Član
- Učlanjen(a)
- 25.12.2012
- Poruka
- 1.901
pozdrav i poštovanje člnovima foruma
pripremio sam tekst koji govori o Svetištu i obrednoj službi starog Izraela
sa cijelm da bi što bolje upoznali največu žrtvu koju je Bog naš Jehova prinio za grešni ljudski rod
jer ljubio nas je ljubavlju jačom i od smrti
SVETIŠTE I OBREDNA SLUŽBA
Da bi pripravio put svome Sinu Bog je odlučio formirati jedan narod preko kojeg će objavljivati nadu u dolazak obećanog otkupitelja svijeta - Pomazanika, ili kako su Izraelci zvali Mesije.
Od svetoga sjemena pravedne loze još od pravednoga Abela, pa preko Seta, Henoka, Matuzalema, Noe, Bog je pripravljao put. Poslije potopa kad su se ljudi umnožili i po plemenima se razilazili i nastanjivali po zemlji Bog je izabrao Abrahama od obitelji Tara koji je bio također direktni potomak svete loze. (Postanak. 11:26-27.) Bog je pozvao Abrahama da napusti svoju postojbinu i ide u zemlju koji će mu Bog pokazati i dati, njemu i njegovu potomstvu: "I reće Jehova Abrahamu: "Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma oćinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam češ biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću prokleti; U tebi će biti blagoslovljena sva plemena na zemlji."(Pos.11-3.)
Te rijeći "U tebi će biti blagoslovljena sva plemena na zemlji", odnose se na Isusa, Sina Božjega koji će svojom dobrovoljnom žrtvom pružiti mogučnost svakom čovjeku i svakom narodu da se spasi od strašne osude pravednoga Zakona koji traži gnjev i smrt za prijestupnika. Zato će od potomstva Abrahamova doći Spasitelj koji će postati "sol zemlje", "svjetlost svijeta" "blagoslov svih naroda." O kako se Sin Božji ponizio dajući sebe za čovjeka! Koliku je Bog žrtvu ućinio za jedan griješni otpadnički rod!
"Abraham se zaputi kako mu je Jehova rekao. S njime krenu i Lot. Abrahamu je bilo sedamdeset i pet godina kad je otišao iz Harana." (Posl. 12:4.) Abrahamu je ispočetka bilo ime Abram, a kasnije mu je Bog promjenio ime i kazao mu da se zove Abraham, što znači "otac mnogih naroda". Pod tim imenom Abraham, on je poznatiji, jer je to ime koje mu je sam Bog dodijelio.
Bog je s Abrahamom sklopio savez, po tome savezu zemlja Kanaanska treba pripasti potomstvu Abrahamovu, a zauzvrat Abraham i njegovo potomstvo će štovati samo Jehovu kao jedinoga pravoga Boga. Tako je Bog uglavio savez, formirajući jedan narod -Izabrani Narod, za službu Bogu, i da bi se preko toga naroda objavila svečana vijest o dolasku Mesije - Otkupitelja roda ljudskoga. I da bi se Mesija rodio u tome narodu, tako da tu svetu vijest saznaju svi narodi i raduju se.
"Toga je dana Jehova sklopio Savez s Abrahamom rekavši: "Potomstvu tvojem dajem zemlju ovu od Rijeke u Egiptu, do Velike rijeke, rijeke Eufrata..." (Postanak. 15:18.)
U to vrijeme kad je Abraham boravio kao nomad u blizini Sodome i Gomore, Bog je uništio te izopačene gradove. Ali Abraham se zauzimao za te gradove, predstavljajuči tako predsliku Krista, posrednika za griješni rod. Abrahamovo nježno i odlučno zauzimanje za perverzne i zle stanovnike Sodome prestavlja odlučno svjedočanstvo o Kristovom milosrđu i nježnosti prema zabludjelim Ijudima prevarenim od Sotone. (Postanak. 18:16-33)
Od Abrahama, i njegovih potomaka se kroz stoljeća oformljivala Izabrana grupa ljudi - Izabrani narod. Dolaskom u Egipat Abrahamovi potomci su trebali uvidjeti odvratnost idolpoklonstva i mrak vjerovanja u čovjeka i obožavanja ljudske isprazne filozofije. Kroz teško, ljuto ropstvo, djeca Izraelova su uvidjela što je grijeh. Prema ondašnjem shvaćanju i razumijevanju ljudi. Ali sve je to bila predslika za današnje vrijeme i spoznaju izopačenosti cijelog svijeta koji počiva na načelu kršenja Božjeg svetog Zakona. Dakle, na Sotoninom načelu. Kad je Jehova po svome Sinu izveo Izraelce iz Egipta, počeo ih je odgajati kao što Otac odgaja svoga ljubljenoga Sina. Veliki čovjek Božji, Mojsije, napisao je tako uzvišene istine i otkrivenja o Bogu i to jezikom nenadmašne ljepote i savršenstva. I danas kad to čitamo ispunjeni smo divljenjem prema snazi Onoga koji svoju moć (koja je doista neizreciva) nikad nije zloupotrijebio da bi učinio čovjeku niti anđelima krivo, nego svoju golemu moć koristi samo za dobro svoje djece i svih onih koji Ga ljube.
Sotona je ćinio sve da uništi "izabrano potomstvo" odn. "sveto sjeme" - Izabrani narod koji je trebao objavljivati dolazak POMAZANIKA, Mesije, i objavljivati Jehovinu vječnu pravdu i ljubav, sjedinjenu s milosrđem i istinom. Uzvišenim stihovima Mojsije je opisivao djeci Izraelovoj nježnu dobrotu i istinu Jehovinu: "Kako su lijepi šatori tvoji, Jakove, i kolibe tvoje Izraele! Pružili su se kao potoci, kao vrtovi kraj rijeke, kao mirisna drveća koja je posadio Jehova, kao cedri na vodi!
Poteći će voda iz potomstva njegova, nad mnogim će vladat narodima. Kralj će njegov nadvisit Agaga, uzdiže se kraljevstvo njegovo. (Brojevi.24:5-7.) Ovdje je rijeć o Isusu Kristu - Spasitelju, koji će nadvladati sva kraljevstva ovoga svijeta.Sva kraljevstva na koja je prvi otpadnik i pobunjenik tako dugo polagao pravo.
Kroz sve predivne slike i simbole Staroga Zavjeta (Saveza) Bog je najavljivao djela i misiju svoga Sina, koja će svojom veličinom, snagom i značenjem za vječnost nadmašiti sjaj svih do tadašnjih Božjih djela. A to najveće djelo Božje - spasenje pale ljudske rase, bit ce ukras i slava Božja kroz sve vjekove neizmjerne vječnosti. Zato je oformljen Izabrani narod da najavljuje tu slavu, ali i muku Sina Božjega, gorčinu poniženja, patnje i duševne boli. Silnim simbolima kao lelujavim sjenkama daleke stvarnosti Bog je najavljivao svoju žrtvu, NAJVEČU ZRTVU U SVEMIRU koju je itko ikada prinio.
Da bi smo ispravno razumjeli značenje ovih simbola, najava, svetih proročanstava, moramo ispravno razumjeti misiju i cilj Izabranoga naroda. Nije Bog podigao Židove kao Izabrani narod njih radi ili njihove slave radi, nego da bude obavješten cijeli svijet o Žrtvi koju će Jehova dati i da se ljudi priprave prihvatiti tu najdragocjeniju žrtvu i nadu, to svjetlo "koje obasja sjen smrtni" to predrago "svjetlo svjeta..."
