Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Sonja Savić

savic-sonja02-Public-.jpg


Sonja Savić (1961-2008) je glumica poznata po svom promuklom glasu i svojim ulogama u uspešnim jugoslovenskim filmovima 1980-ih.


Biografija

Rođena je 15. septembra 1961. godine u Čačku. Glumom je počela da se bavi u amaterskim trupama, a debitovala je na filmu „Leptirov oblak“ 1977. godine.

Na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, diplomirala je 1982. godine u klasi profesora Minje Dedića,zajedno sa : Svetislavom Goncićem, Branimirom Brstinom, Žarkom Lauševićem, Zoranom Cvijanovićem...

Filmskim ulogama tokom osamdesetih godina „Živeti kao sav normalan svet“, „Una“, „Šećerna vodica“, „Davitelj protiv davitelja“, „Balkanski špijun“, „Čavka“ izborila je status zvezde domaćeg filma kreirajući uloge izvan određenog faha, ali uvek sa prepoznatljivim ličnim pečatom.

Za ulogu u filmu „Život je lep“, 1985. godine nagrađena je na festivalu u Veneciji. U muzičkom spotu Miroslava Ilića, za pesmu „Voleo sam devojku iz grada“ snimljenom 1987. godine, igrala je famoznu Devojku iz grada.

Tokom devedesetih godina ređe se pojavljivala na filmu, ali je, i pored toga, ostvarila nekoliko značajnijih uloga: „Mi nismo anđeli“, „Uvod u drugi život“, „Ni na nebu ni na zemlji“, „Urnebesna tragedija“: Bila je aktivna i kao rediteljka - „Prvi srpski tehno vodvilj“, „Supernaut - Beograd andergraund“, „Plej“ i poslednji film „Šarlo te gleda“.

Veliki povratak na glumačku scenu usledio je posle uloge u filmu „Hleb i mleko“ 2001. godine, nagrađenog Zlatnim lavom u Veneciji. Film „Jug-jugoistok“ u kojem je igrala, dobio je nagradu beogradskog FEST-a „Nebojša Đukelić“.

Poslednju ulogu ostvarila je u TV seriji „Vratiće se rode“.

Pred kraj života se posvetila snimanju avangardnih filmova.

Preminula je 23. septembra 2008. godine u Beogradu,od over doza

Dobitnica je velikog broja priznanja, među kojima i Zlatne arene u Puli, nagrade Ćele kula 1985. za ulogu u filmu „Živeti kao sav normalan svet“ i nagrade Carica Teodora za ulogu u „Šećernoj vodici“ u Nišu, Specijalne nagrade žirija u Veneciji za ulogu pevačice u filmu „Život je lep“ i dr.



Filmografija glumice Sonje Savić

God. Naziv Uloga

1977. Leptirov oblak Lila
1977. Ljubavni život Budimira Trajkovića drugarica iz diskoteke
1978. Lude godine Lidija
1982. Živeti kao sav normalan svet
1983. Nešto između
1983. Šećerna vodica Branka Đurić Dečka
1984. Davitelj protiv davitelja Sofija
1984. Kamiondžije opet voze Anđelija
1984. Balkanski špijun Sonja Čvorović
1984. Una Una
1985. Život je lep pevačica
1986. Crna Marija Anja
1986. Majstor i Šampita Sofija Marković Šampita
1986. Sekula i njegove žene Spasenija
1988. Čavka učiteljica
1988. Braća po materi
1989. Kako je propao rokenrol Bojana
1992. Mi nismo anđeli Marta
1994. Ni na nebu ni na zemlji
1996. Urnebesna tragedija Violeta
1997. Tango je tužna misao koja se pleše
2000. Senke uspomena blagajnica u bioskopu
2001. Hleb i mleko Sonja
2001. Virtualna stvarnost Nina
2005. Jug jugoistok
2008. Princ od papira Eva
2008. Vratiće se rode Darinka

Izvor:Wikipedija
 
Član
Učlanjen(a)
05.09.2009
Poruka
7.315
Sonja savić - šarlo te gleda… samo vas gleda!

