom preteškim, a voden divnom ljudskom cežnjom, odmah je osvojio mene, jesenjinovsku sanjalicu i pridobio me svojom tužnom ljubavlju za coveka koji se bori i strada...
    - Buntovni Kocic: najpre mi je bio blizak po ljudima koje je opisivao a koje sam veoma dobro znao, kao da su baš iz mog sela. Potom sam duboko osetio i suštinu tog njegovog specificnog krajiškog bunta i njegovu gorštacku samouverenost. Sto puta sam se setio njegovih reci: «Uzdaj se u se i u svoju pamet, ako je imaš!»
    - Krleža: pred njim sam stajao opcinjen kao jagnje pred zmajem! Kako je vulkanski temperamentno rušio sve neljudsko oko nas i u nama...
    - I posebno dragi Andric: ostao mi je najbliži možda i zbog toga što mi je bilo teško odrediti zašto. Volim onaj njegov mir kojim prilazi ljudima i životu; volim ono njegovo veliko i recito cutanje i dobru rec kazanu za coveka koji je svakakav, i toliko željenu tišinu u koju nas najzad odvede: iza svake želje dolazi smrt, iza svakog smeha... cutanje. S poštovanjem sam uvek zastajao pred piscem koji je prošao košmarnu stravu proklete avlije života i dao nam cudesne mostove od jave i sna koji vezuju narode i države, prošlost i buducnost, život i smrt. Posle njega necu više nikog da pominjem...
    - Želja mi je da u ovaj tužni svet nabijen mracnim slutnjama, unesem što više vedrine, smeška nadanja, plavih bajki i puna-puncata kola strmoglavih, pustih i dragih lagarija, a verujte mi: ja još ponajmanje lažem... jedino - kad zinem!
    - «Gospodine Copicu», rekao mi je podavno jedan usamljen, star i bolestan pustinjak, otac Sava, u besputnim brdima Svete Gore, «vi radite jedan cestit posao: nasmejavate i razvedravate ljude u njihovoj vecnoj samoci». Ako tako kaže i neki usamljenik iz milionskog Beograda, znam da nisam uludo pisao...