Kad su se Židovi kao narod smjestili u obećanoj zemlji Kanaanskoj, sotona ih je zamrzio groznom mržnjom, jer je on dobro razumio za što će oni služiti. Za objavljivanje prave Istine o Jedinome pravome Bogu - Jehovi. Upravo tu činjenicu, tu istinu o Bogu, Sotona je počeo sakrivati i izvrtati još u Nebu. Taj svoj strašni posao nastavio je i na zemlji još većim marom i intenzitetom, jer ga je mržnja i zavist gonila. Sotona je znao da je sve na kocki i da će budući sukob sa Sinom Božjim na zemlji, kad se Isus rodi kao čovjek zauvijek odlučiti sudbinu jednoga od njih. I zato lucifer ništa nije prepuštao slučaju. Trudio se sve podvrgnuti svojoj kontroli, ali je na svoju veliku žalost i bijes uvidio da Bog ipak mnogo toga ne dopušta što je sotona planirao napraviti. Bog je stvarao, omogučavao pozornicu - planetu Zemlju i sve uvjete na njoj za dvoboj svoga Sina - Isusa i uzurpatora sotone, tako da cijeli Svemir stekne jasnu sliku o tome što je lucifer htio još u Nebu i kakvu vlast je imao namjeru uspostaviti. Upravo preko Izabranoga naroda Bog je želio cijelom Svemiru, i svim Ijudima na zemlji prikazati model svoje vlasti. Na žalost, Židovi su često padali u grijeh i otpad, tako da ih je Bog morao "provoditi ispod šibe" odn. kažnjavati ih -spašavajući tako i njih i njihovu sudbinu, ali i sudbinu svijeta. Izabrani narod je trebao biti i čuvar svetog Božjeg Zakona -DESET ZAPOVIJEDI. Tako da svi narodi vide blagoslov i mir koji daje Bog.
Kad je Izabrani narod - Izrael dobio Božji Zakon da bi ga čuvao, držao i prikazivao svijetu svojim životom i blagostanjem kao posljedicom poštivanja toga Zakona, onda su oni postali Jehovin "osobiti narod, mirno sve narode na zemlji..." međutim oni su morali najavljivati i dolazak JEHOVINA IZASLANIKA -Mesije. Otkupitelja roda ljudskoga. Oni su kao "sveti narod" trebali među svim narodima najavljivati misiju Otkupitelja, Njegovu žrtvu, Njegovu ljubav, koja je ljubav Božja. Da bi to sve mogli izvršavati dobili su od Boga, a posredstvom Mojsija pravila, propise kako tu svetu službu najvaljivanja Mesije obavljati. Ti propisi i ta pravila su postali cijeli jedan sustav od Jehove uspostavljen i dobio je ime OBREDNI ZAKON ili Ceremonijalni zakon, ili Ceremonijalna služba. Dakle, služba koja je kroz strogo određene službe, žrtve, pokrete, rijeći, simbole, postupke najavljivala žrtvu Sina Božjega
- Pomazanika - Jehovina Izaslanika. Najavljivala je rijeći, djela i postupke Sina Božjega kad dođe na zemlju kao čovjek, potomak Adamov, da bi u borbi sa sotonom umjesto Adama održao sav Božji Zakon i tako dokazao da je sotona lagao kad je tvrdio da se Zakon Božji ne može držati.
Osnova cijele svete, obredne službe jest SVETIŠTE. Bog je Mojsiju naredio da napravi zajedno sa Izraelcima prekrasni, veliki šator, koji je bio sklopiv i prenosiv. Kako su Izraelci putovali kroz pustinju, tako su i taj šator nosili, rasklopljen, a gdje bi boravili duže, logorovali, tu su i šator podizali i služba se sveta vršila bez prestanka. Taj šator nazvan je "šator od sastanka", jer se u njemu Bog (preko svoga sina, jer Sin Božji je vodio Izraela) sastojao s Mojsijem i svećenicima i izdavao zapovijedi i propise, te objavljivao svoju volju. Taj šator je bio kao pokretni Hram u kome su svećenici služili Bogu, prinoseći žrtve jutrom i većerim. I moleći i kadeći tamjanom za sav svoj narod.
Sveta Knjiga prenosi nam Božje rijeći i velike i čudesne istine: "Jehova reće Mojsiju: "Reci Izraelcima da me darivaju, a vi primajte darove u moju čast od svakoga koji daje od srca. A primajte ove darove; zlato, srebro i tuč; ljubičasto, crveno i tamnocrveno predivo i prepredeni Ian; učinjene (obrađene) ovunjske kože, pa fine kože; bagremovo drvo; ulje za svjetlo; mirodije za ulje pomazanja i miomirisno kađenje; oniks i drugo drago kamenje koje će se umetnuti u oplećak i naprsnik. Neka mi sagrade SVETIŠTE da mogu boraviti među njima. Pri gradnji Prebivališta i svega u njemu postupi točno prema UZORKU KOJI TI POKAŽEM". (Izlazak. 25:1-9.) Dakle, Mojsiju je pokazan pravi "šator" Božji, odnosno, pokazan mu je pravi Hram Jehovin u Nebu . Veličanstveni hram sa svojim odajama, i prostorijama u kojima treba biti obavljeno iskupljenje za pale Adamove potomke. To iskupljenje je neizrecivo skupo i teško. Po strašnu cijenu će Bog otkupiti čovjeka, po cijenu krvi svoga ljubljenoga Sina!
Bog je dao točne upute o gradnji "Šatora od sastanka" - kao male zemaljske kopije svetoga Nebeskoga Hrama Jehovina. Dao je i točne upute za sve što treba biti u tome šatoru, za sveti Kovčeg u kojem će se držati kamene ploče sa Deset Zapovijedi koje je Bog ponovio ljudima i predao ih kao svjedočanstvo, ne samo Židovskome narodu, nego svim narodima i ljudima na kugli zemaljskoj do kraja vremena. Zato, jer su u pitanju bile tako silne, vrijedne, neizrecive stvari od največega interesa za cijeli Svemir i za svu Božju vladavinu, propisi su bili strogi, bezpogovorni.
"Od bagremova drveta neka naprave Kovčeg: dva i po lakta dug, lakat i po širok i lakat i po visok. Okuj ga čistim zlatom, okuj ga izvana i iznutra; a oko njega stavi naokolo završni pojas od zlata. Salij za nj četiri zlatna koluta; prikuj ih za četiri njegove noge... Svjedočanstvo koje ću ti predati, u Kovčeg položi." (Izl.25:10-12.16) Ovo spomenuto "Svjedočanstvo" jest Zakon Božji - Deset Zapovijedi ili DEKALOG. Ovaj Zakon je "Svjedočanstvo" - Ugovor pod kojim uvjetima Jehova prima pokajnika.
Da se nitko ne bi zavaravao ili izmišljao neke svoje "putove" spasenja. Bog prima samo onu službu i samo ono bogoslužje koje je On sam propisao!
To je Njegovo pravo kao Suverenog vladara Svemira i Spasitelja čovjeka. Mi možemo biti spašeni samo pod uvjetima koje je Bog postavio, i ni pod kakvim drugim.
Uzalud mnogim ljudima izmišljanje svojih lažnih religija, "nauka", "spoznaja" "kultova" - sve je to PUT U PROPAST! Jehova je jedini odredio put izbavljenja za svakog potomka Adamovog i samo taj JEDINI PUT vodi u Nebo , u vječni život i mir, a svi ostali ljudski i sotonski putovi vode u - vječnu smrt!
"Pomirilište napravi također od čistog zlata. Neka bude dugo dva i pol lakta, a široko lakat i pol. Skuj i dva kerubina od zlata za oba kraja Pomirilišta... Stavi na Kovčeg Pomirilište, a u Kovčeg položi ploče svjedočanstva što ću ti ih dati. Tu ću se ja s tobom sastajati između ona dva kerubina što su na Kovčegu ploča Svjedočanstva saopčavati sve zapovijedi namjenjene Izraelcima."
