Uroš Predić

Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Uroš Predić (1857-1953)


UrosPredic.jpg

Uroš Predić (Orlovat, 7. decembar 1857. - Beograd, 11. februar 1953.), jedan od najvećih srpskih slikara realizma, pored Paje Jovanovića.
Rođen je u Orlovatu, a osnovnu školu završio je u Crepaji. Posle Gimnazije (pančevačke realke, koja je kasnije dobila ime po njemu), otišao je na Akademiju u Beč 1876.

Završio je Umetničku akademiju u Beču 1880. godine u klasi profesora Gripenkerla (Christian Grieppenkerl). U toku studija dobio je Gundelovu nagradu - za slikanje uljem po muškom modelu. 1882. radio je u privatnom ateljeu prof. Gripenkerla, a u periodu 1883-1885. bio je asistent Umetničke akademije u Beču. U to vreme po uputstvu prof. Gripenkerla i arhitekte Hanzena izradio je 13 slika mitološke sadržine za friz Parlamenta u Beču. 1885. vraća se u Orlovat i radi seriju slika iz života svojih seljaka. Zatim je 1886-1889. boravio u Beogradu, 1890-1893. u Novom Sadu i u Starom Bečeju. 1894-1909. živi u Orlovatu, a od 1909. do smrti u Beogradu. Svoje slike prvi put izlaže 1888. godine u Beogradu. Imao je veliki broj izložbi u zemlji i inostranstvu. U svom slikarskom opusu najviše je negovao portret i ikonografiju.

Jedan je od osnivača društva Lada 1904. i bio je neprekidno član ovog društva kao i njegov dugogodišnji predsednik. Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 26. januara 1909., a 3. februara 1910. za redovnog člana. Jedan je od osnivača Udruženja likovnih umetnika u Beogradu 1919. godine i prvi njegov predsednik.


Od žanr scena, poznata dela su Vesela braća i Siroče (na majčinom grobu), zatim istorijska dela su Bosansko-hercegovački begunci i Na Studencu. Jedna od najpoznatijih njegovih slika je Kosovka devojka. Uradio je čuvene portrete predsednika Akademije: Sime Lozanića, Stojana Novakovića (1920.), Jovana Žujovića (1921.), Jovana Cvijića (1923.), Đorđe Vajfert (1927.) Slobodana Jovanovića (1930.), Bogdana Gavrilovića (1935.) i Aleksandra Belića (1940.). Zatim portreti Mihaila Petrovića (1943.), Ksenije Atanasijević (1917.), Brane Petronijevića (1911.) itd.

Uroš Predić je oslikao prelepi ikonostas bečejske pravoslavne crkve i ikonostas u kapeli bečejskog veleposednika Bogdana Dunđerskog. Osim toga naslikao je više ikonostas zbog kojih se ocenjuje da je poslednji značajan srpski ikonopisac.

Umro je 1953. u Beogradu, u svojoj 96. godini, kao najstariji srpski slikar. Prema sopstvenoj želji sahranjen je Orlovatu. I u dubokoj starosti bio je pun radne energije i vedrine. Nekoliko meseci pre smrti peo se na stolicu da ređa neke slike u svom ateljeu, pao je i tom prilikom se povredio (polomio nogu), od toga se nikada nije potpuno oporavio i ubrzo je umro.

Njegova najpoznatija slika je "Kosovka djevojka".

"Kosovka djevojka" je jedna do najpoznatijih Predicevih slika zapoceta pred I sjetski rat 1914. godine, a zavrsena 1919. godine. Nastala je prema ikonografskom modelu Ferda Kikeresa iz 1879. godine. Predic se do 1914. bavio ilustrovanjem narodnih pjesama, pa je i prvu verziju ove slike radio za Kolo srpskih sestara radi reprodukovanja na razglednicama u humanitarne svrhe. Drugu verziju slikao je za oleografsku reprodukciju koju je Adam Caklovic uradio u Zagrebu 1920. godine. Misija ove slike bila je patriotska, a to je ostalo vise ilustrovano nego monumentalno djelo. Predic je predstavio bojiste neposredno poslije Kosovske bitke 1389. godine izvukavsi u prvi plan djevojku Kosovku i narodno srednjovijekovno odijelo. Djevojka pruza pomoc ranjenom srpskom junaku pojeci ga vodom iz zlatnog krcaga. Istorijska kompozicija je smjestena u u ljetnji pejzaz, u zoru, kad nebo radja dan, a priroda se budi procvetalim makovima. Staticka kompozicija obiluje detaljima, palim borcima, realistickim prikazima. Besprijekorno izvedena slika je primjer umjetnickog shvatanja koje je ovaj slikar usvojio i njegovao do zavrsetka studija na umjetnickoj akademiji u Becu.
 