SONJA SAVIĆ - ŠARLO TE GLEDA… SAMO VAS GLEDA!

Objavljeno: Nezavisna revija “Polje”, CG, maj 2003.​
Autor: Ivana Antović
29.09.2008.

Poslednjih dana februara, u velikoj sali beogradskog Doma omladine, popularnom “Pogonu”, premijerno je prikazan film “Šarlo te gleda”, autorke Sonje Savić. Sudeći po broju repriza u naredne dve nedelje i pozivima za gostovanja po čitavoj Srbiji, moglo se zaključiti da, srećom, ipak postoji solidna gomila onih koji žele da ignorišu ružičasti način zabave i koji mogu da pronađu sebe među “decom apsolutnog sluha”.

Apsurdno bi bilo reći da je povod za ovaj susret proistekao “tek” iz njenog, sedmog po redu, zapisa “stvarnog sveta oko nas”, jer povod je ona sama – Sonja Savić, brilijantna glumica, dramaturg, “ulični hodač” i istinska urbana ikona čitave ex Jugoslavije.
Ipak, intervju počinjemo aktuelnom pričom o “Šarlu”.


Pretpostavljam da bi mlađim čitaocima trebalo pojasniti značaj kultnog beogradskog sastava iz 80-ih, ŠARLO AKROBATA, kako bi lakše shvatili suštinu perioda kojim je inspirisan jedan deo tvog filma?

Oficijelni naziv je “Kraj kruga Ljubljana, Beograd, Zagreb ‘80”, posvećeno Ivici Vdoviću, perkusionisti i Vlajku Laliću, pijanisti, koje smatram r’n’r bazom. Margita, Vlajko Lalić i Pogorelić bili su u istoj klasi škole “Josif Lisinski”. Pogorelić je, na poziv celoj klasi da se usavršavaju u klasičnim tehnikama, otišao u SSSR, dok su Margita i Vlajko ostali u Beogradu. Vlajko je, nezavisno, imao grupu MIRNI LJUDI. Pojavom ŠARLO AKROBATE i Milana Mladenovića, dolazi do promene vokabulara, nastaju lingvistička skraćenja prve samonikle urbane generacije, koja nije pripadala nijednom partijskom i ideološkom opredeljenju, već je kroz kreativnost i kroz bendove, kroz trup podeljene odgovornosti zapravo bežala od stvarnosti. Ni do dan danas nema boljeg bubnjara od Ivice Vdovića! U mom filmu se pojavljuje jedan jedini album ŠARLO AKROBATE, “Bistriji ili tuplji čovek biva kad”, koji je inače sniman kao sesssion – za jednu noć. Pojavljuju se i dve teme Vlajka Lalića. Film traje 64 minute, rekombinovan je sa današnjicom. Tu su i moji prvi snimci polu-profesionalnom “Canon” kamerom, koju sam u Piranu dobila od Maje Vajs. Godinu i po dana pre toga srela sam Maju Vajs u Beogradu, dok je sa sestrom pravila film “Put bratstva i jedinstva”, nakon tog kratkog intervjua otkrila je šta radim i te moje projekte iz 90-ih. Na neki način, taj film je digitalni zapis, moj biografski ili jedna velika tačka na sve. Mada… mislim da trenutno prisustvujemo novom periodu uvođenja jednopartijske “demokratije”… i još nas teraju da se učlanimo u partiju! Pa, ja sam čekala demokratiju da ne moram da se učlanim u partiju! Kakva je to demokratija ako je izglasaju studenti, a onda neko dođe na vlast ko uvede plaćanje školovanja jednom narodu koji je u izumiranju? Znači, kada nas je bilo 20 miliona, ti si imao dotirano školovanje, a sada, kada nemamo za hleb, onaj ko hoće da studira treba da plati školovanje!? Opet pitam – kakva je to demokratija? Izgubila sam i život, i prijatelje, i mladost, i živce… Imala sam mogućnost poslednji put ’92. da ostanem u Belgiji. Svih deset godina imala sam mogućnost da odem u inostranstvo, ’91. sam se vratila iz Njujorka; imala sam mogućnost, jer me je zatekao rat na stranom tlu, da dobijem zeleni karton i status građanina Amerike…

Zašto si se vratila?