(Izl.25:17-19.21-22.) Ovo "Pomirilište" bilo je na Kovčegu saveza, i tu se u sjajnoj svjetlosti čuo Božji glas koji je izdavao zapovijedi i način službe.
Pa je potom napravljen stol za prinesene kruhove, pa posebni sviječnjak - sedmokraki, koji je trebao obasjavati Svetinju i biti jedan veličanstveni simbol, svojim svjetlom stalno razgoni tminu i obasjava šator, tako Bog svojom žrtvom otkupljenja i ljubavlju, je odagnao tamu propasti od griješnih potomaka adamovih i obasjava ih stalno ponudom i nadom vječnoga života! Kao što je svjetlo sa onih sedam krakova obasjavalo Sveti Šator, tako Bog neprekidno obasjava ljude na zemlji svojom ljubavlju, svojim svjetlom i potporom. Ali taj svjećnjak je predstavljao jos nešto dublje - Žrtvu Sina Božjega koja je ljudima obasjala put spasenja, Njegovu nježnu ljubav koja nas svagda obasipa, kao zraci svjetla sa onoga svetoga svjećnjaka. (Izl. 25:1-40.)
Poslije je Mojsije dobio i točne upute za pravljenje "Svetišta" odn ."Šatora od sastanka". to je opisano u cijelom 26. poglavlju knjige "Izlaska" ili 2. knjiga Mojsijeva. Tu je također i žrtvenik za žrtve paljenice: "Načini žrtvenik od bagremova drva, pet lakata dug, pet lakata širok - prava četvorina - i tri lakta visok. Na njegova četiri ugla načini rogove. Neka mu rogovi budu u jednom komadu s njim. I tučem ga okuj...sve potrepštine za žrtvenik načini od tuča..." (Izl. 27:1-2.2) Dalje je načinjeno ulje za svijeće, pa potom svećenićko ruho, pa Oplećak "efod", pa "Naprsnik", kojeg je Prvosvećenik nosio na grudima, s dragim kamenovima. 12 kamenova predstavljalo je 12 plemena Izraelovih koje je Prvosvećenik simbolički nosio na sebi. A stvarno su predstavljali Isusa kao pravog Prvosvećemka koji svoj narod nosi u svome srcu kao najskuplje svoje blago kao drago kamenje. Pa ogrtač, i sve ostale stvari, kotliči za kuhanje, oprava za klanje svakodnevnih žrtava paljenica, posude za umivanje svećenika itd. Čitajte o tomu od 25. do 31. poglavlja knjige Izlaska Međutim čak ni tada u prisutnosti Sina Božjega, koji je upučivao Izraelce kako što da izgrade, Sotona nije odustajao od svojih opakih planova da zavede, uništi i upropasti. Tako je zaveo Izraela da naprave "zlatno tele" i klanjaju mu se Izlazak 32:1-6. Savez koji je Jehova s njima učinio brzo su prekršili. Ali Mojsije se zauzimao za narod i Bog ih je poštedio potpunoga unistenja, ali ih nije ostavio bez kazne. Izl. 32:30-35. Kazna je bila neophodna da bi Izraelci, (ali i kasniji naraštaji sve do kraja povijesti svijeta) shvatili da je grijeh, (kršenje Zakona) užasno u Božjim oćima i da će svaki grijeh biti kažnjen, ukoliko se griješnik dok još traje milost, za ovoga kratkog života ne pokaje i ne promjeni svoj život, navike i postupke. A to je ujedno i najava sotoni, da njegov strašni grijeh pobune protiv svoga Boga, i izdaja će također biti zasluženo kažnjeni.
Cijeli Obredni sustav prinošenja žrtava jasno je pokazivao i prikazivao tajnu otkupljenja čovjeka, i kaznu grijeha i pobune. Međutim mnogi to Izraelci nisu ispravno razumjevali. Svaka i najmanja stvar, ili pokret pred oltarom u Obrednom prinošenju žrtava imala je ogromnu važnost i pričala je silnu, strašnu priću o grijehu, o otkupljenju, o kazni za grijeh i zlo, i o pobjedi Dobra nad Zlom, Pravde nad Nepravdom, Krista nad sotonom. Ujedno Obredna je služba pokazivala ljudima kojom strašnom cijenom će biti plačeno njihovo pomirenje s Jehovom:
"Zovnu Jehova Mojsija te mu iz Šatora sastanka reče: "Govori Izraelcima i kaži im: Kad tko od vas želi prinijeti Jehovi žrtvu od stoke, prinijet će je ili od krupne ili od sitne stoke, ako njegov prinos za žrtvu paljenicu bude od krupne stoke, neka prinese muško bez mane." (Levitska 3. Mojsijeva. 1:1-3.) Tako je bilo propisano za sve žrtve da moraju biti "bez mane". I za Janjce i golubića, i sve ostalo moralo je biti savršeno. Na žrtvu se smjelo prinjeti samo ono najbolje što si imao u stadu, potpuno zdravo."Ako bi htio prini*jeti za žrtvu paljenicu od sitne stoke - od ovaca ili koza - neka pri*nese muško bez mane." (Lev. 1:10.) Svaka prinešena žrtva u Obrednom sustavu predstavljala je onu NAJVEČU žrtvu koju će Jehova osobno dati - svoga Sina, za griješni, pali rod!
Zato je svaka žrtva prinešena na oltaru Izabranoga naroda morala biti BEZ MANE!
Kao što će Isus budući, BEZ MANE I IKAKVOG ZLA NA SEBI ILI U SEBI, umrijeti za zle griješnike s nebrojenim manama i grijesima, da bi ih tako oprao svojom krvlju kao prinos ugodan Jehovi. Jer kaznu koju Zakon propisuje za grijeh može oprostiti samo onaj tko je iznad samoga Zakona, a to je samo i jedino JEHOVA - Kralj vječni, Stvoritelj i Vrhovni Autoritet svega života. A taj plan mogao je izvršiti samo Onaj tko je ravan Jehovi, Onaj tko je od vječnosti bio jedno s Njime - Sin Jehovin - Isus Krist.
Jer život ni jednoga stvorenoga bića ne može otkupiti živote drugih stvorenih bića. Samo Nestvoreni može otkupiti stvoreno.
Samo onaj tko je iznad Zakona može platiti cijenu koju traži Zakon. Jer svi ostali (anđeli, svijetovi, bića) su podložnici Zakona.
Obredna služba je do u najsitnije detalje pokazivala Kristovu žrtvu pomirnicu, i obasjavala ju pravim smislom. Tako je bilo rečeno: "Nikakva žrtva prinosnica koju budeš prinosio Jehovi neka ne bude priređivana s kvasom, jer ne smiješ u kad sažigati ni kvasa ni meda kao žrtvu paljenicu." (Lev. 2:11.) Med se nije smio prinositi kao žrtva prinosnica jer je žrtva prinosnica simbolizirala Kristovu žrtvu, a ta žrtva neće biti slatka (čega je med simbol) NEGO GORKA I TEŠKA. Zato je rečeno da med smiju prinjeti samo kao prvine plodova (simbol otkupljenih ljudi koje će Isus prikazati svome Ocu poslije svoga uskrsnuća) (Levitska.2:12.)
