Žarko Dančuo

[Torrent Maniak]

Žarko Dančuo, 2008.

Za Vas prvi put čuo kada se pojavila extended play gramofonska ploča sa vodećom pjesmom "Sunny Afternoon". Znam da je i prije toga bila još jedna Vaša extended play ploča.

Žarko Dančuo: Tako je, bila je to, tako da kažem, zajednička extended play ploča sa vodećom pjesmom "Kuća izlazećeg sunca" ("House of the rising sun").
Malo toga se zna iz tih prvih dana Vaše muzičke karijere. Recimo, do prije dva dana nisam znao da se Vase ime veže uz zagrebački vokalno-instrumentalni sastav Roboti. Spominje se u medijima i Vaše pjevanje u dječijim horovima.
Žarko Dančuo: Ovako, moj otac je, naime, prije nego što je postao pjevač, od svog oca naslijedio krojačku radnju u centru Zagreba. Međutim, tata je u to vrijeme radio i kod kuće i slučajno smo imali jednu mušteriju, jednu gospođu koja je radila na Radio Zagrebu, kao redatelj u dečijem programu. Tamara Srkulj se zvala. I ona dolazila na krojačku probu i dok je čekala u našem stanu videla je i mene i naravno upoznala me je. Čula je kako pjevušim razne pjesmice i trčim oko kuće. Tada sam imao oko 5 ili 6 godina. Moram da kažem da sam već i prije toga počeo da učim da sviram klavir, i to slučajno. Naime, gledao sam jedan film o Antoninu Dvoržaku, pa sam čuo kako u filmu na violini sviraju onu poznatu "Humoresku". Oduševio sam se i rekao sam sebi da moram i ja da naučim to da sviram. Desilo se, slučajno, da je dva sprata iznad nas stanovala gospoda Mlinarić, koja je davala časove klavira. I znala je da odsvira tu "Humoresku" na klaviru i ja sam sebi rek'o - to ili ništa. I onda, mada su bila teška vremena, tata i mama su smogli snage da izdvoje koliko je trebalo meni za časove klavira i interesantno je da je taj pianino iz Zagreba, na kojem sam ja počeo da učim sa 5 godina, sada moj. Naime, kad je gospođa Mlinarić umrla, onda su moji, tata i mama, otkupili taj pianino. Vratio bih se na priču o gospođi Tamari Srkulj. Ona me je čula kako pjevam i pitala je moje roditelje da li bih mogao da se učlanim u dječiju radio dramsku grupu i da ja tu malo glumim, malo pjevam i tako dalje. Moji su rekli da nemaju ništa protiv. Naravno, to je za njih bila obaveza više. Morali su da me vode u grad, do Radio Zagreba.
U kom dijelu Zagreba ste živjeli?
Žarko Dančuo: Do moje 6. godine živjeli smo u Đorđićevoj ulici, to je centar Zagreba, blizu Trga Republike, treća ulica od Trga Republike, kod poznatog Zrinjevca. Kasnije smo živjeli na Gupčevoj zvijezdi. To je, opet, sjeverni dio Zagreba, ispod Mirogoja. Tako da sam još kao mali na časove klavira išao sam tramvajem. Snimao sam neke pjesmice za Radio Zagreb, a snimao sam neke i za Radio Rijeku. Snimo sam i noliko pjesama od Nikice Kalogjere.
To su bile dječije pjesme. Da li su one publikovane ili je samo snimano za radio?
Žarko Dančuo: To je bilo samo za potrebe radija i te pjesme postoje na trakama... Tako da sam onda nastupao i u zagrebačkom Varijeteu, kao klinac, i to je bilo vrlo interesantno za publiku zato što tada djeca nisu nastupala na takvom mjestu. Pratili su me ozbiljni orkestri. Ja sam nastupao kao ozbilnji pjevač. Čak sam jednog ljeta 15 dana bio zamjena za svog oca u Hotelu Explanade u Crkvenici. Moj tata je tu trebao da pjeva 3 mjeseca, međutim, zbog nekih drugih obaveza nije mogao od nastupi od 1. juna, nego tek od 15. juna. Ja sam tada imao oko 7 ili 8 godina, imao sam bijeli sako i crne hlaće. Svako veče sam pjevao po nekoliko pjesama sa orkestrom koji je trebao pratit mog tatu, tih 15 dana, da tata ne bi izgubio cijeli angažman. To je tada bilo vrlo atraktivno za strance i zvali su me jugoslovenskim Robertinom (italijansko čudo od deteta). Onda je došao period mutacije, naravno, tad sam prestao sa pjevanjem. Prošlo je neko vrijeme i sa 17,5 godina života u muzičkoj školi sreo sam i upoznao Vasilija Čaplinskog Vasu, basistu zagrebačke grupe Roboti. To je, inače, bila jedna od tri najjače grupe u Zagrebu - te tri grupe su bile Crveni Koralji, Bijele Strijele i Roboti. Razgovarali smo i on je mene pitao da li bih pjevao sa njima. Pristao sam, a član tadašnje postave grupe Roboti bio je i Ivica Percl Perica. U grupi nas je bilo 6 ili 7 i imali smo stvarno odlično mjesto za sviranje u Zagrebu. Svirali smo u Tucmanu - to je bila sportska hala i nalazila se iza Hrvatskog narodnog kazališta. To je bila tada možda i najatraktivnija dvorana u Zagrebu i mi smo tu svirali tri puta tjedno. Vrlo smo naporno radili.