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Kosovka devojka

Kosovka_devojka.jpg



Siroče na majčinom grobu

siroce.jpg


Vesela Braća žalosna im majka

vesela_braca.jpg
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Bila sam u Orlovatu u crkvi. Ikonostas je on oslikao, kao svoj dug selu iz koga je potekao. A baš ovo siroče, još kao dete sam videla u Narodnom muzeju, gde je u stalnoj postavci.
Stvarno, jedan od najvećih umetnika koje je Srbija ikada imala.
 

PYC

Član
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
11.506
Remek-delo srpskog slikara "Portret kraljice Natalije"


Na aukciji Predićeva slika nestala 1903.




Izvor: Blic Milena Marjanović | 23. 03. 2011. - 00:02h

Portret kraljice Natalije Obrenović, koji će se u aprilu naći na aukciji u bečkom „Doroteumu”, naslikao je Uroš Predić (1857–1953), jedan od najvećih naših realista, nadaleko čuven kao majstor istorijskih kompozicija. Delo se nalazi u registru Narodnog muzeja u Beogradu u popisu koji je načinio slikar lično. U toj evidenciji Predić napominje da je slika nestala u majskom prevratu 1903, kada su ubijeni kralj Aleksandar i kraljica Draga, a mnoga umetnička dela pokradena iz dvora...
127672_kunatalija3_origh.jpg

Portert je verovatno slikan na beogradskom dvoru ili prema fotografiji kraljice Natalije

Kasnije poznatu Predićevu sliku, kojoj se na više od jednog veka izgubio trag, naručila je kraljica Natalija nakon što je posetila prvu umetnikovu samostalnu izložbu održanu u Građanskoj kasini 1878.
Slika iz 1878. godine


- „Portret kraljice Natalije“ je svedočanstvo Predićevog realizma u slikarstvu i, moram da istaknem, vrhunsko delo. Postoji mala zabuna oko datuma nastanka slike. Naime, Predić je zapisao da je slikana 1878, a „Doroteum”, opisujući je, navodi 1890. godinu. Znajući da je Predić bio veoma pedantan, sklon sam pre da verujem njemu - kaže Petar Petrović, kustos zbirke srpskog slikarstva XVIII i XIX veka u Narodnom muzeju.

Sliku čije su dimenzije 58 x 44 cm, aukcijska kuća „Doroteum” procenjuje na između 200.000 i 300.000 evra, što je po mišljenju našeg kustosa previše jer bi se za tu sumu moglo nabaviti čak 10 drugih slika.

- U sadašnjoj ekonomskoj situaciji u Srbiji nemam iluzije da bi muzej mogao doći u posed Natalijinog portreta. Narodni muzej, nažalost, nema fond za nabavku slika koji bi kustosima omogućavao da munjevito reaguju kad se neko značajno delo naše baštine pojavi na aukciji u svetu - objašnjava Petrović.
 
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
447
Jovan_cvijic.jpg

Portret Jovana Cvijića

urospredicnx6.jpg

Bosansko-hercegovacki begunci

guslar1882ho9.jpg

Guslar
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Država mora da kupi Predićevo remek-delo

U susret aukciji u Beču


Država mora da kupi Predićevo remek-delo

Srbija bi morala da povrati sliku Uroša Predića “Portret kraljice Natalije”, remek-delo od nacionalnog značaja koje će 12. aprila biti ponuđeno na aukciji u bečkom “Doroteumu”. Ako želi da dokaže da briga o značajnim delima naše umetnosti nije samo deklarativna, Vlada Srbije će se potruditi da slika završi u Narodnom muzeju, a ne u rukama nekog kolekcionara.

127672_kunatalija3_f.jpg


"Portret kraljice Natalija" (KLIKNI za uvećanje)


Sreća je da je do ove slike došao kanadski art diler srpskog porekla Zoran Sretenović, koji je delo ponudio Ministarstvu kulture, ali još nije dobio nikakav odgovor. On je ranije Ministarstvu nudio mogućnost organizovanja putujuće izložbe, kako bi publika u Srbiji mogla da vidi sliku, ali je to odbijeno.