Mnogo i mnogo ima zanimljivih detalja u vezi Obrednoga Zakona. Na primjer: "Svaku svoju žrtvu prinosnicu posoli. Ne ostavljaj žrtve svoje prinosnice bez soli Saveza sa svojim Bogom: Sa svakim svojim prinosom prinesi i sol." (Levitska. 2:13.) Sol simbolizira čuvanje od kvarenja, predstavlja također i silu na dobro. Tako isto je Isusova žrtva koju je prinio za nas bila "solju osoljena" - solju Njegove rijeći kojom je učio narod da se povrati Jehovi i poslušnosti Njegovu Zakonu. Svaka Isusova rijeć bila je "sveta sol" koja je Njega - nevino Janje Božje, pripravljala za onu največu, najodsudniju žrtvu u velikoj borbi protiv sotone i grijeha. Bilo je više vrsta žrtava koje su svećenici Starozavjetni primali iz ruku naroda. Osim žrtve svakodnevne, koja se prinosila jutrom i većerim, - i predstavljala je Krista, i Njegovu žrtvu koja neprekidno traje za palo čovječanstvo, dajući mu život, - postojale su i žrtve "pričesnice", žrtve "okajnice" , žrtva "naknadnica", žrtva "zahvalnica", a sve one su u stvari govorile - svaka na svoj osebujan način - o žrtvi Sina Božjega!
A samo Svetište, šator sastanka imao je dva djela. U prvom djelu bile su za to određene službe i stvari. Taj prvi dio zvao se "Svetinja". Drugi dio Šatora bio je odjeljen teškom debelom izvezenom zavjesom i zvao se "Svetinja nad Svetinjama", u tome drugom djelu -dakle - Svetinji nad Svetinjama nalazio se "Kovčeg Zavjeta" i "Svjedočanstvo" odn. Božji Zakon. Opširno o tome piše Mojsije u knjizi Izlazak, 26. i 27. poglavlje. Ovaj zemljaski Šator bio je kopija nebeskoga. U tome Nebeskom Hramu Jehovinom Isus vrši službu pomirenja za ljude. Apostol Pavao govori o ova dva Hrama odn. "šatora" - Nebeskom, vječnom, i zemaljskom privremenom. Pavao jasno uči da je Isus uzišavši s ove zemlje došao u prvo odjeljenje Svetišta, u Svetinju i tu započeo svoju službu pomirenja za ljude. A kad se služba tu završi, onda je prešao u Svetinju nad Svetinjama."... Da se domognemo nade koja nam je određena. Nju imamo kao pouzdano i čvrsto sidro duše "koja ulazi (prodire) iza najuda-ljenijeg zastora" kamo je ušao za nas unaprijed (kao preteča) Isus..:" (Hebrejima poslanica. 6:19-20.)
Ovdje Pavao govori o "Zastoru" koji je odvajao Najsvetije mjesto, od ostaloga djela šatora, dakle, Svetinju nad Svetinjama.
Samo jednom na godinu, Veliki svečenik, ili Prvosvečenik lzabranog naroda smio je kročiti svojom nogom u Svetinju nad Svetinjama, i to s krvlju žrtve za pomirenje. A sav narod Izraelov morao je taj posebni dan "ponižavati duše svoje" u postu i molitvom pred Bogom za oproštenje njihovih grijeha. Taj dan nazvan je "Veliki dan Pomirenja" ili "Dan očišćenja" - "Join kipuri" ili dan kad su grijesi zajednice, cijele te godine bili prenošeni na jarca "Azazela" - simbolički Sotonu. Svi ovi svečani obredi bili su najava stvarnoga djela Jehovinog i što će On učiniti s grijehom i zlom. U Svetinju nad svetinjama nije smio stupiti nitko drugi, čak niti prorok, nitko, osim Prvosvećenika samo jednom u godini, u točno određeni dan i mjesec. Levitska knjiga. 16 poglavlje.
Kad su se Židovi nastanili u Obećanoj zemlji - Kanaanu, zamjenili su šator sastanka sa Salomonovim hramom, koji je bio daleko veći, ljepši i bolje je odražavao svetost i slavu nebeskoga Hrama.
Starozavjetna služba bila je predslika ili sjenke Novozavjetne Kristove službe za čovjeka. Isus je za nas ušao "u samo Nebo da se pokaže pred licem Božjim..." (Hebrejima.9:24.)
Sav ovaj sjaj zemaljske svetinje, čiji su zidovi blistali sjajem zlata predivne ljepote, teške izvezene zavjese, stupovi i oltari - sve je blistalo pri sjaju svijeća, kao zrcalo odsjajući slavu, ali tek sjenku one slave svetoga, originalnoga hrama u Nebu.
Samo pažljivo proučavanje 5. Mojsijevih knjiga i uvjerit ćete se u silnu snagu kojom je Otac najavljivao žrtvu svoga Sina.
Prinošenje kada pred oltar u Svetinji predstavljalo je miris Kristove pravde i posredništva za griješne ljude pred svetim Bogom. I tako simbol po simbol otkrivao je veliku i svečanu istinu o velikoj Žrtvi nebeskoj, i o velikoj borbi između Krista i Sotone i kako će ona završiti. Tako su ljudi mogli razumjeti da žrtva za grijeh ukazuje na Krista kao pravu žrtvu, dakle na Mesiju, Poglavar svečenićki predstavlja također Krista kao Posrednika, dok jarac Azazel predstavlja Sotonu, uzročnika zla, na koga će na kraju biti stavljeni svi grijesi iskrenih pokajnika. Međutim Židovi su izgubili iz vida značenje ovih svetih simbola. Pouzdavali su se u svoja djela i sve više u nacionalnoj isključivosti i oholosti vjerovali da samo njih Bog ljubi, a sve ostale narode prezire. Odbijali su svijet opominjati i biti "sol zeinlje" - zatvorili su se u svoje uskogrudne interese i prezirali druge ljude i narode. Svoju Bogom danu svjetlost "stavili su pod posudu" da nikome ne svjetli. Počeli su vjerovati da samo te žrtve koje prinose imaju moč da ih preporuče kod Jehove. Išli su još dalje, pa su počeli naučavati rabini i zakonoznanci da sama žrtva ima moć oprostiti grijeh. Pa ako vise žrtava prinosiš, onda ti se bolje opraštaju grijesi?! To je bila ludost u Jehovinim oćima. Druzili su se Izraelci sa okolnim narodima, ali ne da bi im odnjeli svetu istinu koja spašava, nego da bi radili odvratna idolopoklonička djela. Zato je Bog morao svoj narod Izabrani poslati u sedamdesetogodišnje ropstvo u Babilon, da bi ih izliječio od idolopoklonstva, te smrtonosne bolesti. Kako su stoljeća i stoljeća prolazila tako se i shvaćanje Izabranoga naroda izopačivalo. Sotona je bio na djelu. Radio je lukavo, promišljeno, prikrio je svoju ruku, koja je djelovala upravo preko onih u koje je narod najmanje sumnjao - preko svećenika iz svete sluzbe u Hramu, preko Zakonoznanca i rabina, te preko uglednih i učenih tumača Zakona. Tako se malo po malo prava istina o Svetištu i značenju žrtava, obreda i divnih simbola gubila u moru besmislenih ljudskih obreda, tradicija i sujeverja pomješanog s mistikom i čak magijom. Tako su Židovi počeli vjerovati da mogu činiti i grijeh a ipak će im Jehova pomoći, jer su oni Izabrani narod?? Umjesto da postanu svjetlost svjeta, postali su TAMA SVIJETA! Narod je bio u velikom mraku. I sotona je zasljepljivao ljude lažnim čudesima i fino satkanim bajkama koje su kao najsvetije istine iznosili ugledni tumači Božjih propisa i nametali ih silom i svojim autoritetom. Kad je sotona shvatio da Izabrani narod ne može uništiti izvana, odlučio mu se pridružiti, i ići zajedno s njim da bi ga iznutra izopaćio i uništio, da bi ga pretvorio u instrument svoje borbe protiv Sina Božjega i Njegove misije na zemlji. Ali pojedinci, potaknuti glasom proroka još su uvijek ispravno razumjevali istinu koju je Jehova objavio. Ti pojedinci su održavali tinjajući plamićak duhovnoga svjetla u Izabranome narodu u kojem se trebao roditi Spasitelj svijeta!
izvor teksta : ivan lukić
pripremio sam tekst koji govori o Svetištu i obrednoj službi starog Izraela
sa cijelm da bi što bolje upoznali največu žrtvu koju je Bog naš Jehova prinio za grešni ljudski rod
jer ljubio nas je ljubavlju jačom i od smrti
SVETIŠTE I OBREDNA SLUŽBA
Da bi pripravio put svome Sinu Bog je odlučio formirati jedan narod preko kojeg će objavljivati nadu u dolazak obećanog otkupitelja svijeta - Pomazanika, ili kako su Izraelci zvali Mesije.
