Stevan Raičković

Član
Učlanjen(a)
09.08.2009
Poruka
362
Stevan Raičković

Stevan_Raickovic.jpg


Stevan Raičković is a leading representative of intimate, lyric poetry in postwar Serbian literature. A prolific poet, Raickovic emerged on the Yugoslav literary scene in the early 1950s with work that challenged the socialist realism dogma dominating the immediate postwar years. Raickovic's rebellion against the prevalence of social and patriotic themes in vogue at the time assumed the form of lyric poetry focusing on the self and the sphere of personal, subjective emotions. In his formative years as a poet, Raickovic never succumbed to mainstream influence. In the turbulent 1950s, as socialist realism was banished from the literary scene and replaced by an innovative, highly cerebral poetry whose methods grew increasingly refined, Raickovic continued to be faithful to his own vision of poetry, its main features being unobtrusiveness, simplicity, and intimacy. Although Raickovic began writing at the same time as two fellow major poets, Vasko Popa and Miodrag Pavlovic, whose own work marked the advent of postwar modernism in Yugoslavia, throughout the next four decades he continued to be a supreme lyricist, his work consistently characterized by a melancholic tone, an enhanced subjectivity, and a strong devotion to nature.



Događaj na Stanici


Nije se tu nešto mnogo I naročito
Isprva
Dogodilo u glavi



Ali noge su za trenutak neodlucno na
ulici ipak zastale



(Kao da su o neki nevidljivi končić
Izmišljen u glavi
Ovlaš zaplele)



I okrenule se


I okrenule telo I glavu
I oči u glavi
I udove



Nekako naglo
Isuviše



Ali naporno


Kao das u celi jedan već poodmakli I
Sasvim određeni život
Zajedno sa njegovim mislima



Okrenule…


Trebalo bi sada ne[to brzo
I neobično
Napokon
I učiniti.



Pre svega:


Dom svoj promašiti.


Ući u stanicu.


Ne pitati za pravac
Ni vreme polaska



(Ne misliti na kartu)


Nego ovako:


Dokopati se voza
Bilo koga
Koji
Sav crn I nepomičan I neizvestan
Na nekom koloseku
Pod lampom
Stoji.



Sesti uz okno.


Čekati:


Kao nevidljiva trunčica nebom
Prolaziti zemljom.



Tako


(Trebalo je toga I ranije setiti se).


Dokopati se voza.


Prolaziti.


Prolaziti brže nego sama prolaznost…


*


Ili drugačije:


Izvaditi kartu
Za neko mesto
Sa najčudesnijim I najzagonetnijim nekim
Imenom



(Koje se odavno
I slučajno
Sa svojim šarenim zvukom
Kao izmisljeno
Po našoj pameti motalo).



Izvaditi katu za Škofju Loku.


Celu noć putovati.


(Kroz polusan:
Nazirati slabo osvetljene I nepoznate male
Postaje



I usamljene otpravnike vozova
S crvenim barjačićima u ruci.)



Sići na tvojoj stanici.


Koračati
Nepoznatom I tek osvanulom pustom ulicom.



U prvom otvorenom restoranu naručiti
Kafu



I dugo
Ali neosetno
O nečemu polako i duboko misliti…



I onda se ponovo
Vratiti



Ali tako


Kao drugi neko da se u tvoj tek napušteni
I daleki dom
Umesto tebe
Vratio…



Ili drugačije:


Ostati
Zauvek I do kraja
U ovom dalekom mestu sa zagonetnim i
Čudnim svojim imenom



I otpočeti iznova neki život


Drugi I sasvim nepoznati…


*


Ili:


Ili se iz one stare I navikle svoje noćne
Ulice
Bez nekih suvišnih misli



Vratiti


Kao I uvek što si se u svoj dom
Iz svake noći
Pravo
Vratio.