U ovom trenutku je manje bitno kako je slika nestala (krađom u Majskom prevratu 1903. ili na neki drugi način), ali je važno delo bude vraćeno u Srbiju. Svaka odgovorna vlada bi to uradila.


U Ministarstvu kažu za “Blic” da još uvek ne mogu ništa da potvrde o mogućnostima pribavljanja Predićevog dela, ali su se oglasili saopštenjem kojim loptu prebacuju na Narodni muzej, od kojeg očekuju informaciju o tome kakav je status slike.

“Na osnovu saznanja da je slika Uroša Predića ‘Portret kraljice Natalije’, koja je iz zgrade Starog dvora nestala posle majskog prevrata 1903. godine, predmet prodaje aukcijske kuće Doroteum iz Beča, Ministarstvo kulture se obratilo Narodnom muzeju u Beogradu, kao ustanovi matičnoj za tu vrstu umetničko-istorijskih dela, radi provere da li se kod njih i dalje čuva spisak predmeta koji su tada nestali iz zgrade Dvora. Ukoliko se ispostavi da su podaci iz registara dovoljni za identifikaciju slike, Ministarstvo kulture će se obratiti Ministarstvu spoljnih poslova kako bi se započela procedura oko njihovog povraćaja”, navodi se u saopštenju Ministarstva.

Ukoliko se potvrdi da je “Portret kraljice Natalije” na spisku predmeta Narodnog muzeja, procedura bi trebalo da bude jasna jer je u tom slučaju prodaja dela zabranjena, a slika mora biti vraćena Srbiji. S druge strane, ako se dokaže da slika nije ukradena, kao što tvrdi njen trenutni vlasnik Zoran Sretenović, onda će biti ponuđena na aukciji. U oba scenarija prioritet je povratak dela u Srbiju.


Cena 300.000 evra

Aukcijska kuća „Doroteum” sliku procenjuje između 200.000 i 300.000 evra, što je, prema proceni Petra Petrovića, kustosa zbirke srpskog slikarstva XVIII i XIX veka u Narodnom muzeju, prevelika cena.
- U sadašnjoj ekonomskoj situaciji nemam iluzije da bi muzej mogao doći u posed Natalijinog portreta - rekao je Petrović.


Blic
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Portret kraljice Natalije povučen sa aukcije u Beču

Slika Uroša Predića nije prodata


Portret kraljice Natalije povučen sa aukcije u Beču

Tanjug


Portret kraljice Natalije Obrenović srpskog slikara Uroša Predića, koji je trebalo da se danas posle podne nađe na aukciji austrijske aukcijske kuće "Doroteum", povučen je pred prodaju.


127672_kunatalija3_f.jpg



Kako je saopšteno pre početka aukcije, vlasnik slike Zoran Sretenović, galerista iz Kanade, povukao je sliku.

Palata "Doroteum", u kojoj je bila aukcija, trebalo je da predstavi delo "jednog od najvažnijih predstavnika jugoslovenskog realizma", Uroša Predića.



Delo je portret kraljice Natalije Obrenović za vreme boravka u Parizu. Predić, koji je učenik Kristijana Gripenkerlsa iz Beča, sliku je napravio 1890. godine.


Haljina kraljice, tepih ispod nje i dekoracija zidova najbolji su dokaz umetničke preciznosti kojom je slikao jedan od kritičara najviše hvaljeni umetnik svog vremena.


Procenjena vrednost ovog dela je prema katalogu od 200.000 do 300.000 evra.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Slika prvo poslata u Carigrad

Sudbina Predićeve slike u pismima kraljice Natalije


Slika prvo poslata u Carigrad


BEOGRAD - Tragajući dalje za putem slike Uroša Predića „Portret kraljice Natalije Obrenović u enterijeru” od Beograda, gde je nastala, preko Carigrada, Rošefora i Londona, do Toronta, gde se danas nalazi u privatnom vlasništvu, s ciljem da utvrdimo kako je pre jednog veka iznesena iz Srbije, „Blic” je došao do vrlo zanimljivih podataka. Ključni se nalazi u jednom od kraljičinih pisama koje smo našli u Arhivi Srpske akademije nauka i umetnosti, u popisu njene zaostavštine (čine je još „Uspomene”, aforizmi, fotografije, sentence). Pismo je još 1996. godine objavljeno (na srpskom) u knjizi koju je priredila Ivana Hadži Popović, beogradska književnica i prevodilac.


