Švedska

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Upsala - mali grad velikih tajni

Večernje novosti 06.01.2010 10:16

1_zps9ndtv7ds.jpg


Prvo što primetite kada dođete u švedski gradić Upsalu su veliki dvorac na brdu, trokraki tornjevi katedrale i snažan huk reke Firis.


Ne samo u Skandinaviji nego u celom svetu Upsala je poznata pre svega kao univerzitetski grad. Smeštena je na sedamdesetak kilometara od Stokholma, na obali Baltičkog mora. Gradić ima oko 120.000 stanovnika, ali kada počne školska godina "poraste" za oko 20.000 studenata.

Na keju reke Firis, koja protiče kroz centar grada, smešteni su mnogobrojni restorani, izrađeni od lepog belog drveta. Preko puta luke je Gradski park sa divljim patkama, guskama, gavranovima i labudovima. Upsala je malo tiho mesto, sa mnogo vrtova i parkova, puno cveća, mladih i starijih sugrađana koji se sunčaju čak i kada temperatura ne prelazi 15 stepeni.
Simboli grada su zamak upsalskih kraljeva, koji je danas bolnica i fakultet medicine, luteranska crkva iz 11. veka i univerzitet koji je 1477. godine osnovao sveštenik Jakob Ulvson. Gradska katedrala Domkyrka, u kojoj je sedište protestantske luteranske crkve, jedna je od najvećih u Evropi. Visoka je 112 metara i dominira čitavim krajem sa tri velika i vitka tornja. Katedrala se nalazi na trgu Gustavijanum, koji je izgrađen kao veliki
plato crkvene porte, na kojem se nalaze Narodno pozorište, Nordski i Viktorijanski muzej.

Grad je poslednjih decenija svetilište luteranskih protestanata, ali i satanista. To je prva velika tajna ove male varoši. Poreklo satanizma u Upsali datira iz 11. veka. Inače, Upsala je centar dve podvrste satanista, svedenborgijanci i Reč života. Satanisti u Upsali imaju tajnu grobnicu velikih đavola, koju turisti mogu da posmatraju samo virtuelno, preko kompjuterskih ekrana. U grobnici su sahranjene vođe satanističkih sekti, koje su delovale u Švedskoj i Skandinaviji.

Sinod švedske luteranske crkve odlučio je da odobri ceremonije venčanja homoseksualaca, tako da Upsala postala gej centar Skandinavije. Odluka luteranske crkve doneta je pošto je parlament Švedske početkom maja usvojio zakon kojim se dozvoljava brak istopolnih osoba, koji prethodnim zakonom nije bio formalno odobren.

Sve to treba uzeti u obzir, da bi se shvatila atmosfera življenja u ovom gradu. Univerzitet Upsala nije klasična akademska ustanova, taj visokoškolski sistem star je 600 godina, ali je organizovan kao najmodernije školovanje. Studenti iz čak 17 država sveta na mnogim fakultetima u Upsali nemaju indeks, već elektronske kartice.

Upsala nema tipičnu nacionalnu kuhinju, niti nacionalne restorane. Preovladavaju italijanski i francuski restorani brze hrane. Mladi Upsale obožavaju sladoled, koji jedu u svako doba godine, kao i sendviče sa lososom.
U trgovačkom kvartu nalazi se i moderni tržni centar i butici, ali i stare prizemne kuće, male radnje u kojima se mogu naći proizvodi domaće radinosti, figure simboli čuvenih crvenih švedskih konja, originalne kaljače, čizme, ogrtači, pa i dizajnirano staklo i keramika.

Stara tvrđava
U severnom delu nalazi se i Gamla Upsala, stari deo grada, odnosno nekadašnje selo od drvenih kuća i štala, u kome su živeli vikinzi. Selo je urbanizovano 1991. godine i danas ima 16.231 stanovnika, ali je sačuvalo duh starine i prošlosti. Upsalci se, naime, ne stide da pokažu da su izrasli iz šumskih brvnara, blata kraj ledene reke. Te iste stare predmete čuvaju i u Muzeju grada, koji se nalazi u centru.
 
Poslednja izmena:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Nešto o Stokholmu


21. Jan 2010.


autor: Babushkata


1_zps6ac15t2n.jpg


S punim pravom, Stokholm nazivaju i Venecijom severa. Nalazi se na istočnoj obali Švedske, između Baltičkog mora i jezera Malaren. Centralni deo grada je napravljen na 14 (po nekim podacima 15) ostrva koji su deo Stokholmskog arhipelaga. Arhipelag broji više od 24.000 ostrva!

Stokholm se po prvi put spominje u pisanim izvorima 1252. godine. Nezvanični dokumenti iz 1436. ukazuju da se Stokholm već tokom XV veka smatrao glavnim gradom Švedske. Najveći doprinos razvoju grada dao je Gustav Vasa početkom XVII veka. Zbog svog stalnog napretka ovaj grad se još naziva i glavnim gradom Skandinavije.

Zbog svog položaja, kao i zbog klime koja je znatno povoljnija nego u severnijim delovima Švedske, broj stanovnika je bio u stalnom porastu. Stokholm je najnaseljeniji grad Švedske. O tome koliko ima stranaca izlišno je i govoriti.

O ulicama i putevima nema potrebe da detaljišem. Podrazumeva se da je sve na najvišem nivou. Signalizacija odlična, kako za saobraćaj tako i za pešake. Sve je obeleženo i ako čovek zna da se snalazi tj. prati obeležja, teško može da zaluta.

Klima u Stokholmu je kontinentalna. Vremenom se izgubila velika razlika između godišnjih doba. Naime, zime im nisu tako oštre kao što su nekada bile. Najniža temperatura ikad izmerena je -32°C. Obično, temperature tokom zime se kreću između -7°C i 2°C.

Leta znaju da im budu, za njihove uslove, jako topla. Najviša ikad izmerena temperatura je 38°C. Letnje temperature se kreću izmedju 20°C i 25°C. Mada, dešava se da im par dana bude pakleno vruće, a onda da ostatak leta provedu u jaknama. Interesantno je da svaki trenutak sunčanog vremena koriste da provedu sunčajuci se. Npr. ništa nije strano da su za vreme pauze (za ručak) sve klupe (gde god da ih ima) popunjene. Svi se nameste i “gušterišu”. Nema veze da li je zima ili leto. A zimi ih možete videti i u maicama kratkih rukava, bez obzira što je vani temperatura oko nule. Nema to veze. Časkom oni izađu da oposle šta imaju. Samo kad ih vidim smrznem se.

U drugoj polovini juna dan traje skoro bez prestanka. Fantastičan doživljaj kada posmatrate zalazak Sunca uveče, oko 22-23h! Smrkne oko 2h po ponoći a svane oko 3h posle iste te ponoći.:)

U decembru dan traje samo oko 6 sati. Čista depresija! Nije ni čudo što im je tada najveći broj samoubistava kod psiho-labilnih osoba. Kažu, pojačano magnetno zračenje sa Severnog pola. Ne razumem se u tu problematiku. Samo vam prenosim ono što su meni rekli.


