JavaScript is disabled. For a better experience, please enable JavaScript in your browser before proceeding.
Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb stranice.
Trebali biste nadograditi ili koristiti
alternativni pregledač .
OJ MLADOSTI... Oj mladosti, slatka čašo, Iz koje se nektar pije! Oj mladosti, zlatni danci, Gdje nam sreća vijence vije! Kô perivoj toplog juga Tebe samo cvijeće krasi; Ti si sveta kao što su Heruvimski sveti glasi. Slatke želje, slatke nade Sjaju posred srca živa, A pod krilom zlatnog sanka U raju ti duša biva. Kô proljeće milocvjetno, Kad se lahor gorom vije, Kao nebo, kao zvijezde, Ti si puna poezije. Ti ljubavi dižeš hrame I čistom ih vjerom kadiš: Zagrljajem, milovanjem I poljupcem dušu sladiš. Oj mladosti, oj radosti, Ti si samo život pravi; Druzi, braćo, kucnimo se, Nek se sveta mladost slavi! U Mostaru, 21. decembra 1890.
MILO MJESTO Tamo gdje 'no lipa brsna Guste sjenke širi hlad, Gdje umilna pjesma slavlja Duši pruža rajski slad; Tamo, gdje 'no lahor mali Miomirni njiha cv'jet, Gdje 'no potok punan milja Žuboreći zdravlja sv'jet; Tu gdje sunce najmiliji S neba šalje sveti sjaj, Tu je moje mjesto milo, Tu je moga žića raj! Haj, koliko sretnih časa Proveo sam mlađan tu! U zahlatku lipe cvjetne Na grudima grleć' nju; Ljubio joj usne rujne, Milovao kose pram; - U duši se pjesme vile, Podig'o se vjere hram. Zdravo, lipo, lipo draga, I zahladak mili tvoj, Oj potoče, cv'jete, slavlje - Milo mjesto, zdravo hoj! Mostar, 29. maja 1890.
O, NIKAD VIŠE... O, nikad više, nikad moja ruka Stisnuti neće tvoju ruku b'jelu, - K'o tužni odjek tajanstvenog zvuka Kidaće jadi moju dušu c'jelu. K'o sjetna tica, što u krugu tavnu Ledenih žica zarobljena stoji, Snivaću i ja o blaženstvu davnu O slatkom raju poljubaca tvoji'. Ja sam k'o stablo, kome vjetar hudi, Raznese lišće u daleke strane, K'o vječni sužanj, koji zalud žudi Osmejak mili one zore rane. Po tavnoj noći, kad sveštenim mirom Prel'jeće sanak nečujno i blago, Besvjesno lutam na grudima s lirom, I zv'jezdam' šapćem tvoje ime drago... Ja suzam' kvasim tvoju sliku bajnu I gledam osm'jeh, što s usana l'jeće, Al' zaman suze, nikad prošlost sjajnu, Nikad mi tebe darovati neće... Oh, nikad više, nikad moja ruka Stisnuti neće tvoju ruku b'jelu, - K'o tužni odjek tajanstvenog zvuka Kidaće boli moju dušu c'jelu. Mostar, 8. januara 1893.
OSTAJTE OVDJE... Ostajte ovdje!...Sunce tuđeg neba, Neće vas grijat kô što ovo grije; Grki su tamo zalogaji hljeba Gdje svoga nema i gdje brata nije. Od svoje majke ko će naći bolju?! A majka vaša zemlja vam je ova; Bacite pogled po kršu i polju, Svuda su groblja vaših pradjedova. Za ovu zemlju oni bjehu divi, Uzori svijetli, što je branit znaše, U ovoj zemlji ostanite i vi, I za nju dajte vrelo krvi vaše. Kô pusta grana, kad jesenja krila Trgnu joj lisje i pokose ledom, Bez vas bi majka domovina bila; A majka plače za svojijem čedom. Ne dajte suzi da joj s oka leti, Vrat'te se njojzi u naručju sveta; Živite zato da možete mrijeti Na njenom polju gdje vas slava sreta! Ovdje vas svako poznaje i voli, A tamo niko poznati vas neće; Bolji su svoji i krševi goli No cvijetna polja kud se tuđin kreće. Ovdje vam svako bratsku ruku steže - U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta; Za ove krše sve vas, sve vas veže: Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta, Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba Neće vas grijat kô što ovo grije - Grki su tamo zalogaji hljeba Gdje svoga nema i gdje brata nije... 1896.