136402_kunatalija3_hs.jpg

Uroš Predić, „Portret kraljice Natalije”


U pismu kraljice Natalije prijateljici i dvorskoj dami Ruži Orešković, datiranom 4/17. juna 1994, upućenom iz dvorca „Sašino” u Bijaricu (kojem je naziv dala po sinu od koga je bila silom odvojena), u prevodu s francuskog koji je uradila Ivana Hadži Popović („Pisma kraljice Natalije Obrenović“, izdavač „Narodno pozorište” i „Pismo”, urednik Raša Livada, recenzent Dušan Bataković), doslovce stoji: „Neka Bora (Orešković - prim. nov.) odmah Lotiju pošalje portret adresiran na francusku ambasadu u Carigradu. On ga očekuje s radošću”.

Slika je niz godina bila u vlasništvu Pjera Lotija (1850-1923), francuskog noveliste, čija se zbirka u Rošeforu smatrala jednom od najznačajnijih privatnih kolekcija u Evropi, odakle je 2007. dospela na aukciju u London.


Nakon proterivanja većinu svojih stvari, uključujući i svoje slike, kraljica Natalija skrivala je kod svojih prijateljica u Beogradu. Kod jedne od njih nalazio se i čuveni portret.


Budući da smo na ovaj dragoceni putokaz naišli u knjizi Ivane Hadži Popović, zanimalo nas je kako došla na ideju da prevede Natalijina pisma.


- Slučajno su mi do ruku došli „Memoari kraljice Natalije”, objavljeni krajem 19. veka, nakon razlaza s kraljem Milanom. Knjiga od pedesetak strana govorila je o njenom razvodu koji je tada izazvao veliki politički skandal. Sudbina žene u Srbiji oduvek me je zanimala... Bio je to dugotrajan rad u nekoliko arhiva u Beogradu na dešifrovanju njenog rukopisa, na odabiru pisama i na prevodu - seća se Ivana Hadži Popović i objašnjava nam takođe zašto je kraljica pisala na francuskom:


- Budući da je bila polu-Rumunka, polu-Ruskinja, s kraljem Milanom, dvorskim damama i srpskim političarima, kao i sa sinom, sporazumevala se na francuskom, koji je bio jezik elite tog vremena. Od nekoliko stotina pisama, ja sam napravila izbor koji predstavlja pravu malu antičku dramu u kojoj je Natalija Obrenović glavna junakinja. Poslednjih četrdesetak godina života ona je provela u Francuskoj, proterana posle razvoda iz Srbije. Međutim, njena požrtvovanost i njena ljubav prema Srbiji koliko su potresni, toliko su i istorijska činjenica. Kao i to da je njeno nasilno odvajanje od maloletnog sina Aleksandra uticalo i na sam tok srpske istorije.


Od književnice takođe saznajemo da Natalijini posmrtni ostaci još nisu preneseni u Srbiju iz Francuske uprkos svoj njenoj iskrenoj posvećenosti narodu, čija je vladarka bila od 1875. do 1989. Najzad, i uprkos činjenici da ju je narod nazivao srpskom majkom jer je bila velika dobrotvorka.


Portretisana krišom

Podsećamo: Uroš Predić je „Natalijin portret” potpisao inicijalima U. P. sa godinom 1890. Ne zna se, međutim, kada je počeo da ga slika, ali se zna da je Natalija boravila u Beogradu u više navrata posle razvoda od kralja. Pošto je kralj Milan abdicirao 1889. u korist svog sina, Natalija je neko vreme bila u kućnom pritvoru da bi u junu 1891. bila proterana iz Srbije i sklonila se u Bijaric, odakle je prepiskom s državnim službenicima, mitropolitom i još uvek joj odanim prijateljima pokušavala da reši pitanje kraljevske imovine, čiji je bila jedini naslednik posle ubistva njenog sina kralja Aleksandra i kraljice Drage 29. maja 1903. Iz šturih podataka o Natalijinoj slici dalo bi se pretpostaviti da ju je naš slavni realista i cenjeni portretista radio ćutke i krišom od beogradske čaršije da ne bi imao problema s vlašću.