An Incident (event) at the Station


At first
Nothing much, nothing special
Was going on in his mind



But for a moment his feet paused
Indecisively in the street



(As if an invisible
Imaginary string
Had entangled them)



And they turned


And turned body and head
And the eyes in the head
And the limbs



Rather abruptly
And excessively



But strenuously


As if his whole well-defined life
Already well past its prime
Together with his thoughts



Had turned…


Something has to be done
Quickly
And in an unlikely manner
Finally.



First of all:


Lose your way home.


Enter the station.


Don’t ask about the destination
Or the time of departure



(Never mind the ticket)


But like this:


Catch a train
Any train
Which
(Solid black motionless doubtful
On a platform
Under a light)



Sit by the window.


Wait:


Travel the earth
Like an invisible mote in the sky.



That’s it
(Should have thought of it before).



Catch a train.


Keep going.


Keep going faster then the passage of time…



*
Or else:
Buy a ticket
To a place
With the strangest and most enigmatic name



(Which has long been wandering
Through our mind
Haphazardly
With its colorful sound
As if imagined).



Buy a ticket to Skofja Loka.


Travel all night long.


(Through a half-dream:
Catch sight of poorly lit and unknown stops



And lonely train dispatchers
With red signal flags in hand.)



Get off at your station.


Walk
The unknown and deserted street at down.



Order coffee in the first restaurant that’s open.


And for a long time
Think about something slowly and deeply
But undetected…



And then come
Back again



But like this


As if someone else returned to you recently
Abandoned and distant home
Instead of you…



Or else:


Stay
Forever and to the very end
In this far away place with its strange
And enigmatic name



And start a new life


Different
And completely unknown…



*


Or:


Or walk your old and familiar nocturnal streets
Without any superfluous thoughts



Back home


As you always do
Out of each night
Straight
Back home.




Ljudi se Bude Bez Oruzja


Ljudi ulaze u kuće.Otvaraju kutiju sećanja.
Zatvaraju svoje prozore
Onda još malo
Kao krišom
Gledaju kroz zavesu na asfalt u zaklaćeni krug
Bačen san eke lampe.
Iza reke
Ljudi ulaze u kolibe od blata
Malo povijenih leđa.
Slušaju
Tu negde iznad čela
Sad već samo
Pomalo
Igru vatre I trske.
Na utabanoj travi
Između naselja I grada čija su imena zagonetke
Koje neko postavlja
Vojnici
Tamni od sna
Slažu oštre piramide od pušaka.
Onda uhodaju u šator pognutih glava kao da
se klanjaju.
Inače
Svuda okolo
Ptice se pretvaraju u lišće.
Zmije I ribe se mimoilaze
Svako ka svome snu.
Vetar je svoju providnu kožu razapeo o
padinu brda
Čiji se profil topi u tamnom vazduhu.
Pod nebom
Počinje da traje iz korena
Jedno prekinuto sećanje svako na svome
uzglavlju.
Onda polako
Zvezde naviklim znakom najavljuju
Metamorfozu
I nevidljivo
Tiho se iza kulisa menjaju uloge.
Lišće se pretvara u ptice.
Zmije I pukotine se pomiču svaka ka svome
cvetu
Svaki cvet ka svom suncu.
Sad se već zna šta je vazduh
Šta nije.
To je već brdo u svojoj očiglednoj sigurnosti.
Vetar se odlepio I mili svoj prvi korak
Svoj nesigurni milimetar.
Inače
Svuda okolo
Pod krovom od lima
Pod krovom od trave ili od barske trske
Koja zviždi
Iza providnog stakla koje se osvetljava
U kamenim grudima zidova tako šarenim
Pola od sna I pola od kreča
Otvaraju se oči svih živih.
Mali
Ponovo nevini krugovi.
Trenutak je kratak I treba ga naprečac
Uhvatiti za uzde.
Ljudi se bude bez oružja.






