Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
The Beach Boys

"Ako je Columbo otkrio Ameriku, onda je Brian Wilson otkrio Kaliforniju", bile su riječi koje je pokojni Dražen Vrdoljak izrekao u emisiji "Crno-bijelo u boji" u prvoj polovici devedesetih. I doista, što bolje opisuje čovjeka koji se proslavio pjesmama o surfanju, no čini se da je više ljudi voljelo njegove pjesme o surfanju nego samo surfanje.
b>The Beach Boys se često nazivaju 'American Band'. Jedini su izvođači koji se mogao natjecati s The Beatlesima po broju hitova, po kvalitetnim aranžmanima, produkciji, a što se tiče pjevanja, momci iz Kalifornije sa svojim nježnim glasovima su šivali čupavce iz Liverpoola.

20080802_20080802_thebeachboys_04.jpg


Doživjeli i preživjeli su sve: uspjeh preko noći, gomile fanova, novac, slavu, poštovanje glazbenih teoretičara, sukobe s diskografskom kućom, prigovor savjesti, svađanje pojedinih članova benda, psihijatrijske tretmane (i to s ludim psihijatrima!), tužakanje po sudovima zbog svega i svačega, prepucavanje preko novina, pretjerano uzimanje droga, rasprodaju imena, obiteljsko nasilje, druženje s ubojicama...

Ali iznad svega, to je bio sjajan bend koji je mogao napraviti dvije dvosatne večeri najvećih hitova sa 100 % različitim programom, a da nitko ne primijeti da neka pjesma nedostaje.

Raspjevana obitelj

Sve je počelo u pedesetim godinama prošlog stoljeća kada je u obitelji Murrya Wilsona bio običaj da se cijela obitelj okupi oko klavira ili gitara i lijepo zapjevaju. I sam Murry je bio glazbenik, ne pretjerano uspješan, no njegovi sinovi Brian i Carl su voljeli glazbu. Često bi im se pridružio bratić Mike Love te Brianov prijatelj iz srednje škole, Al Jardine. Treći brat obitelji Wilson, Dennis, više je volio aktivnosti za ispucavanje viška energije, a posebna ljubav mu je bila surfanje.
Urbana legenda kaže da je bend osnovan jer je Dennis želio da Brian napiše koju pjesmu o surfanju, ali to ni izbliza nije bilo tako. Wilsoni, Love i Jardine su jednog dana u rujnu 1961. odlučili osnovati bend, a majka Audree Wilson je inzistirala da svoje mjesto u bendu ima i brat Dennis kako se ne bi osjećao isključeno. Bila je to mamina dalekovidna odluka.
Svi su još bili vrlo mladi: Mike, najstariji, napunio je 20, Brian i Al 19, Dennis je bio u sedamnaestoj, a Carl je imao nepunih 14, te su svi još učili svirati instrumente.
Prvo su se zvali The Pendletones, po vrsti kariranih košulja, a onda su promijenili ime u The Beach Boys. Carl Wilson i Al Jardine su svirali gitare, Dennis Wilson bubnjeve, Brian bas, a Mike Love je bio glavni vokal, a povremeno je svirao saksofon. Al Jardine je na nekoliko mjeseci napustio grupu zbog fakulteta, ali se brzo vratio, dok ga nije bilo, mijenjao ga je David Marks.
Ono što je postalo evidentno je: imali su sjajan pjevački potencijal, a Brian Wilson je imao nesvakidašnji talent za slaganje melodija i pisanje pjesama.
Njihov zaštitni znak su postale vokalne harmonije i višeglasno pjevanje, koje je, naročito u višim registrima, zvučalo dobrohotno, naivno, tužno, te puno strepnje i nadanja. Brian i njegov brat Carl također mogli su otpjevati impresivne, nebeski visoke dionice u falsetu.
S druge strane, osim izvrsnog, često 'muževnog' pjevanja (imao je najdublji glas u grupi), Mike Love je bio pravi macho frontmen koji je znao sjajno animirati publiku, a uz to je bio i dobar tekstopisac.
Otac braće Wilson, Murry, preuzeo je menadžment grupe. Treba naglasiti očevu pozitivnu ulogu u ovom dijelu karijere benda koji je, barem u ovoj fazi, često davao mladićima toliko potrebnu injekciju samopouzdanja.
Inače, Murry Wilson je bio kompleksna i katkad vrlo agresivna ličnost koji nije prezao niti od manipuliranja ni od fizičkog nasilja. Kao posljedicu takvih odgojnih metoda Brian Wilson ima ožiljke za cijeli život: ne samo pretjeranu osjetljivost i plašljivost, nego i gluhoću u desnom uhu kao posljedicu Murryevog udarca u tom predjelu glave.
Psihološki problemi braće Wilson, nažalost zauzimaju značajan dio u biografiji cijelog benda, no to će tek eskalirati u kasnijim fazama njihove karijere.
Kapitalni ugovor s Capitolom
Već unutar godinu dana nakon osnutka imali su ugovor s diskografskom kućom Capitol Records na sedam godina i 16 albuma. Vrijedi napomenuti da se u prvoj polovici šezdesetih, glavna bitka vodila na tržištu singlova, dok su albumi služili kao kolekcije singlova i obrada, te nekoliko opskurnih kompozicija.
Baš u tom periodu The Beach Boys su imali nevjerojatnu seriju uspješnih hit-singlova o surfanju, autima i tinejdžerskim ljubavnim problemima upakiranih u vrhunsku produkciju s potpisom Briana Wilsona.
Tada se razvilo i pozitivno suparništvo između The Beatlesa, The Beach Boysa te Phil Spectora, gdje je teško reći tko je u čemu kako utjecao na koga. Zajedno sa izvođačima iz diskografske kuće Motown, upravo je to bila velika četvorka koja je nemilice harala američkim top listama singlova.