Život kraljice


  • Kraljica Natalija je umrla 5. ili 8. maja 1941. u Manastiru Sen Deni kraj Pariza

  • Svoj imetak poklonila je Beogradskom univerzitetu, manastirima u Krušedolu i Rakovici
  • BU poseduje tapije o vlasništvu šuma i dva rudnika zlata, ali ne i nasledstvo: oduzeto mu je 1946.
  • Kraljičin lični dnevnik, prema nekim navodima, čuva se u Vatikanu
  • Razočarana u srpsku vlast, 1902. Natalija je prešla u rimokatoličku veru i kasnije se zamonašila
  • Grob srpske kraljice je i danas na 40 kilometara od Pariza, u mestu Lardi

Blic
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Šta kriju pisma Uroša Predića

Šta kriju pisma Uroša Predića


Novosti

Šta kriju Predićeva pisma, čiju je autentičnost nedavno utvrdio pančevački Istorijski arhiv. Pisma prvoj srpskoj vajarki, Vuki Velimirović, puna nežne naklonosti i umetničke podrške

kul-UrosPredic1.jpg


KAKO da odgovorim na vaše ljubazne reči, koje čine savršen utisak iskrenosti i neposrednog izraza najdubljih osećanja koja neodoljivo traže oduška, traže nekoga koga treba da obasipaju svojom toplinom? I taj neko, to sam eto ja! Ja, stari skromni radenik, koji je proveo svoj već dosta dugi vek povučen u sebe, bez ikakvih pretensija na slavu, bogatstvo, moć i sve ostalo, za čim ljudi hrle i streme, ne birajući sredstva.”

Januara davne 1928. godine, tada već priznat i slavljen srpski slikar Uroš Predić ove reči upućuje u Pariz, mladoj vajarki Vuki Velimirović. Ne zna se tačno koliko dugo i intenzivno je trajala korespondencija, ali je nedavno Istorijski arhiv iz Pančeva, od jednog kolekcionara iz Opova, otkupio deset pisama. Kako nam kaže istoričar mr Ivana Spasović, u arhivu su utvrdili da su sva verodostojna i da su iz pera velikana našeg slikarskog realizma.

- Pisma su sa adrese njegovog beogradskog ateljea upućivana od 1924. do 1929. godine na Vukinu parisku adresu - objašnjava nam Ivana Spasojević. - U njima najčešće mladu koleginicu obaveštava o tome šta slika, ali i komentariše fotografije njenih radova. Hrabri je, hvali i upućuje joj savete. Pa joj tako piše: “Istrajte i klonite se modernističkih nastranosti koje ne mogu biti dugoga veka.” Iz njih može da se čita i jedan pokroviteljski odnos, jer ih Predić ponekad potpisuje i sa čika Uroš, a mladu vajarku naziva “delija devojkom”.

Za našu sagovornicu posebna vrednost ove akvizicije je u tome što pisma otkrivaju ličnost Uroša Predića, njegove stavove o umetnosti i životu, pregalaštvu, skromnosti, samoći, ali i svedoče o jednom istančanom literarnom daru.
O Predićevoj sabesednici u ovoj prepisci ne zna se mnogo. Rođena je u Pirotu 1888. godine kao četvrta kći, odnosno šesto od jedanaestoro dece prote Miloša Velimirovića, rodom iz sela Kralje u okolini Andrejevice. Školovala se u Parizu, a izlagala i u Rimu i Madridu. Ostalo je zabeleženo da je pored toga što je bila skulptor i slikar, Vukosava Velimirović bila i likovni kritičar, dečji pisac, pesnik, putopisac, stanovnik mnogih evropskih metropola, prijatelj znamenitih ljudi iz sveta umetnosti, književnosti, politike. Prva srpska vajarka umrla je u dubokoj starosti u Beogradu 1965. godine, a sahranjena je skromno, bez pompe na Novom groblju. Njenu smrt novine čak nisu ni zabeležile.
Njena pisma Prediću nisu sačuvana, ali se iz njegovih odgovora jasno naslućuje da je mlada umetnica gajila veliku naklonost prema slikaru. On je u tome, uspevajući da sačuva prisnost, ipak, nije ohrabrivao: “A Vi učiniste od tog skromnog čiče, koji se skoro sasvim neopaženo gubi u monstruoznoj gužvi čovečanstva, ne dopirući ni do podnožja zaista velikih ljudi - Vi načiniste od njega sebi jedan idol, koga kitite i krasite epitetima i vrlinama, ne onima koje on ima, već onima koje Vi željno u svetu tražite, za kojima čeznete i žudite ovako usamljena i sebi ostavljena u velikom tuđem svetu.”
Prema rečima Ivane Spasović, za Istorijski arhiv u Pančevu Uroš Predić ima poseban značaj. Ne samo zato što je kao dečak iz obližnjeg Orlovata tu završio gimnaziju, potom i kao slavni umetnik oslikao Preobraženjsku i Velikogospojinsku crkvu u Perlezu, već je bio i lični prijatelj osnivača ovog arhiva, istaknutog istoričara Mihovila Tomandla.
U izdanju ove kuće nedavno su se pojavili i “Moji susreti sa Urošem Predićem”, u kojima Tomandl ostavlja trag o jednom lepom prijateljstvu. A upravo je osnivač pančevačkog arhiva bio taj koji je Predića pred kraj života ubedio da sačini pisani inventar svojih dela, 1949. godine. Na tom spisku pobrojano je 1.658 slika. Pod rednim brojem 325 je, podseća Ivana Spasović, i portret Vuke Velimirović. Uz njega je zapisano da je ostao kod autora, a ne zna se gde se on danas čuva.