    BAŠTA SLJEZOVE BOJE (1970)
    Ponovo se vracajuci svijetu djetinjstva, svijetu obojenom zvucima, mirisima i slikama zavicaja, sjecajuci se svojih ranih nestašluka, radoznalosti i snova, Copic stvara svoju posljednu zbirku, koja mu je donijela Njegoševu nagradu. U toj svojoj zbirci kratkih prica, Copic slika zgode i nezgode vezane za djecaka i starce bez kojih se nijedno djetinjstvo ne može zamisliti. Djelo Bašta sljezove boje predstavlja specificnu sintezu cjelokupnog Copicevog stvaralaštva, specificnu vrstu pišceve biografije, jedinstvenu vrstu duhovne biografije.
    Knjiga je podijeljena u tri cjeline: Jutra plavog sljeza, Nemirni ratnik i Dani crvenog sljeza. Imaju ukupno 54 price (zanimljivo je primjetiti analogiju izmedu broja prica i Copicevih godina: naime, u vrijeme kada je knjiga objavljena Copic je imao 54 godine). Svaka prica iz zbirke je autonomna, ali ipak sve one cine pripovjednu cjelinu, jer ih cvrsto povezuje jedinstvena misao i znacenje, isti likovi i ambijent, isti narator i njegova reminiscencija. Ovo djelo Copic je posvetio svom drugu iz djetinjstva i prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdarevicu. Posveta ima formu pisma i vrlo je važna za razumijevanje djela jer su u njoj dati povodi s kojima je napisana, kao i poruka samog djela. Inspirisan tragicnim stradanjem svog prijatelja u logoru, Copic govori o mracnim i razornim silama koje vladaju u ovom svijetu, i da se iz dana u dan «još umnožavaju po svijetu crni konji i crni konjanici, nocni i dnevni vampiri». Pisac se toj zlosutnoj slici svijeta suprotstavlja onim cime može: pisanom rijecju i pricama o ljudskoj dobroti, pricom «o jednoj bašti sljezove boje», pricama «o dobrim starcima i zanesenim djecacima» iz doba svog djetinjstva. Tako djetinjstvo postaje njegovo bjegstvo i utocište od nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti.
    Ciklus Jutra plavog sljeza posvecen je ranom djetinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se život cini kao velika tajna i bajka.
    U ciklusu Dani crvenog sljeza, koji vecim dijelom cuva raniju Copicevu vedrinu, javljaju se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Copicevu kjasniju prozu. Ti tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju vidljiviji. Pogotovo u posljednjoj prici ove zbirke, Zatocnik, u tragicnom liku bivšeg mitraljesca Stevana Batica.
    Ove dvije boje, plava i crvena, oznacavaju dva perioda covjekovog života.
    POHOD NA MJESEC
    Jedna od najboljih prica ove zbirke je Pohod na mjesec. Pricu kazuje narator sa vremenske distance od nekoliko decenija. Ona pocinje naglašavanjem gušenja i okivanja unutrašnje energije «zanesenih djecaka», koje se doživljava kao neko zatvaranje i stezanje bica, uslovljeno odnosom starijih, a u vidu zapovijesti, zahtjeva i savjeta: «ovo možeš, a ovo ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ovo ne smiješ...».
    Slobodno se moglo živjeti jedino kada bi u goste došao stari samardžija Petrak. Tada bi nastupali «Petrakovi dani», dani neometanog djecjeg sanjarenja. Pojavom sutona zapocinjala bi druga avantura - opcinjenost «najtajanstvenijim putnikom», mjesecom. U noci mjesec bukne kao «ogroman požar» i u tim trenucima narator zaboravlja na sve što je zemaljsko i postaje «mjesecar», ide za mjesecom, željan da ga dotakne. Ali, u golu i sivu stvarnost vraca ga djeda Radino pitanje: «Baja, kuda ceš?».
    Jedini koji shvata njegov nemir i potrebu za nocnim idenjem u nepoznato i daleko jeste samardžija Petrak, jer i njemu su - kada je bilo najpotrebnije - prekidali snove, rušili maštarije, stezali i ubijali dušu svojom strogošcu i racionalnošcu. Nasuprot djeda Radu koji uvijek opominje i brani,samardžija Petrak je spreman na sve; on bi da ispuni svaku želju. Samardžija Petrak pokušava da iživi svoje «vantazije», pošto to u djetinjstvu surovošcu i nesmotrenošcu drugih nije mogao.
    Što je bliži mjesecu, djecak se sve više pribojava te daljine, nepoznatog i hladnog nebeskog koje ne grije. On misli na djedovu vatru pored kazana i na toplotu i sigurnost koju mu ona pruža: «žao mi je te vatrice u dolini...». Kada su se približili mjesec je «odskocio iza drveta», što je rastužilo djecaka i on se osjetio nemocnim i poraženim pred kosmickim prostranstvom.
    Po povratku, «velika delija, smjeli lovac na mjesec» ce zadrijemati «medju djedovim koljenima», djedovom ljubavlju zašticen od zastrašujuceg kosmickog prostranstva. U djecakovom snu «plamicak djedove vatre se razastro u mocan i stravican mjesecev požar». U tom požaru se mire blisko i daleko, želje i mogucnosti, racionalno i iracionalno, zemaljsko i nebesko.
    «Pohod na mjesec» oznacava ljudsku radoznalost i cežnju za dalekim i nepoznatim, iskonsku ljudsku potrebu da se sazna ono što je zagonetno i tajnovito, ali i da se covjek odvoji od zemaljskog i »tvrdog svakodnevnog života» i da - oslobodjen od svih briga, zamora i stega - krene u nepo- znato, u visine, tamo gdje je prava sloboda.