Od svetoga sjemena pravedne loze još od pravednoga Abela, pa preko Seta, Henoka, Matuzalema, Noe, Bog je pripravljao put. Poslije potopa kad su se ljudi umnožili i po plemenima se razilazili i nastanjivali po zemlji Bog je izabrao Abrahama od obitelji Tara koji je bio također direktni potomak svete loze. (Postanak. 11:26-27.) Bog je pozvao Abrahama da napusti svoju postojbinu i ide u zemlju koji će mu Bog pokazati i dati, njemu i njegovu potomstvu: "I reće Jehova Abrahamu: "Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma oćinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam češ biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću prokleti; U tebi će biti blagoslovljena sva plemena na zemlji."(Pos.11-3.)
Te rijeći "U tebi će biti blagoslovljena sva plemena na zemlji", odnose se na Isusa, Sina Božjega koji će svojom dobrovoljnom žrtvom pružiti mogučnost svakom čovjeku i svakom narodu da se spasi od strašne osude pravednoga Zakona koji traži gnjev i smrt za prijestupnika. Zato će od potomstva Abrahamova doći Spasitelj koji će postati "sol zemlje", "svjetlost svijeta" "blagoslov svih naroda." O kako se Sin Božji ponizio dajući sebe za čovjeka! Koliku je Bog žrtvu ućinio za jedan griješni otpadnički rod!
"Abraham se zaputi kako mu je Jehova rekao. S njime krenu i Lot. Abrahamu je bilo sedamdeset i pet godina kad je otišao iz Harana." (Posl. 12:4.) Abrahamu je ispočetka bilo ime Abram, a kasnije mu je Bog promjenio ime i kazao mu da se zove Abraham, što znači "otac mnogih naroda". Pod tim imenom Abraham, on je poznatiji, jer je to ime koje mu je sam Bog dodijelio.
Bog je s Abrahamom sklopio savez, po tome savezu zemlja Kanaanska treba pripasti potomstvu Abrahamovu, a zauzvrat Abraham i njegovo potomstvo će štovati samo Jehovu kao jedinoga pravoga Boga. Tako je Bog uglavio savez, formirajući jedan narod -Izabrani Narod, za službu Bogu, i da bi se preko toga naroda objavila svečana vijest o dolasku Mesije - Otkupitelja roda ljudskoga. I da bi se Mesija rodio u tome narodu, tako da tu svetu vijest saznaju svi narodi i raduju se.
"Toga je dana Jehova sklopio Savez s Abrahamom rekavši: "Potomstvu tvojem dajem zemlju ovu od Rijeke u Egiptu, do Velike rijeke, rijeke Eufrata..." (Postanak. 15:18.)
U to vrijeme kad je Abraham boravio kao nomad u blizini Sodome i Gomore, Bog je uništio te izopačene gradove. Ali Abraham se zauzimao za te gradove, predstavljajuči tako predsliku Krista, posrednika za griješni rod. Abrahamovo nježno i odlučno zauzimanje za perverzne i zle stanovnike Sodome prestavlja odlučno svjedočanstvo o Kristovom milosrđu i nježnosti prema zabludjelim Ijudima prevarenim od Sotone. (Postanak. 18:16-33)
Od Abrahama, i njegovih potomaka se kroz stoljeća oformljivala Izabrana grupa ljudi - Izabrani narod. Dolaskom u Egipat Abrahamovi potomci su trebali uvidjeti odvratnost idolpoklonstva i mrak vjerovanja u čovjeka i obožavanja ljudske isprazne filozofije. Kroz teško, ljuto ropstvo, djeca Izraelova su uvidjela što je grijeh. Prema ondašnjem shvaćanju i razumijevanju ljudi. Ali sve je to bila predslika za današnje vrijeme i spoznaju izopačenosti cijelog svijeta koji počiva na načelu kršenja Božjeg svetog Zakona. Dakle, na Sotoninom načelu. Kad je Jehova po svome Sinu izveo Izraelce iz Egipta, počeo ih je odgajati kao što Otac odgaja svoga ljubljenoga Sina. Veliki čovjek Božji, Mojsije, napisao je tako uzvišene istine i otkrivenja o Bogu i to jezikom nenadmašne ljepote i savršenstva. I danas kad to čitamo ispunjeni smo divljenjem prema snazi Onoga koji svoju moć (koja je doista neizreciva) nikad nije zloupotrijebio da bi učinio čovjeku niti anđelima krivo, nego svoju golemu moć koristi samo za dobro svoje djece i svih onih koji Ga ljube.
Sotona je ćinio sve da uništi "izabrano potomstvo" odn. "sveto sjeme" - Izabrani narod koji je trebao objavljivati dolazak POMAZANIKA, Mesije, i objavljivati Jehovinu vječnu pravdu i ljubav, sjedinjenu s milosrđem i istinom. Uzvišenim stihovima Mojsije je opisivao djeci Izraelovoj nježnu dobrotu i istinu Jehovinu: "Kako su lijepi šatori tvoji, Jakove, i kolibe tvoje Izraele! Pružili su se kao potoci, kao vrtovi kraj rijeke, kao mirisna drveća koja je posadio Jehova, kao cedri na vodi!
Poteći će voda iz potomstva njegova, nad mnogim će vladat narodima. Kralj će njegov nadvisit Agaga, uzdiže se kraljevstvo njegovo. (Brojevi.24:5-7.) Ovdje je rijeć o Isusu Kristu - Spasitelju, koji će nadvladati sva kraljevstva ovoga svijeta.Sva kraljevstva na koja je prvi otpadnik i pobunjenik tako dugo polagao pravo.
Kroz sve predivne slike i simbole Staroga Zavjeta (Saveza) Bog je najavljivao djela i misiju svoga Sina, koja će svojom veličinom, snagom i značenjem za vječnost nadmašiti sjaj svih do tadašnjih Božjih djela. A to najveće djelo Božje - spasenje pale ljudske rase, bit ce ukras i slava Božja kroz sve vjekove neizmjerne vječnosti. Zato je oformljen Izabrani narod da najavljuje tu slavu, ali i muku Sina Božjega, gorčinu poniženja, patnje i duševne boli. Silnim simbolima kao lelujavim sjenkama daleke stvarnosti Bog je najavljivao svoju žrtvu, NAJVEČU ZRTVU U SVEMIRU koju je itko ikada prinio.
Da bi smo ispravno razumjeli značenje ovih simbola, najava, svetih proročanstava, moramo ispravno razumjeti misiju i cilj Izabranoga naroda. Nije Bog podigao Židove kao Izabrani narod njih radi ili njihove slave radi, nego da bude obavješten cijeli svijet o Žrtvi koju će Jehova dati i da se ljudi priprave prihvatiti tu najdragocjeniju žrtvu i nadu, to svjetlo "koje obasja sjen smrtni" to predrago "svjetlo svjeta..."
