Tomas Transtremer

LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Tomas Transtremer dobitnik Nobela za književnost



Usamljeni poeta sa severa



Blic



Švedski pesnik Tomas Transtremer ovogodišnji je dobitnik Nobelove nagrade za književnost, saopštio je juče u Stokholmu Nobelov komitet. U obrazloženju Nobelovog komitata se navodi da je Transtremeru nagrada pripala zbog toga što nam je „kompaktnim, bistrim prizorima podario novi pristup stvarnosti”.

181573_kutomas-foto-reuter_f.jpg


Napisao 17 “tanušnih zbirki” maestralne poezije: Tomas Transtremer u svom domu u Stokholmu

Tomas Transtremer je rođen 15. aprila 1931. godine u Stokholmu, a diplomirao je 1956. psihologiju na Univerzitetu u rodnom gradu. Počeo je da piše sa 13 godina, a prvu zbirku pesama “17 dikter” (17 pesama) objavio je 1954. Radio je i kao psiholog u Institutu u Stokholmu.

Ovaj poeta, dobitnik tridesetak mahom međunarodnih nagrada, boravio je i u Srbiji, a njegovu poeziju na srpski prevodio je Moma Dimić koji je i pisao o njemu. Zabeležio je da je Transtremer za pet decenija bavljenja poezijom objavio blizu 200 pesama, “jedanaest tanušnih zbirki” maestralne poezije.

Moma Dimić je napisao da delo Tomasa Transtremera podseća na čudesan, veliki ploveći arhipelag u kome peva: ”o samoćama čoveka sa severa (i čoveka odasvud), o ljudskim neprestanim rvanjima s vremenom, istorijom i zaboravom, o čežnji za susretima, daljinama i putovanjima, o pogledu čovekovom što prožima tamu i zastaje, ali samo na časak, pred krupnim preprekama. Poezija je ovo ne ni urbana ni ruralna, već u svakom svom segmentu sve to, što znači univerzalna, pisana za svakog ko će umeti dugo da nastavi njeno čitanje, u sebi”.


Transtremer se već više od pedeset godina bavi poezijom. Za to vreme objavio je “jedanaest tanušnih pesničkih zbirki (pokazujući i po tome da je isključivo pesnik), kao i tek nekoliko desetina stranica memoarske proze. S tako po obimu neznatnom produktivnošću mogao bi da se meri jedino još s francuskim filozofom (rumunskog porekla) Emilom Sioranom”, napisao je Dimić.

Najnoviji književni nobelovac bivao je i na ovim prostorima. Kao mlad pesnik sredinom pedesetih godina u sopstvenom aranžmanu boravio je tridesetak dana u ondašnjoj Jugoslaviji, sredinom osamdesetih posetio je Beograd, i tom prilikom bio i u ondašnjoj redakciji “Književnih novina”, 1990. dobio je Evropsku nagradu nagradu za poeziju Književne opštine Vršac, boravio u tom gradu, a 2003. bio je laureat Zlatnog venca Struških večeri poezije i posetio Makedoniju.


Tih pedesetih, sa dvadeset i nešto godina, Transtremer je došao iz Italije i proputovao kroz Rumu, Šabac, Banju Koviljaču, Sarajevo, Kotor, Kosovsku Mitrovicu. Kad je stigao u Peć razboleo se i nekoliko dana ležao u sobi sa više od pedeset bolesnika. S tog putovanja po Balkanu nastala je, po mišljenju znalaca, jedna od njegovih ključnih pesama “Formule putovanja”.


Početkom devedesetih doživeo je moždani udar, zbog kojeg je izgubio moć govora a desna ruka mu je ostala ukočena.


Upućeni kažu da nije bio predmet medijske pažnje, čak ni povodom nagrada, a da sam nije bio sklon publicitetu.


Svoj pesnički opus Transtremer je upotpunio knjigom memoarske proze “Sećanja me gledaju “(1993). Reč je o osam kratkih tekstova, svojevrsnoj kolekciji uspomena koju je završio samo par meseci pre nego što ga je gotovo pokosio pomenuti moždani udar. Naslov je pozajmio od jedne svoje pesme objavljene u zbirci “Divlji pajac” (1983). Znalci ističu da ta knjiga i široku sliku jednog vremena i generacije koja je samu sebe odgojila. Ovi fragmenti otkrivaju tematska ishodišta njegovih pesama “prisno vezanih za doživljaje iz detinjstva (“Šest zima”, “Ormar za knjige”, “Iz zime 1947.” i sl.) Knjiga “Sećanja me gledaju” sledi duševne lomove i previranja adolescenta prepuštenog vlastitom izboru - i veštini - spasenja. A njegov izbor, i sva veština, bili su, danas znamo, svet mašte, knjiga i muzeja, stvaranje vlastitih imaginarnih i pravih kolekcija, grčevito jedno upinjanje da se istraje.