The people awake unarmed



People enter their homes. They open memory boxes.
They shut their windows.
Then a little later
They peek
Through the curtains into the asphalt street
at swaying circles of light
Thrown by some lamp.
Beyond the river
People go into mud shacks.
Their backs are slightly bent.
They are listening
To something above their brows
The already
Faint
Play of wind and reeds.
On the trampled grass
Between settlement and town, whose names are riddles
Posed by someone,
Soldiers
Dark from dreaming
Stack their rifles in pointed pyramids.
They enter tents with their heads lowered as though
They are bowing.
Anyhow
All around
Birds are turning into leaves.
Snakes successfully imitate cracks in tree bark.
Water and fish bypass each other
Each to its own dream.
The wind has stretched its transparent skin
across the sloping hills
Whose profile melts in the dark air.
Under the heavens
An interrupted recollection flows once again from
Its roots
Each on its own pillow.
Then slowly
The stars signal a metamorphosis with the usual signs
And invisibly
Quietly exchange roles behind the scenes.
Leaves are transformed into birds.
Snakes and fissures move, each to its own flower
Each flower to its sun.
We already know what air is
And is not.
It is a mountain in its evident security.
The wind has come unglued and starts
Its uncertain millimeter.
Otherwise
All around
Under sheet metal roofs
Under grass roofs or roofs of whistling marsh reeds
Behind transparent glass beginning to light up
Within the stone torso of walls striped
With bands of dreams and whitewash
The eyes of the living are opening.
They are small
Innocent circles once again.
The moment is brief and must be seized by the reins.
The people awake unarmed.



 
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Livada

LIVADA



U ovoj livadi poznajem ja već mnoge vlati.

Juče je ova, u suton, bila travka svijena.

Sad ima žute ivice i suve kad ih dirnem.

Kad gledam iz daljine u zeleno: ona se sama zlati.

Iznad usana mi je već miris sena:

Sutra ću i druge izbrojati.

U ovoj livadi do žbuna ima devet mravinjaka.

Prođem i gurnem nogom a zemlja se zacrni.

Onda podignem glavu i gledam igru oblaka.

Ja znam kolika je livada:

Kada se raskoračim pređem je u dvanaest koraka.

Na žbun mogu da stanu tri ptice najviše.

Kad pođem prema njemu: prvo jedna poleti.

Pogledam za njom u nebo:

I dve se izgubiše.

Onda razbijam glavu na šta me to podseti.

I najbolje je u suton kad počne mrak da pada:

Onda mi se učini da šapuće livada.

Napregnem uho i slušam.

Meni je sasvim dobro u livadi.

Sednem na vlati

I puna mi je duša.​
 
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Posle kiše

POSLE KIŠE



Nisi sam:

Pored tebe rastu travke i savijaju se.

Tri šiljata lista nešto čudno šume.

Skakavac je skočio sa busena na cvet.

Otkinut rep guštera je novi stanovnik:

Niko sem tebe ne zna da se umnožio svet.

Nisi sam.

Gaziš trulo lišće bosim nogama.

Pod petom si prelomio prut:

Jedna ptica prhnu preko tvoga ramena.

Prislonio si uho dole:

Ti bi sad da čuješ pesmu kamena.

Nisi sam.

Kome li se tvoje oči smeškaju?

Možda misliš da te ostavio um?

Opet gledaš crnu zemlju što se puši.

Nešto se dešava sad u tvojoj duši.

Možda ti već čuješ zlatni žitni šum?​
 
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
Ruke bola

Daj reči guste kao smola
I reči kao krv neophodne
Za naše prazne ruke bola
Podignute u svetlo podne.

Daj onu strašnu reč što tone
Još neprobuđena u mrak mesa
Od koje grudi muklo zvone
Kao negledana kap nebesa.

Daj reči koje imaju telo
I u telu srce crveno,
Sve one koje će gorko čelo

Naći u svetu razbijeno.
Daj reči gorde ko mač topola
Za naše prazne ruke bola.
 