2_zpszshxnl1t.jpg


O hrani… Zastupljene su sve kuhinje sveta. Nacionalni specijalitet se sastoji od domaćih, malih kobasica u tortilji, sa dosta salate, Često i pire krompira, neretko uz dodatak prženog luka. To možete kupiti u svako doba dana i noći, u kioscima.


3_zpsxqvw6wmk.jpg


Poslednjih godina sve je manja razlika između naših i njihovih supermarketa. Po prirodi stvari jedino čega imaju više je neka vrsta egzotike u začinima.

Naša roba može da se kupi pogotovo u prodavnicama koje drže naši ljudi, Poljaci, Mađari… Ima i kiselog kupusa, i ajvara, i kora za gibanicu…:)

Kad sam već kod hrane, ono što sam primetila poslednjih godina je da ima znatno manje gojaznih. Ranije su mi bili upadljivi naročito mladi koji su imali stomačiće. Tipičan sindrom onih koji su na fast food-u i u non-stop sedećem položaju. Ogromne količine čipsa i tako tih stvari sve manje im je interesantno. Nije retkost da vidite kako idu ulicom i jedu jabuku ili tako nešto. Deca se ne hvataju Mars i sl. slatkiša. Ne šetaju sa konzervama koka-kole. Ne više! Nekada je to bila redovna slika.

Pre osamnaest godina sam se šokirala kada sam u prodanici videla da kupuju po jednu bananu, jabuku, krompir, papriku i sl. Samo sam zamislila lice nekog našeg prodavca da mu na pijaci zatražite jedan krompir da vam proda. Ili u prodavnici da se pojavite tako, samo sa jednom npr. jabukom na kasi. Tada je to kod nas bilo nezamislivo. I po tome smo postali deo sveta.

Uvozni krompir, koji je znatno krupniji od njihovog domaćeg, kupuje se na komad. Tako je i sa paprikama. Paradajz im je neki sav anemičan i sićušan, a onaj uvozni je u pakovanjima od po jedan ili dva.

A kad pomenuh mlade, red je da pomenem još jednu promenu koju sam primetila. Poslednjih godina znatno im se promenio stil odevanja. Po meni na bolje. Globalizacija je i tu uzela maha. Uniformisanost na svakom koraku. Ranije su bili svi nekako različito odeveni. Svako je imao neki svoj stil. Lično, meni se to nije dopadalo jer su slagali boje i stilove… O ukusima se ne raspravlja pa ću ostaviti bez daljeg mog komentara. Sada je sve isto. Kao i kod nas. Nema razlike. Princip je isti, u pitanju su nijanse.

Ono što je za njih tipično, ali i zabrinjavajuće, je alkoholizam. Da ih samo vidite petkom i subotom! Nedelja im je dan za trežnjenje. Interesantno je da im je alkohol jako skup i može da se kupi samo u specijalizovanim prodavnicama. I ne prodaje se mlađim osobama od 18 godina! U običnim prodavnicama može da se kupi pivo sa smanjenim procentom alkohola (i to mi je neko pivo!) kao i neka vrsta vina. Po meni to je više neki voćni sok sa vrlo malom količinom alkohola.

Alkohol se ne služi u svim restoranima i ako se služi, onda su ti restorani dodatno oporezovani. Ne znam kako je sada ali nekada se alkohol u tim restoranima nije služio u prepodnevnim satima.

Gradski saobraćaj funkcioniše bez premca. U minut su tačni. Inace, gradski prevoz im je SKUP do besvesti. Imaju tu prednost što karta važi jedan sat pa kada presedate iz jednog prevoza u drugi samo pokažete kartu i kontrolor samo proveri vreme koje je utisnuto na karti. Inače, karte se overavaju kod vozača u autobusu, a na pultovima ako je pendeltag ili metro. U prevozu nema gužve. Niko se ne gura. Svi uredno sede. I niko ne ustaje sve dok se autobus ili voz ne zaustavi. U autobusima, izlazak se najavljuje pritiskanjem tastera koje se nalazi kod svakog sedišta. Tada vozač dobija signal da na sledećoj stanici mora da stane jer ima putnika koji izlaze. Ovo je jako bitno ako se radi o stanicama na kojima nema baš nekog prometa a to su obično one stanice van komuna tj. centara u komunama.

Da, u pendeltagu, na mestima predviđenim za to, redovno se nalazi dnevna štampa. I fino ljudi uzmu i čitaju, a kada dođe vreme za izlazak, vrate uredno na mesto.

Od pre par godina, zabranjena je upotreba mobilnih telefona onako na izvol’te, da zvone do besvesti. Ni MP3 plejeri ne smeju toliko da se čuju, da uznemiravaju putnika do vas.

Često se dešava da u vozu ili autobusu niko živ ne progovara. Bože me oprosti, k’o sa nekog parastosa da idem.

Gradski saobraćaj sačinjavaju: autobusi, pendeltag (gradski voz), tunelbana (metro) i tramvaj u jednom delu grada. I brodove koriste u gradskom prevozu. Pa kad su “posađeni” na toliko ostrva. Imaju mostove, nije da nemaju ali im bude kraće da se prebace brodićem. Od skoro imaju nove vozove pa se bas oduseve kada vide one “stare” Koji crni stari! Pa, mi takvim necemo uci u 22. vek!


4_zps4zzfdkml.jpg


Taxi im je pravi luksuz. Jako je skup. Postoji nekoliko udruženja od kojih su im najpoznatiji Kurir i Stockholm taxi. Svi su (uglavnom ) crni. Mislim, automobili su crni sa jasno istaknutim oznakama i brojem telefona. Poziv radio taksija je najsigurnija varijanta.

Od decembra 2005. pojavljuje se novi Ecotaxi. Sama reč Eco govori o čemu se radi. Oni su posebno stacionirani na aerodromu Arlanda.

Obavezno je da pri plaćanju dobijete fiskalni račun na kojem sve lepo piše. I ko vas je vozio, i u koje doba i koliko košta… I ne može da vam se desi da taksista kaže da nema sitno da vam vrati kusur. A još manje se može desiti da se vozač raspravlja sa klijentom. Mušterija je uvek u pravu. I vaše je pravo da se vozite ako hoćete samo toliko da uđete u vozilo i da izađete tek pošto je vozilo prešlo par metara. Nema gunđanja. Zašto? Zato što im se ne isplati da plaćaju kaznu koja je neminovna ako ih mušterija prijavi. A da izgube pravo da se bave taksiranjem - to im se može desiti o čas posla.

Ono što mi je bilo interesantno je da se često takisranjem bave kao dodatnom delatnošću, da olakšaju kućni budžet. Imaju neki redovan posao, u nekoj firmi, a onda ostatak dana na ulicu, točkove na drum pa kotrljaju kilometre.

