Sima Pandurović

Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Vreme

VREME

Ja vidim, ti si najlepše jedinstvo
Svih mojih snova od njinog postanja;
Na licu tvome još sija detinjstvo,
U očima jedan setan zrak saznanja.

Svih pogleda ti si jedna svetla žiža,
Svih želja meta varljiva i sjajna;
Ipak, nisi jednom no drugome bliža,
I ostajes čista i tiha, k'o tajna.

Pored ljudskih srca ti prolaziš holo,
Bez strasti, i mirna, ne znajuci išta
O tome da često pati ko te vol'o -
Sem milosti tvoje da ne traži ništa.

Ti si u maju svog života cvetnog, -
A maj je divan i bez sunca žarka; -
Tebi ljubav ljudska sred života sretnog
Ne treba, izgleda kao pusta varka.

Ali kad tuga godine poraste,
Kad prođe mladost, lepota i cveće,
Prijatelji lažni kad odu, k'o laste
Što se domu svome nikad vratit' neće;

Kad uzdaha dugih podigne se plima,
Kad ti oko tašta zadovoljstva prozre,
U duši tvojoj kad zastudi zima,
Jedna će mis'o u tebi da dozre,

Velika, tužna mis'o, moje drago:
Da treba da nam sve bude svejedno,
Da nam je ovde još jedino blago
Kad za nas kuca bedno srce jedno.

Tad će tvoje srce zakucati jače,
Kao čas pozni kada ponoć pada,
Brujeći kao da tuži i plače...
ko zna da l' će kogod čuti ga i tada!
 
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Biserne oči

BISERNE OČI

Kao duh jeseni u šum lišća svela,
K’o tuga u život naših želja tajnih,
U moju se dušu nečujno uplela,
Na plimi uzdaha nemih i beskrajnih,
Sugestija tiha sa visina lednih,
Dubinom strasti svih srdaca vernih
I tamne noći — sugestija jednih
Očiju bisernih.

Njihov sjaj je bio plav, mutan i čedan,
Sjaj morem skrivene, skupocene školjke;
On je dav’o dubok neznan izraz jedan
Čežnje naših snova i minule boljke;
On je skriv’o blago uspomena čednih,
Nežnost žutih ruža i krinova smernih.
Nada mnom i sada sija tuga jednih
Očiju bisernih.

I onda, kad zvezda moje sudbe zađe
Za malu humku trošnih zemnih želja,
Poslednji, opšti udes kad nas snađe
I nestane naših patnja i veselja,
Nada mnom će, kao čar usana mednih,
K'o lelujav, meki sjaj visina sfernih,
Lebdeti i tada setan osmeh jednih
Očiju bisernih.
 
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Dogodila se pesma ova

DOGODILA SE PESMA OVA

U vreme plavih jorgovana,
Kad s cvećem pupi čežnja nova,
U doba ranih majskih dana
Dogodila se pesma ova.

Tad, posle dugih, zlih orkana,
Ćudi što nose sunce, kišu,
To beše prvi dan bez mana,
Kad duše cveća svud mirišu.

Sa šumnom pesmom mladih grana,
Kad se od zore u daljini,
Ko s plave ravni okeana,
Veliki osmeh sunca čini.

Ti si mi došla sa tih strana,
Na presto moje mašte sela
U pompi nada i đerdana
I plavog cveća s bleda čela.

I otad vladaš ti, bez brana,
Prostranim carstvom snova moji',
Skazaljka Večnog gde lagana
Časove opšteg mira broji.

U vreme plavih jorgovana,
Kad s cvećem pupi čežnja nova,
U doba ranih majskih dana
Dogodila se pesma ova.
 
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Pesma tame

PESMA TAME

Noć.
Ko čuje
Kako noćnih seni
Setna pesma tuži im na liri?
Tamna lipa u tišini miri;
Cvetovi su suzni njeni.
Prokapljuje.
Noć.

To je tišina veselih očiju
Sa tankim velom misterije zvuka,
S polusnom sreće kroz tu pesmu tiju,
Tako daleko od životna huka
K'o sreća zvezda, i sna, i mladosti.