    Mjesec simboliše ono što je nepoznato, daleko, hladno, ali i covjekovu podsvijest, imaginaciju i san, onu nocnu i skrivenu stranu covjekovog života koja se u toku dana krije od svakodnevice, a nocu raspaljuje kao sam mjesec.
    Djedova vatrica simboliše ono što je zemaljsko, blisko, stvarno; oznacava sigurnost, zaštitu, toplinu, prijateljstvo i ljubav. To nije hladni nebeski požar, vec vatrica koja priziva i kojoj se djecak sa radošcu vraca.
    Likovi samardžije Petraka i djeda Rada razvijeni su na principu suprotnosti. Petrak je, iako u poznim godinama, nemiran, veliki zanesenjak i maštar. Djeda Rade je, nasuprot njemu, racionalan. On ne ide izvan granica vidljivog i moguceg, to su za njega «vantazije» i on im se podsmijeva kao najvecim besmislicama. Njegov svijet nisu daljine i visine, vec «vatrica», kazan i rakija, svakodnevna rijec i brige.
    Svijet je sastavljen od onih koji, zanemarujuci golu stvarnost, streme duhovnom i u tome nalaze osnovni smisao života, ali i od onih koji su za zemaljsko i racionalno (djed Rade, stric Nidža), kojima je strano sve što nije materijalno, konkretno i culno saznatljivo. Svijet ne može ni bez jednih ni bez drugih. Pitanje je samo: «Je li pametnije biti mjesecar ili s mirom sjediti kod svoje kuce...!» Odgovor na to pitanje moramo tražiti u sebi. Možda je najbolje pomiriti jedno sa drugim, kao što to cini djecak u ovoj prici.
    «SVETI RADE»
    Rade Copic, djed kome je unuk grijao staracka leda, i djed koji je unuka naucio da život gleda najvrednijim i najtežim pogledom - pogledom cestitosti i smjernosti.
    Svi ti seoski starcici i skitnice, stara lopuža Savo, licki buntovnik Dane Drmogaca, samardžija Petrak, bradonja živopisac, seoski pjesnik Đuro, kalajdžija Mulic obojili su Copicevo djetinjstvo i srpsku seosku pripovijetku svojim smijehom i pricama uz rakijski kazan i seljacke slave, razvedrili nisko planinsko nebo svojim vidicima skitaca koji su vidjeli i svijeta i ljudi i davola, omadijali djecje zjenice najprivlacnijom bojom mašte, bojom avanture. Kod svakog tog Copicevog starcekanje, iza sveg tog dekora jarkih rijeci, slikovitih sudbina i podviga, nazire se tužna i komicna prica izmišljenih života. Kod svih sem kod djeda Rada Copica. On je nešto drugo i od druge, više važnosti. On je, prije svega covjek domacin. Ne samo u ekonomskom smislu. On je prije svega domacin u duhovnom smislu rijeci. On ima vedre oci cestitosti i ljudskosti i sve što pogleda ozari pravdom i poštenjem. On je olicenje patrijarhalne cestitosti. On je ispovjednik svojih cudnih skitalackih gostiju, i propovjednik i duhovni otac svojih najmenika, zakonodavac morala, otvorena knjiga života za prva sricanja svoga unuka. Pomalo svetac i pomnogo covjek.
    Iz Bašte sljezove boje
    - Minulo je od tih neveselih dana vec skoro pola vijeka, djeda odavno nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez . Znam samo da u proljece iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozracno i svijetlo pa ti se prosto place, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.
    - Ma koliko da je u tim stvarima bio cestit i neiskusan, djed Rade je za ljubav bio cuo bar kao za besposlicu o kojoj nije lijepo ni govoriti. Medjutim, brat Sava… iako se tri-cetiri puta ženio i tuce djece izrodio, ipak ni o kavoj ljubavi ponjatija nije imao, nit je o takvom necem štogod cuo. Za mladih dana, pricalo se jednom je, obnoc, spazio nekog covjeka kako iskace kroz prozor od njegove žene i nadao za njim grdnu viku jer je mislio da se radi o nekom lopovu. Uzalud su bila dvosmislena nabacivanja njegovih pajdaša da je to, vjerovatno, Todor Damjanovic bio kod njegove Draginje.
    - «Bog s vama, šta ce Todor kod moje Draginje kad vec ima svoju Đuju?»
    - «Pa da promijeni covjek.»
    - «A što bi mijenjao? Mijenja se kobila kad nece da vuce.»
    - I tako, te nezamjenljive cudesne noci, djed je, živ živcat, zajedno s najboljim dostovima, u zdravlju i veselju popio svoju ukopnu rakiju. I što se boca više praznila, starac je postajao sve kuražniji, kao da iz one litrenjace pretace i ponovo vraca u svoje žile vatre prohujalog života. Sjetio se cak i brata Sava i požalio «što rda nije tu», pa da i on vidi vajde od ove strmoglave veceri, kad se benasti stari Rade ritnuo na smrt, pa cak i na svoj besprijekorni pravednicki život.
    - Šta da ti duljim, brate Rade, tek što svane dan, a covjek seljak okuje ruke uz plug il motiku, savije draga leda majcici zemlji, pa tako, korak po korak, kao da su mu noge u bukagijama, mice se uz brazdu. Ne vidi cestito ni dragog sunca, ni oblak nad glavom, ni ticu kako leti. To ti je ta vjecita robija koja se zove težaluk. (…) A onda, kad vece pride, moj Rade, kad se javi prvi dašak vjetra, ja ti se za tren oka premodurim u drugo celjade. Kako, zašto, pitaj Boga, tek odjednom vidim da ja više nijesam ove zemlje covjek i da su mi tijesni svi njezini zakoni. Pocnem ti ja, moj mili Radane, da živim samo za svoju dušu.