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
Septembar

Stanimo malo, pesmo.
Jesmo li živi, jesmo?

Ti si najlepše sate
Jablani kada se zlate

U lakoj magli, peni-
Odnela tužno meni.
 
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
Kuda potonu Pek

Gorčinom zar već obuzet?
Beznađe ti je dno?
( O otkud nađe baš sve to
Što upokojava svet?)

Lice u pticu sad
Okrećeš ko nekad, pre.
Gle: lišće pada na tle.
(Nečujni vodopad!)

Kuda potonu Pek?
I blagi breg i klis?
Iz rana iščile lek.

Šuplje je. Reč je već zvek.
Kao metalnog brda vis
Stoji pred tobom vek.






U zimski sumrak


Kuda pobeći u ovaj dan?
U gusti sneg? U pusti vrt?
Pasti u meki bolesni san
Kao na smet, pod led, u smrt?

Kuda pobeći sa ovog dna?
Visoko negde? Još dublje? Gde?
Evo već teške ruke sna
Pribijaju te kocem za tle.

Kuda pobeći u ova čas
Kristalno prazan, slep i čist?
O gde su vrata? Gde je spas?

To toneš već u tupi san.
Srce tek šuška ko suvi list.
Zar nikud pobeći u ovaj dan?
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Spomen-ploča Stevanu Raičkoviću

Spomen-ploča Stevanu Raičkoviću

Književniku Stevanu Raičkoviću u četvrtak će biti otkrivena spomen-ploča na zgradi u kojoj je živeo. Obeležje, 23. po redu, u okviru poduhvata “Vratimo dug piscima”

kul-stevan-raickov_310x186.jpg

Toliko su se u meni - decenijama opsednutim i zabavljenim literaturom - pomešali imaginarni i realni život, stvarnost i poezija, da mi se i u daleko pretežnijem delu i najobičnije svakodnevice učini da je to dvoje apsolutno isto... Uostalom, izgleda da svako živi u svom svetu, samo što svakome ne polazi za rukom da taj svet i formuliše, a još manje da ga objasni i pogotovo prizna pred drugima. Ta privilegija ili kazna zapala je samo pesnicima.

Ovo su reči Stevana Raičkovića (1928 - 2007), “viteza od soneta i rime”, kako ga je neko nazvao, kome će u četvrtak (11.00 sati) biti otkrivena spomen-ploča na zgradi u kojoj je živeo pune četiri decenije, u Svetog Save 19. Biće to 23. obeležje u okviru kulturnog poduhvata “Vratimo dug piscima”, koji vode Ministarstvo kulture i “Večernje novosti”.


Pesničku žicu povukao je od majke Živane, koja je još kao đak Učiteljske škole slovila kao pesnikinja i na izletima često čitala svoje stihove. “Ali... izgleda da je ona bila suviše sramežljiva da bi postala pesnik”, sećao se u knjizi autobiografskih zapisa “Jedan mogući život”.
Prve stihove napisao je sa 14 godina u kruševačkoj bolnici, gde se lečio od trbušnog tifusa. S porodicom se inače često seljakao, da bi se posle rata još jednom zatekao u Subotici, gde je već u prvoj godini bio “izuzet” od ocenjivanja iz latinskog. Razlog je bio nezapamćen: njegov tekst, diktat na latinskom “vrveo je od ćiriličnih slova”. A, kako se sećao, ništa bolje nije stajao ni iz matematike, fizike, hemije.

“U prvim toplim danima, gotovo bukvalno sam pobegao u poeziju”. Naime, umesto u gimnazijski razred, svakoga dana odlazio je do Palića i na klupi provodio sate čitajući i pišući stihove. Ta avantura, koju je jedva uspeo da opravda, ipak se isplatila, jer je prvu pesmu objavio u subotičkim novinama, decembra 1945.