Zato što sam želela da delim sudbinu svoje sredine. Ja sam svoju priču počela ovde. Ne možeš da pobegneš od svoje priče… Radila sam sa zagrebačkim “Kugla glumištem”. “Kugla glumište” je rasplodilo bendove kao što su HAUSTOR, DORIAN GREY, SEXA, osnovali su ga diplomci Sociologije, Zlatko Burić i Dunja Klakočer, ’72. godine. Zlatko Burić je emigrirao ’85. i danas je jedan od glavnih dramaturga novog danskog filma – sve to imaš u filmu. Dakle, “Šarlo” je otprilike mala beležnica o pravim ljudima koji su pripadali sebi / ja sam čovek za sebe/ ili o akrobatama koje su znale da drže u balansu tri tanjira iliti tri naroda. To je lako, zar ne? Ludilo...

Znači li to da film treba gledati i između redova?

Ne, tamo je sve eksplicitno nacrtano. Bukvalno je sve napisano. Ima i digitalni nekrolog na početku, pošto su od svih nezavisnih ljudi Beograđani najviše nastradali. Sve što je danas ostalo od jugoslovenske kulture iz 70-ih i 80-ih je ono što jugoslovenske institucije nikada nisu podržale, štaviše gazile su što su mogle jače čizmom po nama. Ja sam bila u nezavisnoj filmskoj produkciji, koja je postojala od ’78. do ’85. godine. Kasnije sam snimila još neke filmove po pozivu reditelja.

Da li je moglo da se preživi od honorara?

O honorarima je smešno pričati – niko od nas nije bio plaćen! Ljudi me pitaju: “Kako, puna sala, kako nisu imali para?” Da, tako što 97 odsto od bioskopske karte ide državi, 3 odsto ide distributeru, a samo 0,03 odsto proizvođaču i celoj ekipi. Ko će platiti meni sve reprize filmova kojima se punio SPS-ovski program 15 godina? Ko će platiti meni prodaju VHS “Šećerne vodice”? Od filma nisam dobila čak ni ceo honorar koji je bio 20 hiljada današnjih dinara, dobila sam 9 hiljada do dan danas! Staviše, Bojan Maljević je taj film proglasio za propalu investiciju i strpao ga u bunker, ali je čovek iz Istre, koji je video VHS, pozvao film u Pulu, pa je gospodin Maljević morao da ga izvuče iz bunkera. Da, ta “propala investicija” je pokrila butik za njegovu ženu! Crnogorac, koji nas je vozio svaki dan na snimanje, rekao nam je: “Ovde Bojan Maljević i ja gradimo butik za svoje žene!” Preko puta Televizije. Prvi butik.

Zašto te ne zovu da snimaš?

Zovu me… Išla sam u Sloveniju, snimala epizodu kod gospodina Rebiča… Pa, i ne interesuje me nešto. Verovatno nemam ja iznutra neki vibe da me zovu. Šta – da igram kod Gorčina Stojanovića, doseljenika iz Sarajeva, koji je završio pozorišnu, a režira filmsku režiju?! Posle gospodina Miše Radivojevića i gospodina Gorana Markovića da idem da igram kod Gorčina Stojanovića? Pa, ja bih nešto inteligentnijeg i nešto pismenijeg mladog filmskog reditelja… Ipak je 2003. godina!

Je l’ se boje da ćeš im to reći kada te budu pozvali?