20080802_20080802_thebeachboys_05.jpg


Zlatni niz The Beach Boysa je počeo s lokalnim hitovima "Surfin'" i "Surfin' Safari" još 1962., da bi se velike stvari navijestile hitovima "Surfin USA" (obrada Chuck Berrya "Sweet Little Sixteen"), te "Surfer Girl" (obrada teme iz filma "Pinocchio", "When You Wish Upon a Star"), "Fun Fun Fun", "In My Room", "Don't Worry Baby" (odgovor na "Be My Baby" The Ronettesa) "The Warmth of the Sun", "Be True to Your School", a nagrada u vidu prve pjesme na vrhu top-liste stiže 1964. i zove se "I Get Around".

Naravno, sve je to popraćeno masovnom histerijom i stalnim turnejama, u kojima Brian Wilson sve teže nailazi mir za stvaranje novih pjesama, dok su očekivanja publike i obitelji (naročito oca) sve više rasla.
"In the Back of My Mind I Still Have My Fears"
Popularna glazba se mijenjala iz mjeseca u mjesec, svakim časom je postajala sve složenija, pojavljuje se folk (Bob Dylan i Joan Baez prije svih), a to je bilo sve teže pratiti i nositi se s pritiskom.
Krajem 1964., Brian doživljava živčani slom uslijed čega odustaje od turneja. Zamijenit će ga prvo Glen Campbell, a potom i Bruce Johnston, koji će postati njihov stalni član. Također, Murry Wilson se povlači s mjesta menadžera grupe.
1965. godina počinje sasvim dobro za Briana i momke: početkom izlazi album "The Beach Boys Today!", njihov prvi značajniji LP, koji se skoro u cijelosti sastoji od materijala visoke kvalitete, koji nudi sve što bi fanovi htjeli čuti na strani 1, a na strani 2 se nalaze balade koje će svojim introspektivnim i tjeskobnim sadržajem savršeno ukazati na tadašnje Brianovo stanje uma.
Album postaje hit, a najstariji Wilson sve povučeniji, no glazba koju stvara je kvalitetnija i kompleksnija nego ikad. Uči produkciju od Phil Spectora, no to nije puko kopiranje nego stvaranje svog stila, puno prozračniji i nježniji zvuk, za razliku od monolitnog 'Zida zvuka'.
Slijede singlovi "Help Me Rhonda", koji osvaja vrh top liste, "California Girls", koji upada među Top 5, te album "Summer Days (and Summer Nights!!!)" koji završava na drugom mjestu s obje strane Atlantika.
Želeći nadmašiti svoje prijatelje/konkurente iz Liverpoola, Wilson sve više vremena provodi u studiju radeći na sve složenijim rješenjima, poboljšavajući orkestracije, pojačavajući basove, te korigirajući pjevanje, što ne bi bio problem da mu iz Capitola nisu signalizirali da do Božića 1965. žele novi LP 'vani'...
Te godine je već objavio dva albuma, oba su bila hit, a za novu ploču je napravio samo dvije pjesme…i to ne skroz, nego samo instrumentale. Zatim se neznani junak sjetio sjajnog rješenja: napraviti cijeli album obrada, a da zvuči kao tulum na plaži.
Krajem 1965. izlazi i treći album The Beach Boysa u toj godini, nazvan "Party!", kojem često tepaju da je prvi unplugged album. I taj je album bio hit i iznjedrio hit-singl, "Barbara Ann", i vjerovali ili ne, doista zvuči kao tulum na plaži s akustičnim gitarama, bongosima i tu i tamo kojim uzvikom veselja. Teško je "Party!" uspoređivati s "Today", ali vrijedi spomenuti da je s "Partyem" Brian Wilson kupio vrijeme potrebno za dovršavanje svog životnog djela.
Novi najdraži zvukovi
Krajem 1965., dogodila se još jedna stvar, izašao je antologijski album The Beatlesa "Rubber Soul", koji je donio nove pomake u zvuku benda, ali i potaknuo Briana Wilsona da napravi isto: kreira cijeli album bez opskurnalija, s tucetom izvrsnih pjesama, bez slabe točke, uz najbogatiju produkciju i najbolje pjevanje do tada, jednom riječju, najbolji album u povijesti pop glazbe. Zvuči ambiciozno? Naravno, Brian je imao samo 23 i pol godine, a ako tada neće biti ambiciozan, kad će?
Brian je imenovao novog suradnika na tekstovima Tonya Ashera te definirao smjer u kojem će krenuti - snimit će album melankoličnih, ispovjednih, ljubavnih pjesama u kojima će dominirati tjeskobno raspoloženje, te se pokazati u mnogo ranjivijem svjetlu nego do tada.
Album će biti oslobođen surferskih drmeša, pjesama o autima i bajkovitim vremenima. Uostalom, i The Beatlese su zanimale sve ozbiljnije teme, a na sceni se pojavio i Bob Dylan sa svojim antiratnim, provokativnim i refleksivnim tekstovima.
Album "Pet Sounds" se snimao tada rekordnih pet mjeseci te je u očima glazbenika opravdao očekivanja - izazvao salve pohvalnih kritika, a "Pet Sounds" fan club je predvodio nitko drugi do Paul McCartney.
Publika, naročito u SAD, bila je pomalo iznenađena - kakvi su to stihovi "The world could show nothing to me, so what good would living do me" kod do jučer zdravog, pribranog i uvijek nasmiješenog dečka s plaže sa simpatično piskutavim glasićem?

