- Učlanjen(a)
- 25.08.2009
- Poruka
- 38.979
Vaše Unutarnje dijete treba roditelja – Vas!
Dijete u nama čudesno je vitalno biće, sposobno za regeneraciju i nevjerojatnu kreativnost. Trebamo mu samo dati priliku. Drugim riječima, shvatiti da kao odrasli ljudi imamo znatno veće polje izbora no što smo imali kada smo bili mali te da mnoge svoje potrebe i želje možemo zadovoljiti na zdrav način, bez obzira na to što o njima mislila naša okolina.
˝Svi zmajevi u našem životu možda su princeze koje čekaju da se pojavimo lijepi i hrabri. Možda je sve što smatramo strašnim u svojoj dubini samo bespomoćno biće koje želi našu pomoć.˝
(Rainer Maria Rilke)
Naime, ono što nas odvaja od života za kojim čeznemo, malo je dijete u nama koje čuči zaglavljeno u raznim situacijama u kojima smo bili povrijeđeni. Dijete koje se ne može pomaknuti bez pomoći i podrške odraslih. Dijete koje treba roditelje u punom smislu riječi, tople i pune razumijevanja, istodobno i odlučne, čvrste i dosljedne. Roditelje kojima može vjerovati, roditelje na koje se u svakom trenutku može osloniti. Roditelje koji će ga poticati u njegovu istraživanju svijeta i podržati kad posustane.
Kao odrasli ljudi, mi možemo u sebi razviti takvog roditelja i pomoći svom unutarnjem djetetu da iscijeli rane prošlosti kako bi moglo rasti i razvijati se u punom smislu riječi. I tada će i ono podržati i potaknuti nas. Drugim riječima, ma kakva naša prošlost bila, kao odrasli ljudi mi možemo pomoći sebi da postanemo ono što možemo i želimo biti.
˝U psihološkome pogledu, ništa nema snažnijega utjecaja na okolinu i posebice na djecu od neproživljenoga života roditelja.˝
(C.G.Jung)
Mnogi ljudi zaglavljeni u raznim vrstama loših životnih okolnosti i odabira za svoje propuste okrivljuju vanjske faktore, uključujući i svoje roditelje i uvjete u kojima su odrastali. Vrteći se u tom krugu okrivljavanja i doživljavajući sebe kao žrtvu neprijateljskog svijeta možemo provesti cijeli život, gledajući kako se naši snovi ruše jedan za drugim poput kula od karata.
Međutim, ma kako teški i neprijateljski bili uvjeti u kojima živimo ili pak oni u kojima smo odrastali, kao odrasli ljudi mi smo odgovorni za sebe i svoje unutarnje dijete. U skladu s tim, i za svoj život.
Osobine našeg unutarnjeg roditelja spoj su osobina raznih ljudi koji su nam tijekom djetinjstva i godina odrastanja predstavljali autoritete, njihovih pozitivnih i negativnih strana, predrasuda i ograničenja koje su oblikovale uvjete, zamke i izazove našeg dječjeg svijeta. Da bismo razvili pozitivnog unutarnjeg roditelja, trebamo ih postati svjesni, ponovno ih preispitati i vidjeti koje od njih želimo zadržati a koje ne.
Pozitivan roditelj njeguje i podržava dijete u njegovu istraživanju svijeta. Štiti ga, istovremeno mu ostavljajući slobodu za istraživanje. Potiče ga, ali i konfrontira s negativnim ponašanjem ne kritizirajući već pokazujući mu kako može bolje. Pozitivan roditelj ne daje obećanja koja ne može ispuniti, ne “pravi se pametnim” i ne govori ono u što nije siguran. Na taj način svojim ponašanjem pokazuje djetetu da je svijet sigurno mjesto za život, vrijedno povjerenja, mjesto na kojem se može istraživati, učiti i rasti. Naime, kako su djeca silno intuitivna bića, ukoliko postoji nesklad između onoga što im se govori i onoga što vide, više će vjerovati ponašanju nego riječima pa će se i sami početi ponašati na taj način Poput djeteta, i unutarnji roditelj je slojevito biće.
Tri su njegova lica koja valja spomenuti
Njegujući roditelj je univerzalni arhetip majke hraniteljice koji utjelovljuje kvalitete poput razumijevanja, suosjećanja i skrbi. Njegujući roditelj razumije i voli svoje dijete i onda kad je prljavo i ljuto, ne odbacujući ga ni u najtežim okolnostima.
Zadatak je roditelja koji štiti stvoriti svom djetetu sigurno mjesto za život. On uči dijete prepoznavanju i čuvanju svojih granica, prepoznavanju potreba i želja te nalaženju načina za njihovo ostvarenje. Uči ga kako na zdrav način tražiti od drugih ono što treba i odbiti ono što mu ne odgovara.