Da li se sjećate repertoara VIS-a Roboti?
Žarko Dančuo: U to vrijeme smo pjevali pjesme Neil Sedake, Elvis Presleya , The Animalsa... Tada su se pojavili i The Beatles, pa smo svirali i njihove pjesme. Uglavnom, pjevali smo strani repertoar.
Znači, govorimo o 1960-tim godinama?
Žarko Dančuo: Pa o 1962. i 1963. godini. Ja sam 1963. počeo da pjevam u Robotima. Radili smo zajedno skoro tri godine. Imali smo jedan televizijski nastup, ali televizija je tad tek bila u povojima. Taj naš TV nastup je za nas bio strašno atraktivan i važan i veliki događaj. Nevjerovatno je da smo uspjeli da dođemo na TV. Poslije te tri godine mog rada u grupi Roboti, oni su dobili ponudu da sviraju u Italiji. Ja nisam mogo to prihvatiti jer sam bio sa student pravnog fakulteta. Nisam htio da ostavljam fakultet i da idem svirati. Ostali članovi grupe su bili slobodni, uzeli su mjesto mene drugog pevača (Toni Studeny) i otišli su za Italiju (kao The Five Up) i koliko znam oni su u Italiji bili dvije godine i vratili su se nazad sa pjesmom koju su snimili i koja je poslije bila veliki hit - "Mramor, kamen i željezo".
Ja sam u to vrijeme već snimio svoju prvu solističku ploču za Jugoton, već sam nastupo na Krapinskom festivalu kajkavskih popevki. I onda je počelo. 1966. godine moja druga ploča, ustvari, prva samostalna ploča, "Sjećanje na septembar", onda Opatijski festival, Zagrebački festival, Vaš šlager sezone... 1967. ili 1968. godine sam osvojio prvo mjestom na festivalu Vaš šlager sezone sa pjesmom Kornelija Kovača, "Moj profesor". Bila je to tad izuzetno popularna pjesma. I onda sam 1968. godine dobio poziv na Subotički festival. Pitao sam Vojkana Borisavljevića, tada mladog kompozitora, da li bih trebao pjevati na omladinskom festivalu namijenjenom za mlade pjevače, a ja sam već pjevao na ovim ozbiljnim festivalima. On mi je rekao da će uz mene pjevati i Neda Ukraden, Josipa Lisac, Kemal Monteno, Daliborka Stojšić, itd. Na pomen Daliborkinog imena, pitao sam ga, je li to ona misica, a on reče - jeste. Pristao sam tu da pjevam. I tako ja na tom Subotičkom festivalu i upoznam moju prvu suprugu. Zbog nje te 1968. godine pređem u Beograd. Od 1969. godine sam mnogo radio preko beogradske Estrade, sa jednom grupom koja je tada bila izuzetno atraktivna za tržište. Imali smo i po 30-tak koncerata mjesečno. Najveća zvijezda te grupe bio je Safet Isović, onda je tu bio Dragan Živković Tozovac, bio je i Nikola Karović, a bio sam i ja. Pratio nas je orkestar Žarka Josipovića Škule. Nažalost, veći dio te ekipe nije više među živima.

Omot singla s najpoznatijom pjesmom "Anita" iz 1973.
​

Onda sam krajem 1969. godine otišao u vojsku, u Danilovgrad. Tu sam završio obuku i onda sam dobio prekomandu u Pljevlja i tu sam odslužio do kraja. Obzirom da sam bio desetar bilo je čudo veliko kad su mene moji momci iz moje desetine ispratili, obićno je desetar najomraženija osoba, međutim, ispratili su me jer bio sam im, izleda, dobar.

