Sjenke
XI
Tvoje male ruke bijele,
Koje su mi vijenac plele
I pružale na sastanku
bijelu ružu mirisanku;
Tvoje ruke, cvijete mio,
Na koje sam nekad lio
Od radosti suze vrele, -
Tvoje male, ruke bijele
Sada su mi pokoj dale:
Raku su mi iskopale!
U raku sam hladan legô,
Hladnom rukom grudi stegô,
U grudima ljubav svoju,
U ljubavi sliku tvoju,
Dušu tvoju, srce tvoje -
Crnu raku smrti svoje...
XII
Kad u gluho bude doba,
Ja ću ustat iz svog groba,
Pa ću tebi usred noći,
Na sastanak opet doći.
Zagrliću tvoje tijelo;
Tvoje kose, lice bijelo,
Tvoje oči, grlo krasno
Ja ću ljubit, ljubit strasno.
Pričaću ti bajke nove,
Vjernost, ljubav, slatke snove,
I sve drugo što će znati
Tvome srcu sreće dati.
Pa ću plavim cvijetom jednim,
Što na humkam' niče lednim,
Iz pepela što se budi,
Zakititi tvoje grudi.
A kad sine zora vedra,
Trgnuću se sa tvog njedra:
Put do groba suzam' rosit
I u srcu kletvu nosit.
XIII
S grobova se ploče dižu,
Mračne sjenke gori stižu,
I pod tamom noći mrtve
Skupljaju se hladne žrtve,
Pa se viju, jure, lete;
Magleno se kolo plete,
Poskakuje smrtno roblje,
Potresa se hladno groblje, -
A uz tresak muklo poje
Tamni kostur sreće moje.
XIV
Spram blijede mjesečine
ja ti gledam sliku krasnu,
Gledam tvoje oči mile
I u njima sladost strasnu
Spram blijede mjesečine
Stara mi se ljubav budi,
Pa na usta sliku mećem,
I ljubim ti slatke grudi.
Ah, te grudi u kojima
Mjesto neba, mjesto boga,
Dželat stoji i sa ruku
Briše krvcu srca moga.
XV
Ti mi bješe anđô pravi
I rajske mi pruža dare, -
I pred moje oči stavi
Ružičaste naočare.
Ja sam kroz njih blažen gledô
Na svijet, ljude, i na stvari,
I na tebe, milo čedo, -
Al' spadoše naočari...
I ja vidjeh: avet niska
Gdje poda mnom kopa zjalo,
I otrovnim zubom griska
Tvoje meko srce malo.
XVI
"O, smiluj se! Preklinjem te,
Nemoj nikom tajnu reći!" -
„Ne kidaj se, čedo drago,
Ja ću tajnu u grob leći.
U grob hladni, kog si sama
Iskopala, čedo moje,
U duboki, grob bezdani,
Tu, u jadno srce svoje.“
XVII
Usamljeno tiče malo
Ugleda me s grana goli',
Pa dršćući slabim krilom
Poče da me tužno moli:
"O, smiluj se, tičiji druže,
Mraz me bije, zima goni,
Jedan kutak u tvom srcu,
Pokloni mi, o, pokloni!
U proljeću tvojih nada
Pusti ovo slabo tiče
Da klonula krila zgrije
I radosnu pjesmu kliče". -
„O ti jadno, tiče malo,
Ti ne traži srce moje,
Tu proljeća nema više
Gdje ledene sante stoje.“
XVIII
Iz jesenje noći tavne
Moj poznanik mjesec plavi -
Kao spomen sreće davne -
S blijedim se zrakom javi:
"Gdje je tvoje čedo smjerno,
Tvoj anđelak tako mio,
Na sastanku što je vjerno
S tobom slatke suze lio?" -
"Moje milo čedo smjerno
Sada novu ljubav pije;
Sada drugog ljubi vjerno
I s njim slatke suze lije."
XIX
Ja raskidam veo tavni
Što mi prošlu sreću sklanja;
Oživljavam ushit davni
Veseloga radovanja.
Zaboravljam da sam pao
Kô sa grane listak sveo,
I da jedan anđ'o zao
Nevjeru mi crnu spleo.
Opet mi se duša zgrijeva
I kroz zlatne bludi snove -
Tako labud pjesmu pjeva
Kad ga samrt u grob zovne.
XX
„Što grakćete tako zlobno
Oko mene gladni vrani?
Traž'te tamo mjesto kobno,
Da vas lednom žrtvom hrani.“ -
"Ne goni nas, ta mi znamo
Gdje se za nas gozba krije:
Daj nam srce, daj ga amo
Mrtvo ti je, mrtvo ti je!"
