Uroš Knežević

Učlanjen(a)
19.12.2009
Poruka
4.642
Uroš Knežević

Uros_Knezevic,_Cincar-Janko.jpg


Uroš Knežević (Sremski Karlovci 2. januar 1811. - Beograd 21. oktobar 1876.) pripada onoj plejadi srpskih slikara koji su postavili temelj slikarstvu u Srbiji.

Njegova ličnost i njegovo delo tesno su povezani sa kulturnom istorijom Srbije u XIX veku. U evoluciji kroz koju je prolazilo novo srpsko društvo umetnost je imala svoju ulogu, u početku neznatnu a posle sve veću. Uroš Knežević je bio jedan od retkih slikara iz Austrougarske koji su ostali u Srbiji. On je time u neku ruku vezao svoju ličnu sudbinu za sudbinu nove srpske države. Da Srbija u to vreme nije bila pogodan teren za umetnost i umetnike vidi se po tome što se mali broj slikara u njoj zadržao. I sam Knežević imao je teških dana. Pa ipak on se navikao na tu novu sredinu, snašao se u njoj i zavoleo je. Od 1834 on je pratio razvoj srbijanskog građanskog društva sa kojim se pri kraju i identifikovao. Zbog toga on zauzima zasebno mesto među slikarima toga vremena.

Iako je Knežević proveo u Srbiji skoro ceo svoj život, ipak su podaci o njemu veoma šturi. Mi smo nedavno pronašli neke pojedinosti o njegovom prvom boravku u Srbiji, ali o poslednjim godinama ne zna se skoro ništa.

Knežević se rodio u Sremskim Karlovcima 2. januara 1811. godine. Otac mu se zvao Teodor, a mati Julijana. Oboje su bili stanovnici karlovački. O njegovoj mladosti ima nešto podataka. On sam ovako govori o svome školovanju: „Ja sam se toj krasnoj umetnosti (crtanju) još iz detinjstva mog posvetio i neprestano je do danas (1849) za pune 22 godine, koje praktično koje teorično, upražnjavao i to: u gimnaziji karlovačkoj, kao mestu moga rođenja, učio sam se u školi risovanja četiri cele godine. Gospodin birgermajstor karlovački Arutinović, čovek u risovanju vešt iz čiste sklonosti toj krasnoj umetnosti, izvoleo me čitavu godinu dana risovanju učiti. Toliko je volje i sklonosti prema toj krasnoj umetnosti jošte onda u meni primječavao." Godine 1825 Knežević je kao učenik IV razreda gimnazije pohađao crtačku školu, koju je pri gimnaziji osnovao mitropolit Stratimirović uz saradnju slikara Arse Teodorovića. U Patrijaršiskoj arhivi sačuvan je i jedan crtež Kneževićev iz tog vremena.