Kad su se Židovi kao narod smjestili u obećanoj zemlji Kanaanskoj, sotona ih je zamrzio groznom mržnjom, jer je on dobro razumio za što će oni služiti. Za objavljivanje prave Istine o Jedinome pravome Bogu - Jehovi. Upravo tu činjenicu, tu istinu o Bogu, Sotona je počeo sakrivati i izvrtati još u Nebu. Taj svoj strašni posao nastavio je i na zemlji još većim marom i intenzitetom, jer ga je mržnja i zavist gonila. Sotona je znao da je sve na kocki i da će budući sukob sa Sinom Božjim na zemlji, kad se Isus rodi kao čovjek zauvijek odlučiti sudbinu jednoga od njih. I zato lucifer ništa nije prepuštao slučaju. Trudio se sve podvrgnuti svojoj kontroli, ali je na svoju veliku žalost i bijes uvidio da Bog ipak mnogo toga ne dopušta što je sotona planirao napraviti. Bog je stvarao, omogučavao pozornicu - planetu Zemlju i sve uvjete na njoj za dvoboj svoga Sina - Isusa i uzurpatora sotone, tako da cijeli Svemir stekne jasnu sliku o tome što je lucifer htio još u Nebu i kakvu vlast je imao namjeru uspostaviti. Upravo preko Izabranoga naroda Bog je želio cijelom Svemiru, i svim Ijudima na zemlji prikazati model svoje vlasti. Na žalost, Židovi su često padali u grijeh i otpad, tako da ih je Bog morao "provoditi ispod šibe" odn. kažnjavati ih -spašavajući tako i njih i njihovu sudbinu, ali i sudbinu svijeta. Izabrani narod je trebao biti i čuvar svetog Božjeg Zakona -DESET ZAPOVIJEDI. Tako da svi narodi vide blagoslov i mir koji daje Bog.
Kad je Izabrani narod - Izrael dobio Božji Zakon da bi ga čuvao, držao i prikazivao svijetu svojim životom i blagostanjem kao posljedicom poštivanja toga Zakona, onda su oni postali Jehovin "osobiti narod, mirno sve narode na zemlji..." međutim oni su morali najavljivati i dolazak JEHOVINA IZASLANIKA -Mesije. Otkupitelja roda ljudskoga. Oni su kao "sveti narod" trebali među svim narodima najavljivati misiju Otkupitelja, Njegovu žrtvu, Njegovu ljubav, koja je ljubav Božja. Da bi to sve mogli izvršavati dobili su od Boga, a posredstvom Mojsija pravila, propise kako tu svetu službu najvaljivanja Mesije obavljati. Ti propisi i ta pravila su postali cijeli jedan sustav od Jehove uspostavljen i dobio je ime OBREDNI ZAKON ili Ceremonijalni zakon, ili Ceremonijalna služba. Dakle, služba koja je kroz strogo određene službe, žrtve, pokrete, rijeći, simbole, postupke najavljivala žrtvu Sina Božjega
- Pomazanika - Jehovina Izaslanika. Najavljivala je rijeći, djela i postupke Sina Božjega kad dođe na zemlju kao čovjek, potomak Adamov, da bi u borbi sa sotonom umjesto Adama održao sav Božji Zakon i tako dokazao da je sotona lagao kad je tvrdio da se Zakon Božji ne može držati.
Osnova cijele svete, obredne službe jest SVETIŠTE. Bog je Mojsiju naredio da napravi zajedno sa Izraelcima prekrasni, veliki šator, koji je bio sklopiv i prenosiv. Kako su Izraelci putovali kroz pustinju, tako su i taj šator nosili, rasklopljen, a gdje bi boravili duže, logorovali, tu su i šator podizali i služba se sveta vršila bez prestanka. Taj šator nazvan je "šator od sastanka", jer se u njemu Bog (preko svoga sina, jer Sin Božji je vodio Izraela) sastojao s Mojsijem i svećenicima i izdavao zapovijedi i propise, te objavljivao svoju volju. Taj šator je bio kao pokretni Hram u kome su svećenici služili Bogu, prinoseći žrtve jutrom i većerim. I moleći i kadeći tamjanom za sav svoj narod.
Sveta Knjiga prenosi nam Božje rijeći i velike i čudesne istine: "Jehova reće Mojsiju: "Reci Izraelcima da me darivaju, a vi primajte darove u moju čast od svakoga koji daje od srca. A primajte ove darove; zlato, srebro i tuč; ljubičasto, crveno i tamnocrveno predivo i prepredeni Ian; učinjene (obrađene) ovunjske kože, pa fine kože; bagremovo drvo; ulje za svjetlo; mirodije za ulje pomazanja i miomirisno kađenje; oniks i drugo drago kamenje koje će se umetnuti u oplećak i naprsnik. Neka mi sagrade SVETIŠTE da mogu boraviti među njima. Pri gradnji Prebivališta i svega u njemu postupi točno prema UZORKU KOJI TI POKAŽEM". (Izlazak. 25:1-9.) Dakle, Mojsiju je pokazan pravi "šator" Božji, odnosno, pokazan mu je pravi Hram Jehovin u Nebu . Veličanstveni hram sa svojim odajama, i prostorijama u kojima treba biti obavljeno iskupljenje za pale Adamove potomke. To iskupljenje je neizrecivo skupo i teško. Po strašnu cijenu će Bog otkupiti čovjeka, po cijenu krvi svoga ljubljenoga Sina!
Bog je dao točne upute o gradnji "Šatora od sastanka" - kao male zemaljske kopije svetoga Nebeskoga Hrama Jehovina. Dao je i točne upute za sve što treba biti u tome šatoru, za sveti Kovčeg u kojem će se držati kamene ploče sa Deset Zapovijedi koje je Bog ponovio ljudima i predao ih kao svjedočanstvo, ne samo Židovskome narodu, nego svim narodima i ljudima na kugli zemaljskoj do kraja vremena. Zato, jer su u pitanju bile tako silne, vrijedne, neizrecive stvari od največega interesa za cijeli Svemir i za svu Božju vladavinu, propisi su bili strogi, bezpogovorni.
"Od bagremova drveta neka naprave Kovčeg: dva i po lakta dug, lakat i po širok i lakat i po visok. Okuj ga čistim zlatom, okuj ga izvana i iznutra; a oko njega stavi naokolo završni pojas od zlata. Salij za nj četiri zlatna koluta; prikuj ih za četiri njegove noge... Svjedočanstvo koje ću ti predati, u Kovčeg položi." (Izl.25:10-12.16) Ovo spomenuto "Svjedočanstvo" jest Zakon Božji - Deset Zapovijedi ili DEKALOG. Ovaj Zakon je "Svjedočanstvo" - Ugovor pod kojim uvjetima Jehova prima pokajnika.
Da se nitko ne bi zavaravao ili izmišljao neke svoje "putove" spasenja. Bog prima samo onu službu i samo ono bogoslužje koje je On sam propisao!
To je Njegovo pravo kao Suverenog vladara Svemira i Spasitelja čovjeka. Mi možemo biti spašeni samo pod uvjetima koje je Bog postavio, i ni pod kakvim drugim.
Uzalud mnogim ljudima izmišljanje svojih lažnih religija, "nauka", "spoznaja" "kultova" - sve je to PUT U PROPAST! Jehova je jedini odredio put izbavljenja za svakog potomka Adamovog i samo taj JEDINI PUT vodi u Nebo , u vječni život i mir, a svi ostali ljudski i sotonski putovi vode u - vječnu smrt!
"Pomirilište napravi također od čistog zlata. Neka bude dugo dva i pol lakta, a široko lakat i pol. Skuj i dva kerubina od zlata za oba kraja Pomirilišta... Stavi na Kovčeg Pomirilište, a u Kovčeg položi ploče svjedočanstva što ću ti ih dati. Tu ću se ja s tobom sastajati između ona dva kerubina što su na Kovčegu ploča Svjedočanstva saopčavati sve zapovijedi namjenjene Izraelcima."