Noć.
Ko čuje
Kako noćnih seni
Setna pesma tuži im na liri?
Tamna lipa u tišini miri;
Cvetovi su suzni njeni.
Prokapljuje.
Noć.

Dobro mi doš'o, trenute radosti!
Znaj, moje srce za zvezdu je svaku
Vezano zlatnim koncem i kroz tamu
Oblaka ovih, kad mis'o na raku
Ne pada ni uz vonju zemlje samu.

Noć.
Ko čuje
Kako noćnih seni
Setna pesma tuži im na liri?
Tamna lipa u tišini miri;
Cvetovi su suzni njeni.
Prokapljuje.
Noć.
 
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
U iznurenom osećanju jednom

U IZNURENOM OSEĆANJU JEDNOM

Zavesa noći alejama sivim.
Jedino zimske ruže još što cepte
Strašću, i ja što u snu svome živim
Opet, i zvezde što nada mnom trepte

Blede i setne. O, moj bože, tu je
Opet taj zanos razdražljiv, što pije
Moć nerava mi slabih, kao guje,
K'o ženska tela, kad me s njima krije

Noć u dubokom razvratu i strasti.
Samo, ja danas u razbludi istoj
Dolazim ovde, s pohotom, bez časti
Da budem dete u prirodi čistoj.

Osećam da je ovo groblje pusto
Spomena mojih, da verno nad njima
Još samo starih breza lišće gusto
Šušti i tužna saučešća ima.

Ona i ja smo, oboje sa jednim
Krinom u srcu i zvezdom u oku,
Tu, milovani povetarcem čednim,
Snivali dugo svaku noć duboku;

I bili srećni zbog ljubavi svoje,
Ponosni trajno zbog svoga rođenja;
Niti je ikad mislilo nas dvoje
Da štogod ljubav ruši ili menja.

Ali sve prođe, prostije no kada
List ovih breza, u duboku jesen,
Za nekoliko trenutaka pada,
I biva žut, i truo, i odnesen.

Danas me zalud stari vetar bije
Po licu, da me svega opomene,
Da vidim kako sve prolazno nije
I da me seti sve lepote njene.

Zalud! Ja nisam sposoban za take
Visoke, duge apstrakcije više;
U srcu mom je tama jedne rake,
Očima mojim pustinja bez kiše.

Slutim prazninu budućih vremena,
Slepilo duha što će doći potom;
Ja nju ne dvojim sad od drugih žena
Lepih, i jadnih sa njinom lepotom.

Mom duhu, kao i mom telu, sada
Grub dodir samo stvara radost neku;
Osećam nešto teško kao klada
U duši, neku odvratnost daleku...

A govor duša i prirodne zvuke
Ja danas teško mogu da razumem
Večna je sila vezala mi ruke
I duh, i sam se spasti već ne umem.

Mirno i čudno šušte stare breze
Tajnu života i sudbinu uma;
I raširenih zenica, bez veze
Misli, ja slušam elegiju šuma,

Miran, bez želja u tom času lednom,
U iznurenom osećanju jednom.

Mirno i čudno šušte stare breze.
 
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Zora nadanja

ZORA NADANJA

Nebo je bilo zamračeno, tmurno,
Sloj oblaka crnih pod njime se zgrn'o.
Nenadno te noći, dok je mesec trn'o,
Južni vetar prođe ulicama burno.

Nosio je teške, zanosne i meke
Mirise cveća, i živost, i nadu,
Dah proleća bliskih i zemlje daleke,
Rasuo ih, krišom, raskošno po gradu.

A ujutru, svuda, prozori i vrata
- Dok proleće novo mirisaše mirom -
Svih koliba, kuća, srca, kazamata,
Otvoreni behu radosno i širom.

Dan vedar, bistar, i pun plodnih klica,
Nebo puno zore, nadanja i vere,
Razdragana pesma probuđenih ptica,
A zraci novog sunca svud trepere.