I, konačno, tu je i kritički roditelj koji dobro zna što možemo i trebamo te koju je cijenu za to potrebno platiti. Kritički roditelj će dijete konfrontirati s njegovom lijenošću i nemarom, lošim postupkom, loše napravljenim zadatkom i sl. te mu pokazati što i kako može učiniti bolje.
Sva ova lica roditelja pojavljuju se u svom pozitivnom i negativnom aspektu. Tako bismo npr. bez pozitivnog njegujućeg i zaštitničkog roditelja bili potpuno sami na svijetu, izgubljeni u moru najrazličitijih potreba i želja s kojima ne bismo znali što učiniti. S druge nam pak strane negativni njegujući i zaštitnički roditelj, u želji da nas sačuva od izazova vanjskog svijeta, pogrešaka i povreda, ne bi dozvolio da odrastemo i postanemo samostalna bića sposobna suočavati sa životnim zadacima i problemima, rješavati ih i učiti iz njih. Dok negativan kritički roditelj posramljuje i razara samopoštovanje, pozitivan je poput mentora koji dijete podučava kako prepoznati i najbolje iskoristiti svoje potencijale. Na svim planovima života.
Svatko od nas posjeduje sve spomenute roditeljske kvalitete (i još mnogo drugih) premda ih mnogi ljudi svjesni. Svatko od nas se može potruditi pronaći ih kako bi se mogao služiti njima i postati sam sebi roditeljem u punom smislu riječi.
˝Mama nije osoba na koju se oslanjaš već osoba koja omogućuje da ti oslanjanje postane nepotrebno.˝
(Dorothy Canfield Fisher)
Kontakt s unutarnjim djetetom možemo uspostaviti na razne načine. Kroz meditaciju, igru, crtanje ili bilo koji drugi oblik aktivnosti kojim se na neko vrijeme odmičemo od racionalnog, logičnog i ulazimo u područje emocionalnog, apstraktnog. Neki autori u tu svrhu preporučuju vođenje pismenog dijaloga desnom i lijevom (odnosno, dominantnom i nedominantnom) rukom, pri čemu bi dominantna ruka predstavljala roditelja ili odraslog a nedominantna dijete. Kroz takve dijaloge se nakon nekog vremena počinju otapati zidovi kojima smo sebe iznutra razdijelili u bezbroj različitih dijelova. Nakon nekog vremena počinju se graditi mostovi između onoga što znamo i onoga što nam je dotad bilo skriveno.
Komunikacija s unutarnjim djetetom ne uspostavlja se preko noći; za to je potrebno mnogo vremena i strpljivosti, povjerenja i ustrajnosti. I iznad svega dobre volje i želje da razumijemo to malo biće u sebi. Pritom valja imati na umu da komplicirana logika odraslih djeci malo znači; nasuprot tome, ona instinktivno razumiju osjećaje, nedoumice i namjere koje se kriju iza riječi, pa i onda kad su upakirani u šarene papire velikih obećanja.
Tako je i s unutarnjim djetetom. Stoga je važno prići mu iskreno. Približavajući se njegovu svijetu jednostavnim riječima i rečenicama koje može razumjeti. Reći mu samo ono što doista mislite i osjećate, upitati ga ono što vas doista zanima. Znati se zadržati na naizgled nevažnim sitnicama i obuzdati svoju radoznalost kada vam ono pokaže da ne želi dalje, da mu je dosta priče ili pak da u tom trenutku nije spremno govoriti o nečemu.
Nakon nekog vremena trebate pokušati ponovno. I još jednom. I još jednom. Sve dok razgovor ne poteče. U protivnom, nećete se mnogo pomaknuti od mrtve točke.
Međutim, kad i ako dijete procijeni da vam može vjerovati, nakon nekog vremena počet će vam se polako otvarati i otkrivati vam svoj svijet. Isprva one ranjive, zapostavljene, ljutite dijelove sebe a potom i one druge – zaigrane, maštovite, duhovne.
Paralelno s napretkom komunikacije s djetetom i uspostavljanjem prisnijeg odnosa s njim, opazit ćete kako se cijeli vaš svijet mijenja u pozitivnom smislu, kako postajete spontaniji i življi a vaši odnosi s drugim ljudima iskreniji i topliji. Sve svjesniji ćete biti sebe i svojih intrinzičnih potreba i želja, sa sve više motiva, snage i ideja kako da ih ostvarite.
Drugim riječima, sve više ćete živjeti u skladu sa sobom i najdubljom istinom svoga bića. Obogaćujući time i sebe i druge.