Knežević ovako kaže o svome udelu u obnovi slikarstva u Srbiji: „U Srbiju pređem julija meseca 1834, i bio sam tako srećan da sam prvi bio koji sam narod srpski sa vkusom izobražavanja upoznao i omilio gdi sam do 1844 obilatu praktiku imao." Knežević nije bio prvi slikar koji je prešao u Srbiju, ali od svih onih koji su dotle bili prešli on se u njoj najduže zadržao. 27 jula 1837 godine molio je kneza Miloša za pomoć za vreme od tri godine koliko je nameravao da provede u Akademiji umetnosti u Beču. Nije poznat odgovor kneza Miloša, ali po tome što je Knežević i dalje ostao u Kragujevcu može se pretpostaviti da mu je molba bila odbijena. U to vreme on je bio veoma zaposlen. O tome svedoče portreti Ninića (1834), Jakova Živanovića (1836), Jovana Obrenovića (1836), Milete Radojkovića (1837), Stefana Stefanovića-Tenke (1837), Dimitrija Davidovića (1837), kao i dva portreta kneza Miloša o kojima Knežević govori u svojoj molbi. Broj portreta iz toga vremena nesumnjivo je mnogo veći, ali honorar ni iz daleka nije bio dovoljan za ostvarenje Kneževićevih planova za put u Beč. Taj honorar često nije bio ni isplaćen. Godine 1838 on se ponovo obratio knezu Milošu za „rukopomoć", no ni ta molba nije uvažena. Kneževićev položaj u tadašnjem srbijanskom društvu lepo se vidi iz jednog pisma Timoteja Kneževića, načelnika kneževske kancelarije, koji preporučuje Kneževića Jovanu Zdravkoviću, knjaževskom tatarinu, i veli za njega „moler (skitnica)", a malo dalje: „Nemojte molera Kneževićem zvati da mi prezime ne osramoti." To je valjda dalo povoda Jovanu Zdravkoviću, tatarinu, da mu ne isplati ugovorenu cenu za dva portreta (trinaest aršina cica i podvoz do Beograda ili Smedereva — ili 7 talira). Razočaran, Knežević je iz Kragujevca otputovao u Beograd krajem 1838 ili početkom 1839 godine, ali ni tamo nije bio bolje sreće. Na njegovo traženje (1840) da mu se isplati 43 dukata za poslove izrađene knezu Milošu, odgovoreno mu je da se obrati „onomu koji mu je iste naručivao". 1842 godine podneo je molbu sledeće sadržine knjaževskoj kancelariji: „Uroš Knežević . . . navodeći kako je za Apelacioni sud Kneževine Srbije grb izradio, i da je otličja radi nužno da se za sva nadležateljstva Srbije takovi grbovi izrade, moli knjaza da se isti njemu na isposlovaije dadu, koje bi na veliku pomoć k okončeniju akademičeskih nauka, čega radi u Beč ići namerava, služilo." Ali ni ovaj njegov predlog nije primljen.

Cincar Janko Popović, naslikao Uroš Knežević

Tek 1844 ispunila mu se želja koju je gajio deset godina. Evo šta o tome kaže sam Knežević: „Potpomognut poslom, koji sam (posao) za crkvu beogradsku i to celivajuće ikone radio, gore navedene godine odem u Beč, gdi sam se u Carskoj akademiji do 1847 bavio, i toliko sam srećan bio, da se moj posao česti: u Kunstauštelungu bečkom 1846 izložen biti, udostojio." Zanimljivo je da u arhivi bečke Slikarske akademije nije nađeno i Kneževićevo ime. O Kneževićevom: boravku u Beču ne znamo mnogo. Kukuljević-Sakcinski veli da je 1846 slikao portrete Vuka Karadžića, njegove žene i ćerke, a Medaković spominje i jedan portret Njegoša.

Majdanpečka crkva, podignuta 1856. godine prema planu Uroša Kneževića

Malo je poznatio da je Uroš Knežević izradio plan za crkvu u Majdanpeku, koja je utemeljena 1856. godine, a osveštana najverovatnije 1859. Na ovu činjenicu prvi je skrenuo pažnju poznati geolog i istoričar rudarstva dr Vasilije Simić, u svom delu „Izgradnja i naseljavanje Majdanpeka 1849-1857. godine, koju je izdao Muzej rudarstva i metalurije Bor 1982. godine. Istražujući dalje ovaj detalj, majdanpečki etnolog i likovni pedagog, Paun Es Durlić je u broju 1 “MARTIRA“, svitka za kulturnu baštinu opštine Majdanpek, koji je izašao u Majdanpeku 1997. godine, izneo sledeću pretpostavku.

Uroš Knežević se po povratku u Beograd, oktobra 1847. godine vrlo brzo nametnuo kao slikar portretista, i njegov uspon traje do pada kneza Aleksandra Karađorđevića. U to vreme, ističu istoričari umetnosti, bio je na polju portreta prvi slikar u Srbiji. Zbog toga ga knez Aleksandar angažuje da za potrebe dvora izradi seriju portreta velikana sprske istorije, upravo u vreme kada ministar finansija Paun Janković vodi intenzivnu akciju na podizanju crkve u Majdanpeku.