DOSTOJANSTVEN

- PREDIĆ je bio vrlo obrazovan čovek, pa se stoga s njim moglo upustiti u svaki razgovor - zapisao je Mihovil Tomandl, osnivač pančevačkog arhiva. - Svoje misli iznosio je jednostavno i jasno s tihim izgovorom kojim je bio od prirode nadaren. Govorio je lagano i vrlo dobro vladao svojim maternjim jezikom. Pri mojim susretima s Predićem jako i impresivno delovalo je na mene njegovo dostojanstveno držanje i fino ophođenje, a isto tako onaj blag i topao pogled njegovih očiju iz kojih je izbijala sva lepota njegove duše i dobrota njegovog srca.

BLAZIRANI FRANCUZI U pismima Predić daje profesionalnu podršku Vuki, ali je hrabri i u njenim emotivnim krizama: “Tada nisam ni mogao da pomislim, da je blaziranost Francuza tolika, da već prelazi u perverznost, i da je baš zato izabrala čednost jedne čestite duše, da u njoj nađe novih nadražaja za svoja otupela čula. Sa užasom nagađam, šta je on od Vas, dična Srpkinjo, mogao sve zahtevati, mada ni sam ne znam šta bi to moglo biti, jer sam proveo svoj život u radu i samoći, daleko od tih krugova gde se ‘živi’.”
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Uroš Predić: Od Banata do Beča

Uroš Predić: Od Banata do Beča

Deo drugi: Šest decenija od smrti Uroša Predića, askete za štafelajem. Crtačkom preciznošću prikazao je kal kojim gacaju "Vesela braća"

1.jpg

NAJMLAĐI sin sveštenika Petra Predića iz Orlovata rano je pokazao sklonost ka umetnosti. Porodica ga je podržala, iako je u to doba srednja klasa sumnjičavo "vrtela glavom" ukoliko bi neko hteo da se posveti tom poslu. Uostalom Urošev otac je i sam bio poklonik umetnosti: kao mladić je pešice išao iz Bratislave u Beč samo da bi video Belveder, ili slušao operu. Stoga ne čudi što su sačuvani Uroševi crteži iz ranog detinjstva - danas izloženi u "Predićevoj sobi" u zrenjaninskom Narodnom muzeju!