Rekli su mi da kod njih tj. taksista nema baš kolegijalnosti. Sve nepravilnosti kolege međusobno prijavljuju. Nema tu “da se ne zamerim”. Ili ćeš da radiš taj posao kako valja ili idi pa se bavi nečim drugim. Naravno, nemoguće je pohvatati baš sve pojedince pa se i tamo mogu desiti nezgodacije.

“Divljaka” nema u našem klasičnom smislu. Ni slučajno vas neće zaskočiti na aerodromu, železničkoj stanici ili, ne daj Bože, ispred bolnice. Naročito im je omiljeno da rade petkom i subotom uveče, kada ima najviše pijanih, pa im je stajalište uglavnom ispred noćnih barova i klubova. Posebno su im omiljene pijane devojke.To su neki samozvani taksisti koji nemaju ni taksi tablu. E kad takvi budu ulovljeni, nema tu ni babe ni stričeva. Kazna - zatvor! Molim lepo!

Ti “divljaci” znaju biti opasni jer se pod tim “taksijem” kriju kojekakvi manijaci. Nije bila retkost da se ustanovi da su baš ti “taksisti” počinili neko ubistvo ili silovanje. Ni Švedska nije više ono što je bila.

Da pomenem policiju. Na prste jedne ruke mogla bih da nabrojim koliko puta sam videla policajca na ulici. Prisutna je policija, nije da nije, ali je nenapadna i gotovo neprimetna. Desilo mi se da sam šetala kroz park-šumu u Fleminsbergu. Onako, sunčan dan, prohladan, pusto, baš za šetnju nogu pred nogu. Idem tako po sred “ulice” i u jednom momentu sam zastala. Okrenem se kad ono patrolna kola iza mene. Zvuk motora se ne čuje. Bog te pita koliko su išli za mnom. Nema šanse da vam trube i da vas uznemiravaju jer oni su se našli na mestu rezervisanom za pešake i šta imaju da uznemiravaju iste! Čekali su da ih primetim i da se sklonim da prođu. Kada su prošli neznatno su ubrzali jer zadatak im je da patroliraju po tom kraju. Toga ranije nije bilo baš toliko a ujedno, to mi je bio znak da se dešavaju promene.

Pokušajte da napravite saobraćajni prekršaj ili da parkirate na nedozvoljenom mestu. Ili da vam istekne vreme za parking… Nigde policajca na vidiku. Ali vama stiže kazna. I to kakva kazna! Npr. ako parkirate na samom uglu ulice kazna je 1000 kruna a ako parkirate jedno mesto niže, kazna je 500 - 700 kruna!

Ne daj Bože da vozač ne zaustavi vozilo ako je na vidiku pešak koji namerava da pređe ulicu. To nema šanse da se desi. Koliko mi se puta desilo da stojim na pešačkom prelazu, vidim auto koji dolazi i stojim čekajući da ovaj prođe. Mislim, što da se zaustavlja kad nije frka da sačekam par sekundi. Mac malo! Staje čovek i čeka da pređem ulicu. Nema tu sirena i sl. Nema nervoze! A ona frka da petnaesti legne na sirenu zato što prvi na semaforu nije startovao auto istog milisekunda kada se upalilo zeleno svetlo…To nema kod njih.

Pored škola i obdaništa vozi se, da vas ne slažem, ili 10 ili 20 km/h! Pa oni iz “Maratonaca” sa 30 km/h su baš jurili u odnosu na njih.

Uopšte uzevši kod njih nema brze vožnje. Žali Bože dobrih kola i još boljih puteva kad ne mogu da se produvaju cilindri Mislim, može ali ako ste spremni da platite kaznu od… Užas!

Kriminal je u porastu. Za sve okrivljuju strance. Nije ni čudo ako se zna ko im vodi podzemlje. Neću reći da znam već sam samo čula. Tako mi rekli a ja vama prenosim. Crnogorski “momci” su na čelu podzemlja a iza njih su odmah Albanci. Tako mi rekoše.

I dan danas se prepričava dogodovština iz osamdesetih godina koja se desila u zgradi državne uprave gde je smešten sud. Tu se sudilo nekim žestokim momcima. A događaj je zapamćen po begu jednog našeg (sad pokojnog) žestokog momka. Kako je pobegao? Iskočio je kroz prozor sa drugog sprata! Nikome tada (a ni danas) nije bilo jasno kako je uspeo da izbegne obezbeđenje, da iskoči i da ostane nepovređen, pa još netragom da nestane!

Kad pominjem policiju moram i njihove zatvore. Pa šta da vam kažem kakvi su im zatvori kad neki, koji nemaju sređen život, obijaju trafike, kobajagi nešto begaju, tek da se poigraju “šuge” sa policajcima i onda se, kao, predaju. I sledi im skoro pa hotelski smeštaj. Nisam bila u poseti tim “znamenitostima” pa ne mogu da detaljišem. U zavisnosti od vrste krivičnog dela, zavisi i da li će i koliku slobodu kretanja imati po gradu. Ali, ne mogu da se žale na uslove u zatvorima.

Već sam spomenula da im je došlo do promene vlasti. Interesantno je da, svaki put, kada socijaldemokrate odu sa vlasti, prvo na čemu se vide promene su pojava siromašnih na ulicama i nečistoća.

Moj prvi susret sa prosjakom; izgledao je kao onaj klasični čovek iz kartonske kutije kojeg imamo priliku da vidimo u američkim filmovima. Ofucan kaput, neka kapa natučena skoro pa do samog nosa, rukavice bez prstiju, raspadnute cipele, neobrijan…

Sedela sam na klupi u tržnom centru, praveći pauzu u razgledanju onoga što se može videti. Htela sam da se zasladim njihovim fenomenalnim krofnama. Tek pošto sam zagrizla krofnu ugledala sam čoveka “iz kutije” koji me je gledao. Tačnije, nije gledao mene već krofnu. U momentu mi je zastala “knedla” u grlu. Izgubila sam apetit. Nisam znala šta da radim, da li da mu priđem i dam krofnu ili da je bacim. Toliko je to ostavilo jak utisak na mene. Kao neko srednje rešenje mi je bilo da krofnu zamotam u kesu i ostavim je sa strane. Šta je dalje bilo sa krofnom - ne znam. Otišla sam.

Drugi susret - prolazeći kroz metro stanicu, ugledala sam sličnu priliku - muškarac koji je sedeo na podu. Ispred njega je stajao šešir u koji su mu prolaznici ubacivali metalni novac. Svirao je saksofon. Htela sam da ga slikam kao svedočanstvo onoga što se dešava tamo ali su mi skrenuli pažnju da je to sramota. Gorak ukus u ustima kao i u priči o krofni.

