Vladimir Majakovski
- Začetnik teme tonu88
- Datum pokretanja
- Učlanjen(a)
- 10.07.2010
- Poruka
- 2.773
Vladimir Majakovski
Vladimir Vladimirovič Majakovski (Bagdadi pored Kutaisa, 19. jul 1893. - Moskva, 14. april1930.), je bio ruski književnik.
Pošao je u slikarsku školu, bio zatvoren zbog socijalističke agitacije, oduševljeno prihvatio Oktobarsku revoluciju i stavio u njenu službu svoj pesnički i slikarski talenat. Pesnički rad počeo je kao futurista, stojeći ujedno na čelu toga pokreta. Nastojao je da stvori novu poeziju koja bi odgovarala urbanom a zatim i revolucionarnom razdoblju istorije Rusije i čovečanstva. Uvodi u poeziju vulgarizme, žargonske reči, namerno grube antiestetizme, stvara vlastite kovanice, služi se vrlo često igrom reči, dotada nepoznatim metaforama, a posebno voli hiperbole.
Razbija tradicionalnu ritmičku strukturu stiha i stvara novi, u grafičkom slogu "stepenasti" stih, koji posebno pogoduje stavu retoričkog pesnika koji se direktno obraća velikom auditorijumu. Smisao takve poezije odvodi ga direktno na revolucionarnu tribinu, miting. Eksperimentalnu liriku slede velike lirske poeme monološkog tipa "Oblak u pantalonama", "Rat i svet", "Čovek".Stavljajući poeziju svesno u službu revolucije piše agitacijske pesme ("Levi marš"), scensko delo na temu revolucije s biblijskim motivima "Misterija Bufo".
Svojim delom izvršio je veliki uticaj na razvoj sovjetske poezije, a delovao je i na pesnike izvan SSSR (Aragon, Beher, Vapcarov i dr.)
Završio je život samoubistvom.
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Oblak u pantalonama
Vi mislite bunca malarija?
To je bilo,
bilo u Odesi.
"Doc'u u cetiri" rekla je Marija.
Osam.
Devet.
Deset.
Evo i vece
u nocnu strahu bjezi,
vece decembarsko
s prozora
u magli
U staracka ledja smiju se i rzu
kandelabri.
Mene vise prepoznati ne moze:
ja sam zgrcena
gomila
zila.
Sta takva gomila pozeljeti moze?
A mnogo hoce takva gomila.
Jer vise nije vazno
ni to sto sam od bronze,
ni to sto srce moje -
od gvozdja hladnog -
bije.
Nocu i covjek svoj zvek
u nesto zensko, meko,
zeli da sakrije.
I ja sam,
ogroman.
na prozoru savijen,
rastapam staklo celom od celika.
da li je to ljubav ili nije?
I kakva je -
mala ili velika?
Odakle velika u takvom tijelu:
mora da je to malena,
neka krotka ljubav, sto se u stranu baca
od automobilskih sirena
i voli zveket praporaca.
Opet i opet
cekam,
zabivsi lice u rosavo lice kise.
I vec me je poprskala dreka
gradske plime, sve vise.
Ponoc, sa nozem kog pruza -
do djavola s njim! -
dosla je,
zaklala.
I kao s' panja glava suznja,
dvanaesta ura je pala.
u oknima sumorne kisne kapi,
kreveljeci se,
nakrcale,
k'o urlanjem usta da su razjapile
himere s pariske katedrale.
Prokleta da si!
I pocijepa usta skoro krik.
Zar ti je i to malo?
Cujem:
nerv,
tiho, kao s kreveta bolesnik,
podigao se.
I , gle -
u pocetku jedva je posao
jedva,
onda je ustalasan,
jasan,
potrcao.
Sada je sa druga dva
ocajno igrati stao.
Pao na plafon spratu nize.
Zivci
veliki,
mali,
mnogi -
pomamno skacu
i vec -
gmizu.
Zivci pali s nogu!
A noc se po sobi glibi i oko,
otezalo, odatle nikako da se ispravi.
Odjednom, vrata zacvilise, ko da
krcma zub na zub
ne moze da sastavi.
Usla si
osorna, kao "na!"
guzvajuci rukavice kao luda,
i rekla: "Da, znate, ja cu da se udam."
Pa sta, udajte se.
Nista nije bilo.
Izdrzacu.
Gledajte - ja sam spokojan ko
bilo
pokojnika.
Sjecate se?
Govorili ste:
"Dzek London, novac, ljubav, strasti" -
a ja vidjeh samo jedno:
vi ste Djokonda,
koju treba ukrasti!
I ukrali su je.
