Član
- Učlanjen(a)
- 14.05.2011
- Poruka
- 223
Rijeka života, ta životna rijeka vremena i materije, neumorno nas nosi daleko od našega izvora, trenutka rođenja, prema ušću života za koje mnogi tvrde da ne postoji, dok drugi dokazuju da je prestanak jednoga u stvari početak drugoga života.
Bilo, kako bilo, svakim trenom idemo naprijed, gomilamo vrijeme života iza sebe, smanjujemo nanose života pred sobom. Život nam postaje sve složeniji, sve više obaveza imamo, većih saznanja i sve više pojmimo svijet u kojem se nalazimo.
Mnoge stvari nam dobivaju sve veće važnostii, mnoge tako važne postaju nevažne. U svemu tome smo mi centar svega, vrtimo se u vrtlozima životne rijeke pokušavajući se domoći što mirnijih i idiličnijih voda vremena života kroz koji bi kročili. A rijeka nas nosi sve dalje i dalje.
Stvaramo si otočiće sreće, otočiće uporišta u prijateljstvima sa drugim ljudima, gledamo na mirnije tokove, virove i prelive života pokušavajući predvidjeti što nas naprijed očekuje, pokušavajući spoznati budućnost.
Životna rijeka, ta struja vremena i materije, uvijek nam priređuje nešto nepredvidivo. Prepreke što moramo savladati, svoje glavne tokove, rukavce i slijepe tokove. I kada smo sretni, i kada nas sreća na putu ne prati, uvijek smo svjesni sebe, svojega stanja, trenutnoga položaja u životu. Često za to druge okrivljujemo, kao uzročnike nesretnih nam, situacija.
Ali ima i sretnih trenutaka, toliko sretnih da bi ih zauvijek zaustavili i u njima uživali, prikupljali pozitivnu snagu osobne sreće, djelili ih sa drugim ljudima da i oni osjete sreću koja nas okružuje. Sretni trenuci kada prođu, bez obzira koliko dugi bili, čine nam se kao mali komadići vremena podareni nam.
Koje sve trenutke sreće imamo, koliko smo ih zapamtili, o njima sanjali i u snovima im se vraćali? Koliko smo ih stvarno znali proživjeti u tim trenucima, ili ih naknadno drugačije proživljavamo u našim sjećanjima? Mnogi se čak i pitaju što je to sreća?
Priroda koja nas okružuje, obiluje s toliko malih sitnica koje nas mogu obradovati, učiniti nas srećnim, dati nam podstreh da nastavimo osnaženi ploviti životnom rijekom.Da li primjećujemo te trenutke, da li primjećujemo te "sitnice koje život znače"? Ili smo neskromni i tražimo cijeli život nekakvu veliku sreću od koje bi bili zauvijek sretni. Ima li uopće tako velike sreće u plovnom putu životne rijeke?
Kao stari rijekoplovac odgovorno trvrdim da nisam nikada vidio tako veliku sreću koja bi me činila sretnim cijeli život. Ali možda i jesam. Možda je to sreća koja mi daje mogućnosti da uočim puno malih sretnih trenutaka, u njima uživam i na taj način cijeli život proživljavam sretan.
Ali ima još jedan oblik sreće. Velike sreće. To je trenutak kada životna rijeka pokrene svoje glasnike da negdje iza horizonta krenu prema vama.
Glasnike koji će vam doći u blizinu, nastaniti se kod vas, glasnike kojih ćete biti svijesni u svakim trenutku, a opet nećete uvijek na njih obraćati pažnju. Oni su tu, pored mene, pored vas.
Često sam ih susretao na svojim putovima, nekada davno im i domaćin u dva navrata bio. Oba puta su me razveselili, dali mi smisao životu, povećali brojnost moje porodice. . .
. . . ali su i nagovještavali prelazak iz jedne životne razine u drugu, iz jednoga u drugo životno razdoblje. Iz radtoblja momaštva u razdoblje očinstva.
Sada kada pomalo dolazi sumrak mojih plovidbi životnom rijekom, mojih borbi da ostanem i održim se na njezinoj površini, nagovještuju mi prelazak u novo životno razdoblje.
Mnogi tvrde da je to najljepše razdoblje života, najljepši tok životne rijeke. Tok života gdje se prepuštamo gotovo posve sebi i svojim najmilijima. Gdje borba protiv brzaca prestaje biti zanimljiva, razdoblje gdje iskustvo i mudrost, stečeni na rijeki života, dolaze do izražaja i uvijek pronalaze mirne idilične vode.