Kada već pominjem socijalu, moram da naglasim i nešto što je za pohvalu a to je briga o deci i ženama. Nasilje u porodicama je prisutno ali je zakonski sankcionisano.

Zaista, mnogo pažnje posvećuju deci. Na svakom koraku se to može videti. Deca ne smeju da se biju tj. roditelji ne smeju da biju svoju decu. Dovoljno je da ih neko prijavi, bez neke posebne procedure. Tada stupaju na “scenu” organi koji su zaduženi za brigu o deci. Kao prva “kazna” je opomena. Mislim da, u zavisnosti od maltretiranja dece, idu tri opomene a onda ide novčana kazna, a potom i oduzimanja dece roditeljima.

Inače, odnos roditelja i dece je nekako, rekla bih, služben. Nema one topline, one emocije, nema i ono malo duše. U velikom broju deca se već sa punoletstvom osamostaljuju tj. odlaze od kuće. Odlaze da žive sa svojim drugarima. Naravno, sami se snalaze za novac. Rade i dovijaju se na svakojake načine da bi sami sebe izdržavali. Roditelji nemaju ništa protiv toga. Uopšteno, roditelji i deca se ponašaju u tim situacijama kao neki poznanici. Jedni druge posećuju uz najavu.

Da sada ne širim priču o zaštiti žena, samo da “kažem” da je seksualno uznemiravanje skoro pa nepoznanica. Nema onog ksks ili zviiiiz na ulicama, na poslu i tako to. Ni slučajno!

U slučaju da suprug maltretira ženu, nema potrebe da se tu nešto posebno dokazuje. Žena ode i prijavi ga. Šta sa njim posle biva…Zavisi koliko ju je maltretirao.

Neretko komšije prijavljuju buku (zbog svađe) i onda stupa na scenu policija ili već ko je zadužen u komuni i tako biva sve rešeno.

A što se kod njih poštuje kucni red! Mislim, kad već pomenuh komšiluk. Pokušajte da se istuširate u periodu od 22h uveče pa do 06h ujutro! Eto opomene! Mada, nije svuda tako. Tamo gde su većinsko stanovnistvo stranci…Tu može sve.

Pokušajte da slušate TV ili muziku glasnije…Ili da usisavate stan kada mu vreme nije…Ne znam kako ali na vratima se stvore oni iz komune, sa ID karticama, da vas opomenu. Kako znaju? Pa, komšiluk vas prijavio.

Briga o starim i bolesnim licima je na zavidnom nivou. Postoje čitavi kvartovi koji su predviđeni za život starih i bolesnih. Imaju vrlo praktične stanove, prilagođene njihovim potrebama. U okviru svega toga je i ambulanta i sve ono što je preko potrebno za takva lica. U stanovima su instalirani alarmi koji su povezani sa službama u okviru tog kvarta i šta god da se desi ili da je nešto potrebno nekome od tih stanara, dovoljno je da se aktivira alarm i služba odmah stiže.

Jedan primer koji me je davno još ostavio bez teksta.

Minibus se parkirao u centru grada. Naravno da je mogao da se tu parkira jer je imao vidljivu oznaku. Kada su se otvorila zadnja vrata, prvo što mi je skrenulo paznju je bio “lift” za invalidska kolica. Jedna po jedna kolica su spuštana, sve sa njihovim “vlasnicima”. Šta je to, u stvari, bilo? Organizovana poseta centru grada! Nema tu ni stida ni blama. Deca se tamo od malih nogu uče na svakojake različitosti, pa i te u fizičkom smilu. I niko živ ne obraća pažnju i ne okreće se. Moram priznati da sam se svojski potrudila da se nekako sklonim da ne primete da ih posmatram. Bila sam izistinski oduševljena celom tom slikom. Vremenom sam se uverila da ne postoje predrasude u tom smislu.

Inače, sve im je prilagođeno starim i hendikepiranim licima. Ulasci u prodavnice (nema ama baš nijednog jedinog stepenika), pokretne trake na svakom mestu, liftovi (robne kuće, ulazak u metro ili autobuske stanice)…

Dok sam ovo pisala, setila sam se jedne “epizode”. U stambenim zgradama postoje zajedničke vešernice sa mašinama za pranje i sušenje veša (često je i pegla tu mada nešto se pegle slabo hvataju). Nije retkost da beskućnici, na neki čudan način, uđu u te vešernice, poskidaju sve sa sebe, ubace u mašinu za pranje veša, osuše sve, obuku se i odu dalje.

Inače, te vešernice stanari koriste po striktnom rasporedu. Nema frke, nema gužve. Možete li da zamislite zgradu od 13 spratova a na svakom spratu 12 stanova, a u vešernici samo 8 mašina za pranje veša i 3 za sušenje istog? I skoro nikada nikog da sretnete tu! Često sam se pitala šta bi bilo kod nas kada bi tako šta postojalo?

Kao što sam napisala, evidentne su promene i u čistoći. Od nekada besprekorno čistog grada ostao je još samo onako čist grad. OK Da ne budem baš toliko stroga. Čistije je nego kod nas.


5_zpskn8vtoex.jpg


Otkad su pušači proterani iz zatvorenih prostorija, na ulicama ima pikavaca na tone. Gledam baš, onako, u prolazu, kako se ne libe da bace pikavac gde god da se zateknu. Nekada je to bilo nepojmljivo. Uzgred rečeno, puše k’o parne lokomotive! Džabe im kojekakve kampanje protiv pušenja. Oni koji su batalili cigarete najčešće prelaze na zamenu tzv. snus. U stvari to i nije zamena za duvan već tzv. bezdimni duvan koji se koristi uglavnom u Švedskoj i Norveškoj. Kada sam pitala koja je razlika između cigarete i snusa kada je i jedno i drugo duvan, rekoše mi vrlo mudro, da oni koji koriste snus truju samo sebe a ne i okolinu. OK Ako oni tako kažu. Toliko o značajnom uticaju kampanja tipa “Pušenje ili zdravlje”. Ali, ako niste imali prilike da u svom okruženju imate nekoga ko koristi snus, samo da vam skrenem pažnju da je najbolje da sedite nešto dalje od te osobe jer zadah je vrlo, vrlo… Pogotovo ako ta osoba već duži niz godina koristi snus. Najpre sto štrada kod njih su desni jer se snus “zalepi” za desni k’o žvaka. I tako to stoji i “napaja” krvotok nikotinom. Za razliku od cigareta, snus ne trpi zabrane.


6_zpsakg6xjml.jpg


Da se vratim na čistoću.

U vreme dok je bila besprekorna čistoća na ulicama, desilo se sledeće:

Autobuska stanica. Svi uredno čekamo da pristane autobus koji upravo nailazi. U jednom trenutku začula se “eksplozija”. Pod točkovima autobusa našao se jedan tetrapak od soka. Samo da ste mogli da vidite i čujete njihovu reakciju. Vrištanje i bežanija. Gledam ih šta im je. Pa njih pola ne bi preživelo ove naše novogodišnje radovanje obeleženo petardama. O bombardovanju da i ne govorim.