20080802_20080802_thebeachboys_03_pe.jpg


Uspjeh albuma u Capitolu su mjerili, naravno, objektivno, odnosno, brojčano: s albuma su skinuli dva Top 10 singla ("Wouldn't It Be Nice" i "Sloop John B.") i još dva Top 40 singla ("Caroline, No" i "God Only Knows") i to je u redu, ali problem je bio da je album došao tek do 10. mjesta na top-listi albuma, slabije od prethodnika, a nije u 'cugu' dosegnuo niti zlatnu nakladu.

Utjeha računovođama u Capitolu stiže svaki put kad se bira najbolja ploča svih vremena, tada je "Pet Sounds" stalno u krugu među 10 najboljih. Svakako "Pet Sounds" je album iznimne kvalitete i zaslužuje dublju analizu. Uzevši strukturu, te melodijske linije naivne tinejdžerske muzike, Wilson je iskoristio taj stil koji je tako dobro poznavao da otvori nova vrata u tom, toliko puta prežvakanom stilu i bešavno ga povezao s folkom.
Za razliku od tada prisutnog uvjerenja 'Brian Wilson je genij, Superman, iz fine familije, lijepo pjeva, svira, piše pjesme, producira', dobivamo intimu duboko nesretnog čovjeka koji traži ljubav zato da ga bar malo ona spasi od daljeg klizanja u depresiju, a u "I Just Wasn't Made For These Times" objašnjava neshvaćenost od strane okoline i prijatelja, te zloguko predviđa godine usamljenosti i traženja utjehe u alkoholu i narkoticima.
Depresija se nije nazirala samo u njegovim pjesmama, nego se sve više mijenjao i u privatnom životu. Već je neko vrijeme eksperimentirao s drogama, 1966. ih je uzimao sve redovitije. Nekako u vrijeme objavljivanja albuma "Pet Sounds", u razmaku od svega tri mjeseca su izašli i "Revolver" The Beatlesa, te "Blonde on Blonde" Boba Dylana, kao i "Freak Out" Franka Zappe. Svi se ti albumi smatraju spomenicima nulte kategorije rock muzike.
Potaknut kritičkim uspjehom albuma "Pet Sounds" Wilson se vraća u studio i počinje snimanje albuma koji bi trebao objediniti psihodelično kolažiranje, nadrealne tekstove na tragu Bob Dylana, te komercijalnost i melodičnost The Beatlesa, naravno upakirano u harmonije The Beach Boysa.
Ali prije toga, radi na novom singlu koji bi trebao povezati nove trendove u muzici i stari zvuk The Beach Boysa, te na adekvatan način najaviti novi album. Radi u tri različita studija, stvara preko 90 sati glazbe koju će sažeti u tri i pol minute. Ništa što nije vrhunsko baca se u smeće.
Upotrebljava nove instrumente, Theremin, ili poznate instrumente na neobičan način, na primjer, violončelo kao ritmički instrument. Račun za snimanje je iznosio tada golemih 16.000 dolara, ali koga briga kad se prodalo u preko milijun primjeraka. A singl o kojem je ovdje riječ je definitivna tinejdžerska simfonija, psihodelično remek-djelo, pjesma "Good Vibrations".

3:0 na gostujućem terenu

Krajem 1966., grupa bez Briana stiže u Veliku Britaniju, i bivaju dočekani kao neokrunjeni kraljevi rocka. Poznati glazbeni časopis NME ih proglašava bendom godine, što je vrlo velika čast, naročito kad se uzme u obzir da su te godine The Beatlesi snimili jedan od svojih najboljih albuma, "Revolver".
A Brian Wilson je od kolovoza 1966. intenzivno u studiju te radi na novom albumu koji bi trebao imati više veze s nadolazećom psihodelijom i atonalnim kompozicijama nego sa starim zvukom The Beach Boysa. Brzo se širio glas da se sprema nešto nevjerojatno, do sada nečuveno, bolje nego "Pet Sounds", a opet tako drugačije.
Proslavljeni skladatelj klasične glazbe Leonard Bernstein u svom TV showu ugošćuje Briana, koji u pratnji klavira izvodi mitsku "Surf's Up", novu pjesmu s još neobjavljenog albuma "Smile" i dovodi publiku u ekstazu. I onda se uvijek nađe netko jako pametan i vrlo dubokoumno kaže kako su The Beach Boysi tipičan serijski proizvod, boy band i ništa više…
Zajedno s novim suradnikom, tekstopiscem Van Dyke Parksom, stvaraju novu muziku baziranu na uvrnutim tekstovima, začudnim verbalnim metaforama, kriptičnim igrama riječi koje su drugi članovi (prije svega Mike Love) nalazili nekomercijalnima i nerazumljivima, te su povezivali s tada modernom drogom LSD, koju je Brian često konzumirao.
Uvid u demo snimke iz tog perioda daje za pravo tvrditi sljedeće: uz malo više discipline i/ili malo niže postavljene kriterije i/ili konzumirane droge, "Smile" bi stajao, ako ne bolje, onda barem na istom nivou kao i prvi album The Doorsa, "Piper at the Gates of Dawn" Pink Floyda ili "Disreali Gears" grupe Cream i nitko, ali baš nitko ne bi se sjetio The Beach Boyse usporediti s boy bandovima. Da, te snimke su toliko dobre. Grupu do potvrde najboljeg rock benda na svijetu više nije mogao nitko zaustaviti osim njih samih. Nažalost, to se i dogodilo.
Vođen vlastitim perfekcionističkim nagonima, željama da sve zadovolji, te ganjan sve većim količinama raznih opojnih tvari, najstariji Wilson radi u studiju preko 800 sati raspoređeno u periodu od devet mjeseci, da bi konačan rezultat bio - otkazano izdavanje albuma "Smile" do daljnjeg, uz živčani slom samog autora kao bonus.
K tome, kao sol na ranu, u lipnju 1967., izlazi komercijalno i kreativno izuzetno uspješni LP "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band" od The Beatlesa, čiji je zvuk, pogađate, inspiriran albumom "Pet Sounds".
Svaki početak je težak, naročito ako se ponavlja
Dugoočekivani nasljednik hita "Good Vibrations", singl "Heroes and Villains" je nakon višemjesečnog pimplanja u studiju konačno ugledao svjetlo dana u srpnju 1967. te zauzeo 12. mjesto na američkoj top-listi singlova. Glavno pitanje je bilo - što dalje.

