Žrtve rijeke Drave

[Olimp 987]

Rijeke, ma kako lijepe i idilične bile, nisu bezopasne. Uvijek traže oprez od svih koji ih posjećuju bilo da se zadržavaju na njihovim obalama, bilo da plove njihovim površinama. U njima je "pohranjena" velika snaga i energija. Tu snagu treba respektovati, treba je poštivati i protiv nje se ne treba suprostavljati, osim u rijetkim prilikama.


Naše nizinske rijeke izgledaju dobroćudno, mirno, idilično. Svojim mirnim, ponekada jedva vidljivim tokom, izgledaju nam krotke, pitome, bezopasne.

I kada izgledaju najpitomije, najkrotkije, najbezopasnije one su vrlo opasne. Treba se čuvati i paziti njihovih hirova. Treba ih poznavati i uvažavati. Jer ispod naoko mirne površine, odvijaju se snažne turbolencije vodenih masa koje mogu plivače prikovati za dno, prekrenuti lakša plovila, napraviti veliku štetu.

Rijeke svaku neopreznost naplaćuju. Bilo da se zamokrimo od zapljusnute vode, da se okupamo ako u vodu upadnemo, da nam voda odnese dio ili ponekada cijelu opremu, pa do uzimanja danka u žrtvama koje se utope u vodama rijeke. I baš te žrtve bi nam trebale biti velika opomena da sa rijekama budemo oprezni, da u njima uživamo, ali da i dalje sebe smatramo malim sićušnim bićima u odnosu na njihovu snagu i energiju.

Što se događa kada postanemo neoprezni, kada veličamo svoju moć i snagu, kada podcijenimo rijeke. Neka nam pokaže ova priča i neka nam bude opomena da ne shvaćamo olako rijeke, pogotovo ako njima plovimo.


Sada već daleke 1953. godine sredinom septembra mjeseca, veća grupa ljudi iz Preloga povećim čamcem je preplovila dio toka rijeke Drave, da bi na njenim adama nasjekla vrbove šibe od kojih su se plele košare. Radili su cijeli dan, podosta šiba nasjekli, uredno ih poslagali u čamac, a potom se svi zajedno ukrcali i zaplovili natrag.

Bili su neoprezni, pretrpali su čamac šibama, ukrcali se svi u njega i još ga dodatno opteretili. Nisu vodili računa da je Drava nabujala, da je snažnija nego ljeti i da je dodatno opasna zbog virova kojih je bilo puno. Pored toga svi su u rukama držali najvažniju alatku - vrlo oštar srp kojim su rezali šibe.

Otisnuli su se od obale, zaplovili mutnim vodama, sretni da se vraćaju kući za pozamašnom količinom prikupljenoga šiblja. Tokom plovidbe, zašavši u maticu rijeke, preopterećeni čamac je pod naletom matice počeo tonuti. Zavladala je panika. Toplo obučeni ljudi počeli su tonuti ne ispustivši iz ruku oštre srpove. U pokušaju da se spasu i u naletu jake panike, zamahivali su njima povređujući jedni druge.

Tako se rodila dvostruka nesreća, tonuće plovila u nabujaloj rijeci i povređivanje jednih od strane drugih utopljenika oštrim alatkama koje su imali u rukama. Epilog svega je utapljanje 14 ljudi u virovitim vodama rijeke.

Nastala je tragedija koja je mnoge porodice zavila u crno. Tragedija koja će ostati zapamćena ne samo u mjestu Prelog, iz kojega potiču žrtve, nego i tragedija koja ostaje u sjećanju širokoj zajdenici, a glasine o njoj su se pročule po čitavome svijetu. U spomen na nju mještani su podigli spomenik čije fotografije gledate.

Nakon tragedije nije se tražio krivac, nitko nije za nju odgovarao. Jedni su optuživali društveni sistem da je ograničavao broj čamaca koji su išli sjeći šibe na riječne adekako bi naplaćivali sječu šiba, pa su iz toga razloga čamci bili pretovarani i nesreća se dogodila.


Moje osobno mišljenje je da za tragedije takvoga tipa odgovara osoba koja rukovodi plovilom. Rukovodeći plovilom mora viditi računa o sigurnosti ostalih osoba u plovilu i ne smije vršiti pretovare plovila niti izvoditi radnje koje su rizične i opasne te kao takve narušavaju sigurnost plovidbe plovila.


U ovome slučaju život je izgubila i osoba koja je upravljala plovilom. Zajedno sa svima ostalima žrtvama pokopana je na groblju u Prelogu.

Neka nam ova tragedija bude opomena da rijeke ne shvaćamo neozbiljno, da ih ne potcjenjujemo, nego da o njima što više naučimo jer znanjem o plovidbi rijekama i pridržavanjem pravila plovidbe možemo sebi priuštiti sigurne i prekrasne trenutke na rijekama koji će nas opustiti i dati nam sav užitak boravka na rijekama.


Volimo rijeke, čuvajmo ih i uvijek sa njima budimo oprezni. Nesreće ne spavaju. Ali i lijepih, nezaboravnih trenutaka rijeke nam davaju.

 

[taman]

Ja to, prosto, nemogu da verujem. O pokojnicima sve najlepše, neka im bog dušu prosti, evo čak ću i da ćutim minut ... večna slava i hvala. Ja bi i puco ako treba i to tri puta al mislim da nije primereno a i možda kažnjivo. Ne bih hteo da se neko uvredi al bio samnom u vojsku onaj iz Preloga, samo se sa svojim međimurcima družio, strašno škrti, pakete nikada nisu delili, a najviše su mrzili podravce, to im komšije i večno u zavadi zbog međe. Međimurci su trebali da seku šibe na reci muri a ne da ih kradu podravcima na dravi. Mora da su im podravci napravili sačekušu. Da se ne uvrede podravci, ja o njima mislim isto šta i o međimurcima, ništa loše, šta god bilo jednima nek bidne i drugima, al ja prosto nemogu da verujem da se sve to baš tako odigralo pa makar mislili da sam paranoik. A kako, bre, da ovi izvrše pretovar šibljem, mora da su tada šibe povezali da se ne rasipaju a onda su i na njima mogli da doplutaju do obale, čamci im nisu ni bili potrebni a utopili se zato jer im je bilo toplo? I kobajage, slučajno se poklaše samo zato jer im srpovi beše previše oštri i to dok su se utapljali, e pa tooo, pas s maslom ne može da proguta. A da slučajno, nisu u drugoj ruci držali čekiće kad su potonuli i čamci i pruće. Ma škrti su oni znam ja, neće on da pusti srp iz ruke ni kad se utapa, život damo, srpove ne damo.

 

[Olimp 987]

Možete biti koliko god hoćete sarkastični, događaj se zbio, dogodio se, a i priče u kakvome su stanju pronađene žrtve nisu zaboravljene. Ako ste bili tamo u vojski, onda ste mogli čuti i za tu priču. O vašim doživljajima ljudi iz Međimurja i Podravine ne bih komentirao.

 

[taman]

A sad i ja vidim da sam možda malo preterao. Ništa ja od onoga nisam ozbiljno mislio, hteo sam samo da se zezam a sad vidim da nije bio primeren način a ni mesto za to. Nije to meni prvi puta, pre sam govorio stalno kako se nadam da mi je poslednji a sad se više ni ne nadam jer sam shvatio da sam malo lud. A bolje i to nego biti malo pametan.
Ako hoćete da ja sam tražim od "režije" da izbrišu šta napisah?