Oni zabezeknuti “eksplozijom” a ja u čudu otkud tetrapak na sred ulice.

Šumsko groblje je jedno od najvećih groblja u Evropi i pod zaštitom je UNESCO-a kao svetska baština.


7_zpsh2abtpae.jpg


Postoje parcele koje su izdeljene po različitim osnovama. Najčešće je to verska. I još nešto. Naviknuta na naše spomenike koji više liče na mauzoleje, tamo je sve u minimalizmu. Određene su dimenzije koliki spomenik može da bude i u okviru toga može da se izvode radovi. Sve preko toga ne dolazi u obzir. I sve je pod konac. Ma, sve je vrlo skromno. I zbog toga se i ne stiče utisak da ste na groblju.

Na određenom rastojanju nalaze se bunari oko kojih su postavljene kante. Kome je potrebna voda posluži se kantom i kada završi vrati je na mesto. Zimi se ti bunari zaključavaju. Za vreme toplijih godišnjih doba, oko bunara, kao i u samom bunaru, je žurka žaba. Itekako znaju da vas iznenade sa kojekakvim skokovima ako niste upozoreni šta vam se može desiti.

Oko stabala, kojih ima na svakom koraku, postavljene su lopatice da ne nosite od kuće ako želite da posadite cveće koje ste doneli (najčešće takvo cveće donose) a ima i “fišeka” koji služe kao vazne. Lepo se poslužite pa kada vam više nije potrebno vratite na mesto.

Groblje je toliko da ima organizovanu autobusku liniju koja saobraća samo unutar groblja, a sem toga, na groblje se ulazi kolima. Jedino kad je Dan mrtvih, onda se može ili peške ili autobusom. Inače, Sveđani jako, jako retko odlaze na groblje.

Nemaju običaj da nose klasične bukete cveća. Čak ni u toku toplijih godišnjih doba. U jesen i zimu nose biljke otporne na hladnoću a u poslednje vreme im je moda da zimi nose veštačko cveće. Na moje zaprepašćenje to sam videla i kod nas.

Na tom groblju je sahranjena Greta Garbo i njen spomenik je klasičan primer spomenika.


8_zpscecmsxbj.jpg


“Pijani brod”

Jedna od turističkih atrakcija i takozvani Pijani brod. Nije on baš nešto pijan (ne ljulja se baš toliko) ali ono što se dešava na njemu može se komotno nazvati kolektivno pijanstvo.

U pitanju su brodovi koji idu na liniji Stokholm-Helsinki-Stokholm. Većina koristi priliku, naročito vikendom, da se “provozaju” brodom ali ne zato što imaju neku preku potrebu da idu u Finsku već zato što je na brodu bescarinska zona. Znači, alkoholna pića i cigarete se mogu kupiti po znatno nižoj ceni i u neograničenim količinama, Što je za Šveđane od izuzetnog značaja. Samo da naglasim da je ova roba u prodavnicama (na kopnu) izuzetno skupa.

Samo mali broj putnika vikendom zaista ide do Finske. Vikendaši idu do ostrva Oland koje pripada Švedskoj (mada se Finci stalno nešto bune zbog toga) .

Brodovi su ogromni. Ne baš kao Titanik ili Queen Marry ali tu su negde. Postoje dve kompanije koje imaju brodove na toj liniji: Silja line i Viking line.

Nisam propustila priliku da i ja “overim” ovu atrakciju. Zaista, brod izgleda impresivno sa svojih dvanaest nivoa. Nisam išla na donje nivoe gde su smešteni garaža, prostorije sa kojekakvim postrojenjima, kabine niže kategorije… Ali ono što sam videla na mene je ostavilo jak utisak. Sve je tako uređeno da se uopšte ne stiče utisak da ste na brodu. Sve dok ne pogledate kroz prozor ili ne izađete na palubu. Ili ako patite od morske bolesti. Vreme nije bilo za leškarenje u ležaljkama na palubi. Duvao je jak vetar. I pored toga nisam odolela da ne izađem na palubu i ne osetim draž tog putovanja.

Pored mnogobrojnih restorana, kafea, dancing-sale, biblioteke, bazena, saune, teretane i svih ostalih sadržaja, najzanimljiviji deo je Bulevar Free Shop.


9_zpsz7ohgtds.jpg


Kada se uđe u taj deo, ima se utisak kao da se radi o nekoj ulici, kao što je Knez Mihajlova. Prodavnice na sve strane. Međutim, najposećeniji deo je gde se prodaju alkoholna pića.


10_zpsnccvnmgq.jpg


Naravno, Švedi, čim uđu na brod, pohrle tamo. Pokupuju svega i svačega (mislim na piće) i onda se, najčešće, upute u deo gde su prelepi separei ili garniture za sedenje i tu zauzmu mesto sa kojeg se ne mrdaju dok ne ispiju ono što su kupili. A onda opet odlaze do Bulevara da kupe novu turu pića.


11_zps8qgz1lg0.jpg


Dok sam sedela u jednom separeu, znatiželjno sam posmatrala okruženje. Iznenadilo me je što je bilo dosta samaca i maloletnika (16-17 godina). Jedan dekica je sedeo sam u jednom ćošku i iz kese vadio, jednu po jednu, konzervu piva. Nije mnogo prošlo a dekica je već počeo da drži monolog. Iako tužna slika, delovala je pomalo i smešno.

Pogled na more nije ostavio nikakav utisak na mene. Izgledalo je kao neka baruština u kojoj se, s vremena na vreme, ukazalo po neko ostrvce na kojem se nije mogla videti ni grančica. Sumorno skroz.


12_zpss992twgj.jpg


Po priči mojih prijatelja, imali smo sreće sa vremenom jer zna se desiti da se niotkuda pojavi oluja. E to su muke žive. Jednom prilkom, kada su prijatelji išli za Finsku, doživeli su tu nepogodu i bili su ubeđeni da nikada više neće nogom kročiti na brod. Pričali su mi da su talasi bili do jedanaeste palube i da su se poigravali sa brodom kao da je ljuska oraha. Teško mi je bilo da stvorim takvu sliku jer je brod dugačak preko 170 metara.

Zamislite da ste u sali za doručak, koja vam dočarava ambijent holandskog pejsaža.

Na sredini sale je “parče” zemlje ograđeno zidom, ne višim od jednog metra, složen od kamenja nepravilnog oblika. Između zida i zemlje je voda, kao što su nekada zamkovi bili odvojeni od ostalog dela kopna. A na zemlji…Vetrenjače, kućice, vodenice sa svim onim što uz to ide, trava, cveće, stabaoca… Žubor vode… Osvetljenje kao da Sunce razbacuje svoje zrake… Vi sedite sa strane, pijuckate đus kao prethodnicu doručka. Miris svežeg peciva golica nozdrve. Ne možete a da ne budete gladni. A onda, pred vama se stvori ikebana od raznoraznih đakonija. Posle pijuckate kafu. Milina! Ne možete da verujete da ste na brodu!