Kad sam se vratio u Beograd, čekalo me je jedno interesantno mjesto. Naime, dok sam ja bio u vojsci, formirana je u Beogradu show grupa "One i oni". U toj grupi su osim orkestra Saše Subote bila i četiri pjevača - Daliborka Stojšić, Lidija Kodrić, Minja Subota i Boba Stefanović. Upravo tada, 1971. godine, Boba dobija onu njegovu najjaču pjesmu, "Obriši suze draga" i zahvaljujući popularnosti naglo povećanoj tim hitom on je tražio poseban status u grupi i sad su ovi rekli - "pa ne može, nismo se tako dogovorili". Tada je Boba napustio tu grupu. Kontaktirali su mene i ja sam uskočio na njegovo mjesto. Meni je to odgovaralo pogotovo zato što mi je tada vjerenica (Daliborka) bila u toj grupi, pa smo zajedno putovali i tad su, ustvari, počele turneje po Sovjetskom Savezu.

Mi smo kao show grupa "One i Oni" radili oko četiri godine. Koncepcija našeg programa je bila da smo imali zajedničke numere sa koreografijom i sa presvlaćenjem, i svako od nas je imao svoj solistički dio u programu koncerta. To je bio opet bio period kad sam mnogo radio - do 1975, a onda sam od 1975. zajedno sa Daliborkom, posredstvom jedne zagrebačke agencije, odradio nekoliko ruskih turneja. Za to vrijeme snimio sam tri samostalne long play ploce za rusku firmu "Melodija". Interesantan podatak da je da je na jednoj od tih ploča bila i muzika iz filma "Love Story", a ta ploča je u Sovjetskom Savezu prodata u tri miliona primjeraka.

Da li ste Vi i Daliborka ikada izdali neki duet?
Žarko Dančuo: Da, ima jedna ploča. Na njoj je i pjesma "Moj profesor". Imali smo dvije solo pjesme i dva dueta. Bila je tu i pjesma Drage Diklića - "Moj klovn".