20080804_200808_thebeachboys09.jpg


Pjesme s albuma "Smile" se snimaju opet, ovaj put je ideja vodilja bila - što jednostavnije, to bolje. Drugim riječima, malo orgulja, tu i tamo koja gitara, ako treba malo bubnjeva i basova, glasovi, i to je to. Zašto komplicirati? Nakon toliko napumpavanja oko novog albuma, u rujnu 1967. izlazi album "Smiley Smile". Reakcija publike? Šok i nevjerica.

Što reći za album koji praktički nema produkciju, nego je tako ogoljen i sav čudan da podsjeća na pjevački kvartet iz psihodelične brijačnice, kako je to rekao veliki Jimi Hendrix. Glavni problem "Smiley Smilea" je potpuno odbacivanje bilo kakvog kontinuiteta. Da ga je snimila neka druga grupa, bio bi smatran sjajnim psihodeličnim doo wop albumom. Ovako se morao suočiti s neispunjenim očekivanjima i teškom histerijom koja rijetko kada donese nešto dobro.
Album "Smiley Smile" je komercijalno prošao dosta slabo, ali u cijeloj priči najgore je to što se Brian Wilson sve više osjećao nesigurnim čak i tamo gdje je do jučer bio suvereni vladar - u studiju.
Novi album, "Wild Honey", izlazi u prosincu 1967., više kao očajnički potez da se izađe s nekim proizvodom koji će zaustaviti opadanje brojevnog stanja poštovatelja, a manje kao zaokružen i dovršen album. Iako ima svoje momente, te pokazuje relativno dobro snalaženje u soul obrascima, album tek djelomično zadovoljava publiku singlovima "Darlin'" i "Wild Honey", te pjesmama "Let the Wind Blow", "Country Air" i "Aren't You Glad".
The Beach Boys krajem 1967. više nisu isti ljudi kao oni koji su bili krajem 1961. te ova dva albuma treba promatrati kao kolekciju demo snimaka novog benda u nastajanju, a nikako ne kao albume višegodišnjih veterana i albume nasljednike remek-djela "Pet Sounds".
Također, u toj uistinu turbulentnoj godini za grupu, dogodilo se još par stvari - poziv Carlu Wilsonu za obranu američkih ideala u dalekoj i ne pretjerano prijateljskoj zemlji zvanoj Vijetnam (on se nije htio odazvati zbog prigovora savjesti, pa se povlačio po sudovima zbog toga), tužba benda protiv diskografske kuće Capitol zbog lošeg tretmana, te pokretanje vlastite diskografske etikete Brother Records. Trebalo je skupiti snage za novi početak, ovaj put na višoj razini.
Čudni 'Prijatelji'
Ipak, Brian Wilson nije imao snage za novi početak. On više nije htio ići u studio, zapravo, nije htio ići igdje. Zato su studio prebacili ravno u Brianovu kuću. Ostatak bi grupe radio na pjesmama, a on bi eventualno došao, 'popravio' što je već mislio da ne valja te se prepustio nekim svojim razmišljanjima. Grupa je tada koketirala s transcedentalnom meditacijom, i doista, na snimkama se može uočiti određena doza spokojnosti i duhovnosti.
Ime nove ploče je "Friends". Album je inspiriran obiteljskim životom u mirnim predgrađima, koji zadovoljava sve kriterije da ga se nazove novim početkom. Konačno ima poštenu produkciju i finu orkestraciju, a u pisanju pjesama za album sudjeluju svi članovi grupe.
Ugodno iznenađenje su dvije pjesme Dennisa Wilsona, koji se polako ali sigurno razvijao u skladatelja koji će brzo razviti svoj stil te udahnuti nove kreativne sokove u grupu.
Album je jedan od najboljih u cijelom njihovom opusu, ali što to vrijedi kad je prodrmao američkim top-listama tek od 126. mjesta na niže. U Velikoj Britaniji i ostatku svijeta album je ipak bio toplije primljen te se grupa sve više orijentira na tržišta van Amerike.
Te godine, u New Yorku, zabilježen je negativan rekord - na koncert im je došlo 200 ljudi, nezamislivo za bend koji je godinu i pol prije bio proglašavan najboljim na svijetu. Krajem 1968. te početkom iduće godine stiže malo svjetla u vidu novih hit-singlova "Do It Again" i "I Can Hear the Music".
Trebalo je objaviti još jedan album i još dva singla, pa da se pozdrave s kućom Capitol. Album je stigao u vidu kompilacije svega i svačega, nazvan "20/20" i za divno čudo spada među njihova bolja ostvarenja, a sigurno je i jedan od boljih 'contractual obligation' albuma uopće.
Dennis Wilson cementira svoju poziciju kao odličan autor, no šlag na torti su ipak dvije snimke s albuma "Smile", "Cabinessence" i "Our Prayer". Zadnji projekt za Capitol je snimanje singla "Breakaway".
Riječ je o klasičnoj pjesmi Briana Wilsona, možda i njegovoj najboljoj pjesmi koja nikad nije bila hit, šarmantnog višeglasja i pametnih promjena tempa koja bi u nekim drugim okolnostima sigurno našla put do publike.
Obzirom da je kod obje strane, i u Capitolu i u bendu bio, diplomatskim jezikom rečeno, pun kufer svega, nije čudo što je singl "Breakaway" došao tek do 63. mjesta u Americi. Koliko god to bilo loše, u idućih šest godina niti jedan njihov singl neće nadmašiti taj rezultat.