– Branka Jakelić, psihoterapeutkinja
Branka-jakelic.com
Izvor: Naturala.hr
Dijete u nama čudesno je vitalno biće, sposobno za regeneraciju i nevjerojatnu kreativnost. Trebamo mu samo dati priliku. Drugim riječima, shvatiti da kao odrasli ljudi imamo znatno veće polje izbora no što smo imali kada smo bili mali te da mnoge svoje potrebe i želje možemo zadovoljiti na zdrav način, bez obzira na to što o njima mislila naša okolina.
˝Svi zmajevi u našem životu možda su princeze koje čekaju da se pojavimo lijepi i hrabri. Možda je sve što smatramo strašnim u svojoj dubini samo bespomoćno biće koje želi našu pomoć.˝
(Rainer Maria Rilke)
Naime, ono što nas odvaja od života za kojim čeznemo, malo je dijete u nama koje čuči zaglavljeno u raznim situacijama u kojima smo bili povrijeđeni. Dijete koje se ne može pomaknuti bez pomoći i podrške odraslih. Dijete koje treba roditelje u punom smislu riječi, tople i pune razumijevanja, istodobno i odlučne, čvrste i dosljedne. Roditelje kojima može vjerovati, roditelje na koje se u svakom trenutku može osloniti. Roditelje koji će ga poticati u njegovu istraživanju svijeta i podržati kad posustane.
Kao odrasli ljudi, mi možemo u sebi razviti takvog roditelja i pomoći svom unutarnjem djetetu da iscijeli rane prošlosti kako bi moglo rasti i razvijati se u punom smislu riječi. I tada će i ono podržati i potaknuti nas. Drugim riječima, ma kakva naša prošlost bila, kao odrasli ljudi mi možemo pomoći sebi da postanemo ono što možemo i želimo biti.
˝U psihološkome pogledu, ništa nema snažnijega utjecaja na okolinu i posebice na djecu od neproživljenoga života roditelja.˝
(C.G.Jung)
Mnogi ljudi zaglavljeni u raznim vrstama loših životnih okolnosti i odabira za svoje propuste okrivljuju vanjske faktore, uključujući i svoje roditelje i uvjete u kojima su odrastali. Vrteći se u tom krugu okrivljavanja i doživljavajući sebe kao žrtvu neprijateljskog svijeta možemo provesti cijeli život, gledajući kako se naši snovi ruše jedan za drugim poput kula od karata.
Međutim, ma kako teški i neprijateljski bili uvjeti u kojima živimo ili pak oni u kojima smo odrastali, kao odrasli ljudi mi smo odgovorni za sebe i svoje unutarnje dijete. U skladu s tim, i za svoj život.
Osobine našeg unutarnjeg roditelja spoj su osobina raznih ljudi koji su nam tijekom djetinjstva i godina odrastanja predstavljali autoritete, njihovih pozitivnih i negativnih strana, predrasuda i ograničenja koje su oblikovale uvjete, zamke i izazove našeg dječjeg svijeta. Da bismo razvili pozitivnog unutarnjeg roditelja, trebamo ih postati svjesni, ponovno ih preispitati i vidjeti koje od njih želimo zadržati a koje ne.
Pozitivan roditelj njeguje i podržava dijete u njegovu istraživanju svijeta. Štiti ga, istovremeno mu ostavljajući slobodu za istraživanje. Potiče ga, ali i konfrontira s negativnim ponašanjem ne kritizirajući već pokazujući mu kako može bolje. Pozitivan roditelj ne daje obećanja koja ne može ispuniti, ne “pravi se pametnim” i ne govori ono u što nije siguran. Na taj način svojim ponašanjem pokazuje djetetu da je svijet sigurno mjesto za život, vrijedno povjerenja, mjesto na kojem se može istraživati, učiti i rasti. Naime, kako su djeca silno intuitivna bića, ukoliko postoji nesklad između onoga što im se govori i onoga što vide, više će vjerovati ponašanju nego riječima pa će se i sami početi ponašati na taj način Poput djeteta, i unutarnji roditelj je slojevito biće.
Tri su njegova lica koja valja spomenuti
Njegujući roditelj je univerzalni arhetip majke hraniteljice koji utjelovljuje kvalitete poput razumijevanja, suosjećanja i skrbi. Njegujući roditelj razumije i voli svoje dijete i onda kad je prljavo i ljuto, ne odbacujući ga ni u najtežim okolnostima.
Zadatak je roditelja koji štiti stvoriti svom djetetu sigurno mjesto za život. On uči dijete prepoznavanju i čuvanju svojih granica, prepoznavanju potreba i želja te nalaženju načina za njihovo ostvarenje. Uči ga kako na zdrav način tražiti od drugih ono što treba i odbiti ono što mu ne odgovara.
