Član
- Učlanjen(a)
- 08.10.2009
- Poruka
- 1.849
ŽIVOT PRIJE ŽIVOTA
Postoji još od davnih vremena, vjerovanje da smo svi koji se rađamo, dolazimo u ovaj svijet, živjeli u jednom drugom svijetu. Ovo nije riječ o reinkarnaciji. Ovo vjerovanje se temelji na ideji da je čovjek prije dolaska u ovaj mračni (u isto vrijeme i lijepi) svijet, već egzistirao u IZVORNOM svijetu... kojeg možemo nazvati, ovako ili, onako...
U ovom vjerovanju postoje dvije temeljne grane.
Jedna koja vjeruje: Da smo u nekoj formi živjeli u onom, vječnom, nebeskom svijetu, kao svijesne osobe, a tijelo nam ovdje prekrije sjećanje... koje ipak, povremeno probija ljušturu ovog 'poniženog tijela' kako ga je sv.Pavao nazvao, kao svjetlo koja blista, šiklja kroz istrošenu materiju, probija tu i tamo... kroz raspukline svijesti, kao lava ispod oceanskih dubina...
Druga struja vjeruje: da u stvari nosimo sjećanje na svoje - pretke... od postanka svijeta... da se sve to akumulira u nama, i da povremeno probija u svijest... kroz filtere, genetsko sjećanje... ali i da smo egzistirali u onom vječnom sviejtu, ali u nekoj formi, duhovnog embrija - ne kao svijesna bića, ali smo upili 'eter' onoga svijeta i ponekad se sjećamo... slika koje se ne mogu objasniti ovim svijetom.
Eto, to su temeljne dvije struje, ima ih još, ali su uglavnom unutar ove dvije.
I doista, ponekad... kad se smirimo... iznenda iskrsnu slike, koje...(nismo tražili, niti maštali...niti znali išta o istima) nisu od ovoga stvorenja, od ovoga svijeta... od kuda te slike, od kuda ta sjećanja?
Osobito dok smo djeca... kako odrastamo, kao da tijelo, prekriva ta sjećanja... ali, znam ljude, koji su se malo više posvetili duhovnosti, postu, i dogodile se čudne stvari... sjećanja koja nisu mogli objansiti niti shvatiti.
Ponekad... previše meditacije i posta, može biti opasno, jer može otvoriti vratam PRENAGLO i PREVIŠE (previše za svijest koja je navikla na gabarite ovog svijeta) Ali sad, to nije tema.
Nego, što svako ljudsko biće koje dolazi na ili u ovaj svijet... kako je i Ivan apostol u svome proslovu svetog evanđelja napisao...nosi sa sobom...? Da je Isus Svjetlo koje "obasjava svakog čovjeka koji dolazi u ovaj svijet". Dolazi, od kuda?
Službeno kršćanstvo je odbacilo i osudilo ovaj nauk. Ali po svijetu postoje crkve koje ovo vjeruju i službeno naučavaju. Postoje i ugledni teolozi, osobito iz 19. stoljeća, koji su ovo pitanje pokrenuli, u ono vrijeme, velikih buđenja vjerskih pokreta.
Ja sam se znao raspravljati o ovome i to žestoko... ali sigurno je da čovjek nije slučajno na zemlji. A neke se stvari neće moći objasniti do samog kraja. Dok ih osobno Tvorac ne obajsni.
Postoji li život prije ovog života, tamo gdje duše lebde onkraj svijetlosti, pa onda dolaze ovdje na ovaj svijet. No ne dolaze svi sa tog mjesta, a neki kao da potpuno gube sjećanja i onda samo lutaju, više se nesjete onoga što je nekad bilo. To je tragična sudbina! Izgubiti se na putu... za doma... nikad se nevratiti k Svjetlu i Toplini.
