Svaki oproštaj nas menja na bolje

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Svaki oproštaj nas menja na bolje

Praštanjem čistimo emocionalne "toksine", vraćamo sebi mir, a zdravstveno jačamo imunitet. Za oproštaj je potrebno da prihvatimo da ćemo se nečeg odreći, da će nešto morati da umre i da će boleti

10-11-shutterstock_630824309-2_620x0581cdee6a7c39fdd.jpg


Praznici su vreme praštanja. Ako nam je ova misao na umu i pritom krenemo tragom drevne indijske poslovice da je grešiti ljudski, opraštati božanski, ne čini li se izazovnim da manje grešimo, a više praštamo? I da se bar tim činom približimo božanskom biću. Da li smo, međutim, svi kadri da drugome oprostimo povredu, uvredu, izdaju? Ako i uspemo da prihvatimo nečije izvinjenje, koliko nas taj proces menja? Gubimo li nešto, a šta dobijamo zauzvrat? Evolucione teorije, na koje se poziva klinički psiholog i konstruktivistički psihoterapeut Leonora Pavlica, kažu da kao što nas je priroda snabdela sposobnošću za osvetom i borbom, tako nam je podarila i kapacitet da opraštamo. Iako je dokazano da postoje razlike u individualnoj sklonosti ljudi da praštaju, sagovornica "Života plus" napominje da je to proces koji može da se nauči i razvija. A zbog čega je poželjno da ga savladamo?

- Istraživanja pokazuju da je prolongirana ljutnja toksična po naše psihofizičko funkcionisanje, i da niko ne želi da bude okružen hronično besnim, ogorčenim i kivnim ljudima, što znači da je u našem interesu da oprostimo - kaže Pavlica. - Na psihološkom planu, veća sposobnost opraštanja povezana je sa boljim zdravstvenim navikama i manjim oblikom ispoljavanja depresije, anksioznosti i besa. Na fiziološkom planu, ona harmonizuje nivo leukocita u krvi, što govori o većoj otpornosti organizma.

Neka istraživanja pokazuju da je teže oprostiti izdaju prijatelja nego partnera, jer se za njega lakše pronađu opravdanja. Sagovornica navodi da kao što postoje individualne razlike u sposobnosti praštanja, tako je i pravljenje ove gradacije subjektivna stvar. Neko će lakše oprostiti bliskim ljudima, jer za njih ima veću toleranciju i daje im veći "kredit", dok će neko drugi to doživeti kao veću izdaju. Osim razlike po tipu počinioca, važnu ulogu u ovom procesu igra i težina samog dela.

Odlika velikih

Opraštanje nije kategorija "sve ili ništa" - ili smo oprostili ili nismo. To je proces sa svojim nivoima. Sagovornica kaže da na skali opraštanja od nula do deset, možda nikada nećemo moći da dostignemo maksimum, ali je naš razvojni zadatak da nastojimo da se približimo i pomeramo sa šest na sedam, i tako redom. U svrhe opraštanja psiholozi često koriste tehniku "pisanja pisama", koja pomaže da se postepeno oslobodimo negativnih osećanja i dovedemo sebe u stanje psihološkog mira.

- Napisana pisma, naravno, ne treba da se pošalju "počiniocu", jer svrha nije da on iz toga nauči o svojim greškama i promeni se. Akcenat je na samom aktu pisanja, tokom kojeg "žrtva" prepoznaje i biva u kontaktu sa onim što je boli. Krajnji cilj je da definišemo sopstveni bol, a ne da pustimo da on definiše nas, jer ćemo jedino tako biti sposobni da nastavimo, umesto da budemo žrtve svoje biografije - tvrdi Pavlica.

Mahatma Gandi je govorio da slabi ne mogu da opraštaju, jer je oprost odlika velikih. Ali, neretko se baš ljudima koji praštaju prebacuje da su slabići, jer dozvoljavaju drugima da ih gaze. I istraživanja i iskustvo sugerišu da je glavna prepreka da se suočimo sa opraštanjem to što mislimo da ćemo biti viđeni kao slabi, jer smo prešli preko nečijeg nedela.

