husnija turić učinio je plemenito djelo, al’ avaj, nije imao radnu dozvolu
SLIJEPA PRAVDA
Spasio susjeda pa protjeran iz Hrvatske
Izvor: Slobodna Dalmacija 08-11-2010
Husnija je spasio život samoubojici na Hvaru, no taj ga čin nije spasio od izgona iz Hrvatske Pomozi sirotu na svoju sramotu − tako bi se mogao opisati slučaj 57-godišnjeg Husnije Turića iz sela Opara, pokraj Novog Travnika, kojega od protjerivanja iz Hrvatske nije spasila ni činjenica da je, samo dva dana prije sudske presude, u Hvaru, gdje je od listopada boravio i radio bez radne dozvole, spasio život 18-godišnjeg Osječanina. Dobro djelo nije olakšalo odluku sutkinje u Starom Gradu, koja je u skladu sa zakonom Husniji odredila izgon iz Hrvatske u trajanju od devet mjeseci. Husnija nam je srce otvorio u petak na splitskom autobusnom kolodvoru, uoči ekspresnog odlaska u Bosnu, pomalo razočaran činjenicom da se dobro djelo dobrim ipak nije vratilo. Na ovaj način želio je hrvatsku javnost alarmirati o svojem slučaju, potražiti način da se presuda poništi, te da se on što prije vrati u, za njega, “obećanu zemlju”.
− Istina je, kriv sam, nemam radnu dozvolu, od listopada sam na Hvaru radio na crno. Ali, moro sam, para se nema, u Bosni sam osto ko vrabac na suhoj grani. I gle sudbine, u utorak navečer čujem u svojoj sobi tup udarac, izađem i vidim mladog susjeda od gore kako visi na plahti. Pokušao se ubiti. Brzo skočim, dignem ga, pomogne mi još dvoje ljudi, Zumra i Jasmin Krbuljić, i spasim ga. Momak je preživio, a po mene je sutra stigla policija – kazuje Husnija.
Tamo je otvorio dušu, priznao da je ilegalac i da je spasio mladića, očekujući da će pravda biti blagonaklona. Ali, ništa mu nije pomoglo. Na sudu u Starom Gradu surova se realnost sukobila s dobrim djelom i presudila u korist tvrdog zakona. Husnija je hitno morao otići doma. − A šta da vam kažem... Tužan sam. Razočaran. Nije mi lako, ovako sam prehranjivao obitelj, bolesnu ženu. U Bosni nema posla ni za lijek. Nekako se još nadam da će neko počuti moje riječi, neko s vrha, i nekim čudom poništiti presudu. Dvadeset godina radio sam za velike građevinske tvrtke u Hrvatskoj, ali do penzije stigo nisam.
Nekako sam ovako mislio nešto zaraditi. Šta ću sada, pitam se. Najvjerojatnije ću put Crne Gore. Ne znam ni sam šta bih – kaže Husnija. A u jedno je siguran − i da opet bude bez radne dozvole u tuđoj zemlji, opet će nastojati pomoći svakome kome pomoć zatreba.
− Ma nema šanse da okrenem glavu. Takav sam čovjek. Neka sam riskirao izgon iz Hrvatske, nije mi žao, bitno je da je mladić živ i zdrav. I sutra bih tako napravio da treba – kaže Husnija Turić.
Tanja ŠIMUNDIĆ BENDIĆ
Snimio: Nikola VILIĆ / CROPIX
Pismo Kosorici i Josipoviću
Husnija Turić otkriva i da na ovome ipak stati neće. Vratit će se u Hrvatsku nakon devet mjeseci, a ako mu se nebo smiluje, možda i prije. Pokušat će se, kaže, obratiti ljudima u hrvatskom veleposlanstvu u Sarajevu, napisat će pismo Jadranki Kosor i dr. Ivi Josipoviću, nastojat će u svakom slučaju upozoriti na svoj teški problem.
SLIJEPA PRAVDA
Spasio susjeda pa protjeran iz Hrvatske
Izvor: Slobodna Dalmacija 08-11-2010
Husnija je spasio život samoubojici na Hvaru, no taj ga čin nije spasio od izgona iz Hrvatske Pomozi sirotu na svoju sramotu − tako bi se mogao opisati slučaj 57-godišnjeg Husnije Turića iz sela Opara, pokraj Novog Travnika, kojega od protjerivanja iz Hrvatske nije spasila ni činjenica da je, samo dva dana prije sudske presude, u Hvaru, gdje je od listopada boravio i radio bez radne dozvole, spasio život 18-godišnjeg Osječanina. Dobro djelo nije olakšalo odluku sutkinje u Starom Gradu, koja je u skladu sa zakonom Husniji odredila izgon iz Hrvatske u trajanju od devet mjeseci. Husnija nam je srce otvorio u petak na splitskom autobusnom kolodvoru, uoči ekspresnog odlaska u Bosnu, pomalo razočaran činjenicom da se dobro djelo dobrim ipak nije vratilo. Na ovaj način želio je hrvatsku javnost alarmirati o svojem slučaju, potražiti način da se presuda poništi, te da se on što prije vrati u, za njega, “obećanu zemlju”.
− Istina je, kriv sam, nemam radnu dozvolu, od listopada sam na Hvaru radio na crno. Ali, moro sam, para se nema, u Bosni sam osto ko vrabac na suhoj grani. I gle sudbine, u utorak navečer čujem u svojoj sobi tup udarac, izađem i vidim mladog susjeda od gore kako visi na plahti. Pokušao se ubiti. Brzo skočim, dignem ga, pomogne mi još dvoje ljudi, Zumra i Jasmin Krbuljić, i spasim ga. Momak je preživio, a po mene je sutra stigla policija – kazuje Husnija.
Tamo je otvorio dušu, priznao da je ilegalac i da je spasio mladića, očekujući da će pravda biti blagonaklona. Ali, ništa mu nije pomoglo. Na sudu u Starom Gradu surova se realnost sukobila s dobrim djelom i presudila u korist tvrdog zakona. Husnija je hitno morao otići doma. − A šta da vam kažem... Tužan sam. Razočaran. Nije mi lako, ovako sam prehranjivao obitelj, bolesnu ženu. U Bosni nema posla ni za lijek. Nekako se još nadam da će neko počuti moje riječi, neko s vrha, i nekim čudom poništiti presudu. Dvadeset godina radio sam za velike građevinske tvrtke u Hrvatskoj, ali do penzije stigo nisam.
Nekako sam ovako mislio nešto zaraditi. Šta ću sada, pitam se. Najvjerojatnije ću put Crne Gore. Ne znam ni sam šta bih – kaže Husnija. A u jedno je siguran − i da opet bude bez radne dozvole u tuđoj zemlji, opet će nastojati pomoći svakome kome pomoć zatreba.
− Ma nema šanse da okrenem glavu. Takav sam čovjek. Neka sam riskirao izgon iz Hrvatske, nije mi žao, bitno je da je mladić živ i zdrav. I sutra bih tako napravio da treba – kaže Husnija Turić.
Tanja ŠIMUNDIĆ BENDIĆ
Snimio: Nikola VILIĆ / CROPIX
Pismo Kosorici i Josipoviću
Husnija Turić otkriva i da na ovome ipak stati neće. Vratit će se u Hrvatsku nakon devet mjeseci, a ako mu se nebo smiluje, možda i prije. Pokušat će se, kaže, obratiti ljudima u hrvatskom veleposlanstvu u Sarajevu, napisat će pismo Jadranki Kosor i dr. Ivi Josipoviću, nastojat će u svakom slučaju upozoriti na svoj teški problem.