Ploveći tako rijekom života uplovio sam i ja u te vode.
Sa njihovih početaka pozdrav vam šalje djed Olimp.
suicide
Bilo, kako bilo, svakim trenom idemo naprijed, gomilamo vrijeme života iza sebe, smanjujemo nanose života pred sobom. Život nam postaje sve složeniji, sve više obaveza imamo, većih saznanja i sve više pojmimo svijet u kojem se nalazimo.
Mnoge stvari nam dobivaju sve veće važnostii, mnoge tako važne postaju nevažne. U svemu tome smo mi centar svega, vrtimo se u vrtlozima životne rijeke pokušavajući se domoći što mirnijih i idiličnijih voda vremena života kroz koji bi kročili. A rijeka nas nosi sve dalje i dalje.
Stvaramo si otočiće sreće, otočiće uporišta u prijateljstvima sa drugim ljudima, gledamo na mirnije tokove, virove i prelive života pokušavajući predvidjeti što nas naprijed očekuje, pokušavajući spoznati budućnost.
Životna rijeka, ta struja vremena i materije, uvijek nam priređuje nešto nepredvidivo. Prepreke što moramo savladati, svoje glavne tokove, rukavce i slijepe tokove. I kada smo sretni, i kada nas sreća na putu ne prati, uvijek smo svjesni sebe, svojega stanja, trenutnoga položaja u životu. Često za to druge okrivljujemo, kao uzročnike nesretnih nam, situacija.
Ali ima i sretnih trenutaka, toliko sretnih da bi ih zauvijek zaustavili i u njima uživali, prikupljali pozitivnu snagu osobne sreće, djelili ih sa drugim ljudima da i oni osjete sreću koja nas okružuje. Sretni trenuci kada prođu, bez obzira koliko dugi bili, čine nam se kao mali komadići vremena podareni nam.
Koje sve trenutke sreće imamo, koliko smo ih zapamtili, o njima sanjali i u snovima im se vraćali? Koliko smo ih stvarno znali proživjeti u tim trenucima, ili ih naknadno drugačije proživljavamo u našim sjećanjima? Mnogi se čak i pitaju što je to sreća?
Priroda koja nas okružuje, obiluje s toliko malih sitnica koje nas mogu obradovati, učiniti nas srećnim, dati nam podstreh da nastavimo osnaženi ploviti životnom rijekom.Da li primjećujemo te trenutke, da li primjećujemo te "sitnice koje život znače"? Ili smo neskromni i tražimo cijeli život nekakvu veliku sreću od koje bi bili zauvijek sretni. Ima li uopće tako velike sreće u plovnom putu životne rijeke?
Kao stari rijekoplovac odgovorno trvrdim da nisam nikada vidio tako veliku sreću koja bi me činila sretnim cijeli život. Ali možda i jesam. Možda je to sreća koja mi daje mogućnosti da uočim puno malih sretnih trenutaka, u njima uživam i na taj način cijeli život proživljavam sretan.
Ali ima još jedan oblik sreće. Velike sreće. To je trenutak kada životna rijeka pokrene svoje glasnike da negdje iza horizonta krenu prema vama.
Glasnike koji će vam doći u blizinu, nastaniti se kod vas, glasnike kojih ćete biti svijesni u svakim trenutku, a opet nećete uvijek na njih obraćati pažnju. Oni su tu, pored mene, pored vas.
Često sam ih susretao na svojim putovima, nekada davno im i domaćin u dva navrata bio. Oba puta su me razveselili, dali mi smisao životu, povećali brojnost moje porodice. . .
. . . ali su i nagovještavali prelazak iz jedne životne razine u drugu, iz jednoga u drugo životno razdoblje. Iz radtoblja momaštva u razdoblje očinstva.
Sada kada pomalo dolazi sumrak mojih plovidbi životnom rijekom, mojih borbi da ostanem i održim se na njezinoj površini, nagovještuju mi prelazak u novo životno razdoblje.
Mnogi tvrde da je to najljepše razdoblje života, najljepši tok životne rijeke. Tok života gdje se prepuštamo gotovo posve sebi i svojim najmilijima. Gdje borba protiv brzaca prestaje biti zanimljiva, razdoblje gdje iskustvo i mudrost, stečeni na rijeki života, dolaze do izražaja i uvijek pronalaze mirne idilične vode.
Ploveći tako rijekom života uplovio sam i ja u te vode.
Sa njihovih početaka pozdrav vam šalje djed Olimp.
suicide