(Izl.25:17-19.21-22.) Ovo "Pomirilište" bilo je na Kovčegu saveza, i tu se u sjajnoj svjetlosti čuo Božji glas koji je izdavao zapovijedi i način službe.
Pa je potom napravljen stol za prinesene kruhove, pa posebni sviječnjak - sedmokraki, koji je trebao obasjavati Svetinju i biti jedan veličanstveni simbol, svojim svjetlom stalno razgoni tminu i obasjava šator, tako Bog svojom žrtvom otkupljenja i ljubavlju, je odagnao tamu propasti od griješnih potomaka adamovih i obasjava ih stalno ponudom i nadom vječnoga života! Kao što je svjetlo sa onih sedam krakova obasjavalo Sveti Šator, tako Bog neprekidno obasjava ljude na zemlji svojom ljubavlju, svojim svjetlom i potporom. Ali taj svjećnjak je predstavljao jos nešto dublje - Žrtvu Sina Božjega koja je ljudima obasjala put spasenja, Njegovu nježnu ljubav koja nas svagda obasipa, kao zraci svjetla sa onoga svetoga svjećnjaka. (Izl. 25:1-40.)
Poslije je Mojsije dobio i točne upute za pravljenje "Svetišta" odn ."Šatora od sastanka". to je opisano u cijelom 26. poglavlju knjige "Izlaska" ili 2. knjiga Mojsijeva. Tu je također i žrtvenik za žrtve paljenice: "Načini žrtvenik od bagremova drva, pet lakata dug, pet lakata širok - prava četvorina - i tri lakta visok. Na njegova četiri ugla načini rogove. Neka mu rogovi budu u jednom komadu s njim. I tučem ga okuj...sve potrepštine za žrtvenik načini od tuča..." (Izl. 27:1-2.2) Dalje je načinjeno ulje za svijeće, pa potom svećenićko ruho, pa Oplećak "efod", pa "Naprsnik", kojeg je Prvosvećenik nosio na grudima, s dragim kamenovima. 12 kamenova predstavljalo je 12 plemena Izraelovih koje je Prvosvećenik simbolički nosio na sebi. A stvarno su predstavljali Isusa kao pravog Prvosvećemka koji svoj narod nosi u svome srcu kao najskuplje svoje blago kao drago kamenje. Pa ogrtač, i sve ostale stvari, kotliči za kuhanje, oprava za klanje svakodnevnih žrtava paljenica, posude za umivanje svećenika itd. Čitajte o tomu od 25. do 31. poglavlja knjige Izlaska Međutim čak ni tada u prisutnosti Sina Božjega, koji je upučivao Izraelce kako što da izgrade, Sotona nije odustajao od svojih opakih planova da zavede, uništi i upropasti. Tako je zaveo Izraela da naprave "zlatno tele" i klanjaju mu se Izlazak 32:1-6. Savez koji je Jehova s njima učinio brzo su prekršili. Ali Mojsije se zauzimao za narod i Bog ih je poštedio potpunoga unistenja, ali ih nije ostavio bez kazne. Izl. 32:30-35. Kazna je bila neophodna da bi Izraelci, (ali i kasniji naraštaji sve do kraja povijesti svijeta) shvatili da je grijeh, (kršenje Zakona) užasno u Božjim oćima i da će svaki grijeh biti kažnjen, ukoliko se griješnik dok još traje milost, za ovoga kratkog života ne pokaje i ne promjeni svoj život, navike i postupke. A to je ujedno i najava sotoni, da njegov strašni grijeh pobune protiv svoga Boga, i izdaja će također biti zasluženo kažnjeni.
Cijeli Obredni sustav prinošenja žrtava jasno je pokazivao i prikazivao tajnu otkupljenja čovjeka, i kaznu grijeha i pobune. Međutim mnogi to Izraelci nisu ispravno razumjevali. Svaka i najmanja stvar, ili pokret pred oltarom u Obrednom prinošenju žrtava imala je ogromnu važnost i pričala je silnu, strašnu priću o grijehu, o otkupljenju, o kazni za grijeh i zlo, i o pobjedi Dobra nad Zlom, Pravde nad Nepravdom, Krista nad sotonom. Ujedno Obredna je služba pokazivala ljudima kojom strašnom cijenom će biti plačeno njihovo pomirenje s Jehovom:
"Zovnu Jehova Mojsija te mu iz Šatora sastanka reče: "Govori Izraelcima i kaži im: Kad tko od vas želi prinijeti Jehovi žrtvu od stoke, prinijet će je ili od krupne ili od sitne stoke, ako njegov prinos za žrtvu paljenicu bude od krupne stoke, neka prinese muško bez mane." (Levitska 3. Mojsijeva. 1:1-3.) Tako je bilo propisano za sve žrtve da moraju biti "bez mane". I za Janjce i golubića, i sve ostalo moralo je biti savršeno. Na žrtvu se smjelo prinjeti samo ono najbolje što si imao u stadu, potpuno zdravo."Ako bi htio prini*jeti za žrtvu paljenicu od sitne stoke - od ovaca ili koza - neka pri*nese muško bez mane." (Lev. 1:10.) Svaka prinešena žrtva u Obrednom sustavu predstavljala je onu NAJVEČU žrtvu koju će Jehova osobno dati - svoga Sina, za griješni, pali rod!
Zato je svaka žrtva prinešena na oltaru Izabranoga naroda morala biti BEZ MANE!
Kao što će Isus budući, BEZ MANE I IKAKVOG ZLA NA SEBI ILI U SEBI, umrijeti za zle griješnike s nebrojenim manama i grijesima, da bi ih tako oprao svojom krvlju kao prinos ugodan Jehovi. Jer kaznu koju Zakon propisuje za grijeh može oprostiti samo onaj tko je iznad samoga Zakona, a to je samo i jedino JEHOVA - Kralj vječni, Stvoritelj i Vrhovni Autoritet svega života. A taj plan mogao je izvršiti samo Onaj tko je ravan Jehovi, Onaj tko je od vječnosti bio jedno s Njime - Sin Jehovin - Isus Krist.
Jer život ni jednoga stvorenoga bića ne može otkupiti živote drugih stvorenih bića. Samo Nestvoreni može otkupiti stvoreno.
Samo onaj tko je iznad Zakona može platiti cijenu koju traži Zakon. Jer svi ostali (anđeli, svijetovi, bića) su podložnici Zakona.
Obredna služba je do u najsitnije detalje pokazivala Kristovu žrtvu pomirnicu, i obasjavala ju pravim smislom. Tako je bilo rečeno: "Nikakva žrtva prinosnica koju budeš prinosio Jehovi neka ne bude priređivana s kvasom, jer ne smiješ u kad sažigati ni kvasa ni meda kao žrtvu paljenicu." (Lev. 2:11.) Med se nije smio prinositi kao žrtva prinosnica jer je žrtva prinosnica simbolizirala Kristovu žrtvu, a ta žrtva neće biti slatka (čega je med simbol) NEGO GORKA I TEŠKA. Zato je rečeno da med smiju prinjeti samo kao prvine plodova (simbol otkupljenih ljudi koje će Isus prikazati svome Ocu poslije svoga uskrsnuća) (Levitska.2:12.)