Dosta nas je crna razjedala vlaga!
Proleće gledam preko polja, vode,
Gde prolazi, nosi pokraj moga traga,
Nov život, k'o vojske zastavu slobode.
 
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
U kolevci sna

U KOLEVCI SNA

Kad sunce zađe, i pokrivač plavi
Zvezdane noći, veče toplog juna
Padne po polju i vrh cvetnih kruna,
A žuti mesec na nebu se javi,

U mojoj duši šum umornih trava
I trepet lišća u disanju noći
Šire san jedan sugestivne moći,
Jedan san što se čini da je java.

Jedan san, koji sjaj mesečev zlati,
Javlja se, čili, povija onako
Kako miris dune poljanama lako,
Kako uzdah noći kandilke zaklati.

I s bojama koje upija lepota
Noći, ovaj svet se s drugim svetom sliva
U meku sliku zadovoljstva živa,
U život jednog sna i san života.

Tada miriše doba ranog maja;
I kao da se, neprimetno, prosto,
Na Ideal što je u sećanju ost’o
Nastavlja tiho jedan san bez kraja.
 
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Miserere

MISERERE

To beše u snu sumornom, dubokom,
Očajan poraz života i nada,
Pred mojim mrtvim, zaklopljenim okom
Svet što se gubi i jesen što vlada

Setna i svetla preko svega što je
Živelo negda. Sunce zrake baca
Dugačke, žute vrh sarane moje,
Na prosti kovčeg i glavu mrtvaca.

Tutnji i bruji promuklo i tmulo
Muzika smrti. I tonovi pište
Pogreb ideja i nestanje trulo
Bolova, senki što dave i tište.

Prošlo je, prošlo sve. I sunce žali
Rastanak moj sa bolom, i bez volje,
Snagu i nežnost što su tužno pali
Neprežaljeni, bez zamene bolje.

Ja ipak vidim iz mrtvačkih kola
Nevine ljude, i kraj zlobe njine;
Osećam snagu celog svetskog bola,
Znam da su deca zemlje i prašine.

Umiru zraci, prirodna lepota.
Telesa jadna, bolesna i troma
Žena i ljudi, bolnih od života,
Prate me nemo do mog večnog doma.

Stoga sam ves'o. A flaute cvile
Nestanak cveća, ljubavi i patnja,
Želja i nada što su sjajne bile, -
Tralje života koje nosi pratnja.

Muzika jeca tonom čiste tuge.
Gasi se sunce i zraci mu blede;
Spušta se tama; umiru sve duge
U kalu sveta, u haljini bede.

Mrak! mrak se hvata dubok. Ječe trube
Pobedu smrti što nosi trofeje:
Uvele nade iz stvarnosti grube,
Cepane snove, do one aleje

Što guši zemljom život. Ječe trube
Pogrebni marš nad bićem svega sveta,
Za one što se pate, koji ljube,
Za prosjake života tol'kih leta.

Rasprostire se kroz kristalne sfere,
Kroz vazduh suv i bistar, iz proleća,
Očajno tužno, setno miserere! -
Kobni zvuk smrti života i cveća.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
UTEHA

Kad se sve iz ruke bude pustilo
I radost naša svene, kao cvet;
Kada se veče bude spustilo
Na naših starih iluzija svet,

Nećemo više ništa žaliti,
Jer svega ćemo biti davno siti,
Jer će nam veče, odmor i smrt biti
Sreća koju će suza zaliti.

I kada senka dobre smrti neme
Pojavi se pred nas jednog čudnog dana,
Biće nam blagi melem sviju rana.

Sve umire onda kada mu je vreme.
 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
SVUDA JESEN

Sto golih grana, k’o sto crnih ruku,
U šibi kiše iz vrta se pruža
Prozoru mome, gde poslednja ruža
U bolnu jesen žalostivo vene,
Dok monotono dopire do mene
Zvuk kapi koje o prozore tuku.

Sto golih težnja, k'o sto crnih ruku,
U kiši suza vapiju i traže
Umrlih ruža mirise što blaže,
Umrlih dana spomen koji trne
Uz kucnje srca k’o doboše crne;
Koji vreme, život večnom stanu vuku.