Ne, ali ja ne znam koju sam žensku ulogu propustila? Uostalom, Ana Sofrenović je član JUL-a, devojka to nije krila. Ona je perspektiva demokratije, kao mladi komunista, i baš je lepo odigrala sve ove smrdljive ženske ulogice u poslednjih 10 godina. Drugo, Branka Katić je tu da nas uveseli seksipilom, britanska građanka… A tu je i Mira Joković, da dotrči malo iz Amerike da pokupi neku kintu i da nam priča kako igra Šekspira u njujorškom “Off Theatru”. Čudi me, pošto je odrastala u inostranstvu i zna engleski od malih nogu, čudi me da nije napravila veću karijeru u Americi? Ne znam zašto je morala da snimi šest režimskih filmova ovde i još da dobije stan od SPO-a na Novom Beogradu od ’97. do 2000-e, a pri tom živi u Americi. Ja od ove države nisam dobila ništa! A ko je budio omladinu i ko je čuvao tragove 21. veka i urbanosti – to verovatno omladina zna! Pa, eto, ja šaljem poruku toj omladini da se zablejala žešće u jednopartijsku demokratiju! A što se tiče Crne Gore, gospodin Stanko Crnobrnja je tamo pohranio silne festivale. Žena mu je iz Budve, Budva mu je u malom prstu. Podigao je jedan festival u Herceg Novom, drugog je takođe osnivač… Žao mi je samo što je ubijen Miljenko, koji je davao ozvučenje. Njegov back ground je bio kriminogen, ali bio je barem pošten kriminalac. Imala sam sreće da ga sretnem, nisam imala pojma ko je a pričala sam s njim četiri sata… To je čovek koji se zaista odrekao loše prošlosti, i baš pred dolazak demokrata na plaži ga je ubila neka budala. Taj čovek je Herceg Novi digao iz pepela i finansijski podigao festivale, koje je gospodin Stanko Crnobrnja potpisao kao producent. Gospodin Crnobrnja, koji nikada nije imao svoje nego je raspolagao tuđim parama…

Ko je ostao “normalan” od tvojih kolega?

Zoran Cvijanović je normalan, ali šta će on kad pripada generaciji demokratskoj, jadan. On je “u raljama demokrata”. Videću kako će se ponašati reformatorski među tim partijašima, pošto je, koliko znam, naš zavet iz mladosti “smejati se u lice partijašu, a ne biti partijaš”. Biti partijaš je, valjda, najniži oblik ljudskog obitavanja i valjda najgori među nama uvek stignu tamo, te jedino sam začuđena kojom brzinom i kojom snagom se oni usuđuju da opljunu sve oko sebe. Skoro nisam prisustvovala zloupotrebi jedne velike tragedije, kakva je ubistvo oca jedne familije u političke svrhe. A što se tiče progona kriminala i što pokušavaju da nađu krivce u svojim partijskim protivnicima koji su imali više glasova, mislim da je to beskrajno smrdljivo. Čak su i sami rekli da je dan pre te grozne tragedije trebalo da bude potpisano hapšenje istih ljudi i nije mi jasno zašto to hapšenje nije ranije potpisano? Na taj način manipulisati narod, koji je toliko dostojanstveno ispratio celu tragediju i pokazao da je veliki narod još jednom, i opet u političke svrhe dizati rejting svoje partije zato što je narod odgovorio čistim srcem!? Ako govorimo o kriminogenizovanom društvu, mi to govorimo već 13 godina, a koliko smo bili deprimirani i zabezeknuti što je sve ostalo isto. Uostalom, ko je dao najveće čitulje premijeru? Vlasnik PINK-a i njegova supruga!

Što ne napraviš trupu?

Pa, napravila sam dve trupe i obe su se ugasile zbog finansija! Moja trupa “SNaut” je radila Godoa, a spremali smo i revijalni mjuzikl, ali zbog finansijskih nedostataka, ljudi su se rasprssili u potrazi za egzistencijalnim minimumom. Od ’97. do 2002. krvav besplatni rad da se od chetiri plesacha naprave chetiri revijalna pantomimichara – ssto se i dobilo, ali su svi, sem koreografkinje, zavrssili u nevladinim organizacijama, jer se visse isplati. U tom smislu pitam demokrate, da li je njihov cilj da svi zavšimo u partijskim kancelarijama I OPET?

A zar ne misliš da neki ljudi, posle godina ili desetine godina pokušavanja da nešto promene, jednostavno dignu ruke, pa se priključe tim “partijama”?