Opet cu ljubav u terevenkama utuci
povije obrva ozarivsi vatrom.
Pa sta!
Ponekad i u izgorjeloj kuci
skitnice nadju dom!
Izazivate?
"Manje no prosjak kopejaka
vi imate smaragda bezumlja" Sjetite se!
Pala je Pompeja
od razdrazenog Vezuva!
Hej!
Gospodo!
Ljubitelji
obesvjescivanja,
zlocinstava,
pokolja,
da li ste najstrasnije
vidjeli -
lice moje
kada sam
ja
apsolutno spokojan?
I osjecam -
"ja"
za mene je malo.
neko se otima iz utrobe moje. Halo!
Ko je?
Mama?
vaseg sina nesto divno boli!
Mama!
Zapaljeno mu je i srece i vene.
Recite sestrama, Ljudi i Olji,
on nema kuda da se djene.
Marija! Marija! Marija!
Pusti me, Marija!
ne mogu ostati na ulicama!
Neces?
Cekas
dok upalih obraza grubo,
bljutav,
i isproban na svemu losem,
dodjem
i procijedim bezubo
da sam ja danas
"neobicno posten".
Marija,
vidis -
ja se, vec poguren, slamam.
Marija!
Kako u debelo uho zabosti njeznu rijec?
Ptica
zivi od pjesme,
pjeva
gladna i zvonka,
a ja sam covjek, Marija,
prost,
koga je sipljiva noc iskasljavala na prljavu
ruku Presnje.
Marija, hoces li me takvog?
Pusti me, Marija!
Zgrcenim prstima davim gvozdeno grlo
zvonca.
Marija!
Na ulicama su zvijeri.
Na vratu prsti davljanja sto bode-
Boli!
Otvori svoje dvori!
Vidis -
zabili su u oci iz sesira ciode.
Pusti me.
Mala!
Ne boj se
sto na mom volovskom vratu
sede kao planine vlazne zene od znoja
gubave.
Ja kroz zivot vucem (i to je zato)
milion ogromnih, cistih ljubavi
i milion miliona malih ljubavi.
Ne boj se
da cu se opet prilijepiti za hiljade lica -
''djevojke Majakovskog'' -
u izdajnicko vrijeme mraka,
ta to nije ipak
dinastija carica
krunisanih u srcu jednog ludaka.
Marija, pridji!
U bestidnosti nagote,
ili puna plasljivih drhtaja,
no daj tvojih usana ljepotu sto jos iscvala nije:
srce i ja nijednom ne dozivjesmo do maja,
a u prokletom zivotu
tek stoti april je.
Znaci - opet,
dok mracno sve je to,
uzecu srce,
isplakano grozno,
da ga nosim,
ko sto
u stenaru pseto
nosi svoju sapu presjeceno vozom.
Krvlju svoga srca ja radujem put,
uz odjecu bijelu lijepi se prasine cvijece.
oko zemlje - Krstiteljeve glave
po hiljaditi put
Irodijada-sunce ce da se okrece.
I kada moja gomila godina
odigra svoje do konca -
krvlju oznacice se put sto vodi
ka domu moga oca.
Izaci cu
prljav (od jendeka, gdje provodih noci)
primaci cu mu se blize,
sagnucu se
i na uho mu reci:
Slusajte, gospodine Boze!
Kako vam ne dosadi
u zele oblaka mreskavih
zamakati oci odebljale, a?
Hajde da organizujemo
vrtesku
na drvetu poznavanja dobra i zla!
Svemoguci, ti si izmislio
za svakog po dvije ruke,
i svakome si po glavu dao ti -
a zasto nisi izmislio
da se bez muke
moze ljubiti, ljubiti, ljubiti?!
Misljah - Bozanstvo si, svemoguce, staro,
a ti si nedouceni, majusni bogic samo.
Vidis, ja se saginjem
i iz sare
vadim kamu.
Krilati nitkovi!
U raju da ste zbijeni!
Gomila perjasa od straha valja se!
A tebe, sto si tamjanom opijen,
rasporicu odavde do Aljaske!
Pustite me!
Necete me zaustaviti.
lazem li, u pravu li
sam ja,
ali vise ne mogu da budem spokojan.
Gledajte -
zvijezde su opet obezglavili
i nebo okrvavili od pokolja!
Ehej!
Nebo!
Skini kapu!
ja dolazim!
Gluho.
Vasiona spava, polozivsi sapu
s krpeljima zvijezda pod ogromno uho.
Vladimir Vladimirovič Majakovski (Bagdadi pored Kutaisa, 19. jul 1893. - Moskva, 14. april1930.), je bio ruski književnik.