Do ostrva Oland plovidba traje 5-6 sati. Stanje putnika na brodu je Bože pomozi. Još uvek se drže na nogama.

Boravak na ostrvu je svega sat vremena, tek toliko da se sačeka brod iz suprotnog smera. Na samom ostrvu nema šta da se vidi. Zato smo se smestili u jedan parkić i tu sačekali da pristane brod koji će nas vratiti u Stokholm.

Skoro svi koji su čekali na povratak sa sobom su imali pune kese kojekakvih konzervi i flašica tako da i tih sat vremena im nije bilo za gubljenje.

Na povratku ista slika. Svi su jurnuli ka Bulevaru. Samo što ovaj put nisu žurili da zauzmu neki separe. Posedali su gde je ko stigao.

U aranžman je uključen ručak u restoranu gde je “švedski” sto. Nema čega nema! Jede se onoliko koliko ko može da pojede. E jesu alavi, samo da znate! Kao da im je sudnji dan! Muka vas uhvati kad vidite koliko trpaju na tanjir pa onda još nekoliko puta tako.

Posle obilnog ručka dobro dođe jedna šetnja, a prostranstvo broda vam to omogućava. Naravno, onima koji još uvek mogu da stoje na nogama. Oni koji su u “veselom” stanju posedaju ili polegaju gde stignu i već ste u situaciji da ponegde morate da ih zaobilazite pa čak i preskačete.

Još malo o unutrasnjosti brodova.

Sa jednog na drugi nivo može se ići liftom ili stepenicama. U holovima, ispred liftova, nalaze se fontane. I to kakve fontane! Na svakom koraku su skulpture a “zidove” krase slike. Celokupan utisak je kao da ste u nekom luksuznom hotelu.

Kako smo se približavali Stokholmu tako je postajalo sve jasnije zašto su ovi brodovi dobili naziv “pijani”.

Prilaz izlazu sa broda je bio zakrčen ležecim Šveđanima. Kada je brod pristao, za njih kao da se ništa nije desilo. Trebalo je malo veštine da se prođe između njih ali se negde moralo pribeći i preskakanju.

Oni koji su uspeli da se podignu na svoje noge, teturali su samo tako. Ispred nas je išla Šveđanka koja je gurala dečja kolica. Kako je to izgledalo? Tancovala je sve u šesn’es’. Ali ništa mi to ne bi bilo toliko zanimjlivo da nisam videla da u kolicima nema deteta. A na brod je ušla sve sa detetom. Nesrećnice, pa gde si dete zaturila?!

Najzanimljivije je posmatrati kako ih ubacuju kao vreće u taksi vozila. A oko vrata im nakačene ceduljice sa adresama na koje bi ih trebalo odvesti. Valjda još kod kuće, pred polazak u avanturu, okače “medaljone” da budu sigurni da će se vratiti kući.

Putovanje od Stokholma do ostrva i nazad, sa zadržavanjem od sat vremena na samom ostrvu, traje oko 13 sati.


Ice bar


13_zpsmsye49hx.jpg


U centru grada je hotel u okviru kojeg se nalazi Ice bar.

Prostorija nevelika ali u njoj je sve, ali bukvalno sve od leda: šank, police, činije, čase, klupe koje su prekrivene imitacijom jagnjećeg krzna… Jedino su boce staklene jer u njima je alkohol pa nema opasnosti da se zaledi i pukne.

Celokupan utisak kada se nađete u jednom ovakvom prostoru je baš nekako spejsi. Ne volim da koristim ove stranjske izraze ali mi nešto ovde baš adekvatno dođe. Osvetljenje je ledeno svetlo-plave boje, okruženi ste ledom, onaj miris leda, svežina po obrazima…


14_zpszwcthoeh.jpg


Pred ulazak u bar dobija se eskimska oprema. Nekada je to bila klasična jakna i rukavice sa krznom, danas su pelerine postavljene krznom. U baru nije toliko hladno koliko sam očekivala. Zato sam i pitala barmena kolika je temperatura.Temperatura je -5°C. Boravak je ogranicen na sat vremena.

Bar radi od 17-24h. Naravno da se ulaz plaća. Koliko se sećam, cena ulaznice je 180 SEK (oko 18 Evra). U cenu je uračunato i jedno piće. Od alkoholnih pića je najzastupljenija vodka ali domaće prozivodnje. Ima raznih ukusa: breskva, limun, jabuka, borovnica, neke egzoticne voćkice…Tu su i razni kokteli ali opet u kombinaciji sa vodkom. Ima i drugih alkoholnih pića: viski, konjak, tekila…

U takvom ambijentu itekako dobro dođe neki alkohol. I stvarno je poseban doživljaj piti iz čaša koje su od leda.


15_zpseflbnnyn.jpg


Interesantan je osećaj kada se iz bara izađe vani. Em je toplije (čak vam bude vruće), em greje votkica koju ne štede u baru. Baš se oseti strujanje krvi kroz vene.

Jedini način da spoznate sve čari Stokholma je da ga posetite i sami. Jer, sve ovde navedeno je samo uvod.


Izvor: Gdestinacija.com
 
Poslednja izmena:
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Väderöarna, zaboravljena ostrva Švedske

Väderöarna, zaboravljena ostrva Švedske

Čitavo područje od grada Geteborga do granice sa Norveškom 300 kilometara severno, izgleda slično: niske šume, stene razlupane talasima i vetrom, i sela sa drvenim kućicama i diskretnim mini-lukama.




Autorka naučno-fantastičnih crteža Karin Holmstrom živi na kraju sveta, ali do nje ipak nije tako teško doći. Odvojite nekoliko kruna za čamdžiju u selu Fjällbacka na zapadnoj obali Švedske i on će vas odvesti 20 kilometara ka pučini, do mesta gde iz vode izbija nisko golo stenje. Na jednom takvom ostrvcu, maltene bez ijednog drveta, živi Karin.

More je često nemirno tako da vožnja čamcem može da bude prilično neudobna, ali kad stignete na ostrvo, senke oblaka koji promiču neverovatnom brzinom će vas oboriti s nogu. Imaćete utisak da ništa ne može zaustaviti vetar.

Čitavo područje od grada Geteborga do granice sa Norveškom 300 kilometara severno, izgleda slično: niske šume, stenje razlupane talasima i vetrom, i sela sa drvenim kućicama i diskretnim mini-lukama. Ništa drugo ne možete videti – osim 8.000 neverovatnih ostrva. Velika, mala, privlačna, uzbudljiva, udaljena... Neka su dovoljno velika da tu mogu da stanu dve ili tri brvnare, a druga toliko mala da jedva možete staviti ćebe za piknik, a da se ne ukvasite. Na nekoliko ostrva raste drveće, dok su mnoga sasvim gola. Razbacana su uz obalu kao konfeti posle venčanja.