Kako je moglo doći do toga da jedan poznati slikar-portretista bude angažovan za izradu projekta majdanpečke crkve? U nedostatku savremenih izvora, zasad, moramo se baviti pretpostavkama. Prvi se nagoveštaji daju naslutiti iz okolnosti da su se biografije slikara Kneževića i knjaza Aleksandra istorijski ukrstili upravo u tom periodu. Iz studija Pavla Vasića o Urošu Kneževiću, primećujemo da su oni u jedno vreme bili veoma bliski, čak toliko da je neko pisao kako je Knežević "knjaževsko serbski dvorski slikar" koji "živi u Beogradu na dvoru srbskoga knjaza gde je načinio više dobrih obrazah i podoba knjaza Aleksandra i knjaginje". Bez obzira da li je živeo ili ne na samom dvoru, u vremenu u 1854/55. knjaz i slikar bili su u tesnoj vezi zbog toga što je slikaru bio "poveren... posao koji je zamislio knjaz Aleksandar: galerija portreta vođa ustanka i srpskih vladara Karađorđrvića i Obrenovića". Vasić ocenjuje da je "ta zamisao za ono vreme bila grandiozna i niko drugi osim Kneževića... nije za to bio pogodniji".

Upravo u vreme kada se pokreće pitanje majdanpečke crkve, Knežević intenzivno radi na naručenim slikama. Do 1855. godine već je bio naslikao 16 portreta. Ali to ne bi bilo presudno, po našem mišljenju, da u susret ovome predmetu nije išla stalna a neutažena želja samoga Kneževića da dobija neki angažman u crkvenom slikarstvu. Pojavila se fotografska dagerotipija i Knežević je pre nego drugi mogao da nasluti kakve će pogubne posledice po slikare portretiste imati ova tehnička novotarija. Materijalnu sigurnost nudilo mu je samo crkveno slikarstvo, jer su se u oslobođenoj Srbiji crkve gradile na sve strane. Ali Knežević nije bio u tom "fahu". Tih i blagorodan čovek, dostojanstvenog i vazda odmerenog ponašanja i "bezporočan u moralnom povedeniju" nije umeo da se snalazi u "neumetničkim" okolnostima, pa ga je nadirući konkurencija uvek prestizala u borbi za naklonost kod crkvenih mecena.

Možemo, dakle, zamisliti kako knjaz - u nekoj od čestih poseta ateljeu - započinje razgovor o majdanpečkoj crkvi i kako se slikar usrdno preporučuje za taj posao. Nakon niza poraza u pokušaju da se domogne crkvenog slikarstva, iznenada mu se ukazuje prilika da projektuje hram a o tome može da pregovara direktno, bez posrednika oličenih u potkupljivim komisijama, i bez konkurenata spremnih na razna zamešateljstva.

Knežević je dobro poznavao evropski svet, jer je akademiju završio u Beču, a knjaz odlično prilike u Majdanpeku, naročito njegovu ogrmnu zavisnost od stručnjaka iz katoličkih zamalja. Iz tih okolnosti. mislimo, nastaje opredeljenje za neobičan arhitektonski stil u kome se, na originalan način pravoslavni kanoni odevaju u dekorativnu formu evropske arhitekture XVIII i XIX veka. Bondručni sistem gradnje sa opekom između drvene konstrukcije, pri kojoj drveni skelet ostaje vidljiv na fasadi i stvara ritam vertikala, horizontala i ukrštenih dijagonala - nametnuo se sam po sebi. Za ovaj - odnekud nazvani "švajcarski stil" - imalo je tada, u Majdanpeku, puno opravdanih razloga.

Decembra 2009. javnosti je prvi put predstavljena slika „Portret Smiljane Milosavljević“ koja se nalazi u privatnom vlasništvu.
 
Natrag
Top