I svod k’o crni simbol je nadnesen
Nad opštu, tužnu močar... Svuda jesen!

Sto vetrova, kao sto uzdaha, veju
Preko hrpe žutog lišća koje trune,
Alejama što se baruštinom pune,
Stazama gde, kao iz davnih davnina,
Jeca marš pospanih složnih violina
Života, kad zraci sa zaranka greju.

Sto uzdaha, kao sto vetrova, veju
Mojim vrtom nada i spomena blagih
U jeseni mutnoj mojih želja dragih,
Kad spomeni redom, k'o lišće sa grana,
Padaju uz tužni šumor ovih dana
Što jad i propast i zaborav seju;
Kad spomen po spomen, svaki čas odnesen,
Pada u blato. Jesen... Svuda jesen!



MІЅERERE

To beše u snu sumornom, dubokom,
Očajan poraz života i nada,
Pred mojim mrtvim, zaklopljenim okom
Svet što se gubi i jesen što vlada

Setna i svetla preko svega što je
Živelo negda. Sunce zrake baca
Dugačke, žute vrh sarane moje,
Na prosti kovčeg i glavu mrtvaca.

Tutnji i bruji promuklo i tmulo
Muzika smrti. I tonovi pište
Pogreb ideja i nestanje trulo
Bolova, senki što dave i tište.

Prošlo je, prošlo sve. I sunce žali
Rastanak moj sa bolom, i bez volje,
Snagu i nežnost što su tužno pali
Neprežaljeni, bez zamene bolje.

Ja ipak vidim iz mrtvačkih kola
Nevine ljude, i kraj zlobe njine;
Osećam snagu celog svetskog bola,
Znam da su deca zemlje i prašine.

Umiru zraci, prirodna lepota.
Telesa jadna, bolesna i troma
Žéna i ljudi, bolnih od života,
Prate me nemo do mog večnog doma.

Stoga sam ves'o. A flaute cvile
Nestanak cveća, ljubavi i patnja,
Želja i nada što su sjajne bile, —
Tralje života koje nosi pratnja.

Muzika jeca tonom čiste tuge.
Gasi se sunce i zraci mu blede;
Spušta se tama; umiru sve duge
U kalu sveta, u haljini bede.

Mrak! mrak se hvata dubok. Ječe trube
Pobedu smrti što nosi trofeje:
Uvele nade iz stvarnosti grube,
Cepane snove, do one aleje

Što guši zemljom život. Ječe trube
Pogrebni marš nad bićem svega sveta,
Za one što se pate, koji ljube,
Za prosjake života tol'kih leta.

Rasprostire se kroz kristalne sfere,
Kroz vazduh suv i bistar, iz proleća,
Očajno tužno, setno mіѕerere! —
Kobni zvuk smrti života i cveća.



SUMRAČNE TEŽNJE


Da mi je da vidim zrak mistične sreće
O kojoj sneva mladost i naš jad,
Kad dušu očaj gorki prelije,
I dođu dani bede teže, veće!
Jer svet je čemer, i blato, i gad,
I tesan, memljiv prostor ćelije.

Da mi je ljubav osetiti blagu
O kojoj ne zna, a govori svet,
Naivnu, belu, u životu zlom!
Da mi je opet zavoleti dragu!
Jer svet je bluda i razvrata dom,
Gde čednost vene kao rani cvet.

Da mi je život lepote i zdravlja,
Kad čista duša čisti diše zrak,
I kad je čovek srećan, jer je sam;
Kada se sumnja nemila ne javlja;
Jer svet je beda, prljavost i mrak,
I nevoljnička bolnica i sram.

Hoće li doći čas veliki, sveti,
Da blesne pravde i razuma sjaj,
K’o strašnog dana božja sudnica
Što će nas jednom na grehe da seti?
Jer svet je teška, strašna ludnica,
Svirepost, očaj, nesreća i vaj.

