LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
Suviše dug rat
Desetogodišnjica američkog vojevanja u Avganistanu protekla uz sumorne ocene da se premalo dobilo za veliku cenu koja je plaćena
Vašington – Nije, naravno, bilo formalnog obeležavanja, ali nisu mogla da budu izbegnuta podsećanja. U prošli petak se navršilo tačno deset godina otkako je Amerika započela rat u Avganistanu, uz sumorne ocene da se premalo dobilo za ono što se tamo uložilo, odnosno cenu koja je plaćena.
Tim povodom često je pominjan i Vijetnam, duh rata koji je, uprkos superiornoj vojnoj moći, Amerika izgubila. Ulog je danas mnogo manji od nekadašnjeg hladnoratovskog u jugoistočnoj Aziji, ali je daleko od toga da bude zanemarljiv: gubitak prestiža i imidža svemoći i nova potvrda da je istorijska „grobnica imperija” uzela još jednu žrtvu.
U Avganistanu je dosad potrošeno blizu pola biliona (500 milijardi) dolara, uz procene da je ukupan račun – ako se uzmu u obzir i trošak zbrinjavanja veterana, kamate za pozajmljene pare i preuzete obaveze – negde oko tri biliona. Danas se taj trošak uvećava za po dve milijarde svake nedelje.
Uz 1.788 američkih žrtava, prema saldu podvučenom baš na desetogodišnjicu – i još 14.000 izgubljenih avganistanskih života.
Šta se za to dobilo?
Manje od mesec dana od spektakularnog napada Al Kaide na Njujork i Vašington, 7. oktobra 2001, američka vojska je izvršila invaziju na Kabul da bi svrgla režim islamskih radikala – talibana – koji je odbio da izruči Osamu bin Ladena i njegove sledbenike. Ta akcija je, šire shvaćeno, bila odbrambena: da se strahote 11. septembra ne ponove.
Talibani su sa vlasti oterani – a Bin Laden i njegovi teroristi iz Avganistana proterani – veoma brzo. Ali američke, a potom i savezničke trupe su ostale. Ratni ciljevi su prošireni: da se od Avganistana, koji je u građanskom i ratu protiv stranih okupatora (sovjetska invazija 1978 –1988) u poslednjih više od 30 godina, napravi stabilno društvo i uređena država.
Rat koji je iznuđen time se pretvorio u rat po izboru, pri čemu se novi cilj – „izgradnja nacije” – pokazao kao „suviše dalek most”. Nije iskorišćena ni prilika da novi predsednik SAD – Barak Obama – preuzimajući vrhovnu komandu u januaru 2009, napravi zaokret i raskine sa zabludama svog prethodnika Džordža Buša. Umesto toga, on je rat „usvojio” i u Avganistan poslao još 30.000 vojnika.
Ta eskalacija je doduše pojedine delove Avganistana preotela od talibanske gerile, ali te teritorije su „slobodne” samo dok je tamo američka vojska i NATO. Kad se ona povuče, sve će se vratiti na staro.
Sadašnji cilj je da se do kraja 2014. rat „preda” avganistanskoj armiji i policiji. Partner u tom poduhvatu je korumpirani režim predsednika Hamida Karzaija. Teško je zamisliti da će skrpljena i priučena domaća vojska uspeti u onome u čemu nije dobro uvežbana i savršeno opremljena strana.
Nade da će se u međuvremenu postići mirovni sporazum i nacionalno pomirenje takođe se pokazuju nerealnim. Prošlog meseca, bombaš samoubica, pretvarajući se da je mirovni izaslanik, ubio je Barhanudina Rabanija, čelnika Mirovnog saveta, koji je pregovarao sa talibanima, posle čega je u Kabulu saopšteno da se od tih pregovora odustaje.
Suočena sa realnostima koje ne može da promeni – ali i sa nestašicom para – Amerika poslednjih nedelja šalje signale o smanjenim ambicijama. Sve češće se pominje da su nove škole, mostovi i putevi koji se na američki račun grade u Avganistanu – podjednako potrebni i kod kuće. „Ovo je rat u koji nije trebalo da uđemo, sa parama koje nismo imali”, ocenio je na desetogodišnjicu kongresmen Pit Stalk.
Možda je međutim najveći rezultat rata u Avganistanu – i onog, još teže objašnjivog u Iraku – što će američki lideri ubuduće mnogo više razmišljati pre nego što se upuste u neku stranu intervenciju, što se, prvi put, videlo i po sporednoj ulozi koju je Pentagon imao u Libiji.
Tu novu mudrost svakako je najbolje izneo doskorašnji sekretar za odbranu Robert Gejts, poručivši da svakom od njegovih naslednika koji bi predsedniku savetovao da američku kopnenu vojsku pošalje negde u Aziju, na Bliski istok ili u Afriku – treba pregledati glavu.