    - Cetrdeset druge, ljeti, istog dana kad su partizani oslobodili Bosansku Krupu, neprijateljski bombarder prepolovio je ujakovu kucu. Pola sata poslije bombardovanja stajao sam u dvorištu i zamuklo zurio u ostatke svoga tavana. Raskriven, surovo izložen suncu i svacijem pogledu, on je još uvijek mamio moje srce, zvao me u neki još neistražen kutak, sad nemilo ogoljen svjetlošcu, obecavao… Obecavao, rastrgnut eksplozijom, smrtno ranjen,na umoru…
    - Šta je ovo, zar se još uvijen nisam konacno razbudio? Na ovome svijetu izgleda, nema u isto vrijeme mjesta i za bombardere i za opcinjene djecake, koji rone ispod sjenki i nešto traže kroz tišine opepeljene tugom nesmirenih predaka.
    - Kako je dobro što je covjek bar jednom imao cetrnaest godina i što mu se one, kad se tome i ne nada, ponekad vrate kao smiješna i zakašnjela djecja boljka od koje ga poduzme groznica koja i nije baš bezopasna.
    - Pa ipak… ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, djecjeg, raspeca: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoce i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u dolini, ceka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gundalo, koji ce do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u ovom cudesnom pohodu.
    - I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini i strašnog blještavog mjesecevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuce u nepoznato. Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one striceve vile iz djetinjstva: Je li pametnije biti mjesecar ili s mirom sjediti kod svoje kuce, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?
    Esej:
    COPICEVA ZLATNA BAJKA O LJUDIMA
    Od postojanja ljudskog roda do danas, cini mi se, mogla bih da pišem takve bajke, bajke o malim, obicnim, jednostavnim ljudima. Ljudima, tu oko mene. I nisu to bajke, to su istine. To su male, divne, jednostavne, svakodnevne istine. Covjek se radja, živi svoj život, bori se sa olujama koje ga bacaju u mnoga iskušenja. Dobra i loša. Nekako proživljava, raduje se ljepoti života, voli svaki lijepi, mali trenutak. Kad dodju loši dani naucio je da se smije umjesto da place, naucio je da se bori, umjesto da cvili. Naucio je da uvijek, ali baš uvijek, poslije kiše sija sunce. Ali ima vremena kroz ljudsku istoriju kad se tama nadvije, teška, gusta, neprozirna tama prekrije svjetlost, ubije sve dobro u našim životima. I kud god da kreneš - zid! Šta god da pokušaš - nemogucnost! Izgubljenost, razocaranost, iznevjerenost svih naših ideala. Ne vidiš izlaz, a moraš ga naci. I u takvim vremenima, u takvim danima, covjek bježi u snove, u maštu, u prošlost, u neke druge, prošle dane i one trenutke lijepih, malih srecnosti. Bježi u svoje bajke, bajke o ljepšem životu, boljim ljudima; pun povjerenja i sigurnosti. Tu nalazi mir, nalazi spokoj i kupi snagu da bi mogao da se izbori sa surovom stvarnošcu.
    U tim takvim Copicevim «zlatnim bajkama», živi priroda, živi selo, ljudi koji su saživljeni sa svojim prirodnim okruženjem. Zadovoljni malim, srecni zbog sitnica, jednostavni, oni ratuju sa svojim sitnim životnim problemima, riješavaju ih na lak nacin. Žive svoj život, ne traže «hljeba preko pogace»... Imaju svoj sistem životnih vrijednosti, svoje male ideale za koje se bore i za koje žive. Imaju i tugu i bol, imaju i praznine, ali nemaju pomracenja ljudske duše koja dodju u onim teškim, olujnim vremenima. Nemaju onu razocaranost i izgubljenost koju mi imamo danas i koju je Copic sigurno imao tih godina kada je ovo njegovo djelo nastajalo.
    Zašto ovdje ne navesti onu Copicevu recenicu iz pisma Ziji Dizdarevicu: «Prije nego me odvedu, žurim da ispricam zlatnu bajku o ljudima». Ta recenica i te rijeci, sasvim dovoljno oslikavaju to vrijeme, sunovrat covjeka u tim vremenima, i cežnju Copica da napiše «zlatnu bajku» i proživljavajuci je, smogne snage da se izbori sa samim sobom, sa razocarenjem, sa izgubljenim povjerenjem u život. Da se iz te i takve bajke napije snage koja ce mu pomoci da prebrodi krizu i vrati povjerenje u bolje sutra.

