LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
Valerij Brjusov
Valerij Brjusov (1873-1924) ruski je liričar, predstavnik i teoretičar ruskog simbolizma i prvi vođa tog pokreta. Eksperimentator i istraživač na području ruskog stiha, intelektualac velike erudicije i kulture, upoznavao je rusku publiku s tekovinama zapadnoevropske poezije i pokušavao ih prenijeti na rusko tlo. Nezadovoljan s građanskim “učmalim, sivim svijetom”, tražio je snagu i patos u povijesnim motivima i ličnostima (Asargadon, Aleksandar Veliki, Napoleon). Oblikovao je teme i motive velegrada, nagovještavajući propast njegove civilizacije: Tertia vigilia (1900), pjesma Konj blijedi (Kon’ bled, 1903—1904). Lirika mu obiluje najrazličitijim motivima od bodlerovske erotike (Baudelaire) preko apoteoze rada do opjevavanja perverzije (Vrbi et orbi, 1903), narkotika (Podzemni stan — Podzemnoe žilisče, 1910) i samoubojstva (Zrcalo sjena — Zerkalo tenej, 1912). Od 1919. član RKP/b, radi na organizaciji književnog obrazovanja, ali mu je lirika knjiška.
Kula ljubavi
Očajavam, što smo nismo sami, danonoćno,
I što će mjesec, gost nebeski, k nama,
I što će grohot grada srušiti sve noćno,
I što će zora rasuti što donije tama.
Očajavam, što znam da sutra ćeš jednom
Sa drugima se sliti u jedan talas pjene,
I bit ćeš među njima, bit ćeš s njima jedno,
I tako ćeš bar načas zaboraviti mene.
O, da smo sami gdje u kuli, u visokoj,
Gdje vječno krvav kondir boji sjene svoda,
Gdje sutra vraća jučer, gdje je noć i spokoj,
I gdje se čuje kako šumi voda.
I otrgnuti od svih, izvan vaseljene,
Ja tvoj, a ti moja ,sami, tek nas dvoje,
Zavladali bismo vječnošću svakog trena,
I godine bi tekle kanda dani stoje.
Neizbježnost
Je li to važno da’l si bila vjerna?
I da li ja bjeh vjeran, nije li svejedno?
Ne živi od nas bliskost neizmjerna,
i mi se nehotice promatramo žedno.
Ja opet drhtim, ti si blijeda, smjerna,
i slutiš bol, a čekaš ga k’o žedna.
Trenutci šumno teku kao vode,
a strast već vreba, gdje da nas probode.
I tko nas stvori baš jedno za drugo,
Bog ili Usud, primismo to hladno.
No, mi smo usred magič
enadno.
Zgrozi nas sreća, ta tjeskobna tuga,
mi padamo, dva sidra, mirno na dno!
Ne, ovo nije slučaj, ni ljubav ni nježnost,
nad nama vlada samo Neizbježnost.
Valerij Brjusov (1873-1924) ruski je liričar, predstavnik i teoretičar ruskog simbolizma i prvi vođa tog pokreta. Eksperimentator i istraživač na području ruskog stiha, intelektualac velike erudicije i kulture, upoznavao je rusku publiku s tekovinama zapadnoevropske poezije i pokušavao ih prenijeti na rusko tlo. Nezadovoljan s građanskim “učmalim, sivim svijetom”, tražio je snagu i patos u povijesnim motivima i ličnostima (Asargadon, Aleksandar Veliki, Napoleon). Oblikovao je teme i motive velegrada, nagovještavajući propast njegove civilizacije: Tertia vigilia (1900), pjesma Konj blijedi (Kon’ bled, 1903—1904). Lirika mu obiluje najrazličitijim motivima od bodlerovske erotike (Baudelaire) preko apoteoze rada do opjevavanja perverzije (Vrbi et orbi, 1903), narkotika (Podzemni stan — Podzemnoe žilisče, 1910) i samoubojstva (Zrcalo sjena — Zerkalo tenej, 1912). Od 1919. član RKP/b, radi na organizaciji književnog obrazovanja, ali mu je lirika knjiška.
Kula ljubavi
Očajavam, što smo nismo sami, danonoćno,
I što će mjesec, gost nebeski, k nama,
I što će grohot grada srušiti sve noćno,
I što će zora rasuti što donije tama.
Očajavam, što znam da sutra ćeš jednom
Sa drugima se sliti u jedan talas pjene,
I bit ćeš među njima, bit ćeš s njima jedno,
I tako ćeš bar načas zaboraviti mene.
O, da smo sami gdje u kuli, u visokoj,
Gdje vječno krvav kondir boji sjene svoda,
Gdje sutra vraća jučer, gdje je noć i spokoj,
I gdje se čuje kako šumi voda.
I otrgnuti od svih, izvan vaseljene,
Ja tvoj, a ti moja ,sami, tek nas dvoje,
Zavladali bismo vječnošću svakog trena,
I godine bi tekle kanda dani stoje.
Neizbježnost
Je li to važno da’l si bila vjerna?
I da li ja bjeh vjeran, nije li svejedno?
Ne živi od nas bliskost neizmjerna,
i mi se nehotice promatramo žedno.
Ja opet drhtim, ti si blijeda, smjerna,
i slutiš bol, a čekaš ga k’o žedna.
Trenutci šumno teku kao vode,
a strast već vreba, gdje da nas probode.
I tko nas stvori baš jedno za drugo,
Bog ili Usud, primismo to hladno.
No, mi smo usred magič
enadno.
Zgrozi nas sreća, ta tjeskobna tuga,
mi padamo, dva sidra, mirno na dno!
Ne, ovo nije slučaj, ni ljubav ni nježnost,
nad nama vlada samo Neizbježnost.
