SLOBODAN TIŠMA: Došao sam na svoje

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
SLOBODAN TIŠMA: Došao sam na svoje

223192_a.jpg

„Pobedila čista umetnost“, bio je prvi od komentara koji se mogao čuti u Novom Sadu nakon saopštenja da je najprestižniju nagradu za roman godine dobio književnik Slobodan Tišma za roman Bernardijeva soba - obradovani činjenicom da bar nešto u ovoj državi nije ispolitizovano, makar to bila i Ninova nagrada bar u jednom svom glasanju.

5bacb03f9f04a0c2176129bf2e87006c.jpg
Gerina čestitka / Autor karikature Živko Grozdanić

A na život Slobodana Tišme (Stara Pazova, 1946) u velikoj meri uticala je upravo politika - još davnih 70-ih godila kada je grupa konceptualnih umetnika proterana sa Tribine mladih: Miroslav Mandić u zatvor, Božidar Mandić u prirodu, a Slobodan Tišma na svoju „marginu“, u umetnost koja je, po njegovim rečima, mogla i da bude jedino njegovo pribežište jer on živi samu umetnost. Zaposlen je bio samo honorarno - kao urednik u Indexu, Poljima i na Tribini mladih, a kasnije kao saradnik na novosadskoj televiziji u emisijama Kulturni magazin, Videopis i U sazvežđu knjiga.
Sve što je u umetnosti stvarao ostavilo je dubokog traga. Poeziju je od 70-ih objavljivao po časopisima da bi sa 49 godina (1995) objavio prvu zbirku Marinizmi, a dve godine kasnije Vrt kao to. Poeziju nikada nije napustio - zbirka Pjesme objavljena je 2007. Objavio je i pesnički dnevnik Blues Diary 2001. Kao pesnik, bio je i ostao uzor velikom broju pesnika koji stasavaju nakon njega. Bio je i rok muzičar i kao frontmen Lune i La Strade, kultnih bendova iz osamdesetih godina, ostavio neizbrisiv trag u rok kulturi. Tada je došla 2005. i Tišma je objavio zbirku priča Urvidek za koju je dobio nagradu Stevan Sremac, potom je objavio prvi roman Quattro stagioni i postao laureat nagrade Biljana Jovanović, a sada je za Bernardijevu sobu nagrađen Ninovom. Time je prekršio zavet koji je dao sam sebi u mladosti „da nikada neće primiti nijednu nagradu za svoj umetnički rad“. Proteklih dana su se na internetu pojavili komentari, pretežno od ljudi koji u Slobodanu Tišmi vide svog umetničkog predvodnika, da je trebalo da odbije nagradu. Međutim, Tišma je upravo prihvatajući nagradu, kao i govoreći sve što je ovih dana po medijima govorio, skrenuo pažnju čitave javnosti na čistu umetnost.
Na konferenciji za novinare koja je održana u Kulturnom centru Novog Sada, dakle, kod izdavača nagrađene knjige, u sali koja nosi naziv Tribina mladih, u znak sećanja na slavne avangardne dane ove institucije koju je i sam Tišma obeležio svojim stvaralaštvom, izjavio je, potpisavši ugovor za drugo izdanje knjige, „tako mi je drago što sam ovu knjigu objavio baš u KC, nekadašnjoj Tribini mladih gde sam i počeo da se bavim umetnošću. Došao sam na svoje“.

Nagrađenu knjigu „Bernardijeva soba“ objavili ste u KCNS, u ediciji Džepni anagram. Do tada je postojala samo edicija Anagram, ali na vaše insistiranje, format knjige je smanjen. Zašto ste zahtevali da knjiga bude manjeg formata?
- Knjiga mora da bude priručna. U jednoj ruci je držimo, a drugom listamo. Knjiga ne sme da bude glomazna. Najslađe su male knjige, u njima obično ima najviše „otrova“. Uvek imam pred očima knjigu sa čuvene De Kirikove slike Dečja pamet, ona upravo tako izgleda, neverovatno zgodan predmet.

Izjavili ste da vam je bilo stalo da knjiga izađe baš u KC, jer je to institucija za koju su vezani i počeci vašeg rada - krajem 60-ih ste kao konceptualni umetnik sarađivali sa Tribinom mladih, objavljivali radove u Poljima.
Dva junaka iz najnovijeg romana radili su u KC grada Đurvideka...

- Tribina mladih, današnji KC, jedno je neverovatno mesto gde se tokom godina dešavalo mnogo toga. Moja generacija sudbinski je vezana za taj prostor. On predstavlja mesto prevrata. Početkom sedamdesetih, mi smo uspeli da uzurpiramo jednu javnu kulturnu instituciju i da od nje napravimo neku vrstu gradske komune. Posle dve godine bili smo najureni, ali meni se danas čini kao da nikad nismo ni otišli odatle.

