- Učlanjen(a)
- 07.02.2010
- Poruka
- 14.864
Slepi Zoran jedva preživljava
Izvor:
Novosti.rs
Tragična sudbina bivšeg radnika giganta „Rudi Čajevec“. Bez stana i podrške slepi čovek jedva preživljava.
BANjALUKA - Slepi Banjalučanin Zoran Jorgić (50) već godinama živi u baraci svog bivšeg preduzeća „Rudi Čajevec“. Daleko od očiju javnosti, bez struje, grejanja i osnovnih uslova za život, ovaj preživljava dan po dan, i to u centru najvećeg grada Srpske.
Kaže da je stekao utisak da svi u gradu na Vrbasu samo čekaju vest da je umro, pa da ode u zaborav. To je sudbina nesretnika ili, kako on kaže - sirotinje.
- Dolazili su nedavno ljudi iz banjalučkog Centra za socijalni rad, nudili mi neka rešenja i da me prebace u starački dom. Ali odbio sam to jer mi je dosta poniženja i praznih obećanja - priča Jorgić.
Imao je Zoran nekada život koji je dostojan čoveka bez obzira što je slep, ali sve se okrene u trenutku i život postane pakao.
- Završio sam pre rata u Sarajevu školu za slepe i slabovide osobe. Nakon toga sam dobio posao na telefonskoj centrali u „Čajevecu“, gde sam radio gotovo tri decenije. Dobio sam penziju od 380 maraka i stan, koji mi je nakon osam godina, 2002, oduzet i od tada sam na ulici - kaže Jorgić.
Da stvar bude još gora, onda mu je penzija smanjena na 160 maraka, pa, iako je pomoć očajnički tražio na raznim adresama, danas jedva preživljava. Do kada će preteći, ni sam ne zna.
Imao je Zoran nekada sretnu porodicu, suprugu i sina, ali sve je puklo nakon izbacivanja iz stana.
- Supruga nije mogla da živi u ovoj baraci sa detetom.
U baraci nema ni struje ni grejanja. Vode ima, ali i ona je bila danima smrznuta, kada su temperature išle do minus 15.
Zoran kaže da ima nekoliko presuda u kojima se nalaže da mu se vrate stan i prepolovljena penzija, ali da na to niko ne obraća pažnju.
- Oni koji mogu da reše moj problem ne dolaze. Pitam se da li su oni slepi ili ja. Ovo nije život za čoveka, pogotovo ne za bolesnog - poručuje ogorčeni Jorgić, i dodaje da ga jedino ljubav prema sinu održava u životu.
Izvor:
Novosti.rs
Tragična sudbina bivšeg radnika giganta „Rudi Čajevec“. Bez stana i podrške slepi čovek jedva preživljava.
BANjALUKA - Slepi Banjalučanin Zoran Jorgić (50) već godinama živi u baraci svog bivšeg preduzeća „Rudi Čajevec“. Daleko od očiju javnosti, bez struje, grejanja i osnovnih uslova za život, ovaj preživljava dan po dan, i to u centru najvećeg grada Srpske.
Kaže da je stekao utisak da svi u gradu na Vrbasu samo čekaju vest da je umro, pa da ode u zaborav. To je sudbina nesretnika ili, kako on kaže - sirotinje.
- Dolazili su nedavno ljudi iz banjalučkog Centra za socijalni rad, nudili mi neka rešenja i da me prebace u starački dom. Ali odbio sam to jer mi je dosta poniženja i praznih obećanja - priča Jorgić.
Imao je Zoran nekada život koji je dostojan čoveka bez obzira što je slep, ali sve se okrene u trenutku i život postane pakao.
- Završio sam pre rata u Sarajevu školu za slepe i slabovide osobe. Nakon toga sam dobio posao na telefonskoj centrali u „Čajevecu“, gde sam radio gotovo tri decenije. Dobio sam penziju od 380 maraka i stan, koji mi je nakon osam godina, 2002, oduzet i od tada sam na ulici - kaže Jorgić.
Da stvar bude još gora, onda mu je penzija smanjena na 160 maraka, pa, iako je pomoć očajnički tražio na raznim adresama, danas jedva preživljava. Do kada će preteći, ni sam ne zna.
Imao je Zoran nekada sretnu porodicu, suprugu i sina, ali sve je puklo nakon izbacivanja iz stana.
- Supruga nije mogla da živi u ovoj baraci sa detetom.
U baraci nema ni struje ni grejanja. Vode ima, ali i ona je bila danima smrznuta, kada su temperature išle do minus 15.
Zoran kaže da ima nekoliko presuda u kojima se nalaže da mu se vrate stan i prepolovljena penzija, ali da na to niko ne obraća pažnju.
- Oni koji mogu da reše moj problem ne dolaze. Pitam se da li su oni slepi ili ja. Ovo nije život za čoveka, pogotovo ne za bolesnog - poručuje ogorčeni Jorgić, i dodaje da ga jedino ljubav prema sinu održava u životu.