Član
- Učlanjen(a)
- 22.09.2012
- Poruka
- 174
Zašto neki ljudi uživaju u strahu?
Nauka objašnjava zašto neke od nas privlače uklete kuće ili izložbe nakaza koje u nama izazivaju osjećaj straha.
Ako je strah prirodan odgovor na prijetnju ili opasnost, zašto bismo namjerno izazivali kod sebe taj osjećaj? Dr. Margee Kerr je sociolog u Kući straha u Pitsburgu. Ona predaje na univerzitetima Robert Morris i Chatham, i jedina je osoba koja sebe naziva "specijalistom za strah". Dr. Kerr je stručnjak u oblasti straha.
Zašto se nekim ljudima dopada osjećaj preplašenosti, a nekima ne?
Ne uživaju svi u strahu, i niko ne želi da iskusi situaciju koja je istinski opasna po život. Ali neki od nas stvarno uživaju u tom iskustvu. Prvo, iskušavamo prirodni refleks da li da bježimo ili ostanemo. Postoje čvrsti dokazi da to nije samo lični izbor, već hemija našeg mozga. Novo istraživanje koje je sproveo David Zald, pokazuje da se ljudi razlikuju po njihovom hemijskom odgovoru na uzbudljive situacije. Jedan od glavnih hormona oslobođenih tokom uzbudljivih aktivnosti je dopamin, a ispostavilo se da se kod nekih ljudi ovaj hormon javlja više nego kod ostalih. U suštini, mozgovima nekih ljudi fali nešto što Zald opisuje kao "kočnice" za oslobađanje dopamina i resorpcije u mozgu. Ovo znači da će neki ljudi stvarno uživati u uzbudljivim, strašnim i rizičnim situacijama.
Mnogi ljudi vole strašne situacije jer dobiju osjećaj samopouzdanja kada se one završe. Razmislite o posljednjem putu kada ste odgledali strašan film ili prošli kroz kuću straha. Možda ste pomislili "Da! Uspjela sam!" Tako da to zaista može povećati samopouzdanje. Ali opet nije za svakoga, i ima mnogo psiholoških i ličnih razloga zbog kojih neko ne uživa u takvim prilikama. Mnogi ljudi kažu da neće da idu u kuću straha jer su je posjetili kao mali i to iskustvo je za njih bilo traumatično. Roditelji bi prije vođenja djece na ovakve atrakcije trebali prvo proučiti njihov sadržaj. Tvari koje se oslobađaju tokom ovakvog iskustva mogu se ponašati kao lijepak za izgradnju snažne uspomene tokom strašnih situacija, a ako su djeca isuviše mlada da bi znala da su čudovišta lažna, to može biti prilično traumatično iskustvo, i nešto što nikada neće zaboraviti, u negativnom smislu.
Šta se dešava u našem mozgu kada smo preplašeni? Da li je drugačije kada se bojimo "na zabavan način" od stvarnog straha?
Da biste uživali u strašnoj situaciji, bitno je da znate da ste u sigurnom okruženju. Dilema “pobjeći ili ostati” i ostali refleksi koji se jave u takvoj situaiji vode do poplave adrenalina, dopamina i endorfina, ali u potpuno sigurnom prostoru. Kuće straha su odlične za ovo - pokreću naša čula različitim zvukovima, pa čak i mirisima. Ova čula direktno su vezana za naš osjećaj straha i aktiviraju fizičku reakciju, ali naš mozak ima dovoljno vremena da obradi činjenicu da to nisu prave prijetnje.
Šta karakteriše strah u različitim kulturama?
Kada pogledamo istorijski i geografski, primjećujemo da se ljudi mogu plašiti svega. Beba Albert je primjer: Na njemu je izveden eksperiment da se smrtno boji bijelih zečeva, tokom 1920-ih godina, prije nego što su istraživanja morali biti etički odobrena. Tako da znamo da možemo "naučiti" strah. Svaka kultura ima svoje čudovište-heroja, Chupacabra (Južna Amerika), čudovište iz Loh Nesa, Yo kai (natprirodna čudovišta iz japanskog folklora), Alpi (njemačko čudovište košmara), ali svi oni imaju zajedničke karakteristike. Čudovišta na neki način prkose prirodnim zakonima - ili se vraćaju iz mrtvih (duhovi, demoni) ili su neka vrsta neljudskih stvorenja. To ide u prilog činjenici da su stvari koje krše zakone prirode zastrašujuće. I zaista, nešto što nema smisla izaziva nam neku vrstu distance, bila ona kognitivna ili estetska. Druga zajednička karakteristika su njihove veze sa tijelom i smrću. Ljudi su opsjednuti smrću, teško nam je zamisliti šta će se desiti kada umremo. Ovo razmišljanje dovelo je do nekih najpoznatijih čudovišta. Želimo da zamislimo život koji se dešava nakon smrti. Ili još bolje, mogućnost da živimo zauvijek. Iako su imena čudovišta različita, motivacija i inspiracija iza njihovog stvaranja ista je širom svijeta.