Od 2010. godine, švedska lokalna vlasta i turist biro rešili su da uvedu redovnu liniju feribota koja će ići duž obale, od Geteborga do mesta Strömstat na granici s Norveškom, i na taj način povezati ostrva. Sedite na brod, provozajte se desetak kilometara, iskrcajte se na ostrvo koje izaberete, ostanite tu nekoliko dana, i zatim sačekajte sledeći feribot za nazad.

Mi smo rešili da istražimo samo centralni deo arhipelaga. Prvo smo krenuli autom severno od Gothenburga i nakon sat vremena stigli do ribarskog sela Ellös. Selo se nalazi na ostrvu Orust koje je mostovima povezano s kopnom, i tu smo se ukrcali na savršeno sređeni dvospratni brod sa 50 sedišta.

Odatle, brod nas je odvezao do sela Fjällbacka, gde se do polovine 18. veka govorio samo norveški jezik. Celo ovo područje pripadalo je Norveškoj, a lokalci su počeli da govore Švedski tek 1840. kada je postao obavezan u školama.

Ali ono što fascinira svakog došljaka je neverovatan pejzaž ovih ostrva. Sela su skoro u potpunosti izgrađena od drveta, a krovovi su listom dosadne rđa-crvene boje, sa ponekom štraftom žute ili zelene. Nema nijednog neonskog svetla. Nijedne reklame.

S druge strane, svuda unaokolo su razbacane malene, idilične uvale sa dokovima za jahte, a lokalci tvrde da se stalni vez dobija jako teško, kao i da na listi čekanja ima 20.000 imena. Svakog leta Norvežani ovamo stižu bukvalno u flotama jahti, i goste se u lokalnim restoranima, sunčaju po stenju, skaču goli u hladno more i voze kajake između ostrvaca.

U julu, kada je najtoplije, sela kao što je Smögen, puna su ljudi koji prave žurke non-stop, ali lokalci kažu da im to ne smeta i da je atmosfera obično zabavna, kao i da cela ta gužva vrlo kratko traje. Pre i posle tog perioda, i obala, i ostrva i seoca održavaju svoj stoički šarm i nekomercijalnu lepotu.

Posebna zabava je voziti se čamcem kroz arhipelag i otkrivati ovu spektakularnu konfiguraciju. Osećali smo se kao da smo stotinama kilometara udaljeni od ostatka Evrope. Kad smo se vratili nazad u Smögen, svratili smo u restoran Skärets na keju pored mora, i satima se gostili morskim specijalitetima, povremeno gledajući u spokojnu luku, okruženu ostrvima, čamcima, i prazninom.

Doživljajima ovde nema kraja. Jednom smo čamcem prolazili kroz kanal Soten, a okolne stene su bile toliko blizu da smo ih maltene mogli dodirnuti. A u hotelu u Kungshamu sam se jednog jutra probudio i video kako ribarski čamac pluta bukvalno ispred prozora moje sobe.

Ali najzanimljiviji trenutak bila je poslednja poseta Karininom hotelu na udaljenim ostrvima Väderöarna, 20 km od mesta Fjällbacka, gde je jedno vreme živela Ingrid Bergman. Sadašnje linije feribota ne uključuju ova ostrva, ali ukoliko ideja o kompletnom povezivanju zaživi, moći ćemo da odemo na bukvalno svako od ovih ostrvaca, kao da se vozimo vodenim taksijem. I kad jednom stignete na ostrva Väderöarna, moći ćete samo da zakopčate jaknu u pokušaju da se bar malo zaštitite od vetra.

Hotel slikarke Karin Holmstrom zove se Väderoarnas Värdshus, a smešten je u žutoj drvenoj zgradi okruženoj sličnim takvim građevinama, podignutim u periodu kada su tu živeli pomorski peljari, čiji je posao bio da usidravaju brodove. Ali ako krenete samo petnaestak koraka dalje, civilizacija će nestati i ispred vas će ostati samo granitne stene, nešto bodljikavog šipražja koje raste iz pukotina u stenama, i poneka jaruga i bara. Ali obratite pažnju na boje koje su neverovatne. Stene menjaju nijanse iz sekunda u sekund, isto kao i more.

A na vrhu u sred ostrva, vetar je toliko jak da suze ne prestaju da se slivaju niz lice. Ali dole u zavetrini, u malenoj uvali između stena, toliko je tiho da možete zaspati. Kad se probudite videćete talase, stene i oblake – srce Švedske.

ŠTA TREBA ZNATI PRE PUTA

Dvodnevno krstarenje obalom pokrajine Bohuslän košta oko 230 €, uključujući autobusku kartu od Gothenburga do mesta Ellös, vožnju brodom do sela Fjällbacka, autobus nazad, pansion i jednu noć u hotelu.

SMEŠTAJ

Elite Park Avenue, u centru Gothenburga; dvokrevetne su od 125 € (elite.se).

Strandflickorna Hotel, Lysekil. Butik-hotel na kopnu, 50 metara od mora. Menadžerke hotela su istovremeno i vlasnice, a sebe nazivaju beach girls i često se oblače identično (na radost gostiju). Dvokrevetne su od 125 €(strandflickorna.se).

Hotel Smögens Havsbad. Nalazi se na ostrvu Smögen koji je s kopnom povezan mostovima. Velikim, miran i moderan hotel sa bazenom i saunom, okružen stenama. Dvokrevetne su od 170 € (smogenshavsbad.se).

Väderöarnas (pansion i restoran) – Veselo, bazičan ali komforan hotel na ostrvima Väderöarna, 180 € po osobi za noć, uključujući pun pansion. Dodajte tome još oko 30 € za feribot (vaderoarna.com; veb sajt je na švedskom, ali vlasnici govore engleski).