Međutim, kad je čovjek mlad on mora da misli i na publiku drugog pola, da tako kažem. Tako da sam ja mnogo izgubio ulazeći u kombinaciju sa show grupom "One i Oni" i brakom sa Daliborkom jer više nisam bio slobodan za sve one djevojčice koje su tada htjele da ja budem slobodan. Tako da se 1975. godine desilo da sam na Splitskom festivalu osvojio treću nagradu pjesmom "Volim tebe".
1980. godine slijedi jedan veliki preokret u mom životu - i privatno i profesionalno. Tad smo se razveli moja supruga Daliborka i ja. Do tada sam na neki način svoju karijeru podredio njenoj ličnosti, njenom izgledu. Daliborka je bila strašno atraktivna za novine i maltene je potpuno ugušila moju karijeru, odnosno mene kao ličnost. Recimo, na tom Splitskom festivalu koji sam maloprije pomenuo, bila je ona sa manom u Splitu i sad izađe u novinama njena fotografija na plaži sa tekstom ispod te slike: "Daliborka Stojšić na plaži gdje je pratila svog supruga koji je osvojio treće mjesto u Splitu". I šta sam ja trebao da napravim da izade moja slika? Zaboravit će ljudi kako izgledam, a u našoj profesiji je to važno. Onda sam razmišljao šta da uradim i na profesionlanom planu, nešto novo, jer sam u međuvremenu izgubio i dobar dio svoje publike. Tada odlučim da počnem pjevati starogradske pjesme. To je bio kec u rukavu. Naime, od oca sam naučio te pjesme, naučio sam kako se one pjevaju i bilo je samo pitanje vremena kad ću ja da se osjetim dovoljno zreo da počnem da ih pjevam. Zaboravio sam da kažem da sam 1972., 1973., 1974., 1975., išao na časove pjevanja kod profesora Stanoja Jankovića. On je bio prvak Beogradske opere, nažalost i on više nije među nama. Tako da su ti časovi meni mnogo pomogli. Dobio sam na snazi, volumenu glasa i mogao sam da pjevam neke stvari koje ranije nisam mogao. Hvala Bogu i dan danas mogu da pjevam, a da nisam učio pjevanje, verovatno ne bih mogao.
I 1981. godine sam snimio prvu ploču starogradskih pjesama. Slučajno se desilo da me je pozvao jedan moj prijatelj sa televizije i kaže mi: "Žarko, pravimo jedan festival Podunavskih gradova sa pjesmama o Dunavu i on će tokom ljeta ići od grada do grada i u svakom gradu će se glasati za najbolju pjesmu i biće tu desetak pjevača". Sjećam se da je u toj ekipi bila i Lepa Lukić, bio je Marinko Rokvić, ne mogu sada da se sjetim ostalih imena. Uglavnom, deset nas je bilo i svako je pjevao po jednu novu pjesmu. Ja sma nastupao sa pjesmom "Dunav, Dunav tiho teče". Ta pjesma je od pjesnika Jovan Ljubinković Puba iz Zemuna. Ta pjesma je tražila profesionalni aranžman i za to smo angažirali Zemunca Mirka Šouca i sa tom pjesmom na tom festivalu ja sam na kraju, uz zbir svih glasova iz svih gradova, bio pobjednikom. To je bila pjesma koja je meni otvorila nova vrata. Bio je to novi žanr u koji sma kreno i s obzirom da sam znao mnoge stare pjesme, ja sam već imao gotov svoj program i svoj repertoar. "Dunav" je uvijek bio dobar za početak, ja kažem, moja lična karta, to sma ja. pokad se im pa kažem: "Kako nastaju straogradske pjesme?" Ljudi se na trenutak malo pogledaju, začude se, a ja im kažem: "Pa, evo, neko 1981. godine napiše pjesmu i da joj naziv 'Dunav, Dunav tiho teče' i 27 godina kasnije ona se još uvijek sluša, a ljudi misle da je pjesma 'iz naroda'".
Tako sam od 1980. godine počeo da nastupam na festivalima gradskih pjesama. To je bilo "Beogradsko proleće", pa onda su počeli u Novom Sadu "Vojvođanska jesen", pa je Niš imao festival "Jesenske pesme"... tako da sam počeo da dobijam i neke nagrade za interpretaciju, itd. Postao sam, da tako kažem, cijenjen i pošten u tom žanru. Snimio sam tri LP-a, 2 CD-a i nekoliko audio kaseta. I tu sam napravio iskorak, ipak, moja "prva ljubav" je bila zabavna muzika i 1995. godine u Beogradu je bio festival koji se zvao "Beogradski šlager" na kojem sam nastupio u duetu sa operskom pjevačicom Jadrankom Milanović. Imali smo stvarno finu pjesmu. Sloba Marković nam je napravio jedan divan aranžman i mi smo pobijedili na tom festivalu. Dobili nagradu za interpretaciju. Pjesma se zvala "Bili smo". Kasnije je izdata i video kaseta sa festivalskim pjesmama. To je bio jedan moj mali izlet u kombinaciji sa operskom pjevačicom, prvo zahvaljujući tome što sam učio pjevanje, pa sam mogao da joj budem par. Onda sam negdje 1996. i 1998. godine pjevao na festivalu u Budvi, opet je to bila zabavna muzika. Hoću da kažem, malo sam se počeo vraćati zabavnoj muzici. Shvatio sam da ljudi vole da slušaju evergreen muziku, znači, stare lijepe šlagere kao što sam ih sinoć (29.02.2008. godine) otpjevao nekoliko u Hotelu Tuzla - "Bila je tako lijepa", " Samo jednom se ljubi", "Sve moje jeseni su tužne", "Kaži zašto me ostavi". Poslije su mi dolazile gospođe sa suzama u očima. Tako da moji nastupi sada podrazumijevaju i starogradske i tu evergreen muziku. Recimo, jedna od mojih najdražih na nastupima je melodija iz filma "Kum". Tu sam pjesmu i snimio na jednoj ploči, a u Rusiji sam je snimio i za rusko tržište.
Prije tri godine, 2005. godine sam otišao u penziju, poslije punih 40 godina radnog staža i sad polako tu i tamo još nastupam. Više ne mogu da podnesem taj tempo putovanja. Mi smo nekad imali koncert u Mostaru, sutra u Ljubljani i stalno smo bili na putu. Da ne govorim da smo u Rusiji imali i po dva nastupa dnevno, pa smo poslije nastupa trčali na stanicu da stignemo na avion ili voz, putujemo, sutradan stižemo u neki grad koji je ko zna koliko udaljenog od onog predhodnog i onda tu tog dana imamo koncert. Sve smo to tada mogli. Sad je došlo vrijeme kad to više ne može da se podnese.
Sad nastupam samo tamo gdje mi to pričinjava zadovoljstvo i gdje znam da ljudi vole ono što ja radim. Znači, ne popunjavam neke programe. Evo sinoč, moram da kažem, da sam bio prezadovoljan i atmosferom i publikom. Publika je lijepo primila svaku pjesmu i moram da kažem, ne samo moju, nego i ostalih pjevača koji inače sarađuju sa orkestrom Almira Azapagića. Svi oni su isto tako vrlo fino bili nagrađivani aplauzom. Prosto je bila jedna koncertna atmosfera.

​

Izvor: barikada


​