Koji su neki rani primjeri namjernog zastrašivanja ljudi?
Ljudi su plašili jedni druge od postanka vrste, kroz različite metode pripovijedanja, skakanja sa litica ili iskakanja pred druge iz nekog mračnog mjesta. I radili smo ovo iz više različitih razloga - da gradimo jedinstvo grupe, pripremimo djecu na strašne stvari u životu i radi kontrole ponašanja. Ali samo u posljednjih par vijekova je to rađeno radi zabave (i profita). Nismo uživali samo u fizičkih iskustvima - priče o duhovima oko logorske vatre pripovijedaju se od davnina. Zastrašujuće priče pružaju nam niz spletki, veselja, šoka i uzbuđenja u našim životima. U 19. vijeku došle su uklete kuće. Muzeji i kuće "neobičnosti" javljaju se još sredinom 1800-ih godina. Klijenti bi stajali u redu i izazivali sami sebe i druge da se suoče sa strašnim scenama i abnormalnostima.
Postoji uvjerenje da ako upoznate nekoga u strašnoj situaciji, osjetićete veću povezanost sa tom osobom. Ima li istine u tome?
Jedan od razloga zašto ljudi vole Noć vještica jeste zato što proizvodi jake emocionalne reakcije koje stvaraju čvršće veze i uspomene. Kada smo srećni ili upašeni, oslobađamo moćne hormone, kao što je oksitocin, koji rade na tome da upamtimo te trenutke. Tako da ćemo upamtiti i ljude sa kojima smo. Ako je to bilo dobro iskustvo, onda ćemo se osjećati nježno blizu njih, više nego da smo ih upoznali tokom nekog neutralnog događaja. Shelly Taylor pokazuje da smo skloni izgradnji posebne bliskosti sa onima sa kojima smo doživjeli uzbudljive situacije, što može biti jako dobra stvar. Potrebni smo jedni drugima za vrijeme stresa.
Izvor: Buka.com
Nauka objašnjava zašto neke od nas privlače uklete kuće ili izložbe nakaza koje u nama izazivaju osjećaj straha.
Ako je strah prirodan odgovor na prijetnju ili opasnost, zašto bismo namjerno izazivali kod sebe taj osjećaj? Dr. Margee Kerr je sociolog u Kući straha u Pitsburgu. Ona predaje na univerzitetima Robert Morris i Chatham, i jedina je osoba koja sebe naziva "specijalistom za strah". Dr. Kerr je stručnjak u oblasti straha.
Zašto se nekim ljudima dopada osjećaj preplašenosti, a nekima ne?
Ne uživaju svi u strahu, i niko ne želi da iskusi situaciju koja je istinski opasna po život. Ali neki od nas stvarno uživaju u tom iskustvu. Prvo, iskušavamo prirodni refleks da li da bježimo ili ostanemo. Postoje čvrsti dokazi da to nije samo lični izbor, već hemija našeg mozga. Novo istraživanje koje je sproveo David Zald, pokazuje da se ljudi razlikuju po njihovom hemijskom odgovoru na uzbudljive situacije. Jedan od glavnih hormona oslobođenih tokom uzbudljivih aktivnosti je dopamin, a ispostavilo se da se kod nekih ljudi ovaj hormon javlja više nego kod ostalih. U suštini, mozgovima nekih ljudi fali nešto što Zald opisuje kao "kočnice" za oslobađanje dopamina i resorpcije u mozgu. Ovo znači da će neki ljudi stvarno uživati u uzbudljivim, strašnim i rizičnim situacijama.
Mnogi ljudi vole strašne situacije jer dobiju osjećaj samopouzdanja kada se one završe. Razmislite o posljednjem putu kada ste odgledali strašan film ili prošli kroz kuću straha. Možda ste pomislili "Da! Uspjela sam!" Tako da to zaista može povećati samopouzdanje. Ali opet nije za svakoga, i ima mnogo psiholoških i ličnih razloga zbog kojih neko ne uživa u takvim prilikama. Mnogi ljudi kažu da neće da idu u kuću straha jer su je posjetili kao mali i to iskustvo je za njih bilo traumatično. Roditelji bi prije vođenja djece na ovakve atrakcije trebali prvo proučiti njihov sadržaj. Tvari koje se oslobađaju tokom ovakvog iskustva mogu se ponašati kao lijepak za izgradnju snažne uspomene tokom strašnih situacija, a ako su djeca isuviše mlada da bi znala da su čudovišta lažna, to može biti prilično traumatično iskustvo, i nešto što nikada neće zaboraviti, u negativnom smislu.