Neki su umrli, neki su izgoreli, a neki nisu stigli da odu u partije… Ima nas koji nismo otišli u partije. Ima nas, ali nas prisluškuju, drže nas u trackingu da smo na ivici zakona…

Kako je bilo u Sloveniji?

Čovek je dobio u Veneciji nagradu! Kod Jana Cvitkovića, u filmu “Kruh i mleko”, igrala sam socijalnu kevu. Bilo je samo dvoje nas profesionalnih glumaca, ostalo su sve bili debitanti – osim vođe snimanja i šminkerke, i mislim da smo dosta pomogli oko tog venecijanskog ‘Zlatnog lava’ za debitantski film, prvog kojeg je Slovenija dobila. U trećem delu “Marmelade”, sa Feom Volaričem, kod reditelja Zorana Živulovića igram neku fatalnu kevu. Taj film još nije izašao.

Zašto ne napraviš ko-produkciju sa Slovencima?

Ma, imaju oni svoje odlične ljude, iškolovane ljude. Oni dođu i pokupe krem. Aha, pazi ovo - upravo počinje “Grand show”, uz koji ide i “Grand” kafa, verovatno! Pitam se da li je to ista institucija? A onda telekomunikacije… Pitam se da li jedan čovek može da polaže pravo na modu, na prodaju ženskog tela u Evropi – mislim na modele, na estradu, na marketing – prodaju iz fotelje, na telekomunikacije – i to i SPS-u i pod demokratama? Baš te pitam, Srđane Šaperu, šta ćeš da uradiš po pitanju ratnih profitera u estradi, telekomunikacijama, CIP-u? Eto, to je za Srđana Šapera, koji je dobrostojeći kapitalista. On barem nije hipokrata, njegov tata barem nije bio oslobodilac od kapitalizma, ali ga pitam šta će da radi sa svojim bliskim prijateljima čiji su nas roditelji ‘oslobađali’ od kapitalizma, a koji su zajedno sa njim prvozvani kapitalisti? Šta ćemo sa Crnjom Brnjom i sa Tuckom, Šaperu?

Sonja, mesto ti je na filmu!

To reci rediteljima…

A zbog čega sama ne snimaš?

Kako ne snimam? Ja imam sedam video radova o fenomenima 90-ih. Minutaža mi je negde šest sati i to muzičkih zapisa, ne stranih, nego original, proizvedenih ovde, u digitalnom studiju, za pare koje sam ja zaradila sa sitnim donacijama, SOROS mi je dao hiljadu DM za “Prvi srpski techno vodvilj”, a ceo ovaj besplatni rad deset godina?! Ko vam je pravio glasačko telo, pitam vas? Ko je dizao “Pogon” iz prašine, pitam vas? Smradovi!

To je sve bilo vezano za muziku, što ne napraviš igrani film?

Ne. To su bili savremeni kritički socijalni aktovi, verovatno najjači u ovoj sredini, jer su rađeni sa najjačim saradnicima. Za igrani film treba više para, a ja nemam te pare. A i umorna sam. Umorna sam… Bila bih najsrećnija da imam platu, penziju od tri i po hiljade maraka, koliko ima prosečni činovnik nevladine organizacije. Ja mislim, drage demokrate, da možete da mi date lepu penziju, jer mi je dosta i vas, dosta mi je i čuvanja omladine, dosta mi je i čuvanja urbanih puteva, dosta mi je izlaganja svojih roditelja stresovima i posle 15 godina, dok ste vi sedeli po svojim sigurnim kancelarijama! Dosta mi je strepnji mojih prijatelja da će me stići metak! Dosta mi je poruka od Arkana ’92. – “Ako glumicu interesuje ko prodaje drogu, drogu prodaju dva Šiptara iz Obrenovca.” I hvala Bogu da sam imala mnogo dobre prijatelje koji su mi sačuvali život… Smradovi! Kad bi mi barem dozvolili da budem to što jesam… I ne interesuje me da li ću da snimim ijedan film kod smrdljivih reditelja ove sredine! I ne interesuju me smrdljivi reditelji i smrdljivi ulizički scenariji!

Tražiš da ti daju “penziju” da bi te ućutkali?