Pošao je u slikarsku školu, bio zatvoren zbog socijalističke agitacije, oduševljeno prihvatio Oktobarsku revoluciju i stavio u njenu službu svoj pesnički i slikarski talenat. Pesnički rad počeo je kao futurista, stojeći ujedno na čelu toga pokreta. Nastojao je da stvori novu poeziju koja bi odgovarala urbanom a zatim i revolucionarnom razdoblju istorije Rusije i čovečanstva. Uvodi u poeziju vulgarizme, žargonske reči, namerno grube antiestetizme, stvara vlastite kovanice, služi se vrlo često igrom reči, dotada nepoznatim metaforama, a posebno voli hiperbole.
Razbija tradicionalnu ritmičku strukturu stiha i stvara novi, u grafičkom slogu "stepenasti" stih, koji posebno pogoduje stavu retoričkog pesnika koji se direktno obraća velikom auditorijumu. Smisao takve poezije odvodi ga direktno na revolucionarnu tribinu, miting. Eksperimentalnu liriku slede velike lirske poeme monološkog tipa "Oblak u pantalonama", "Rat i svet", "Čovek".Stavljajući poeziju svesno u službu revolucije piše agitacijske pesme ("Levi marš"), scensko delo na temu revolucije s biblijskim motivima "Misterija Bufo".
Svojim delom izvršio je veliki uticaj na razvoj sovjetske poezije, a delovao je i na pesnike izvan SSSR (Aragon, Beher, Vapcarov i dr.)
Završio je život samoubistvom.
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Oblak u pantalonama
Vi mislite bunca malarija?
To je bilo,
bilo u Odesi.
"Doc'u u cetiri" rekla je Marija.
Osam.
Devet.
Deset.
Evo i vece
u nocnu strahu bjezi,
vece decembarsko
s prozora
u magli
U staracka ledja smiju se i rzu
kandelabri.
Mene vise prepoznati ne moze:
ja sam zgrcena
gomila
zila.
Sta takva gomila pozeljeti moze?
A mnogo hoce takva gomila.
Jer vise nije vazno
ni to sto sam od bronze,
ni to sto srce moje -
od gvozdja hladnog -
bije.
Nocu i covjek svoj zvek
u nesto zensko, meko,
zeli da sakrije.
I ja sam,
ogroman.
na prozoru savijen,
rastapam staklo celom od celika.
da li je to ljubav ili nije?
I kakva je -
mala ili velika?
Odakle velika u takvom tijelu:
mora da je to malena,
neka krotka ljubav, sto se u stranu baca
od automobilskih sirena
i voli zveket praporaca.
Opet i opet
cekam,
zabivsi lice u rosavo lice kise.
I vec me je poprskala dreka
gradske plime, sve vise.
Ponoc, sa nozem kog pruza -
do djavola s njim! -
dosla je,
zaklala.
I kao s' panja glava suznja,
dvanaesta ura je pala.
u oknima sumorne kisne kapi,
kreveljeci se,
nakrcale,
k'o urlanjem usta da su razjapile
himere s pariske katedrale.
Prokleta da si!
I pocijepa usta skoro krik.
Zar ti je i to malo?
Cujem:
nerv,
tiho, kao s kreveta bolesnik,
podigao se.
I , gle -
u pocetku jedva je posao
jedva,
onda je ustalasan,
jasan,
potrcao.
Sada je sa druga dva
ocajno igrati stao.
Pao na plafon spratu nize.
Zivci
veliki,
mali,
mnogi -
pomamno skacu
i vec -
gmizu.
Zivci pali s nogu!
A noc se po sobi glibi i oko,
otezalo, odatle nikako da se ispravi.
Odjednom, vrata zacvilise, ko da
krcma zub na zub
ne moze da sastavi.
Usla si
osorna, kao "na!"
guzvajuci rukavice kao luda,
i rekla: "Da, znate, ja cu da se udam."
Pa sta, udajte se.
Nista nije bilo.
Izdrzacu.
Gledajte - ja sam spokojan ko
bilo
pokojnika.
Sjecate se?
Govorili ste:
"Dzek London, novac, ljubav, strasti" -
a ja vidjeh samo jedno:
vi ste Djokonda,
koju treba ukrasti!
I ukrali su je.
Opet cu ljubav u terevenkama utuci
povije obrva ozarivsi vatrom.
Pa sta!
Ponekad i u izgorjeloj kuci
skitnice nadju dom!
Izazivate?
"Manje no prosjak kopejaka
vi imate smaragda bezumlja" Sjetite se!
Pala je Pompeja
od razdrazenog Vezuva!
Hej!
Gospodo!