Šest zima

1 U tom crnom hotelu jedno dete spava.
A napolju: noć zimska u kojoj se vrte razrogačene kockice.


2 Elita pokojnika skamenila se na Katarininom groblju gde drhće vetar u svom oklopu sa Svalbarda.

3 Jedne ratne zime dok ležah bolestan nekakva ogromna ledenica narastala je
kraj prozora.
Sused i harpun, sećanje nerazjašnjivo.


4 S ivice krova led visi.
Ledenice: obrnuta gotika.
Marva apstraktna, staklena vimena.


5 Prazan vagon na sporednom koloseku.
Nepokretan. Heraldički.
S putovanjima pod kandžama svojim.


6 Večeras snežna vejavica, mesečina. Meduza mesečine lično tu pred nama lebdi. Osmesi naši na putu prema kući. Začarana aleja.


Dela prevedena na srpski

Tomas Transtremer slovi za stvaraoca čije se delo razvijalo “u okvirima modernističke i nadrealističke tradicije poezije 20. veka”, naročito je poznat po ubedljivim opisima sirove švedske prirode. Autor je zbirki: “17 pesama” (1954), “Tajne na putu” (1958), “Napola dovršeno nebo” (1962), „Zvuci i šine” (1966), “Barijera istine” (1970), “Staze” (1973), “Baltik” (1974), “Divlji pijac” (1983), “Za žive i mrtve” (1989), “Tužna gondola” (1996) i “Velika zagonetka” (2004). U Srbiji su objavljene dve knjige njegove poezije “Sabrane pesme” (“Nolit”), “Formule putovanja” (KOV) i njegove pesmesu obuhvaćene u knjizi “Pet švedskih pesnika” (Kulturni centar Beograda).
 
Član
Učlanjen(a)
25.08.2010
Poruka
44
TEMPERATURA ISPOD NULE
Tu smo na slavlju gde nas ne vole. Najzad dopuštaju da maska padne i pokažu šta je ovo u stvari – skretnička stanica za teretna kola. Studeni džinovi što stoje na šinama u magli. Na vratima im je nešto kredom naškrabano.
Ne sme se reći tako, ali i odveć je prigušenog nasilja ovde. Zbog toga su pojedine stvari tako teške. I zato je teško opaziti prisustvo onih drugih stvari: refleksni blesak sunca što prelazi zidove kuća i klizi po nesvesnoj šumi treperavih lica... biblijsku izreku što osta nezabeležena: „K meni dođi, jer poput tebe ja sam protivurečan.“
Sledećeg jutra radim na nekom drugom mestu. Vozim onamo u cik zore – kroz taj tamnoplavi cilindar. Orion lebdi nad mrzlom zemljom. Deca džedže u ćutljivoj gomili, čekajući školski autobus – deca za koju se više niko ne moli. Lagano, poput naše kose, svetlost narasta.


JUTRO I PRILAZ

Lučki galeb, kapetan sunčev, sledi svoj kurs.
Voda je pod njim.
Svet još dremka kao
neki raznobojni kamen u vodi.
Neobjašnjiv dan. Dani -
kao ispisani znakovi Asteka.

Muzika. I ja stojim zatočen
u njenom goblenu, s rukama
podignutim - sličan figuri
naivnih umetnika.


NAPOLA DOVRŠENO NEBO

Klonulost duha prekida svoj hod.
Strah prekida svoju trku.
Kraguj prekida svoj let.

Nestrpljiva svetlost hrli dalje,
čak i sablasti dokače po gutljaj.

I naša platna se obelodanjuju,
naše crvene zveri u prapotopskim ateljeima.

Sve počinje da se sagledava unaokolo.
Stotinama nas izlazi na sunce.

Svaki ljudski stvor je napola otvorena vrata
što u zajedničku sobu vode.

Nedogledno tle pod nama.

Iskri voda među stablima.

Jezero je Zemljin prozor.


PRIJATELJIMA ZA GRANICOM

I
Javljao sam vam se tako škrto. Ali to moje nepisanje
narastalo je i narastalo kao starinski cepelin
i napokon uminu na noćnom nebu.

II
Sad je pismo u rukama cenzora. Svoju lampu on pali.
U blesku lete moje reči kao šimpanze na žeravici,
tresu se, smiruju, i zube pokazuju.

III
Čitajte između redova. Susrešćemo se kroz dvesta godina
kad mikrofoni po hotelskim zidovima budu zaboravljeni
i napokon padnu u san, postanu fosili.


Tomas Transtremer (1931)
iz knjige Sabrane pesme, Nolit, Beograd, 2003
 
Poslednja izmena:
Natrag
Top