- Ostati ljut i ogorčen je prilično lakše, pošto se vremenom prilagodimo i naviknemo na osećanje ljutnje, ali je mnogo više truda potrebno uložiti u opraštanje. Zato je svako izjednačavanje opraštanja sa slabošću zapravo pogrešno. Snaga pojedinca leži u sposobnosti za oprost - kaže klinički psiholog.

Hostilnost, suprotnost opraštanja

Uvreženo je mišljenje da je za oproštaj potrebno da prihvatimo da ćemo se nečeg odreći, da će nešto morati da umre i da će boleti, jer je samo to kompletan proces. Sagovornica objašnjava da je opraštanje svesna i namerna odluka da se otpuste osećanja ozlojeđenosti i besa.

- Činjnica da smo oprostili ne znači da je to što se desilo u redu, niti da treba da saosećamo sa onim ko nas je povredio. Kompletan proces opraštanja podrazumeva da smo izabrali da prihvatimo ono što se desilo onako kako se desilo, a ne kako je moglo ili trebalo. I da nema nazad. Ljudi imaju problem da prihvate odigrani scenario, upravo zato što je suviše bolan. Dokle god mislimo da su stvari mogle da budu drugačije ili da onaj ko nas je povredio zaslužuje kaznu, nismo na pragu praštanja, jer ono uvek implicira prihvatanje - kaže psiholog.

Prihvatanje, ipak, ne znači i mirenje sa sudbinom, jer da bi nastavili da živimo kako treba moramo da registrujemo svoja bolna iskustva i nosimo se sa njima.

- Suprotnost opraštanju je hostilnost - agresivno nastojanje da promenimo nepromenljivo. Hostilni ljudi su slepi za očigledne dokaze, negiraju da se nešto što ih ugrožava desilo i nastoje da na sve moguće načine "iskrive" realnost. Deo njihovog repertoara je i osvetoljubivost, jer misle da će osvetom promeniti tok događaja. Ovo je zapravo regresija, nemogućnost da se nastavi dalje. Nasuprot tome, opraštanje je čin aktivne borbe za sopstvenu dobrobit. Zato smatram da nas oproštaj uvek promeni. I uvek je to na bolje - zaključuje sagovornica.

NE ZABORAVLjAJ, ALI NE BUDI ZLOPAMTILO

Kada kažemo "Praštam, ali ne zaboravljam", čini se da time pomažemo sebi da se oslobodimo negativnih osećanja, ali da drugu stranu stavljamo "na led", jer joj nismo stvarno oprostili. Sagovornica objašnjava da proces opraštanja i zaboravljanja ne idu ruku pod ruku.

- Ljudi koji su pretrpeli najstrašnija zlostavljanja, zanemarivanja i druge oblike nasilja ne zaboravljaju svoje traume, niti treba da ih zaborave. Njihov zadatak je da nauče da oproste, iako svega mogu da se sećaju do tančina. Kada bi zaboravljali, ne bi učili iz sopstvenog iskustva, ali to ne treba mešati sa pojmom zlopamtila, jer upravo opraštanje "čisti" od loših emocija - kaže klinički psiholog.

ŠTA SE NE PRAŠTA?

Svako pravilo ima izuzetak, pa tako postoje slučajevi kada je praštanje kontraproduktivno. - To je, na primer, seksualno zlostavljanje, kada se žrtva često oseća osnaženom upravo kada joj damo dozvolu da ne oprosti. Umesto da je forsiramo na praštanje, jer to vodi razvoju negativnih emocija prema sebi, pametnije je dozvoliti joj da se oseća ljuto, besno i povređeno. Kada prihvati da su ova osećanja u redu, otpustiće ih i loše emocije će vremenom biti sve slabije - objašnjava Palica.

(Novosti)
 
Natrag
Top