Vuka Velimirović

LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Vuka Velimirović: ”Delija devojka” iz Predićevih pisama


Novosti

Ko je bila vajarka Vuka Velimirović sa kojom se dopisivao Uroš Predić - Pet Vukinih radova i danas na zgradi turske ambasade. Ciklus srpskih srednjovekovnih vladarki



kul-Vuka-Velimirovic.jpg


SVAKA osetljiva, bolećiva duša, naročito ženska, nosi u sebi neke ideale i traži u životu njihovo ostvarenje, pa ne nalazeći ih u njihovoj neostvarivoj potpunosti, izliva svoju nežnost na prvi predmet koji bi ma u čemu donekle odgovarao onoj čežnji, i iskiti i ukrasi taj predmet ili to lice svim vrlinama... Ovako star i iskustvom otrežnjen i dalje verujem da dobro i lepo još nije izumrlo u ovom našem dobu čarlstona i džeza.”
Veliki srpski slikar Uroš Predić upućuje ove tople poruke 12. aprila 1924. godine vajarki Vuki Velimirović, u jednom od deset pisama koje je nedavno otkupio Istorijski arhiv u Pančevu. Prema rečima našeg uglednog istoričara umetnosti Nikole Kusovca, odnos dvoje umetnika bio je isključivo prijateljski.

- Svako ko je poznavao Predića zna da je vodio jedan gotovo asketski, povučen život, da je bio poput sveca - objašnjava Kusovac. - On se čak snebivao i stideo kada je trebalo da primi novac za ono što je naslikao, bilo da je reč o portretu ili ikonostasu. Malo je zato verovatno da je između njega i Vuke Velimirović postojala romansa. Izvesnije je da su bili samo prijatelji.
Kusovac nam kaže da su se čika Uroš (kako je potpisivao pisma) i “delija devojka” (u nekim pismima tako zove Vuku) najverovatnije upoznali tokom Prvog svetskog rata u Kruševcu. Ona je tamo predavala crtanje i lepo pisanje u gimnaziji, a Predić proveo nekoliko ratnih godina. U to vreme, gospođica Velimirović već je u Beogradu završila Umetničko-zanatsku školu, gde je njen talenat i interesovanje za skulpturu zapazio vajar i profesor Đorđe Jovanović.
Posle Prvog svetskog rata Predić se vraća u Beograd, a mlada i ambiciozna kći prote Miloša Velimirovića (šesto od jedanaestoro dece, četvrta ćerka) uputila se u tadašnju umetničku prestonicu sveta. U Parizu, odakle piše Prediću i gde od njega prima pisma, usavršava se u ateljeu čuvenog vajara Antoana Burdela, koji je o njoj zapisao:
“Srećan sam što mi se daje prilika da još jedared konstatujem koliko je srpska nacija intelektualna i umetnička. Gospođica Vuka Velimirović u srodstvu je, kao vajarski talenat, sa vašim srpskim majstorima. Njene biste su moćne, a lica sjajna.”

Vuka školovanje nastavlja u Rimu, na Umetničkoj akademiji, ali i u ateljeu Etora Ferarija. Zahvaljujući bisti čuvenog baritona Mateasa Batistinija, njeno ime prvi put pojavljuje se u svetskoj štampi. U radu “Vajarka Vuka Velimirović (1888.- 1965.) koji je objavljen u Zborniku Narodnog muzeja, Petar V. Mikić o tome piše:
“Može se reći, ovom bistom je započela njena skultorska karijera. Mnogi ilustrovani listovi su doneli fotografije M. Batistinija i njenog autora, mlade srpske vajarke Vuke Velimirović, a neki među njima davali su joj epitet “La femme du jour.”
Sredinom dvadesetih godina vraća se u Pariz, gde živi i izlaže sve do početka Drugog svetskog rata. Iz jednog prikaza iz 1933. godine vidi se da radi ciklus srpskih srednjovekovnih vladarki. Tačnije, kako navodi Petar V. Mikić, portretiše žene koje su odigrale značajnu ulogu u našoj nacionalnoj istoriji i koje su bile važan pokretač u razvoju srpske srednjovekovne umetnosti: od Majke Jugovića, Despotice - proklete Jerine, kneginje Milice, velike županke Ane, Jelene Anžujske, preko Simonide i Jefimije, do Jelene Balšić i Vukosave, žene Miloša Obilića.
- Odavno sam želela da klešući u kamenu skulpture naših vladarki iz srednjeg veka, ostavim iza sebe nešto trajno, što će biti od koristi i interesa čitavim pokoljenjima - rekla je o ovim radovima, kada je posetila Beograd, 1938. godine.
- Dugo sam studirala našu istoriju. Ulazila sam duboko u suštinu i duh tog vremena. Posmatrala sam mnoge freske po našim manastirima i slike starih majstora koji su davali kipove naših vladarki po individualnim zamislima, pa sam tako i sama, posle dugog vremena, našla sopstveni izraz za tipove naših srednjovekovnih vladarki.
Nemačku okupaciju i sve ratne strahote, Vuka Velimirović podelila je sa svojim sunarodnicima, u Beogradu. Sem kratke posete Parizu, gde posle rata nije pronašla više ništa od svojih radova, jer je sve kako tvrdi Mikić, bilo razneseno, u našem glavnom gradu provodi umetnički plodnu starost. Izlagala je sve do smrti 12. decembra 1965. godine. Beograđani, prolazeći pored sadašnje zgrade ambasade Turske i danas mimoilaze pet alegorijskih plastika, koje je svojevremeno Vuka Velimirović uradila za tadašnju Vračarsku banku.

SREĆA U PUTU U jednom od svojih mudrih pisama, Uroš Predić, između ostalog piše: “Koliko bih bio srećan, kada bih bio onakav kakvim me Vi zamšljate! Ali, ja sam kao onaj hadžija koji je star, slab i nemoćan pošao u svetu Zemlju: Nikada je neće videti, ali celim putem pratiće ga sreća i zadovoljstvo, što se približuje svome cilju.”
 
Natrag
Top