Ili će uvek sve biti tek plen
Surove smrti; a večno roblje
Života neće stresti lanac njen,
K’o sante leda ni Sever ni Jug?
Jer svet je tužno, preorano groblje,
Zaborav večit, neželjen i dug.

Jer, verujte mi, svet je mrak ćelije,
Gde čašu nada otrov prelije
U trci dana, u lutanju tom;
I svet je greha i razvrata dom,
Gde vlada lupež, ili bludnica;
I svet je teška, strašna ludnica,
I bolnica, i tamnica za roblje,
I tužno, večno, prekopano groblje.


SVETKOVINA


Sišli smo s uma u sjajan dan,
Providan, dubok, — nama, draga, znan;
I svetkovasmo otcepljenje to
Od muka, sumnje, vremena i sto
Rana što krvave ih vređao je svet:
Ljubavi naše plav i nežan cvet.

I opet sila zgrnulo se seta
U bolnički nam mirisavi vrt;
Posmatra gde se dvoje dragih šeta,
Srećno, i hvale onaj život krt
Što ostavismo. Daleko od njih
Sad smo, a oni žale mir naš tih.

Oni baš ništa nisu znali šta
Dovede tu nas. — U cveću smo išli,
Slaveći strasno osećanja ta,
Zbog kojih lepo sa uma smo sišli.
U novom svetu dobro nam je sad,
A svet o njemu dobro i ne sluti;

Sumnja u ljubav — najteži nam jad —
Mino i čase blažene ne muti.
Iz prošlih dana ljubav i znak njen
— Spojenost srca — ostala nam još
Naš život ovde svetao je tren,
Srdačan, krotak. Onaj život loš

U kome znanci, rodbina ostaju,
Nevinost našeg ne poznaje sveta;
Životno vino, srž nedostaju
Njima, a glava njihova im smeta.
A naših srca jedan isti zvuk
Beleži draži i vremena huk.

Jer mi smo davno, verni dragi, — je li? —
Iskidali konce što nas vežu
Za prostor, vreme, tonove i boje,
— Lance života što zveče i stežu;
Jer mi smo možda, sami tako hteli
Rad ljubavi nam i rad sreće svoje.

I gledaju me zato što idem
U košulji beloj parkom ovim,
Gde bolnički se miris širi jak;
Ne znaju draži sa životom novim,
Ljubavi moje neumrle znak.
... Gle! očima im trepti rosa nemo...


RODNA GRUDA


Na kraju, ipak, dođe jedan dan
Kad čovek ne želi više da se bori,
Kad mu duh zatraži kakav viši plan
Života, — dan tužan, i prazan, i znan,
Kad sve biva jedno, jer se sve pregori.

Tad sumnja k'o vlaga, prodire u veru,
A plamen se večne strasti tiho gasi;
Blede naše duše, sede naše vlasi;
Tragovi se dragih uspomena peru,
A odjeka starih ne nalaze glasi.

Sa svima težnjama i nadama — dalje!
Dovoljni su tada duši skromni kuti,
Zrak koji nam sunce kroz prozore šalje;
Srce ćuti; pusti pred nama su puti;
Život, to je košmar, ideali — tralje.

Al' i sada kad su svi vidici, sivi
Kad vidimo jadnu vrednost sviju stvari,
Kad su nam svi ljudi nemili i krivi,
A srušeni vere starinski oltari, —
Jedna lepa nežnost još u nama živi:

Nežnost prema zemlji i rodnome kraju
Čijim nam je dahom duh nekada plenjen,
Gde i sada zvezde istim sjajem sjaju,
Isti vetar duva plodan, neizmenjen,
Iste šume, cveće i mirisi traju.

Iste ptice poju. Jer i zemlja svaka
Ima svoje vetre, mirise i boju,
Svoje sunce, svoje senke od oblaka;
Jer svaka, najzad, ima dušu svoju,
I, k'o svoja, biće i mrtvima laka.


MRTVI PLAMENOVI

I

Saranili su njene oči sjajne
U tamu groba, u života bol;
Saranili su njene ruke bajne
U carstvo tame, samrtnički dol.