I, konačno, tu je i kritički roditelj koji dobro zna što možemo i trebamo te koju je cijenu za to potrebno platiti. Kritički roditelj će dijete konfrontirati s njegovom lijenošću i nemarom, lošim postupkom, loše napravljenim zadatkom i sl. te mu pokazati što i kako može učiniti bolje.
Sva ova lica roditelja pojavljuju se u svom pozitivnom i negativnom aspektu. Tako bismo npr. bez pozitivnog njegujućeg i zaštitničkog roditelja bili potpuno sami na svijetu, izgubljeni u moru najrazličitijih potreba i želja s kojima ne bismo znali što učiniti. S druge nam pak strane negativni njegujući i zaštitnički roditelj, u želji da nas sačuva od izazova vanjskog svijeta, pogrešaka i povreda, ne bi dozvolio da odrastemo i postanemo samostalna bića sposobna suočavati sa životnim zadacima i problemima, rješavati ih i učiti iz njih. Dok negativan kritički roditelj posramljuje i razara samopoštovanje, pozitivan je poput mentora koji dijete podučava kako prepoznati i najbolje iskoristiti svoje potencijale. Na svim planovima života.
Svatko od nas posjeduje sve spomenute roditeljske kvalitete (i još mnogo drugih) premda ih mnogi ljudi svjesni. Svatko od nas se može potruditi pronaći ih kako bi se mogao služiti njima i postati sam sebi roditeljem u punom smislu riječi.
˝Mama nije osoba na koju se oslanjaš već osoba koja omogućuje da ti oslanjanje postane nepotrebno.˝
(Dorothy Canfield Fisher)
Kontakt s unutarnjim djetetom možemo uspostaviti na razne načine. Kroz meditaciju, igru, crtanje ili bilo koji drugi oblik aktivnosti kojim se na neko vrijeme odmičemo od racionalnog, logičnog i ulazimo u područje emocionalnog, apstraktnog. Neki autori u tu svrhu preporučuju vođenje pismenog dijaloga desnom i lijevom (odnosno, dominantnom i nedominantnom) rukom, pri čemu bi dominantna ruka predstavljala roditelja ili odraslog a nedominantna dijete. Kroz takve dijaloge se nakon nekog vremena počinju otapati zidovi kojima smo sebe iznutra razdijelili u bezbroj različitih dijelova. Nakon nekog vremena počinju se graditi mostovi između onoga što znamo i onoga što nam je dotad bilo skriveno.
Komunikacija s unutarnjim djetetom ne uspostavlja se preko noći; za to je potrebno mnogo vremena i strpljivosti, povjerenja i ustrajnosti. I iznad svega dobre volje i želje da razumijemo to malo biće u sebi. Pritom valja imati na umu da komplicirana logika odraslih djeci malo znači; nasuprot tome, ona instinktivno razumiju osjećaje, nedoumice i namjere koje se kriju iza riječi, pa i onda kad su upakirani u šarene papire velikih obećanja.
Tako je i s unutarnjim djetetom. Stoga je važno prići mu iskreno. Približavajući se njegovu svijetu jednostavnim riječima i rečenicama koje može razumjeti. Reći mu samo ono što doista mislite i osjećate, upitati ga ono što vas doista zanima. Znati se zadržati na naizgled nevažnim sitnicama i obuzdati svoju radoznalost kada vam ono pokaže da ne želi dalje, da mu je dosta priče ili pak da u tom trenutku nije spremno govoriti o nečemu.
Nakon nekog vremena trebate pokušati ponovno. I još jednom. I još jednom. Sve dok razgovor ne poteče. U protivnom, nećete se mnogo pomaknuti od mrtve točke.
Međutim, kad i ako dijete procijeni da vam može vjerovati, nakon nekog vremena počet će vam se polako otvarati i otkrivati vam svoj svijet. Isprva one ranjive, zapostavljene, ljutite dijelove sebe a potom i one druge – zaigrane, maštovite, duhovne.
Paralelno s napretkom komunikacije s djetetom i uspostavljanjem prisnijeg odnosa s njim, opazit ćete kako se cijeli vaš svijet mijenja u pozitivnom smislu, kako postajete spontaniji i življi a vaši odnosi s drugim ljudima iskreniji i topliji. Sve svjesniji ćete biti sebe i svojih intrinzičnih potreba i želja, sa sve više motiva, snage i ideja kako da ih ostvarite.
Drugim riječima, sve više ćete živjeti u skladu sa sobom i najdubljom istinom svoga bića. Obogaćujući time i sebe i druge.
– Branka Jakelić, psihoterapeutkinja
Branka-jakelic.com
Izvor: Naturala.hr