Pa, znaš, s obzirom na to ko nam je ministar kulture, koji pokazuje “organ” posle premijere “Lavirinta” i viče: “Evo vam (“organ”) umesto para za kulturu!” - šta ja mogu da očekujem? Mrtav pijan! Pred pedeset svedoka! Maja Sabljić iz Amerike, naša “velika” glumica, igra u prvom demokratskom filmu, gospodin Ministar igra u drugom demokratskom filmu! Ne znam zašto Miloš Radović ne režira, bez obzira na to što mu je “Komuna” bila producent i što je isto OK živeo pod SPS-om radeći digitalne reklame sa Gacom, koji je sad glavni kompjuterista za demokrate. Večerali su u Klubu književnika svako veče, nije im bilo loše. Ja sam večerala beli luk sa Slavkom Štimcem ’93. Ali bez obzira na to, on je “genijalan” reditelj – “Moja domovina” i slični kratki metri… Vidim, Debeli je dobio da režira, vidim ove “Lisice” producira “Komuna”. Znači, prva serija u demokratiji - “Komuna” producent na Prvom programu! Mi smo pričali ono – ZABAVA MILIONA, milioni za zabavu! Izgleda da su milioni i dalje ostali za zabavu…

IN MEMORIAM 1961 - 2008


(urbanbug.net)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.981
Otvorena spomen-soba naše glumice: Sećanje na Sonju Savić

U postavci se nalaze Sonjini samostalni autorski filmski i video-radovi, fotografije iz ličnog albuma, glumačke nagrade, lični predmeti i sve ono što će otrgnuti od zaborava talenat i rad velike umetnice

Ns25d9h.jpg


U RODNOJ kući glumice Sonje Savić, u Donjoj Gorevnici kod Čačka, svečano je otvorena nova, rekonstruisana Spomen-soba posvećena ovoj filmskoj divi.


U postavci se nalaze Sonjini samostalni autorski filmski i video-radovi, fotografije iz ličnog albuma, glumačke nagrade, lični predmeti i sve ono što će otrgnuti od zaborava talenat i rad velike umetnice. U prelepom domaćinstvu prve posetioce primala je Sonjina majka Mikaina, koja je ostala da živi u kući, i njenom voljom, kao zaostavštinu, tu kuću je poverila Gradu Čačku i Umetničkoj galeriji "Nadežda Petrović" iz ovog grada.


- Rešili smo da ova mala svečanost bude u danima između Sonjinog rođendana, koji je bio 15. septembra, i njene smrti, 23. septembra. Teško je živeti u kući punoj uspomena na nju. Sve mi njeno nedostaje, njena ljubav, pažnja - ispričala nam je kroz suze Mikaina.


- Njene kolege mi retko dolaze, u stvari, do sada su bili samo Branimir Brstina i Svetozar Cvetković.


Otvaranju Spomen-sobe 19. septembra, prisustvovali su Radoslav Zelenovića, v. d. direktora Jugoslovenske kinoteke, reditelj Miloš Miša Radivojević u čijim je filmovima ostvarila neke od najznačajnijih uloga, novinar Kamenko Katić koji je bio njen prvi učitelj veštine govora, dok je Bora Dugić svojom frulom sobu ispunio zvucima melodije "Zajdi, zajdi", koju je Sonja Savić najviše volela.


- Prvi put sam osetio duh jedne sredine, konsenzus iz kraja koji je bio njena mala otadžbina. Oseti sam da ta ljubav prema Sonji nije subjektivna, separativna... Ona je uspela da nas zaveje sa svojim filmovima. Pitaju me gde bi ona danas bila, a ja kažem tamo gde je oduvek i bila - na drugoj strani reke. Svi drumom, a ona šumom. I zato danas možemo da joj se divimo - izjavio je Miša Radivojević.


Nazivajući Sonju "najoriginalnijom filmskom pojavom u istoriji Jugoslovenskog filma", Zelenović je obećao da će sa velikim zadovoljstvom čuvati uspomenu na glumicu, ali vodeći računa "da se ne padne u patetiku".

(Novosti)
 
Natrag
Top