(Times)


Izvor: B92
 
Član
Učlanjen(a)
05.03.2010
Poruka
0
Stokholm u 7 sata (ili prića o jednom putovanju)

U Stokholm ja sam plavio trajektom. Prije Stokholmu trajekt plovi kroz uski prolaz, tako da za doručak možete uživati stavove grada. Trajekt plovi pravo u centar, što je veoma zgodno. Glavni zadatak kada izlazite iz terminala - skrenite desno i ispredite svih ruskih, koji su također plovio na ovom trajektu.:blum3:
P1240031.jpg

Na desnoj strani se pojavljuje Švedski muzej fotografije, a lijevo nastavlja nevjerojatan i beskrajan granitan zid na vrhu kojeg su kuće. Šta je više iznenađujuće - željeznički tunel iskopao u ovom zidu! Šveđani kažu da je izgradnja bankrotirala građevinske firme, ali sada možete da vožnju ovim vozom.
P1240005.jpg


Još nekoliko minuta brzim hodom može da bude u Gamla Stan - Starom Gradu. Osvrnimo se, ovo je naš trajekt, ogromna osam priča zgrada, koja upravo izgubila u uslovima granitnog zida, i na centar - muzej na obali mora.
P1240006.jpg


Kraljevski Dvor je nestvaran. To je nemoguće ne šta da fotografišem, samo izgledom da prihvatim. Ali najnevjerovatnji utisak da je on, 21 vijek, bankovni kartice, 3G i u palate Kralj i Kraljica u pravu ste :)
P1240022.jpg


Ali ja sam imao sreću da vidjim promenu straže.
P1240088.jpg


Idemo za šetnju ulicama Gamla Stan-a?
P1240082.jpg


P1240085.jpg




Ova slika je dostupna svakome ko je u Stokholmu :) Ovo je glavni trg - Stortorget
P1240089.jpg


Idemo dalje i vidjemo švedski parlament - Riksdag.
P1240024.jpg


Mostovi u Stokholmu su mene dopali. Posjebno njihove visine.
P1240025.jpg


Možete da hodamo pravo kroz Riksdag. Na početku ulice poslje mosta će biti pekara sa grbom "Besplatan wi-fi". Toplo preporučujem yes3
P1240028.jpg


Nisam mislio da ću imati vrijemena da dođem do Drottninggatana, ali drago mi je da je sve ispalo. Bilo je sjajno. To nije 16 vijek, ali još centar smile3
P1240034.jpg




P1240046.jpg


Ja sam bio vrlo impresioniran od ovog mosta. Neki steampunck u centru Stokholma :blum3:
P1240049.jpg


I stepenište u istom stilu :acute:
P1240051.jpg


Svakako ja sam ustao i ugljedao lijepotu.
P1240055.jpg


i na ulazu u operu, pogljedajte..
P1240074.jpg


Hajde šetnja na Kungsträdgården ;)
P1240067.jpg


Na klizalište je potpuno besplatna vožnja i igra pristojna muzika. Međutim, u 0 stepeni skijaša nema yes3
P1240071.jpg


Prošetajmo ponovo kroz Gamla Stan i idemo dolje do stanice metroa istog imena. Moramo da probate jednu od najskupljih trasportnjih sistema u svijetu. Karta na jedan sat košta 30 kron, preko 320 dinara. Ali vrijedi :D
P1240100.jpg


Nisam ponašao da je veoma lijepog metro u Stokholmu koji u skalama (verovatno trebalo da ide za starije crvene linije a ne modernije plavesmile3) ali došao voz i ja sam otišao
P1240112.jpg


Na metro linije idu kao su vozovi tako i tramvaji.
P1240114.jpg


Prihod od ukidanja tramvaja je isti kao u metro (t.j. krug nije treba, samo dolazi i odlazi unazad). I tramvaji ima tuneli...
P1240117.jpg


Svaki tramvaj ima drmata.wacko2
P1240118.jpg


Tramvaj ide u tunelu, a onda se pojavljuje i putuje između skalama, a zatim preko mosta, a zatim neočekivano se ispostavi da bude u sredine puta kao obićni beogradki tramvajsmile3 To se dešava u Gröndal-u, gdje je postoji lijepo i treba šetnja obazvezno yes3
P1240121.jpg


P1240124.jpg


Ovo nije centar i možete da gledamo obićni život u Stokholmu.
P1240130.jpg


A ono što ne Kruševac ili Smederovo :acute:
P1240135.jpg


Ovdje u ovoj kuće tačno da žive mađioničar yes3 Pa istina, pogljedajte na ovi dimnjak smile3 na sve što blizu. I postoje mnogo takve kuće, na stotine godina, ali tama žive ljudi koji gledamo u prozore, ima svog mačke, priprijeme glögi i cimet rolle....
P1240136.jpg


Tišina spava u Stokholmu
P1240137.jpg


P1240143.jpg


Ali trebalo da povratimo u Gamla Stan za trajekt. Samo zadnja slika sa lijepog mosta u centru Stokholma smile3
P1240158.jpg
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Kroz Stokholm preko krovova

Turistički vodiči u Stokholmu ne smeju da se plaše visine. Neobičan uslov za ovo radno mesto, ali neophodan pošto je Turistička organizacija ovog grada svim turistima omogućila obilazak švedske prestonice šetnjom po krovovima najznamenitijih zgrada.

1_zpscdt9bbvt.jpg

Ako se popnete dovoljno visoko pogled puca do Baltika

Obilazak grada preko njegovih krovova nije za one koji pate od akrofobije, odnosno straha od visine. Tura počinje na staroj zgradi parlamenta koji se nalazi u centru švedske prestonice. Zgrada je visoka 43 metra, a tura po krovovima traje sat i po. Svi turisti nose zaštitnu opremu, u koju je uključena i zaštitna sajla.

- Kada se popnemo na zgradu parlamenta, počinjemo obilazak nekoliko različitih platformi. Tokom obilaska pravimo pauze i turistima pokazujemo Stokholm iz ove perspektive. Ovo je pravi panoramski pogled - rekao je Karolin Baeklund, turistički vodič.

Zgrada parlamenta smeštena je u starom delu Stokholma, a sa ovih visina pogled se pruža do Baltičkog mora. Prema podacima Turističke organizacije Stokholma, u gradu je 2013. godine zabeleženo 11 miliona noćenja, što je ovu metropolu uvrstilo među deset najposećenijih u Evropi. Većina turista je iz Nemačke, a zatim slede Britanci i Amerikanci.

- Ova tura po Stokholmu je zanimljiva i domaćim i stranim turistima. Često smo vodiči turistima koji su u grad stigli na velikim kruzerima, kao i kompanijama koje ovo koriste kao deo tim bildinga. Imamo i posebnu turu namenjenu parovima, a nekoliko ih se već verilo baš na ovom krovu. Verujte, na krovovima se dešavaju razne zanimljive stvari - dodaje Baeklund.

Ture po krovovima se tokom zime organizuju se samo jednom nedlejno. Leti je situacija drugačija, ture su svakodnevne, a ponekad ih samo u jednom danu bude i po deset. Tokom godine, oko 10.000 turista odluči da u lepoti Stokholma uživa iz ptičje perspektive.

- Ture su organizovane u saradnji sa Zavodom za zaštitu spomenika, čiji su predstavnici, prepoznali zanimljivu ideju, i pomogli da se ovo sprovede u delo. Obilazak grada po krovovima je definitivno nešto drugačije. Svima ove ture ostaju u posebnom sećanju - isitče Baeklund.

Obilazak švedske prestonice hodajući krovovima najznamenitijih zgrada traje jedan i po sat, a za to zadovoljstvo treba izdvojiti 64 evra. Uslov za turiste je isti kao i za vodiče - samo bez straha.

Izvor: Nezavisne.com

 
Natrag
Top