  11. crvendac_011
    Offline

    crvendac_011 Always a lady Moderator

    Postova:
    23.501
    Zahvala:
    157
    Pol:
    Ženski
    Lokacija:
    Beograd
    Moj tata spava s anđelima - Stjepan Tomaš (prepričano delo)

    Moj tata spava s anđelima - Stjepan Tomaš (prepričano delo)

    Bilješke o piscu:
    Stjepan Tomaš rođen je 2. siječnja 1947.godine u Novoj Bukovici pokraj slatine.Gimnaziju je završio u Našicama,a filozofski fakultet u Zagrebu.Danas živi i radi u Osijeku.

    Piše isključivo prozu,za djecu i odrasle (pripovijetke,romane,drame,radio igre.)Drama ''Smrtna ura'' premijerno je izvedena u Zagrebu 1989.godine.

    Za odrasle je napisao sedam knjiga,a za djecu niz radio-igara te četiri romana: ''Moljac i noćni čuvar'' , ''Dobar dan,tata'' , ''Halo,ovdje komandosi'' i ''Moj tata spava s anđelima'' .

    Tomaš je objavio i jedan roman za mlade, ''Građani u prvom koljenu'' .


    Kompozicija djela:

    Uvod: Nastava se odgađa do daljnjega

    Zaplet: Ljudi je na ulici sve manje,a djeca se ne mogu igrati

    Vrhunac: Baranja i Vukovar su pali,a Osijek je potpuno uništen

    Rasplet: Cvjeta odlazi u Pinkafeld


    Sadržaj: U Osijeku je nastava odgođena zbog rata.Djevojčica Cvjeta veoma je tužna zbog toga.Njeni roditelji sve rjeđe odlaze na posao i sve se ranije vraćaju kući.Ona jedva čeka kada će se ponovo moći igrati s prijateljima i ići u školu.Kada sazna da je jedna od granata koje neprestano padaju po gradu ubila djevojčicu Ivanu,njenu vršnjakinju Cvjeta se razočara.U knjizi '' 1000 zašto-1000 zato '' djevojčica traži odgovor na pitanje zašto se mora ratovati,ali ne nalazi pitanje,a kamoli odgovor.Njena najbolja prijateljica Zlatica odlazi u Austriju,a nakon nekoliko dana Cvjeta dobije njeno pismo u kojem kaze da je dobro i da joj je lijepo,ali joj nedostaje obitelj.Nakon što Cvjetin tata za ručkom objavljuje da je pala Baranja,njeni roditelji odluče poslati ju u Pinkafeld,u Austriju gdje neće morati trpiti rat.Djevojčica se rastuzi ali zna da joj roditelji to kažu za njeno dobro te prihvaća svoj odlazak.


    Likovi: Cvjeta,Zlatica,Cvjetini roditelji...

    Karakterizacija likova:


    Cvjeta: Bila je dobra i razumna djevojčica i voljela je svoje roditelje.Znala je da ju oni vole i da joj žele sve najbolje te je prihvatila odlazaak u Pinkafeld.Željela je razumjeti uzrok rata ali nije mogla.Htjela je da rat što prije završi,da joj roditelji ponovo idu na posao i da ona ide u skolu.


    Cvjetina mama:Voljela je svoju obitelj i bila marljiva žena.Razumjela je svoju kćerku i kao svaki pravi roditelj željela joj sve najbolje.


    Cvjetin tata:Bio je hrabar i dolučan čovjek koji je volio svoju oobitelj ali i posao.Znao je što je najbolje za njegovu kćerku te tako odlučio poslati Cvjetu u Pinkafeld.


    Mjesto radnje:Osijek


    Vrijeme radnje:Radnja se odvija 1991. godine tijekom domovinskog rata u Hrvatskoj.


    Tema djela:Težak život i stanje u domovini za vrijeme rata


    Osnovna misao:Moramo vjerovati ljudima koji nas vole i razumiju jer nam jedino oni mogu reći što je najbolje za nas.


    Jezik i stil: Djelo je pisano hrvatskim standardnim književnim jezikom,a rečenice su jednostavne i ddobro razumljive.


    Kritika o piscu: Pisac je pohvaljen od kritike,a za roman ''Dobar dan,tata'' dobio je republičku nagradu ''Grigor Vitez''.

    Link za celu knjigu: http://serbianforum.org/domace-knjige/35819-stjepan-tomas-moj-tata-spava-sa-andelima.html

Slične teme
Forum Naslov Datum
Domaće Knjige Aleksandar Sergejevic Puskin - Evgenije Onjegin 04.03.2013
Domaće Knjige Aleksandar Sergejevic Puskin - Poezija 28.11.2012
Domaće Knjige Aleksandar Sergejevic Puskin - 6 naslova 07.03.2010
Domaće Knjige Aleksandar Sergejevic Puskin - Mocart i Salijeri 15.02.2010
Književnost Aleksandar Sergejevič Puškin 19.10.2009

Preporučite stranicu