U Beogradu, gde se uputio na studije književnosti, nekoliko noći proveo je u čekaonici železničke stanice, a u Studentskom parku ispisao svoju prvu beogradsku pesmu. U književnost ga je uveo već tada slavni Oskar Davičo, koji ga je naterao da prekuca stihove koje je nosio po džepovima. I tako se 1950. pojavila prva zbirka “Detinjstvo”, za njega pod dramatičnim okolnostima. Kao posledica grube štamparske greške, tabaci zbirke završili su kao stara hartija na pijaci. Školski drug doneo mu je “knjigu” sa stranicama u obliku fišeka, u kojima su seljaci prodavali luk i krompir. Drugar mu je zbog toga “vadio dušu”, a pesnik se i sam smejao “da ne bi zaplakao”. Ipak, zbirka je ponovo štampana i prodavala se za 21 dinar.

Od mladih dana, pa do poznih godina, Raičkovićev život su obeležile beogradske kafane, u kojima se družio sa mnogim piscima i umetnicima. Prvi sonet “Buketi”, koji će kasnije ući u slavnu “Kamenu uspavanku”, koju je decenijama dopunjavao, nastao je jedne zore u kafani “Boemi”. “Kelneri nisu uspeli da me probude, samo su provizorno raspremili sto... ostavljajući na ispolivanom čaršafu neke zaostale bukete i razbacane cvetove... među kojima se nalazila i moja glava... Ono što sam jedino ugledao... i u šta sam dugo piljio, bili su nagomilani cvetovi... Kada sam se nešto kasnije u toku istog dana dokopao hartije i olovke - ispadalo je tako da sam na papir bezmalo “prepisivao” ono što sam već gotovo u celosti imao u glavi”. A poslednji sonet iz “Uspavanke” ispisao je kako je i naslovljen, “Na septembarskoj plaži u Herceg-Novom 1991. godine”.

Drugo “radno mesto”, dok je bio zaposlen u Literarnoj redakciji Radio Beograda, u koju je primljen 1949. bio mu je obližnji bife “Prozor”. Tu su na rakiju i krompir salatu često dolazili Desimir Blagojević, Branko Ćopić, Đuro Gavela, Žak Konfino, Nikola Drenovac, Vasa Popović. Kada je želeo da bude sam, odlazio je u “Moskvu”, gde je pisao za nekim skrajnutim stolom, a dane i noći sa društvom je provodio u “Zori”, “Zlatnom burencetu”, “Pod lipom”...


Kada je 1960. primljen za urednika u “Prosveti”, upoznao je Skendera Kulenovića i otada su postali nerazdvojni “kao petak i subota”. Izuzetno je voleo Desanku Maksimović, “nezaboravne i bratske časove” provodio je sa Popom i Miodragom Pavlovićem, ali je najviše bio impresioniran Ivom Andrićem, sa kojim je često šetao Herceg Novim ili beogradskim parkovima. “Imao sam utisak da je on čovek koji sve vidi, sve zna”, zapisao je.

Pri kraju ispovesti “Jedan mogući život”, Raičković je, vraćajući se rodnom kraju, selu Neresnici u podnožju Homolja, zabeležio: “Moj pravi i jedini zavičaj bio je svaki onaj beli (još neispisani papir) koji je ležao na mom stolu”.

PORODICA
SA Bojanom, studentkinjom psihologije iz Zemuna, Raičković je stupio u brak 1954, a dve godine kasnije rodio im se sin Miloš. Bojana je umrla u 49. godini, što Stevan nikada nije preboleo. O njoj je malo govorio, ali joj je posvetio šest izuzetno dirljivih soneta u “Kamenovoj uspavanci”. Od sina Miloša (koji godinama živi u Njujorku) i njegove supruge Japanke Nivako, imao je unuke Adama i Anu.