Zašto čovjek prirodno teži zaštiti svjetlosti i topline? Neki to - majmuni- 'materijalisti' objašnjavaju pre-natalnom pozicijom tj. s nesvjesnim još iz doba dok je čovjek - fetus. Međutim prosvjetljeniistinu... To zašto normalan čovjek teži k toplini i Svjetlu, zaštiti... je SJEĆANJE na nešto mnogo moćnije... mnogo silnije od svih oluja ovoga svijeta... sjećanje na prabivstvo... na dom duša... koje ne moraju biti bestjelesni duhovi, nego- JASTVO... svijest... iz svijeta - svijesti. Dok smo bili fetusi SVIJESTI. Obasjani svjetlom Neizrecivoga, to Svjetlo je nezamislivi sjaja duše Onoga iz kojeg probija ... da se Njegovo obličje od te svjtlosti ne može vidjeti... Svjetlost čistoće duše, savršenstva karaktera.
znaju
Nisu to samo vjerovanja pokretača ove ideje, koja nije nastala u 19. stoljeću, samo je oživljena u tom stoljeću vjerskih probuđenja. Ovo vjerovanje postoji od pradavnih vremena. Naime, vjerovalo se da svaka duša (čovjek) koji se rađa u ovome svijetu, prije toga je... ne samo lebdjela kraj svjetla, nego - gledala svjetlo - Božju slavu... koja je smisao i svrha svega. Bog je sve. Izvan Boga sve je ništa!
Moguće je da se na trenutke stvara procijep u dimenzijama... jer u biti, sve što ima biti, već je bilo, samo to oni koji putuju donjom trasom, u vremenu, ne znaju... Vrijeme je tajna, Božja tajna... Vjeruje se da mi svakodnevno gradimo budućnost. Ali, postoji li Netko, ili neko mjesto, gdje je stjecište svake prošlosti, sadašnjosti i budućnosti? Postoji li netko tko zna svu budućnost a da ipak samom spoznajom iste, ne utječe na slobodnu volju onih koji u vremenu stvaraju tu budućnost? Ovo su golema pitanja? O njima umovi raspraljaju stoljećima, milenijima... a danas o tomu filmovi...
izvor:slavni.bloger.hr
Postoji još od davnih vremena, vjerovanje da smo svi koji se rađamo, dolazimo u ovaj svijet, živjeli u jednom drugom svijetu. Ovo nije riječ o reinkarnaciji. Ovo vjerovanje se temelji na ideji da je čovjek prije dolaska u ovaj mračni (u isto vrijeme i lijepi) svijet, već egzistirao u IZVORNOM svijetu... kojeg možemo nazvati, ovako ili, onako...
U ovom vjerovanju postoje dvije temeljne grane.
Jedna koja vjeruje: Da smo u nekoj formi živjeli u onom, vječnom, nebeskom svijetu, kao svijesne osobe, a tijelo nam ovdje prekrije sjećanje... koje ipak, povremeno probija ljušturu ovog 'poniženog tijela' kako ga je sv.Pavao nazvao, kao svjetlo koja blista, šiklja kroz istrošenu materiju, probija tu i tamo... kroz raspukline svijesti, kao lava ispod oceanskih dubina...
Druga struja vjeruje: da u stvari nosimo sjećanje na svoje - pretke... od postanka svijeta... da se sve to akumulira u nama, i da povremeno probija u svijest... kroz filtere, genetsko sjećanje... ali i da smo egzistirali u onom vječnom sviejtu, ali u nekoj formi, duhovnog embrija - ne kao svijesna bića, ali smo upili 'eter' onoga svijeta i ponekad se sjećamo... slika koje se ne mogu objasniti ovim svijetom.
Eto, to su temeljne dvije struje, ima ih još, ali su uglavnom unutar ove dvije.
I doista, ponekad... kad se smirimo... iznenda iskrsnu slike, koje...(nismo tražili, niti maštali...niti znali išta o istima) nisu od ovoga stvorenja, od ovoga svijeta... od kuda te slike, od kuda ta sjećanja?