Uvek ističete da ste „staromoderan“ umetnik, da pripadate moderni koja je završena u 20. veku?

- Jeste. Moderna umetnost je moja religija i u tom smislu moglo bi se reći da sam ja konzervativni avangardist. Mislim na umetnost koja je nastajala krajem 19. veka, pa do sredine 20. Tu je pohranjeno sve, od Malarmea do Beketa. Moj umetnički senzibilitet se formirao na toj umetnosti i neće se nikad promeniti. To je i vreme kraja umetnosti, koje se završila sa konceptualnom umetnošću. Posle toga dolazi vreme post-umetnosti. Šta je to, sam bog zna.

„Ja u srpskoj književnosti ne predstavljam ništa, ni kao pesnik, još manje kao prozni pisac. I hvala bogu da je tako. Da nije tako, moj ‘doživljaj’ bi bio mnogo slabiji, a meni je samo do toga stalo“, izjavili ste pre dve godine nakon objavljivanja prvog romana „Quattro stagioni“. Uvek ste živeli čistu umetnost, menjali i istraživali razna umetnička polja i klonili se moćnih tokova u kojima je, za ljude koji nisu skloni promenama, pisanje nešto jako ozbiljno. Kako ste doživeli saznanje da ste za roman „Bernardijeva soba“ dobili najprestižniju nagradu za književnost?


- Pokvario sam se i moguće je da će moj „doživljaj“ oslabiti, to uzbuđenje će presahnuti, ali to je sudbina umetnosti i umetnika, umiranje i preporađanje, od toga se ne može pobeći. Pišući Bernardijevu sobu imao sam izuzetan doživljaj, bilo je to posebno uzbuđenje, nema bez toga ništa. Naravno, to ne mora značiti da pišete bog zna šta, ali mrcvarenje sigurno ne može dati dobar rezultat. Što se tiče nagrade: da li sam ja još svestan te činjenice? Ne znam.


Na konferenciji za novinare izjavili ste da mislite da se to mnogima neće svideti, da će smatrati da ste izneverili stav da pravi umetnik uvek mora biti na margini?

- Pa da, evo, upravo sam čuo da su se na Internetu pojavili neki komentari, ljudi su razočarani, očekivali su da ću odbiti nagradu. Ima dosta ljudi kojima je moja pozicija bila inspirativna, pomagala im je da preguraju dan, to su sve ljudi sa malim šansama u životu i umetnosti. Ja sam to isto bio. I eto, sad sam ih izneverio. Kad pomislim na to, ne osećam se prijatno. Ali sad je gotovo...

Odrednicom „za glas (kontratenor) i orkestar“, a muzičke odrednice ste stavljali i u prethodne prozne knjige, skrenuli ste pažnju da čitaoci mogu doživljavati priču i po muzičkim pravilima - kao što su kontratenori „uvedeni“ u opere krajem 17. veka, kako bi pevali „ženske“ uloge, tako u glavnom junaku prevladava „ženski“ princip. Da li glavni junak predstavlja suvišnog čoveka, marginalca koji se zatvara u svoju ljušturu i gost je i u sopstvenom stanu?

- Nije on suvišan, on je poslednji čovek, najprezreniji što bi N. rekao. Sam talog, humus, nigredo iz koga se može roditi nešto neverovatno, neko drago čudovište, iako ima malo nade. Inače, ima glas kontratenora, utanjio je, izlizao se, izgubio je oblik, sličan je jajetu, bez udova. On je marginalac, ne u ljudskom društvu, nego u samom kosmosu, na rubu okeana. Sićušnost naspram ogromnosti, naspram neizmernosti.

Kako vam slušanje klasične muzike pomaže u pisanju i zašto je važno slušanje baš te vrste muzike?

- Pomaže na dva načina. Pre svega brusi emocije, otkriva neverovatne nijanse doživljaja, tako da pokušavate da to prenesete u tekst, što je u krajnjoj liniji nemoguće. Naravno, tu ne mislim na tzv. muziku reči, to je više neko unutrašnje osećanje koje je izvan medija, apstraktnije je. Drugi način se tiče forme, spoljašnjeg oblikovanja, iako to je nerazlučivo, forma takođe nastaje iznutra. Muzička dela su izuzetni primeri kako forma nastaje, kako se razvija, kako se od jednog tona formira čitav univerzum.

Izvor: Danas







 
Natrag
Top