20080804_200808_thebeachboys07.jpg


Drugi singl objavljen je malo prije albuma "20/20", te je protutnjao top-listama u Velikoj Britaniji, Novom Zelandu i Australiji, a u SAD časno potonuo. Zvao se "Cottonfields" te u ulozi producenta odlično debitira Al Jardine.

The Beach Boysi će ipak naći put do naslovnica 1969. godine. Naime u kolovozu se dogodila serija strašnih ubojstava (od kojih je svakako najšokantnije ubojstvo trudne Sharon Tate) za koje je optužena i osuđena grupica mladih ljudi okupljena oko Charlesa Mansona.
Taj isti Manson se netom prije toga sprijateljio s Dennisom Wilsonom te pregovarao za ugovor s kućom Brother Records. Detalji odnosa Dennisa Wilsona i Charlesa Mansona nikad nisu razjašnjeni, obzirom da Wilson nikad nije o tome pričao, a Manson baš i nije osoba kojoj se može vjerovati.
Dodavanje glazbe u svoj dan
Nakon isteka ugovora s Capitolom grupa je bila svoja na svome. Mogli su birati gdje će kako će i s kim će. Jedini mali problem je bio da Brian Wilson nije mogao, ili nije htio, raditi s grupom.
Doduše, postojao je još jedan problem, a to je da je Murry Wilson prodao vlasništvo nad autorskim pravima na pjesme Briana Wilsona za milijun dolara, naravno bez Brianova znanja, a u svrhu da ga pozitivno 'trgne' iz letargije. Kako je to mogao učiniti, nije poznato, ali je nakratko probudio Briana tako da je skupa s braćom, rođakom i Alom i Bruceom snimio otprilike tridesetak pjesama za novi album koji su krstili po novom singlu "Add Some Music to Your Day".
Njihovo pjevanje nikad nije bilo bolje, a odnosi u grupi su bili prilično dobri. Mnogo pjesama je plod različitih kolaboracija između članova. Aranžmani su lijepo orkestrirani, a tada zadnji krik mode, Moog sintisajzeri, u postojeću zvučnu sliku su se uklopili kao da su momci čitav život svirali na njima.
Također, našli su novu izdavačku kuću, Reprise, koja doduše baš i nije bila strašno oduševljena novim pjesmama, pa im je vratila ploču te ih potaknula da malo razmisle. Vrijedni kao i uvijek, momci su dodali dvije nove pjesme, rockerski nabrijanu "It's About Time" i psihodelično ambijentalnu "Cool, Cool Water", malo ispretumbali redoslijed i aranžmane, neke pjesme ostavili za drugi put, te tako uređenu kolekciju od 12 pjesama nazvanu "Sunflower" objavili u kolovozu 1970. na etiketi Reprise.
Reakcija publike je bila - repriza kao i na prethodna ostvarenja. "Sunflower" je u Americi dospio do 154. mjesta, što je izuzetno ponižavajuće obzirom da se na njemu nalaze najbolje pjesme još iz vremena albuma "Pet Sounds".
Za razliku od albuma "Pet Sounds", "Sunflower" je sav urešen pozitivnom, proljetnom i prijateljskom atmosferom, te opisuje kako su nekad zaigrani dječaci s plaže nadvladali tjeskobe i nedoumice dokumentirane prije četiri godine na albumu "Pet Sounds", te postali mladi zreli obiteljski ljudi koji znaju uživati u životu.
Za to postoji izraz koji se zove 'Adult Oriented Rock', koji se doduše češće koristi kao uvreda, ali The Beach Boys nisu krivi zato što su uspjeli položiti ispit na kojem 99 % drugih rock muzičara pada. Jedino što je koliko toliko ostavilo traga u javnosti je gore spomenuti singl, "Add Some Music to Your Day", koji je dosegao 64. mjesto na američkoj listi.
Loš plasman albuma "Sunflower" uvjetovat će promjenu menadžera te veliku promjenu u samom izričaju i zvuku. Ipak, nije teško vidjeti zašto je "Sunflower" propao u Americi. Zašto bi netko brinuo o pjesmama o npr., vrapcima na prozoru, kada su u modi hitovi protiv Nixona i rata u Vijetnamu, političke propovijedi 'Up against the wall, motherfuckers', hard rock, gitarističke solaže od pola sata... Umjesto naivnih i dobrohotnih šezdesetih, na scenu dolaze skeptične i mračne sedamdesete.
Svježa krv
Nakon novog neuspjeha Brian se opet povlači u svoj svijet. Za novi album bendu ostavlja dvije, prema nekim članovima, vrlo pitoreskne pjesme: "A Day in Life of a Tree", koju je otpjevao njihov novi menadžer Jack Rieley (!) i zastrašujuću tužbalicu u ritmu valcera "Till I Die", koja kao da je došla s Lennonove solo ploče "Plastic Ono Band", i koja u potpunosti odgovara ugođaju albuma "In Utero" od Nirvane.
Treća Brianova pjesma koja je završila na njihovom novom albumu je "Surf's Up", po kojoj će i čitava ploča dobiti ime. Carl je malo pojačao originalnu Brianovu vokalnu liniju, klavirska dionica je upotrijebljena iz TV snimke s Leonardom Bernsteinom, a kao veliki finale je stavljen dio iz jedne druge pjesme s albuma "Smile", "Child Is the Father of the Man".
Jack Rieley, njihov novi manadžer, poticao je momke da se ostave prošlosti i da više pišu o nekim suvremenim temama. Tako na albumu "Surf's Up" će prevladavati ekologija, politika, mistika, socijalne teme, što će rezultirati da se na albumu neće naći niti jedna jedina pjesma s ljubavnom tematikom.
Zvuk je grublji, oštriji, agresivniji, rockerskiji, vokalne harmonije isprekidane i ne toliko raspjevane, a synthesizeri mnogo više istaknuti i ne toliko umiveni kao na albumu prethodniku. Najveća je enigma činjenica da Dennis Wilson nije prisutan niti jednom jedinom svojom pjesmom.

