Velika je razlika MIre što advent. pastori ne nagovaraju ljude na rat i ubijanje. To je do vjernika. Kod vas su mnoge vladike i sveštenici bili ratni huškači. To je OGROMNA razlika. HAC ne provijeda rat ni zvanično ni sa govornice. Kod vas ne zvanično, ali da sa govrnica.
Sticajem istorijskih okolnosti, u našim krajevima (a i drugde u svetu),
veroispovest i etnička pripadnost su za mnoge postali nerazdvojivi pojmovi. Određene veroispovesti vezuju se za pojedine etničke grupe, te je i etnički identitet određen veroispovešću. Religijska pripadnost je, dakle, nerazdvojni deo nacionalnog bića. Formule su, čini se, jednostavne: Srbi su pravoslavni, Hrvati katolici, itd. Neretko, to pređe u ekstrem, te pojedinci smatraju da "pravi Srbin, patriota" mora biti pravoslavan, "pravi Hrvat" mora biti katolik, itd. No, da li ovaj koncept ima biblijsku potporu? Naime, realnost je da se većina onih koji za sebe kažu da su hrišćani ne ponašaju dosledno biblijskim principima, ne poznaju sadržaj Svetog pisma, a neki čak i otvoreno kažu da "baš i ne veruju da Bog postoji"!
Pošto sam proučio šta Biblija kaže zaključio sam da gore navedeni pogledi na veru i naciju, i biblijsko učenje,
nikako ne idu ruku pod ruku. Nauka Svetog Pisma govori potpuno drugačije o tome ko su hrišćani. Po biblijskom shvatanju, hrišćani su:
1) iskupljeni od greha verom u žrtvu Isusa Hrista, čime su postali deo Carstva Božijeg;
2) sledbenici Isusa Hrista;
3) isključivo oni koji su lično i svesno odlučili da to budu (tj., ne oni koji su veru "nasledili" po nacionalnoj osnovi).
OPRAVDANI PRED BOGOM I DEO CARSTVA BOŽIJEG
Isus i njegovi apostoli su govorili da su Hristovi sledbenici deo
Carstva Božijeg (Fil. 3:20; Jev. 11:14, 16; Mt. 7:21; Jn. 3:3,5). Biti deo tog Carstva znači provesti večnost u Božijem prisustvu. No, kako da grešan čovek dođe u prisustvo svetog i bezgrešnog Boga?
Odgovor je dao Isus: "
Jer Bog je tako zavoleo svet da je svog jedinorodnog Sina dao, da svaki − ko veruje u njega − ne propadne, nego da ima večni život." (Jn. 3:16). Ovaj ubedljivo najcitiraniji biblijski stih sažima njenu celokupnu predivnu poruku. Hrist je na krstu umro za grešnike, koji, ako veruju u njega, bivaju pred Bogom opravdani, i time neće od Boga biti osuđeni na večnu propast, već će sa njim deliti večnost u Carstvu Božijem.
Pogledajmo sličnu poruku apostola Pavla: "Jer nema razlike; svi su zgrešili i tako su lišeni slave Božije, te se opravdavaju za badava − njegovom blagodaću − na osnovu iskupljenja u Hristu Isusu, koga je Bog postavio kao žrtvu izmirenja − njegovom krvlju − koja se verom usvaja... i da opravda onoga koji veruje u Isusa." (Rim. 3:23−26). Očigledno da, po Bibliji, jedino što svi delimo kao zajedničku osobinu je greh ("svi su zgrešili"). Grešnici ne mogu u Božije prisustvo, tj. ne mogu da vide Boga u svoj njegovoj slavi i veličanstvu ("lišeni slave Božije"), ali se pred Bogom opravdavamo žrtvom Isusa Hrista, koju pojedinačno usvajamo aktivnim verovanjem ("na osnovu iskupljenja u Hristu Isusu... njegovom krvlju... koja se verom usvaja"). Na osnovu vere, Bog opravdava svakog pojedinca koji veruje ("i da opravda onoga koji veruje u Isusa"). Bezgrešni Isus je na krstu primio kaznu namesto svih onih ljudi (grešnika) koji veruju u njega, i oni su verom u njega opravdani.
Dakle, da bismo postali čisti pred Bogom, i postali deo Njegovog Carstva moramo učiniti prvi korak − verom prihvatiti Hrista kao Boga i Spasitelja.
HRISTOVI SLEDBENICI
Sama reč "hrišćanin", prevod je Novozavetne reči
hristianos koja je kombinacija grčke reči
Hrist (Pomazanik) i latinskog
ianos što označava pripadnost nekome (ponekad i u ropskom smislu) − dakle bukvalno "onaj koji pripada Hristu" ili "jeste Hristov". Ta reč se počela da upotrebljava za Hristove sledbenike u Antiohiji, i odatle se proširila (Dela 11:26).
Po Bibliji, možemo da zaključimo da su Hristovi sledbenici tog vremena imali sledeće karakteristike:
1) verovali su da ih je žrtva Isusa Hrista na krstu spasila od greha, i učinila čistim pred Bogom (Titu 2:14, Jev. 9:14, itd.);
2) predano su primenjivali nauku Hrista i njegovih apostola u svakodnevnom životu (Dela 2:42).
Važna karakteristika druge stavke je ta da je hrišćanski život podrazumevao postupno preobraženje hrišćanina iz njegove grešne prirode u prirodu Isusove bezgrešne ličnosti (Ef. 4:13; Rim. 12:2; 2. Kor. 3:18, itd.). Ovo logično podrazumeva aktivno učestvovanje u verskom životu.
Dakle, za postizanje ovog cilja potrebna je
apsolutna predanost Hristu i njegovom učenju. To se direktno zaključuje iz pisama apostola Pavla. On stavlja znak jednakosti između svog života i službe Hristu (Fil. 1:21). Neko može da prigovori da je Pavle bio apostol, i time je stepen posvećenja koji je on morao da ima svakako veći od stepena posvećenja "običnih vernika". Međutim, sam Pavle pobija takvo razmišljanje time što traži od vernika da se ugledaju na njega na isti način kao što se i on sam ugleda na Hrista (1. Kor. 11:1). On kaže vernicima da se i oni sami treba aktivno da posvete "preobražavanju uma" da bi znali šta je istinska Božija volja (Rim. 12:2).
Na kraju, i sam Gospod kaže: "Ko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan, i ko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan..." (Mt. 10:37). Isus od svojih sledbenika očekuje beskompromisnu ljubav i potpunu predanost. Isus u životu vernika mora da zauzima centralno mesto. Nerealno je tvrditi da se oni koji su rođeni--------- Biblija i nacionalizam.
Da li ovo dolikuje Hristovim sledbenicima? Vidi Matej 26:51-52