I OPET MI DUŠA SVE O TEBI SANJA I opet mi duša sve o tebi sanja, I kida se srce i za tobom gine, A nevjera tvoja daleko se sklanja, Kao tavni oblak kad sa neba mine. I opet si meni čista, sjajna, vedra, Iz prizraka tvoga blaženstva me griju, Pa bih opet tebi panuo na njedra I gledô ti oči što se slatko smiju. Tako vita jela koju munja zgodi Još u nebo gleda i života čeka, I ne misli: nebo da oblake vodi Iz kojih će nova zagrmiti jeka... 27. augusta 1896.
BLAGO TEBI... Nađeš srce, u kom vjera sjaji, U kome se čista ljubav taji Kao miris u rosnom cvijetu. Ljepšeg dara od tog' dara nema, - U toj sreći tek bi sreća bila; Čisto srce nebeska su krila, Što ih Gospod s blagoslovom sprema. Blago tebi, ako vjerno bije Na tvom srcu jedno srce drugo: Skrsti ruke i moli se dugo Onoj Misli, što nad tobom bdije! 18. I 1896.
ŠTO TE NEMA?... Kad na mlado poljsko cv'jeće Biser niže ponoć nijema, Kroz grudi mi želja l'jeće: "Što te nema, što te nema?" Kad mi sanak pokoj dade I duša se miru sprema, Kroz srce se glasak krade: "Što te nema, što te nema?" Vedri istok kad zarudi U trepetu od alema, I tad duša pjesmu budi: "Što te nema, što te nema?" I u času bujne sreće I kad tuga uzdah sprema, Moja ljubav pjesmu kreće: "Što te nema, što te nema"... 1897.
JA NE MOGU OVDJE... Ja ne mogu ovdje; ovdje led me bije, Ovdje nema sunca što me tako grije, Sunca, milog sunca, sunca moga raja - Moga zavičaja. Ja ne mogu ovdje. Moja duša voli I lijepu Ronu i vodu Limana, I daleke šume što se vide doli U podnožju hladnom vječnoga Monblana; Moja duša voli ovaj kraj slobode, Ovu zemlju ljudi, jednakosti, prava. Al' tamo, vrh kršâ gdje oblaci brode, Tamo, s golih brda gdje miriše trava, Tamo, gdje su moji drugovi i braća, Tamo, rodu svome duša mi se vraća. Ja ne mogu ovdje. Tamo gdje uveče Vrh dalekih brda kao vatra plane, Ispod crnog Huma gdje Neretva teče; Tamo gdje me ljube, tamo gdje me vole, Gdje se moja braća za rod bogu mole; Tamo gdje sam snivô one zlatne snove, Tamo moja duša plačući me zove. Ondje nek me jednom i u grob sahrane. Ženeva, 1902.
PROLJEĆE Nemoj, draga, noćas da te san obrva I da sklopiš oči na dušeku mekom! Kada mjesec sine nad našom rijekom I na zemlju pane tiha rosa prva, Rodiće se mlado proljeće! I svuda Prosuće se miris plavih jorgovana; I pahulje snježne padaće sa grana U naš bistri potok što baštom krivuda. Uzviće se Ljeljo nad našim Mostarom, I svaki će prozor zasuti beharom, Da probudi srca što ljube i gore... Zato nemoj, draga, da te san obrva! Dođi, i u bašti budi ruža prva, I na mome srcu miriši do zore! 1906.
NERETVA Zelenih lepeza i prvog zarutka; Pripilo se sunce i u lisne krune Kao da bi htjelo sve zlato da utka. Ja, naslonjen na zid, prekrštenih ruka, Gledam kako doli, o hridinu šuplju, Neretva se lomi, a s visokih kuka Naga djeca skaču i s vikom se kuplju, Dok najmanje jedno po prudu se valja. Galebovi kruže. Nekoliko pralja Pratljačama mlate, i o greben greda Razbija se eho, mre. Rijeka čista, Prepuna smaragda, putuje i blista, I red bliskih kuća u njoj se ogleda. 1912.