Mnogo i mnogo ima zanimljivih detalja u vezi Obrednoga Zakona. Na primjer: "Svaku svoju žrtvu prinosnicu posoli. Ne ostavljaj žrtve svoje prinosnice bez soli Saveza sa svojim Bogom: Sa svakim svojim prinosom prinesi i sol." (Levitska. 2:13.) Sol simbolizira čuvanje od kvarenja, predstavlja također i silu na dobro. Tako isto je Isusova žrtva koju je prinio za nas bila "solju osoljena" - solju Njegove rijeći kojom je učio narod da se povrati Jehovi i poslušnosti Njegovu Zakonu. Svaka Isusova rijeć bila je "sveta sol" koja je Njega - nevino Janje Božje, pripravljala za onu največu, najodsudniju žrtvu u velikoj borbi protiv sotone i grijeha. Bilo je više vrsta žrtava koje su svećenici Starozavjetni primali iz ruku naroda. Osim žrtve svakodnevne, koja se prinosila jutrom i većerim, - i predstavljala je Krista, i Njegovu žrtvu koja neprekidno traje za palo čovječanstvo, dajući mu život, - postojale su i žrtve "pričesnice", žrtve "okajnice" , žrtva "naknadnica", žrtva "zahvalnica", a sve one su u stvari govorile - svaka na svoj osebujan način - o žrtvi Sina Božjega!
A samo Svetište, šator sastanka imao je dva djela. U prvom djelu bile su za to određene službe i stvari. Taj prvi dio zvao se "Svetinja". Drugi dio Šatora bio je odjeljen teškom debelom izvezenom zavjesom i zvao se "Svetinja nad Svetinjama", u tome drugom djelu -dakle - Svetinji nad Svetinjama nalazio se "Kovčeg Zavjeta" i "Svjedočanstvo" odn. Božji Zakon. Opširno o tome piše Mojsije u knjizi Izlazak, 26. i 27. poglavlje. Ovaj zemljaski Šator bio je kopija nebeskoga. U tome Nebeskom Hramu Jehovinom Isus vrši službu pomirenja za ljude. Apostol Pavao govori o ova dva Hrama odn. "šatora" - Nebeskom, vječnom, i zemaljskom privremenom. Pavao jasno uči da je Isus uzišavši s ove zemlje došao u prvo odjeljenje Svetišta, u Svetinju i tu započeo svoju službu pomirenja za ljude. A kad se služba tu završi, onda je prešao u Svetinju nad Svetinjama."... Da se domognemo nade koja nam je određena. Nju imamo kao pouzdano i čvrsto sidro duše "koja ulazi (prodire) iza najuda-ljenijeg zastora" kamo je ušao za nas unaprijed (kao preteča) Isus..:" (Hebrejima poslanica. 6:19-20.)
Ovdje Pavao govori o "Zastoru" koji je odvajao Najsvetije mjesto, od ostaloga djela šatora, dakle, Svetinju nad Svetinjama.
Samo jednom na godinu, Veliki svečenik, ili Prvosvečenik lzabranog naroda smio je kročiti svojom nogom u Svetinju nad Svetinjama, i to s krvlju žrtve za pomirenje. A sav narod Izraelov morao je taj posebni dan "ponižavati duše svoje" u postu i molitvom pred Bogom za oproštenje njihovih grijeha. Taj dan nazvan je "Veliki dan Pomirenja" ili "Dan očišćenja" - "Join kipuri" ili dan kad su grijesi zajednice, cijele te godine bili prenošeni na jarca "Azazela" - simbolički Sotonu. Svi ovi svečani obredi bili su najava stvarnoga djela Jehovinog i što će On učiniti s grijehom i zlom. U Svetinju nad svetinjama nije smio stupiti nitko drugi, čak niti prorok, nitko, osim Prvosvećenika samo jednom u godini, u točno određeni dan i mjesec. Levitska knjiga. 16 poglavlje.
Kad su se Židovi nastanili u Obećanoj zemlji - Kanaanu, zamjenili su šator sastanka sa Salomonovim hramom, koji je bio daleko veći, ljepši i bolje je odražavao svetost i slavu nebeskoga Hrama.
Starozavjetna služba bila je predslika ili sjenke Novozavjetne Kristove službe za čovjeka. Isus je za nas ušao "u samo Nebo da se pokaže pred licem Božjim..." (Hebrejima.9:24.)
Sav ovaj sjaj zemaljske svetinje, čiji su zidovi blistali sjajem zlata predivne ljepote, teške izvezene zavjese, stupovi i oltari - sve je blistalo pri sjaju svijeća, kao zrcalo odsjajući slavu, ali tek sjenku one slave svetoga, originalnoga hrama u Nebu.
Samo pažljivo proučavanje 5. Mojsijevih knjiga i uvjerit ćete se u silnu snagu kojom je Otac najavljivao žrtvu svoga Sina.
Prinošenje kada pred oltar u Svetinji predstavljalo je miris Kristove pravde i posredništva za griješne ljude pred svetim Bogom. I tako simbol po simbol otkrivao je veliku i svečanu istinu o velikoj Žrtvi nebeskoj, i o velikoj borbi između Krista i Sotone i kako će ona završiti. Tako su ljudi mogli razumjeti da žrtva za grijeh ukazuje na Krista kao pravu žrtvu, dakle na Mesiju, Poglavar svečenićki predstavlja također Krista kao Posrednika, dok jarac Azazel predstavlja Sotonu, uzročnika zla, na koga će na kraju biti stavljeni svi grijesi iskrenih pokajnika. Međutim Židovi su izgubili iz vida značenje ovih svetih simbola. Pouzdavali su se u svoja djela i sve više u nacionalnoj isključivosti i oholosti vjerovali da samo njih Bog ljubi, a sve ostale narode prezire. Odbijali su svijet opominjati i biti "sol zeinlje" - zatvorili su se u svoje uskogrudne interese i prezirali druge ljude i narode. Svoju Bogom danu svjetlost "stavili su pod posudu" da nikome ne svjetli. Počeli su vjerovati da samo te žrtve koje prinose imaju moč da ih preporuče kod Jehove. Išli su još dalje, pa su počeli naučavati rabini i zakonoznanci da sama žrtva ima moć oprostiti grijeh. Pa ako vise žrtava prinosiš, onda ti se bolje opraštaju grijesi?! To je bila ludost u Jehovinim oćima. Druzili su se Izraelci sa okolnim narodima, ali ne da bi im odnjeli svetu istinu koja spašava, nego da bi radili odvratna idolopoklonička djela. Zato je Bog morao svoj narod Izabrani poslati u sedamdesetogodišnje ropstvo u Babilon, da bi ih izliječio od idolopoklonstva, te smrtonosne bolesti. Kako su stoljeća i stoljeća prolazila tako se i shvaćanje Izabranoga naroda izopačivalo. Sotona je bio na djelu. Radio je lukavo, promišljeno, prikrio je svoju ruku, koja je djelovala upravo preko onih u koje je narod najmanje sumnjao - preko svećenika iz svete sluzbe u Hramu, preko Zakonoznanca i rabina, te preko uglednih i učenih tumača Zakona. Tako se malo po malo prava istina o Svetištu i značenju žrtava, obreda i divnih simbola gubila u moru besmislenih ljudskih obreda, tradicija i sujeverja pomješanog s mistikom i čak magijom. Tako su Židovi počeli vjerovati da mogu činiti i grijeh a ipak će im Jehova pomoći, jer su oni Izabrani narod?? Umjesto da postanu svjetlost svjeta, postali su TAMA SVIJETA! Narod je bio u velikom mraku. I sotona je zasljepljivao ljude lažnim čudesima i fino satkanim bajkama koje su kao najsvetije istine iznosili ugledni tumači Božjih propisa i nametali ih silom i svojim autoritetom. Kad je sotona shvatio da Izabrani narod ne može uništiti izvana, odlučio mu se pridružiti, i ići zajedno s njim da bi ga iznutra izopaćio i uništio, da bi ga pretvorio u instrument svoje borbe protiv Sina Božjega i Njegove misije na zemlji. Ali pojedinci, potaknuti glasom proroka još su uvijek ispravno razumjevali istinu koju je Jehova objavio. Ti pojedinci su održavali tinjajući plamićak duhovnoga svjetla u Izabranome narodu u kojem se trebao roditi Spasitelj svijeta!
izvor teksta : ivan lukić