Prilikom jedne od poseta rodnom mestu, u svojoj 87. godini, Uroš Predić, zapisaće i ovo: "Živeo sam svojih 15 najboljih godina u Orlovatu (1894-1909) i nikad nisam opazio to što mi je danas tako jasno pred očima, a to je da su ulice banatskih sela skroz usrane" i "oprosti mi ružnu reč", ali "tim putevima već 200 i više godina idu konji, volovi, krave, teoci, ovce, svinje, guske i patke, i sve to pogani..."
Zahvaljujući tom zapisu, shvatamo kako je Predić mogao crtačkom preciznošću prikazati kal kojim gacaju "Vesela braća - žalosna im majka". Slika nastala kao moralistička pridika 1887, kao kritika "raspusnog" života, pijančenja i badavisanja - delo je koje Prediću široko otvara vrata popularnosti. Najpre je reprodukovana u kalendaru "Orao", a zahvaljujući velikom interesovanju, štampane su godinu dana kasnije i oleografske reprodukcije koje su se potom uselile u skoro svaki građanski, pa i seoski dom.
Predić je u svom dnevniku, koji se čuva u Zrenjaninu, zapisao da nije uspeo u svom moralističkom poduhvatu:
"Navraćam jedne nedelje do orlovatskog krčmara... oko stola slegao se grdan muški rod. Navalili se nad nešto, gledaju i, oči su im se ucaklile, a usta su im se razvukla od uva do uva. Priđem da vidim, kad ono reprodukcija vesele braće odštampana u čuvenom vojvođanskom kalendaru. Seljaci oduševljeni, klikću od radosti, izopijali se gore no što sam ih ikad video".

2.jpg

Posle osnovne, a potom i nemačke škole u Crepaji - koju pohađa zajedno sa Mihajlom Pupinom - odlazi u pančevačku realku. Kao vrlo darovit, dobio je stipendiju Matice srpske i 1876. otišao na Bečku slikarsku akademiju. U Beču dobija prve nagrade i porudžbine. Međutim, najproduktivniji je bio kao "ikonopisac" oslikavajući ikonostase mnogih crkava. Ali, za široku publiku sem "Vesele braće", ostaje poznat i priznat po svojoj najpopularnijoj, danas bismo mogli reći i kultnoj slici "Kosovka devojka". U zrenjaninskom Narodnom muzeju posetilac neće naći Predićeva remek-dela, ali će portreti njegovog prijatelja, poznatog srpskog slikara Stevana Aleksića i Stefanije Aleksić otkriti sasvim drugačijeg Predića. Bezmalo spontanog, prisnog, impresionistu (?) - sasvim drugačijeg od Predića slikara reprezentativnih portreta, pogotvo ikonostasa.
Nekoliko izložbenih sala dalje: Predićeva soba. Skromno aranžirana vapi za novom postavkom. Ali, tu je i jedna omanja, ali sasvim čudna - simbolična slika: "Vizija u oblacima"!
O toj slici umetnik u svom testamentu svedoči: "Komponovao sam je 1878, posle austrijske okupacije Bosne, kad je političko nebo Evrope bilo natmureno.". Pa iako je svaku zaostalu sliku, crtež, skicu, kao prava "cepidlaka", u testamentu namenio poimence svakom rođaku, o sudbini ove je zapisao: "To je pitanje ne samo porodično nego možda i javno, opšteg interesa." O njenoj sudbini "moglo bi korisno poslužiti i mišljenje stručno spremnih, dobronamernih lica...".

LjUBAV

Miodrag Jovanović, autor monografije o Urošu Prediću piše:
"Za Orlovat ga je vezivalo, kako je govorio, najlepših petnaest godina života. Posvetio ih je negovanju ostarele majke. Ispunjavanje čovečanskih dužnosti, pisao je, davalo mu je naknadu za napuštanje svih mladalačkih ambicija. A tu, u Orlovatu, zakopan je još jedan neostvaren san. Kanda jedini put sa ozbiljnim lirskim uzbuđenjem trebalo je da se oženi Anom, ćerkom oficira strogih nazora, koji nije dopustio brak sa čovekom starijim šesnaest godina.

ŠKOLOVANjE

BEČKU Umetničku akademiju završava 1880. godine u klasi profesora Kristijana Gripenkerla. U toku studija dobio je Gundelovu nagradu - za slikanje uljem po muškom modelu. Potom 1882. radi u privatnom ateljeu svog profesora, a u periodu 1883-1885. bio je i asistent Umetničke akademije u Beču. Po uputstvu Gripenkerla i arhitekte Hanzena u to vreme izradio je 13 slika mitološke sadržine za friz Parlamenta u Beču. Sjajno započetu, kako bi danas rekli međunarodnu karijeru, Predić "sklon samozatajnoj melanholiji" (kako je ocenio akademik Dejan Medaković) napušta i 1885. vraća se u Orlovat. Tu radi seriju slika iz života seljaka. Slikarski posao ga zatim vodi u Beograd, pa u Novi Sad, u Stari Bečej, Orlovat... Od 1909. do smrti živi i radi u Beogradu.

Izvor: Večernje novosti
 
Natrag
Top