Politika
Desetogodišnjica američkog vojevanja u Avganistanu protekla uz sumorne ocene da se premalo dobilo za veliku cenu koja je plaćena
Vašington – Nije, naravno, bilo formalnog obeležavanja, ali nisu mogla da budu izbegnuta podsećanja. U prošli petak se navršilo tačno deset godina otkako je Amerika započela rat u Avganistanu, uz sumorne ocene da se premalo dobilo za ono što se tamo uložilo, odnosno cenu koja je plaćena.
Tim povodom često je pominjan i Vijetnam, duh rata koji je, uprkos superiornoj vojnoj moći, Amerika izgubila. Ulog je danas mnogo manji od nekadašnjeg hladnoratovskog u jugoistočnoj Aziji, ali je daleko od toga da bude zanemarljiv: gubitak prestiža i imidža svemoći i nova potvrda da je istorijska „grobnica imperija” uzela još jednu žrtvu.
U Avganistanu je dosad potrošeno blizu pola biliona (500 milijardi) dolara, uz procene da je ukupan račun – ako se uzmu u obzir i trošak zbrinjavanja veterana, kamate za pozajmljene pare i preuzete obaveze – negde oko tri biliona. Danas se taj trošak uvećava za po dve milijarde svake nedelje.
Uz 1.788 američkih žrtava, prema saldu podvučenom baš na desetogodišnjicu – i još 14.000 izgubljenih avganistanskih života.
Šta se za to dobilo?
Manje od mesec dana od spektakularnog napada Al Kaide na Njujork i Vašington, 7. oktobra 2001, američka vojska je izvršila invaziju na Kabul da bi svrgla režim islamskih radikala – talibana – koji je odbio da izruči Osamu bin Ladena i njegove sledbenike. Ta akcija je, šire shvaćeno, bila odbrambena: da se strahote 11. septembra ne ponove.
Talibani su sa vlasti oterani – a Bin Laden i njegovi teroristi iz Avganistana proterani – veoma brzo. Ali američke, a potom i savezničke trupe su ostale. Ratni ciljevi su prošireni: da se od Avganistana, koji je u građanskom i ratu protiv stranih okupatora (sovjetska invazija 1978 –1988) u poslednjih više od 30 godina, napravi stabilno društvo i uređena država.
Rat koji je iznuđen time se pretvorio u rat po izboru, pri čemu se novi cilj – „izgradnja nacije” – pokazao kao „suviše dalek most”. Nije iskorišćena ni prilika da novi predsednik SAD – Barak Obama – preuzimajući vrhovnu komandu u januaru 2009, napravi zaokret i raskine sa zabludama svog prethodnika Džordža Buša. Umesto toga, on je rat „usvojio” i u Avganistan poslao još 30.000 vojnika.
Ta eskalacija je doduše pojedine delove Avganistana preotela od talibanske gerile, ali te teritorije su „slobodne” samo dok je tamo američka vojska i NATO. Kad se ona povuče, sve će se vratiti na staro.
Sadašnji cilj je da se do kraja 2014. rat „preda” avganistanskoj armiji i policiji. Partner u tom poduhvatu je korumpirani režim predsednika Hamida Karzaija. Teško je zamisliti da će skrpljena i priučena domaća vojska uspeti u onome u čemu nije dobro uvežbana i savršeno opremljena strana.
Nade da će se u međuvremenu postići mirovni sporazum i nacionalno pomirenje takođe se pokazuju nerealnim. Prošlog meseca, bombaš samoubica, pretvarajući se da je mirovni izaslanik, ubio je Barhanudina Rabanija, čelnika Mirovnog saveta, koji je pregovarao sa talibanima, posle čega je u Kabulu saopšteno da se od tih pregovora odustaje.
Suočena sa realnostima koje ne može da promeni – ali i sa nestašicom para – Amerika poslednjih nedelja šalje signale o smanjenim ambicijama. Sve češće se pominje da su nove škole, mostovi i putevi koji se na američki račun grade u Avganistanu – podjednako potrebni i kod kuće. „Ovo je rat u koji nije trebalo da uđemo, sa parama koje nismo imali”, ocenio je na desetogodišnjicu kongresmen Pit Stalk.
Možda je međutim najveći rezultat rata u Avganistanu – i onog, još teže objašnjivog u Iraku – što će američki lideri ubuduće mnogo više razmišljati pre nego što se upuste u neku stranu intervenciju, što se, prvi put, videlo i po sporednoj ulozi koju je Pentagon imao u Libiji.
Tu novu mudrost svakako je najbolje izneo doskorašnji sekretar za odbranu Robert Gejts, poručivši da svakom od njegovih naslednika koji bi predsedniku savetovao da američku kopnenu vojsku pošalje negde u Aziju, na Bliski istok ili u Afriku – treba pregledati glavu.
Politika