Izvor: Večernje novosti




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Neobjavljena pisma Stevana Raičkovića

Neobjavljena pisma Stevana Raičkovića

U upravo izašloj u ediciji “Jedan prema jedan”,“Službenog glasnika” nekoliko neobjavljivanih pesnikovih zapisa i šest pisama. U Kini pokazivao žulj na laktu od pisanja

kul-raickovic.jpg

NEDAVNO sam dobio na žiro-računu nekoliko miliona, idem ulicom sa punim džepom para i - zaplakao sam se. Ništa me nije radovalo, nisam imao s kime da sve to podelim, da neko učestvuje sa mnom u trošenju tih para...
Ovo je odlomak pisma koje je Stevan Raičković marta 1982. pisao sinu Milošu u Ameriku, i koje do sada nije objavljivano. Zahvaljujući knjizi “Stevan Raičković”, upravo izašloj u ediciji “Jedan prema jedan”, koju je pokrenuo “Službeni glasnik”, pred čitaocima je nekoliko neobjavljivanih pesnikovih zapisa i šest pisama.

Knjigu koja predstavlja “vodič kroz poetički i intimni svet” velikog pesnika, priredio je pesnik Miroslav Maksimović. U nju je ušlo sto pesama, dve priče, jedna biografija, šest priča o pisanju, više od četrdeset fotografija...
Bojana Raičković, Stevanova supruga, umrla je 26. juna 1979, a ubrzo potom on je otišao u penziju, iz “Prosvete”. Njihov sin Miloš već je ranije otišao od kuće, i iz zemlje, prvo u Pariz, a zatim u Los Anđeles. U ovoj knjizi nalazimo odlomke iz tih pisama koja je slao sinu u periodu posle ženine smrti.

Novembra 1980. godine, pesnik piše:
“Ja sam sa zdravljem dosta dobro, bio sam pre neki dan na kontroli za srce, doktorka reče da nema nikakvih promena nagore. U “Slaviju” idem sve ređe, nekako se društvo osipa... Eto, to su spoljni okviri u kojima živim. A kako mi je iznutra: naizmenično dobro, pa loše, čas se malo stabilizujem, čas obrnuto. Osećam se najbolje kad nešto radim, kad sedim za stolom. Čini mi se da bih pronašao neki pravi izlaz kad bih otpočeo sa pisanjem novih stvari. Ali sve to ne zavisi od mojih namera, niti želja, to bi moralo da naiđe spontano, organski.”

A pod datumom 3. januar 1981. Raičković beleži:

“... Na novogodišnju noć nisam nigde izlazio, sedeo sam sam u kući. Mislio sam da iza ponoći izađem na ulicu, ali bila je gusta magla, a i ja umoran, pospan, te sam zaspao u svoje normalno vreme, oko dva sata. Prethodnu noć smo se u velikom broju okupili u “Slaviji”, pa sam ih doveo posle zatvaranja lokala kod mene, bili su do ujutru, jedva sam počistio kuću i oprao sudove, uglavnom čaše...”
Od odlaska u penziju i Bojanine smrti, za svojim pisaćim stolom u Svetosavskoj 19, Stevan je provodio po nekoliko sati svakog prepodneva, dokle god je to fizički mogao, do pred samu smrt. Ti sati, bez obzira na to u kakvom i koliko uspešnom poslu ih proveo - bili su, po njegovom svedočenju, najbolji sati života u tim decenijama.

Razmišljajući o životu, pedesetčetvorogodišnji pesnik ispisao je sinu i sledeće redove:

“... Dok sam čitao tvoje pismo imao sam osećaj da se učim nečemu što ja nikada nisam imao. A to je ta bespoštedna otvorenost prema najbližima. Živeći sa svojim roditeljima, bratom i sestrom - ja sam osećao neku sigurnost porodice, ali sam lično u njoj bio izolovan i zatvoren, neproziran. Na jedan drugi način, ali nešto slično, tako sam se osećao i kasnije, sa Bojanom i tobom u kući. Imao sam osećanje da nešto imam, to mi je stvaralo osećaj sigurnosti, utočišta i razloga da se borim za obezbeđenje te svoje porodice. Kad sam imao to, onda sam mogao da lebdim, sam, sa svojom poezijom, kafanama i razbijenim koncepcijama o životu, jer sam znao da imam gde da se vratim. Takav način života me je formirao te sam postao onakav kakav sam. Sad sve uviđam...