Šta se dešava u našem mozgu kada smo preplašeni? Da li je drugačije kada se bojimo "na zabavan način" od stvarnog straha?
Da biste uživali u strašnoj situaciji, bitno je da znate da ste u sigurnom okruženju. Dilema “pobjeći ili ostati” i ostali refleksi koji se jave u takvoj situaiji vode do poplave adrenalina, dopamina i endorfina, ali u potpuno sigurnom prostoru. Kuće straha su odlične za ovo - pokreću naša čula različitim zvukovima, pa čak i mirisima. Ova čula direktno su vezana za naš osjećaj straha i aktiviraju fizičku reakciju, ali naš mozak ima dovoljno vremena da obradi činjenicu da to nisu prave prijetnje.
Šta karakteriše strah u različitim kulturama?
Kada pogledamo istorijski i geografski, primjećujemo da se ljudi mogu plašiti svega. Beba Albert je primjer: Na njemu je izveden eksperiment da se smrtno boji bijelih zečeva, tokom 1920-ih godina, prije nego što su istraživanja morali biti etički odobrena. Tako da znamo da možemo "naučiti" strah. Svaka kultura ima svoje čudovište-heroja, Chupacabra (Južna Amerika), čudovište iz Loh Nesa, Yo kai (natprirodna čudovišta iz japanskog folklora), Alpi (njemačko čudovište košmara), ali svi oni imaju zajedničke karakteristike. Čudovišta na neki način prkose prirodnim zakonima - ili se vraćaju iz mrtvih (duhovi, demoni) ili su neka vrsta neljudskih stvorenja. To ide u prilog činjenici da su stvari koje krše zakone prirode zastrašujuće. I zaista, nešto što nema smisla izaziva nam neku vrstu distance, bila ona kognitivna ili estetska. Druga zajednička karakteristika su njihove veze sa tijelom i smrću. Ljudi su opsjednuti smrću, teško nam je zamisliti šta će se desiti kada umremo. Ovo razmišljanje dovelo je do nekih najpoznatijih čudovišta. Želimo da zamislimo život koji se dešava nakon smrti. Ili još bolje, mogućnost da živimo zauvijek. Iako su imena čudovišta različita, motivacija i inspiracija iza njihovog stvaranja ista je širom svijeta.
Koji su neki rani primjeri namjernog zastrašivanja ljudi?
Ljudi su plašili jedni druge od postanka vrste, kroz različite metode pripovijedanja, skakanja sa litica ili iskakanja pred druge iz nekog mračnog mjesta. I radili smo ovo iz više različitih razloga - da gradimo jedinstvo grupe, pripremimo djecu na strašne stvari u životu i radi kontrole ponašanja. Ali samo u posljednjih par vijekova je to rađeno radi zabave (i profita). Nismo uživali samo u fizičkih iskustvima - priče o duhovima oko logorske vatre pripovijedaju se od davnina. Zastrašujuće priče pružaju nam niz spletki, veselja, šoka i uzbuđenja u našim životima. U 19. vijeku došle su uklete kuće. Muzeji i kuće "neobičnosti" javljaju se još sredinom 1800-ih godina. Klijenti bi stajali u redu i izazivali sami sebe i druge da se suoče sa strašnim scenama i abnormalnostima.
Postoji uvjerenje da ako upoznate nekoga u strašnoj situaciji, osjetićete veću povezanost sa tom osobom. Ima li istine u tome?
Jedan od razloga zašto ljudi vole Noć vještica jeste zato što proizvodi jake emocionalne reakcije koje stvaraju čvršće veze i uspomene. Kada smo srećni ili upašeni, oslobađamo moćne hormone, kao što je oksitocin, koji rade na tome da upamtimo te trenutke. Tako da ćemo upamtiti i ljude sa kojima smo. Ako je to bilo dobro iskustvo, onda ćemo se osjećati nježno blizu njih, više nego da smo ih upoznali tokom nekog neutralnog događaja. Shelly Taylor pokazuje da smo skloni izgradnji posebne bliskosti sa onima sa kojima smo doživjeli uzbudljive situacije, što može biti jako dobra stvar. Potrebni smo jedni drugima za vrijeme stresa.
Izvor: Buka.com
Poslednja izmena od urednika: