U kojoj meri nas libido vodi u životu?

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
U kojoj meri nas libido vodi u životu?


Izvor: Intelligent Life utorak 26.07.2011

Istraživanja pokazuju da naočigled trivijalne stvari značajno utiču na način na koji ćemo doneti neku odluku. Bill Ridgers se bavi ovim pitanjem

4725278874e2e6a58693cd853758279_orig.jpg


Pred vama je važna odluka. Recimo, morate da prodate stan ili da pronađete novi posao. Šta će vam, od navedenog, pomoći da donesete pravu odluku: seksualno uzbuđenje ili (pre)puna bešika? U svakom slučaju, najverovatnije tome neće prethoditi racionalno, analitično razmišljanje.

Psiholozi dugo izučavaju uticaj ovih sporednih faktora na proces donošenja odluka.

Puna bešika najviše pomaže u donošenju racionalnih, trajnih odluka – rezultat je studije koju je uradila profesorka Mirjam Tuk sa Twente univerziteta u Holandiji. U jednom ekspermentu Tukova je testirala dve grupe ispitanika. Prvoj grupi rečeno je da popije pet čaša vode, a drugoj da uzme pet gutljaja. Posle četrdeset minuta svim ispitanicima testirane su sposobnosti donošenja odluka.

Profesorka je zaključila da je grupa koja je pri kraju testa stiskala noge (zbog očigledne muke!) pokazala bolju samokontrolu i suzdržavanje prilikom pronalaženja boljih rešenja. Ako je to istina, zanimljiva su saznanja profesorke Turk jer dovode u pitanje postavljenu psihološku teoriju pod nazivom “deplecija ega”, po kojoj je ljudima svojstven određeni kapacitet samokontrole.

Svaki put kada sebi nešto uskratimo – bilo da se radi o odlasku u toalet ili izboru slate za ručak umesto roštilja koji smo želeli – mi trošimo sopstvene rezerve.

Ovu teoriju o smanjenju ega razvio je Roy Baumeister, psiholog sa državnog univerziteta na Floridi. U praktičnom smislu, kaže on, to znači da ne smete unapred trošiti rezerve samokontrole ukoliko vam predstoji donošenje važne odluke.

Ove rezerve, tvrdi profesor, mogu da budu utrošene na brojne načine: “To se dešava čak i kada pokušavate da budete zainteresovani na dosadnom sastanku, da se smejete šefovim šalama koje nisu smešne ili da se obuzdavate da u besu ne biste rekli nešto neprijatno svojoj supruzi.”

Baumeister tvrdi da sposobnost donošenja odluka treba da se posmatra kao nešto što je slično mišiću koji može da se istroši preteranom upotrebom. Nekim ljudima ovaj efekat može da promeni život.

Nedavno urađena studija izraelskih naučnika pokazuje da su sudije sklonije donošenju oslobađajuće presude ukoliko su pojele obrok neposredno pre ovog čina, nego na kraju radnog vremena. U početku su naučnici mislili da pad nivoa šećera u krvi izaziva u sudijama mrzovolju, međutim, na kraju su ipak zaključili da donošenje veoma važnih odluka deluje iscrpljujuće.

Dakle, ukoliko se suđenja otegnu, sudije su najčešće birale lakšu opciju – u ovom slučaju vraćanje zatvorenika u zatvor. Takođe, ljudi na iznenađujuće načine reaguju na svoje fizičko okruženje.

Josh Ackerman, profesor psihologije na Tehnološkom institutu u Masačusetsu, kaže da odluku može da odredi nešto sasvim trivijalno kao što je predmet koji u tom trenutku dodirujemo. Njegova istraživanja pokazuju da naš izbor zavisi od toga da li u ruci držimo nešto lagano ili teško.

Ackerman je izveo eksperiment u kojem su ispitanici vodili izmišljeni razgovor sa potencijalnim „kandidatom“ igrajući ulogu poslodavca. Ponekad su držali u ruci težak notes, a ponekad lagan. U prvom slučaju “poslodavac” je video “kandidata” kao ozbiljnog i kvalitetnog radnika dok ga je u drugom doživljavao kao neozbiljnog. Izgleda da naš mozak bukvalno tumači većinu ovakvih fizičkih „metafora“.

U drugim studijama otkriveno je da sedenje na tvrdoj stolici tokom pregovora o ceni automobila koji želite da kupite – razgovor čini čvrstim” i “neudobnim”. S druge strane, ako nekoga dočekate sa šoljom tople kafe u ruci, bićete mnogo srdačniji prema toj osobi nego da vam je u ruci čaša hladnog pića.

Ackerman veruje da je razlog tome čulo dodira koje se po rođenju prvo razvija: “Ljudi uče na koji način da donose odluke o svetu na osnovu razumevanja prehodnih iskustava, a to se pre svega odnosi na poimanje fizičkog sveta.” Razvoj apstraktnog razmišljanja kasnije dolazi na red.

Sledeća teorija u vezi sa sposobnošću donošenja odluka zasniva se na nedostatku sna. Profesor Michael Chee, neurolog s državnog univerziteta u Singapuru, kaže da većina nas zna da nije preporučljivo donošenje važnih odluka ukoliko smo umorni i nenaspavani jer umor „guši“ intuiciju.

Chee kaže da je preveliki oprez zapravo oblik kompenzacije. Ipak, istina je, po mišljenju ovog stručnjaka, da nedostatak sna izaziva previše optimističan stav prilikom donošenja odluka. Rezultati njegovih istraživanja odnose se na ljude koji donose najvažnije životne odluke. Profesor tvrdi da ima pouzdane dokaze o tome da hirurzi na kraju duge smene mogu da postanu neracionalni pa preduzimaju riskantne zahvate, uvereni da su otkrili najbolju prečicu do rešenja. (Ovaj efekat odavno je poznat vlasnicima kazina u Los Anđelesu. To je takođe jedan od razloga zbog kojeg preduzimaju sve mere da zadrže igrače za stolovima do jutra – odsustvo prozora i satova na zidovima, kao i ubacivanje kiseonika u sale za kockanje.)

Vratimo se na početu dilemu sadržanu u pitanju s početka teksta. Dakle, seksualno uzbuđenje ne pomaže u donošenju odluka. Studije pokazuju da seksualno uzbuđenje uzrokuje impulsivnost (kao što smo i mislili!). Međutim, iznenađuje to što mi značajano zanemarujemo i potcenjujemo ovaj efekat.

Kada je Dan Ariely, profesor na Duke univerzitetu u SAD i autor knjige “Predvidljivo iracionalno”, eksperimentisao na svojim mlađim studentima, otkrio je da niko od njih ne shvata u kojoj ih meri libido vodi u životu. Razlog je, veruje Ariely, to što imamo ograničen emotivno-spoznajni kapacitet koji trošimo tokom života: ako povećamo emotivni, automatski smanjujemo spoznajni.

Znači, Robin Williams (američka književnica i profesor, a ne poznati glumac!) verovatno je s psihološke tačke gledišta bila u pravu kada je rekla: “Bog je muškarcima dao penis i mozak ali, nažalost, ne i dovoljno krvi da oba rade istovremeno.”

Ali, ako spoljašnji faktori toliko utiču na sve naše odluke, moramo da se zapitamo: “U kojoj smo meri mi odgovorni za njih?” Profesor Ackerman veruje da odgovor glasi – vrlo malo.

“Svi ti suptilni uticaji sugerišu nam da zapravo nismo svesni većine motiva sopstvenog ponašanja. Ljudi su veoma vešti u pravdanju svog ponašanja.”

A to ne mora da bude loše! Kada sledeći put za ručak poželite roštilj umesto salate, slobodno ustvrdite da je to jače od vas. Naravno, osim ako vam se baš u tom trenutku očajnički ide u toalet.
 
Član
Učlanjen(a)
24.09.2010
Poruka
544
Zapravo je to Robin W. glumac rekao:

Robin Williams quotes
 
Poslednja izmena od urednika:
Član
Učlanjen(a)
29.06.2010
Poruka
2.014
Pročitala sam tekst, na preskoke naravno, ali mi se čini jako glup i neozbiljan, još kada je od američkih " naučika " takav mora i da bude. Ono sa bešikom je najžešće. Kada mi se piša , ništa me drugo ne interesuje, ni stan ni posao, nego da se ne upišam u gaće. Koja glupost i koji žalostan pokušaj da se neke biološke potrebe povežu sa razmišljanjem. Da sam bila među potencijalno upišanim ispitanicima, napustila bih testiranje bez razmišljanja o zadatom testu.
 

PYC

Član
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
11.506
Taman sam htio da se bez rezerve složim sa mišljenjem Besherat a onda me nešto nagnalo da ponovo pročitam tekst. I dobro je da sam ga pročitao dvaput, jer da nisam, upao bih u zamku u koju nebrojeno često upadaju nabijeđeni predstavnici "kvazi-intelektualne elite", sociološke grupe tako brojne na ovim našim balkanskim meridijanima, kada se osjećaju pozvanim da komentarišu događaje, stanja ili zbivanja o kojima su spoznajno tek blago "zagrebali" površinu ili što je još češći slučaj... o kojima pojma nemaju.