Ljubitelji
obesvjescivanja,
zlocinstava,
pokolja,
da li ste najstrasnije
vidjeli -
lice moje
kada sam
ja
apsolutno spokojan?
I osjecam -
"ja"
za mene je malo.
neko se otima iz utrobe moje. Halo!
Ko je?
Mama?
vaseg sina nesto divno boli!
Mama!
Zapaljeno mu je i srece i vene.
Recite sestrama, Ljudi i Olji,
on nema kuda da se djene.
Marija! Marija! Marija!
Pusti me, Marija!
ne mogu ostati na ulicama!
Neces?
Cekas
dok upalih obraza grubo,
bljutav,
i isproban na svemu losem,
dodjem
i procijedim bezubo
da sam ja danas
"neobicno posten".
Marija,
vidis -
ja se, vec poguren, slamam.
Marija!
Kako u debelo uho zabosti njeznu rijec?
Ptica
zivi od pjesme,
pjeva
gladna i zvonka,
a ja sam covjek, Marija,
prost,
koga je sipljiva noc iskasljavala na prljavu
ruku Presnje.
Marija, hoces li me takvog?
Pusti me, Marija!
Zgrcenim prstima davim gvozdeno grlo
zvonca.
Marija!
Na ulicama su zvijeri.
Na vratu prsti davljanja sto bode-
Boli!
Otvori svoje dvori!
Vidis -
zabili su u oci iz sesira ciode.
Pusti me.
Mala!
Ne boj se
sto na mom volovskom vratu
sede kao planine vlazne zene od znoja
gubave.
Ja kroz zivot vucem (i to je zato)
milion ogromnih, cistih ljubavi
i milion miliona malih ljubavi.
Ne boj se
da cu se opet prilijepiti za hiljade lica -
''djevojke Majakovskog'' -
u izdajnicko vrijeme mraka,
ta to nije ipak
dinastija carica
krunisanih u srcu jednog ludaka.
Marija, pridji!
U bestidnosti nagote,
ili puna plasljivih drhtaja,
no daj tvojih usana ljepotu sto jos iscvala nije:
srce i ja nijednom ne dozivjesmo do maja,
a u prokletom zivotu
tek stoti april je.
Znaci - opet,
dok mracno sve je to,
uzecu srce,
isplakano grozno,
da ga nosim,
ko sto
u stenaru pseto
nosi svoju sapu presjeceno vozom.
Krvlju svoga srca ja radujem put,
uz odjecu bijelu lijepi se prasine cvijece.
oko zemlje - Krstiteljeve glave
po hiljaditi put
Irodijada-sunce ce da se okrece.
I kada moja gomila godina
odigra svoje do konca -
krvlju oznacice se put sto vodi
ka domu moga oca.
Izaci cu
prljav (od jendeka, gdje provodih noci)
primaci cu mu se blize,
sagnucu se
i na uho mu reci:
Slusajte, gospodine Boze!
Kako vam ne dosadi
u zele oblaka mreskavih
zamakati oci odebljale, a?
Hajde da organizujemo
vrtesku
na drvetu poznavanja dobra i zla!
Svemoguci, ti si izmislio
za svakog po dvije ruke,
i svakome si po glavu dao ti -
a zasto nisi izmislio
da se bez muke
moze ljubiti, ljubiti, ljubiti?!
Misljah - Bozanstvo si, svemoguce, staro,
a ti si nedouceni, majusni bogic samo.
Vidis, ja se saginjem
i iz sare
vadim kamu.
Krilati nitkovi!
U raju da ste zbijeni!
Gomila perjasa od straha valja se!
A tebe, sto si tamjanom opijen,
rasporicu odavde do Aljaske!
Pustite me!
Necete me zaustaviti.
lazem li, u pravu li
sam ja,
ali vise ne mogu da budem spokojan.
Gledajte -
zvijezde su opet obezglavili
i nebo okrvavili od pokolja!
Ehej!
Nebo!
Skini kapu!
ja dolazim!
Gluho.
Vasiona spava, polozivsi sapu
s krpeljima zvijezda pod ogromno uho.
Član
- Učlanjen(a)
- 25.11.2012
- Poruka
- 1
Da li neko slučajno ima analizu pesme ,,Oblak u pantalonama'', Vladimira Majakovskog? Hvala unapred... 
- Učlanjen(a)
- 25.08.2009
- Poruka
- 39.020
Da li neko slučajno ima analizu pesme ,,Oblak u pantalonama'', Vladimira Majakovskog? Hvala unapred...
Postoji ceo forum Škole i fakulteti, malo iznad foruma Kultura. Tamo možeš da nađeš lektire i takve stvari, ovde ne.