Među Raičkovićevim “pričama o pisanju” koje su deo ove knjige, dve se takođe prvi put objavljuju: “Kineski pesnik” i kratki zapis “Žulj”, u kome čitamo:

- U Kini, pokazivao sam žulj na laktu. Moj prevodilac Čaj me je terao da zadižem rukav i da ga pokazujem: to je od pisanja.
Vredni Kinezi su se čudili i gledali me zadivljeno, mene lenštinu.

SUDBINA STRAŠILA

OPISUJUĆI susret sa pesnikom Cijanom Jun Juanom u Kini, Raičković navodi da ga je pitao kako je prošao za vreme kulturne revolucije. Kineski pesnik mu je objasnio da su ga, kao starijeg čoveka malo poštedeli, jer nije bio za teže fizičke radove, te da su mu dali zadatak da bambusovom trskom, na čijem je vrhu bila neka krpica, rasteruje vrapce iz pirinčanih polja.

- Šetao se tako tim poljima i mahao motkom, pa kad se umori, onda, stoji sa tom motkom i učini mu se da stoji, zapravo, kao živo strašilo za vrapce. I to je, za mene, na neki način, postao simbol same pesničke sudbine - da su pesnici, u nekim svojim periodima, u stvari, tretirani kao strašila, da smo tako nakićeni nekim krpama da se svet malo, najblaže rečeno, šali sa nama i da nas ne shvata ozbiljno - piše u priči “Kineski pesnik”.

Izvor: Večernje novosti




 
Učlanjen(a)
23.03.2010
Poruka
131
POVRATAK

Ona ima ruke od trave.
Ona ima glas od vetra i žita.
Ona ima oko od kiše.
Zašto sam izmislio da se ne vratim?
Ona ima grudi od ruže.
Ona ima koleno od belutka.
Ona ima oko od kiše.
Zašto sam izmislio da se ne vratim?
Ona ima smeh od lišća.
Ona ima hod od vode i peska.
Ona ima kožu od protegnutog labuda.
Zašto sam izmislio da se ne vratim?
Ona ima kosu od mojih prstiju.
Ona ima mozak od mojih godina.
Ona ima sluh od mojih koraka.
Zašto sam izmislio da se ne vratim?

Stevan Raičković
 
Učlanjen(a)
23.03.2010
Poruka
131
BUDAN SAN

Ako pomakneš usne umiriće se more.
Rasklopiće se školjke
I zauvek će pevati ribama.
Siđi u moj san
S nogama od svetlosti
I hodom koji se pretvara u bulku,
U vodu
I nešto kao sećanje,
Trazio sam u srpskom govoru reč koja liči na
tvoje oko.
Ponavljao sam je tiho u sutonu
U travi
Malim mravima.
Oprosti, bio sam smešan kao pre sto godina.
Reč je u početku bila nalik,
Pa je izgubila smisao.
Ako je okreneš:
U jedne prazne grudi useliće se zvono.
(Da li si čula brujanje
U polju
Koje je pretvorilo svet u kišu?)
Malo sam slab.
Učini mi se: ptice su iz tvog porekla,
A moje ruke su tek samo iz roda mesečine.
Ako pomakneš usne:
Školjke će zauvek pevati.
Ribe će tihim klizanjem obeležiti srce
U dubini.
Ako zatvoriš oči ugasiće se svetlost.
(Zamisli:vetar se skamenio,
Ja sam udahnuo stenu.)

Stevan Raičković
 
Natrag
Top