20080804_20080802_thebeachboys_01.jpg


Iako nešto slabiji nego "Sunflower", album "Surf's Up" je došao u Top 30 s obje strane Atlantika, najviše zahvaljujući činjenici da se na njemu našla do tada neobjavljena pjesma s albuma "Smile".

Nekako u to vrijeme, Dennis je ozlijedio ruku, što je onemogućilo da svira bubnjeve, a taj događaj je dodatno potakao neslužbenog vođu benda, brata Carla, da malo osvježi postavu. Nezadovoljan smjerom u kojem grupa ide, Bruce Johnston se tiho povlači iz benda te počinje pisati za druge izvođače (već iduće godine dobit će Grammy za pjesmu "I Write Songs").
Novi članovi grupe postaju južnoafrički glazbenici bubnjar Ricky Fataar i gitarist/basist Blondie Chaplin, nekadašnji članovi grupe The Flame.
U takvom proširenom sastavu snima se novi album "Carl and the Passions - So Tough". Album je, kao što ime kaže, težak, jer je stilski vrlo šarolik, a stupanj kohezije je nula. Autorski doprinosi su pak podijeljeni matematički precizno: dvije pjesme je napisao Brian Wilson, dvije Mike Love i Al Jardine uz malu pomoć Briana odnosno Carla, dvije Dennis Wilson, a dvije Ricky Fataar i Blondie Chaplin.
Zapravo, to je kolekcija solidnih do izvrsnih pjesama koje teško mogu funkcionirati jedna kraj druge. Da stvar bude gora, album je u dućane dolazio kao dio pakiranja zajedno s albumom "Pet Sounds", tako da je razlika u kvaliteti bila više nego očita.
Bitka s nostalgijom
Grupi je očito trebao jedan dobar team building da opet poveže redove te da se poboljša kemija među članovima i opet stekne zajednički stvaralački fokus. 1972. grupa odlazi u Nizozemsku snimiti novi album. Uronjen u country i folk vode, i izdan 1973., album " Holland" i dalje istražuje ekološko-političke teme teme, a sviračka i pjevačka interakcija je mnogo jača nego na prošlom albumu.
Posebnost ove ploče su glazbeni fragmenti s recitiranim dijelovima "California Saga: The Beaks of Eagles", te na dodatnom EP-u "Mount Vernon and the Fairway", koji iako u globalu zaostaju za ostatkom ploče, fragmenti ostaju u uhu.
Nekadašnja raspjevanost pratećih vokala je zamijenjena diskretnim no vrlo efektnim 'hummingom', točnije, nekadašnji nebesko visoki 'uuuuhuuu' i 'aaahaaa' su postali nešto tiši i niži ali vrlo lijepi 'mmmmm'.
Album ostvaruje uspjeh i ulaz u Top 40 s obje strane Atlantika, i uz "Sunflower" i "Surf's Up" predstavlja momke s plaže u novom, zrelijem svjetlu, kao grupu u kojoj svi članovi mogu kvalitetno doprinijeti te se barem za kratko riješiti imidža slatkih surfera i predstaviti se kao grupa koja ne živi na lovorikama, nego se konstantno razvija. Uostalom, već su 12 godina prisutni na sceni i činilo se da ono što ih nije ubilo, ojačalo ih je.
Koliko bendova može preživjeti povlačenje glavnog autora, komercijalne neuspjehe, pljuvanje po rock časopisima, te skoro uspjeti se predstaviti u potpuno novom glazbenom stilu? Te 1973., najstariji član grupe Mike Love je napunio 32, dok je najmlađi Carl Wilson navršio 26 i stvarno, pred grupom su bile velike i lijepe stvari.
Album "Holland" je popraćen kolekcijom snimaka s koncerata "The Beach Boys in Concert", koji nove i stare pjesme predstavlja u novim aranžmanima. Zvuk im postaje 'zemljaniji', više uronjen u country, ali pjesmama to ne smeta, naprotiv, daje im posebnu draž. Da bude potpun povratak na vrh, trebao im je još jedan dobar album kvalitete "Holland".
Članovi benda, a naročito Dennis Wilson, napisali su mnogo pjesama, spremnih za snimanje i objavljivanje, no tada se događa nešto što će promijeniti smjer daljnje njihove karijere.
Nekadašnja diskografska kuća Capitol je izdala tko zna koji po redu kompilaciju njihovih najvećih hitova "Endless Summer" čiji uspjeh je bio ogroman - tri godine boravka na američkoj top-listi albuma, prodaja u milijunima primjeraka širom svijeta, uspon do broja jedan, i paradoksalno, proglašenje od strane magazina Rolling Stone za bend godine iako te godine nisu izdali nikakve nove pjesme.
To će ih definitivno zakucati u onaj stereotip kojeg su se tako dugo pokušavali otarasiti i što je najgore, podijeliti grupu na dva 'klana', nazovimo ih 'nostalgični' (Love i Jardine) i 'progresivni' (Dennis i Carl Wilson).
Vođeni financijskom računicom, Love i Jardine su smatrali da treba dalje nastaviti stvarati ploče koje podsjećaju na njihove najbolje dane, dakle raspjevane, uhu ugodne singlove potkrijepljene isto takvim albumima, te ići na turneje i svake večeri nuditi dva sata zabave po principu hit do hita. Dennis i Carl su smatrali da se treba nastaviti razvijati, kako je to već bilo učinjeno na albumima u periodu 1966-1973, a ne robovati klišejima iz prošlosti.