Osobito dok smo djeca... kako odrastamo, kao da tijelo, prekriva ta sjećanja... ali, znam ljude, koji su se malo više posvetili duhovnosti, postu, i dogodile se čudne stvari... sjećanja koja nisu mogli objansiti niti shvatiti.
Ponekad... previše meditacije i posta, može biti opasno, jer može otvoriti vratam PRENAGLO i PREVIŠE (previše za svijest koja je navikla na gabarite ovog svijeta) Ali sad, to nije tema.
Nego, što svako ljudsko biće koje dolazi na ili u ovaj svijet... kako je i Ivan apostol u svome proslovu svetog evanđelja napisao...nosi sa sobom...? Da je Isus Svjetlo koje "obasjava svakog čovjeka koji dolazi u ovaj svijet". Dolazi, od kuda?
Službeno kršćanstvo je odbacilo i osudilo ovaj nauk. Ali po svijetu postoje crkve koje ovo vjeruju i službeno naučavaju. Postoje i ugledni teolozi, osobito iz 19. stoljeća, koji su ovo pitanje pokrenuli, u ono vrijeme, velikih buđenja vjerskih pokreta.
Ja sam se znao raspravljati o ovome i to žestoko... ali sigurno je da čovjek nije slučajno na zemlji. A neke se stvari neće moći objasniti do samog kraja. Dok ih osobno Tvorac ne obajsni.
Postoji li život prije ovog života, tamo gdje duše lebde onkraj svijetlosti, pa onda dolaze ovdje na ovaj svijet. No ne dolaze svi sa tog mjesta, a neki kao da potpuno gube sjećanja i onda samo lutaju, više se nesjete onoga što je nekad bilo. To je tragična sudbina! Izgubiti se na putu... za doma... nikad se nevratiti k Svjetlu i Toplini.
Zašto čovjek prirodno teži zaštiti svjetlosti i topline? Neki to - majmuni- 'materijalisti' objašnjavaju pre-natalnom pozicijom tj. s nesvjesnim još iz doba dok je čovjek - fetus. Međutim prosvjetljeniistinu... To zašto normalan čovjek teži k toplini i Svjetlu, zaštiti... je SJEĆANJE na nešto mnogo moćnije... mnogo silnije od svih oluja ovoga svijeta... sjećanje na prabivstvo... na dom duša... koje ne moraju biti bestjelesni duhovi, nego- JASTVO... svijest... iz svijeta - svijesti. Dok smo bili fetusi SVIJESTI. Obasjani svjetlom Neizrecivoga, to Svjetlo je nezamislivi sjaja duše Onoga iz kojeg probija ... da se Njegovo obličje od te svjtlosti ne može vidjeti... Svjetlost čistoće duše, savršenstva karaktera.
znaju
Nisu to samo vjerovanja pokretača ove ideje, koja nije nastala u 19. stoljeću, samo je oživljena u tom stoljeću vjerskih probuđenja. Ovo vjerovanje postoji od pradavnih vremena. Naime, vjerovalo se da svaka duša (čovjek) koji se rađa u ovome svijetu, prije toga je... ne samo lebdjela kraj svjetla, nego - gledala svjetlo - Božju slavu... koja je smisao i svrha svega. Bog je sve. Izvan Boga sve je ništa!
Moguće je da se na trenutke stvara procijep u dimenzijama... jer u biti, sve što ima biti, već je bilo, samo to oni koji putuju donjom trasom, u vremenu, ne znaju... Vrijeme je tajna, Božja tajna... Vjeruje se da mi svakodnevno gradimo budućnost. Ali, postoji li Netko, ili neko mjesto, gdje je stjecište svake prošlosti, sadašnjosti i budućnosti? Postoji li netko tko zna svu budućnost a da ipak samom spoznajom iste, ne utječe na slobodnu volju onih koji u vremenu stvaraju tu budućnost? Ovo su golema pitanja? O njima umovi raspraljaju stoljećima, milenijima... a danas o tomu filmovi...
izvor:slavni.bloger.hr