Koliko sam shvatio ovde je riječ o jednom novom istraživanju (Puna bešika) Holanđanke Mirjam Tuk. Naravno da je najprirodnija reakcija svakog pojedinca, ukoliko ima punu bešiku, da gleda kako će što brže da se isprazni, to jednostavno nije sporno niti je ovo istraživanje takvu reakciju dovodilo u pitanje. Cilj navedene profesorice je bio da uslovi provođenja testa što realnije odslikaju pojedine realne situacije u našem životnom okruženju. Ispitanici, ukoliko sam dobro shvatio, nisu smjeli da idu u wc prije nego što riješe test. U takvim situacijama sam se stvarno nalazio u životu i to ne baš mali broj puta.

Sjećam se situacije u osmom razredu kada sam bio prozvan da odgovaram nasumičnim otvaranjem dnevnika baš u času kada sam mislio da podignem dva prsta i zamolim da idem u wc. Nastavnik čita moje ime i meni ne preostaje ništa drugo nego da pune bešike izađem pred geografsku kartu i odgovaram. Sjećam se i sedmomjesečne obuke u Školi rezervnih oficira u Bileći, uzbuna u pola pet ujutro kada i grogiran od sna i pune bešike moraš odraditi mnogo radnji i za sedam minuta biti pod punom ratnom opremom na pisti zajedno sa još petsto ljudi i u mrklom mraku. Nema vremena za wc. Bilo je i drugih sličnih situacija za tih sedam mjeseci obuke i lomatanja po hercegovačkom kamenju. Lično nisam primjetio da puna bešika u takvim situacijama utiče bolje ali ni gore na donošenje odluka. Ili se ne sjećam, davno je bilo.

Žena je provela neko istraživanje za koje ja nemam dovoljno elemenata ni argumenata da bih ga odbacio ili usvojio kao relevantno.

Teorija koju je predstavio profesor Michael Chee, o sposobnosti donošenja odluka u uslovima nadostatka sna mi se čini bliskom i mogao bih se složiti s njom. pa i sama praksa koju navodi profesor Chee, o uslovima koji se podešavaju u kockarnicama, govori da se ovom problematikom odavno neko pozabavio i donio valjane zaključke.

Sa zaključkom koji je iznio Dan Ariely, da libido ima značaj kod donošenja odluka i uopšte u našim životima kojeg počesto nismo ni svjesni se slažem, to jeste tako. Ali mi je njegov zaključak kako "imamo ograničen emotivno-spoznajni kapacitet koji trošimo tokom života: ako povećamo emotivni, automatski smanjujemo spoznajni", daleko od pameti i s njim se ne slažem. Ne vidim da su emotivni i spoznajni kapacitet u takvoj korelaciji. Možda griješim.
 
Član
Učlanjen(a)
29.06.2010
Poruka
2.014
Kada je Dan Ariely, profesor na Duke univerzitetu u SAD i autor knjige “Predvidljivo iracionalno”, eksperimentisao na svojim mlađim studentima, otkrio je da niko od njih ne shvata u kojoj ih meri libido vodi u životu. Razlog je, veruje Ariely, to što imamo ograničen emotivno-spoznajni kapacitet koji trošimo tokom života: ako povećamo emotivni, automatski smanjujemo spoznajni.


Po meni ovo uopšte nije tačno.


Ali, ako spoljašnji faktori toliko utiču na sve naše odluke, moramo da se zapitamo: “U kojoj smo meri mi odgovorni za njih?” Profesor Ackerman veruje da odgovor glasi – vrlo malo.

I ovo je jako smjelo i neozbiljno izrečeno. Može biti čak i vrlo opasno, jer živimo pod velikim pritiskom spoljašnjih faktora, i ako bi se ufatili ove njegove rečenice, mogli bi sebi mnogo da odriješimo ruke.


 
Učlanjen(a)
10.10.2011
Poruka
89
Bog muškarcima nije dao Penis jer bi to značilo da drugoj strani nije. Ali je na žalost obrnuto. Jer je samo jedno moguće. Dao je Libido potpuno isti i Ženi jer se često događa da u odnosu upravo ona pobijedi. Dakle libido je masa koja ne mari za spol iako se upravo putem toga Oslobađa Psiho kinetike opet svojstvene muškom spolu ali samo ako dolazi do trenja na obrnutom organu za razmnoživanje. Te se libido jadan vazda mora isponova dokazivati da nije jedini krivac za toliku nastanjenost na obije hemisvere, iako u istom vremenu ne uspijeva nahraniti sva gladna usta ali ipak ne odustaje već uporno želi preći svaku opštu granicu.
 
Natrag
Top