20080804_200808_thebeachboys06.jpg


Dennis je naročito usavršavao svoj kompozitorski izričaj, no nedostatak samopouzdanja te ziheraška politika unutar grupe su ga spriječili da postane više zastupljen na daljnjim albumima.


Briane, vrati se!

Iako je bend 'izvana' funkcionirao dobro, njihov najvažniji član Brian Wilson je već dulje vrijeme imao emocionalnih prepreka koje su ga ograničavale kako u privatnom, tako i u poslovnom životu, točnije komponiranju i pisanju pjesama.
Komercijalni neuspjeh njegovih singlova "Breakaway", "Marcella", "Sail On, Sailor" kao i albuma "Sunflower" doprinio je da svoje stvaralačke kapacitete koristi u minimalnoj mjeri.
Također, njegov način života je uključivao uzimanje droga, pijančevanje i prežderavanje. Njegova tadašnja supruga se opravdano zabrinula za muževo psihičko stanje i nazvala je psihijatra Eugenea Landya. Tada se to činila mudra odluka jer je ubrzo nakon početka tretmana Brian počeo gubiti na težini i sve se više interesirao za rad na novim pjesmama.
Doduše, njegova nova ovisnost su postale cigarete (pušio je do četiri kutije dnevno), a nježni falset kojim se predstavljao kao senzibilan i osjećajan dečko, takvim je načinom života pretvoren u glas motorne pile na tečaju kontroliranja bijesa.
Dodatni problem je bio što, izuzmemo li droge, definitivno nije bilo nikakve kemije u studiju. Nasljednik albuma "Holland" se kuhao tri i pol godine, a promjena zvuka je uvelike određena uspjehom kompilacije "Endless Summer".
Drugim riječima, novi album "15 Big Ones" označava eru neprestanog nostalgičnog slavljenja zvuka iz prve polovice šezdesetih. Uglavnom je album obrada, a stvaralački trenuci kreativnosti i emocionalne uvjerljivosti su takvi da ih čuju samo oni koji ih jako, jako vole. Braća Wilson, Love i Jardine jednostavno nisu bili više iste osobe koje su prije desetak i više godina nemilice harale top listama, i to se osjeti u zvuku, pjevanju i načinu produciranja.
Bez obzira na to, album je iznjedrio hit singl, obradu (i to vrlo beskrvnu) Chucka Berrya "Rock and Roll Music", a i sam se dosta visoko popeo na listi albuma.
Također, krenula je kampanja 'Brian is back!', jer je nakon dugo vremena najstariji Wilson krenuo s bendom na turneju, koja je obilovala masovnim javnim izljevima dragosti prema njemu od strane drugih članova benda.
Slijed događaja će pokazati da su Brianovi osobni problemi pretjerano estradizirani, te da ljubav prema njemu u koju su se njegovi bližnji toliko kleli baš i nije tako jaka kako su tvrdili, a isto tako neće proći dugo vremena kad će se Brian vratiti starim porocima.
Krajem 1976. i početkom 1977. Brian je u studiju, snima gomilu pjesama u različitim stilovima, od klasičnih beachboysovskih do onih koje bi više odgovarale stilu Franka Sinatre, eksperimentira s novim zvukom, točnije sintesajzerima.
Novi album izlazi razmjerno brzo, 1977., pod imenom "The Beach Boys Love You". Iako i dalje u pjesmama naslonjen na 'zlatni' period 1962-1966, izvedba je bitno drugačija, eksperimentalnija, oslonjena na sintesajzere, a pjevanje je, ako ne bolje nego na prošlom albumu, onda definitivno sugestivnije, tako da, unatoč njenim nedostacima, "The Beach Boys Love You" možemo nazvati solidnom, na trenutke impresivnom i inspiriranom pločom napravljenom s mnogo truda i srca.
I brat Dennis također
Paralelno s obnovljenim interesom za stari zvuk benda iz zlatnog perioda, kako se povećavao bankovni račun, tako su rasle i frustracije Dennisa Wilsona. Čovjek je imao razrađene pjesme, mnoštvo sjajnih ideja, ali što to vrijedi kada druge ljude više zanima ono što si radio prije 10-15 godina, nego ono što radiš sada.
Nekoliko mjeseci nakon "The Beach Boys Love You" izlazi prva solo ploča bubnjara The Beach Boysa, nazvana "Pacific Ocean Blue". Postojali su svi razlozi da se ona popljuje: Dennis je bio puno gori pjevač i od Briana i od Carla, nije baš bio sjajan bubnjar, a tko je znao da su "Forever" s albuma "Sunflower" ili "Cuddle Up" s albuma "Carl and Passions - So Tough" njegove, kad se ti albumi ionako nisu prodavali i kada je kao autor potpisan samo prezimenom, što se u očima neupućene publike podrazumijevalo da je riječ o Brianu.
U svakom slučaju, "Pacific Ocean Blue" je pozitivno iznenadio i publiku i kritiku, te se prodao u više primjeraka nego razvikanije ploče matičnog benda. Danas, preko 30 godina nakon objavljivanja, taj album spada među izgubljene klasike alternativnog popa, a svojim zvukom i pjesmama je precizno opisala stanje benda na način kako je to učinila ploča "Pet Sounds" 11 godina ranije.

20080804_20080802_thebeachboys_04_br.jpg


Bez obzira na dobre kritike, Dennis bitnije ne sudjeluje u stvaranju sljedećeg albuma, "M.I.U.", koji se ne razlikuje pretjerano od "15 Big Ones", samo što je veći udio autorskih pjesama Briana Wilsona i nije bio hit nego se popeo do posve zasluženog 150-i-nekog mjesta na listi albuma.

Unatoč kratkotrajnom poboljšanju svog psihičkog stanja, Brian opet klizi u ovisnost i posvemašnju ravnodušnost, a na tom i takvom autodestruktivnom putu ga prati i brat Dennis. Neuspjeh prethodnika potaknuo je da za snimanje sljedećeg albuma budu aktivnije uključeni Dennis i Carl Wilson, a neaktivnost brata Briana potiče da vrate Brucea Johnstona u bend.
"L.A. (Light Album)", zaslugom Carla i Dennisa Wilsona, te Johnstona donosi moderniji i teži zvuk, nešto bolje kritike i prodaju, ali ne i povratak harmonije i mira u njihov tabor.
Sljedeći album, "Keepin' The Summer Alive", unatoč modernijem zvuku, vraća grupu u kreativnu slijepu ulicu, a bend egzistira isključivo kao koncertna atrakcija. Zapravo, i to je dvojbeno, jer su upravo tada, na početku osamdesetih, ponudili najgore koncerte u karijeri. Razočaran stanjem u grupi Carl Wilson privremeno odlazi iz benda, pokušava započeti svoju solokarijeru, te snima dva neuspješna soloalbuma.
S druge strane, Brian i Dennis su na rubu smrti, a 28.12.1983., iscrpljenog raskalašenim životom, Dennisa izdaje tijelo i umire tijekom ronjenja u zaljevu Marina Del Rey. Za sobom ostavlja pet brakova, četvero djece, gomilu prekrasnih (i tko zna koliko nikad izdanih ili snimljenih) pjesama, snimljen film "Two-Lane Blacktop" iz 1971., i pitanje: Nije li možda upravo on trebao naslijediti brata Briana na poziciji glavnog skladatelja u bendu?

Povratak

Suvišno je reći, Dennisova smrt je dobrano uzdrmala cijeli bend. Brat Brian, koji je na sprovodima uz Keitha Richardsa redovito bio odgovor na pitanje: 'Tko je sljedeći nakon pokojnika?', počinje drugu turu liječenja kod kontroverznog psihijatra Dr. Eugenea Landya.
Mnogi se slažu da je dr. Landy u tom trenutku spasio Brianu život. S druge strane, Landyeve metode su uključivale nadzor na svakim trenutkom budnosti kod svoga klijenta. Koliko god bilo riskantno, pomak je postignut, Brian je ostavio alkohol i droge, smršavio je, te bio spreman s bendom nastaviti suradnju.
Novi album, "The Beach Boys", izlazi 1985., izbacuje hit singl "Getcha Back", ali uglavnom neugodno podsjeća na propale albume prethodnike, uz časni izuzetak prekrasne pjesme koju je napisao Carl Wilson, "Where I Belong".
Brian Wilson 1988. objavljuje svoj solo album, pod imenom "Brian Wilson". U silnoj želji da kreira Zid zvuka pomoću sintesajzera, inače dobre pjesme bivaju preproducirane i album ne bilježi značajan uspjeh.
Godinu dana poslije, bend, i to bez uključenosti Briana, ima broj jedan hit-singl, pjesmu "Kokomo". Brian se opet udaljava od benda, za što će neki uprijeti prstom u kontroverznog doktora, koji u svom radu s Brianom koristi sve čudnije metode, i na kraju ostaje i bez Briana, i bez liječničke licence uslijed neetičnog postupanja prema pacijentima.
Grupa još snima tri albuma, "Still Cruisin'", "Summer in Paradise" i "Stars and Stripes Vol. 1" od kojih niti jedan ne uspijeva vratiti ugled bendu koji je kreirao toliko lijepih pjesama u šezdesetima i sedamdesetima, a također ne polučuju niti komercijalni uspjeh. U '90-ima nalazimo enorman porast broja sudskih tužbi jednih članova protiv drugih, s tim da je svačija omiljena meta bio Brian Wilson.
6.2.1998. Carl Wilson umire od raka, a nakon njegove smrti, Mike Love izbacuje Ala Jardinea iz benda, te s Bruceom Johnstonom i ekipom pratećih muzičara nastupa pod imenom The Beach Boys.
Kad se sve slegne, mora se konstatirati da je ipak Carl bio kralješnica benda, s jedne strane najbolji glasnik Brianovih ideja, a s druge najljepši vokal u grupi, s treće, čovjek čija bi prisutnost prevenirala da netko iz benda na koncertu počne falšati, i s četvrte, najbolji diplomat od svih.
Al je okupio oko sebe ekipu s kojom nastupa pod imenom Al Jardine's Family and Friends. Brian Wilson nastavlja uspješnu solo karijeru, a 2004., nakon 37 godina čekanja, počašćuje glazbeni svijet izdavanjem za tu prigodu posebno snimljenog albuma "Smile", bez udjela bivših članova benda.
Također, uspješno prevladava strahove od javnog nastupanja, rasprodaje turneje i, ukratko, doživljava privatnu i poslovnu renesansu. Glas mu definitivno nije kao nekad, niti je zabavljač kao Mick Jagger, ali koncerti su mu jedinstveni na svoj način.
Nakon svih prepreka u životu, Brian može reći da je pobijedio svoje životne nedaće, unutarnje demone i, naravno, može se široko osmjehnuti.

Izvor: Muzika.hr






 
Poslednja izmena od urednika:
Natrag
Top