I oči moje sreće moje vajne
Ne osećaju više bleskav sjaj,
Ne osećaju više sreće trajne
Gde hladni groba prostire se gaj.
I isplak'o sam sve želje i nade
Na gladni, surov, studen kamen taj.

Pohodim, katkad, njene duše mlade
I lepog tela sivi, trošni prah;
Životom živim na groblju, što znade
Vidati tužno i žudnju i strah.

I nikad više, nikad ne zaželim
Lepote što ih pruža zorin zrak,
Ni život hudi nad Životom svelim,
Kad je pred okom širok, večan mrak.

II

Iskaču, avaj! na humkama starim
Sve sreće moje i mrtva života,
Iskaču seni i plamičci modri,

Ukazuju se život i strahota;
I gledaju me dusi neki bodri
U noći sumnje za koju ne marim,
Davnašnje žudi i pospali snovi,
U trulež trošni pretvoreni davno.

I nose iskre plamenovi ovi,
I pričaju mi moje doba slavno,
Mistično, svetlo, s nade oreolom
Protkano srećom, preliveno bolom,
U kome trepti san života večna.
I razliva se vazduhom, i moćno,
Nov život misli, ta vizija tačna,
Kroz svest, i nerve, i okrilje noćno.

Život kroz dušu nabujalo struji.
Ja imah vere, i verujem snova;
U mojoj duši pevaju slavuji
Pod hladnim nebom oktobra i zime.
Sanjivo duše melodija nova,
Zvuk drugog sveta, i ja živim njime;
Konture zemnih stvari, sreće, bede,
Pred mojim duhom jednoliko blede.

Mistične seni vuku me u kolo
Što igra iznad groba moje sreće;
I vaskrs svega što sam ikad vol'o
Blista uzdanjem što me opet sreće
Na pragu neba i groba. I struji
Mladosti krv mi po žilama svelim;
U mojoj duši pevaju slavuji
Pod hladnim nebom oktobra i zime.

I nad tim kolom, i nad zemnim svime
Osećam gde se moje biće diže
Drugome carstvu, besmrtnosti duše,
Ljubavlju svojom bez mrlja i griže.
Svetlosni vali svega me zasuše,
I bludim... Ali ne znam kojem kraju;
Možda gde duše u večnosti staju.
A dole dalek šum sveta što gmiže!

...Poda mnom svet je, s ironijom gledan,
Sa mnogo blata i sa svojom zlobom.
Moj pogled jasan i čistoti predan!
Moj uzor svetli što me čini robom.
Ja opet živim svojim davnim dobom,
Pobeda nada za trenutak jedan,
I trijumf duha nad smrću i grobom!

III

Pomiriću se. Ako ležiš mirno,
I s tobom tvoje cveće i lepota,
Mrtva i gorda, kraljica života,
Na tebi svilno odelo prozirno

I veo groba, - jednom, u noć čednu,
Sa bolom duše što tuži i grca,
Ja ću ti doći na postelju lednu,
Ti, mrtvo drago slomljenoga srca.

U haljinama tvojim i u kosi
Pustiću prošli život da nam mine;
Pustiću večnost da nas tako nosi
Neznanom kraju, bledoliki krine.

Nad grobom našim širiće se cveće;
Poklopac neba sanduk nek nam bude;
Bleštaće zvezde, k'o nadgrobne sveće,
Nad rosnom zemljom naše crne grude.

Uvijen voljno u samrtnu tugu,
Sa jednom željom, da sam vazda s tobom,
Leći ću ćutom ukraj tvojih nogu,
Pokriven tamom, ozarenim grobom.
Neću umreti u vlazi i studi,
U grobu tvome, u memli i smradu,
Već s tvojim cvećem, i da ne probudi
Nikad svest nagon životu, i nadu.

I kao uzdah, tuga ovog sveta
Šumeći zrakom nemirno i spretno
Vest smrti naše s bagremova cveta,
Kroz polja, prostor i podneblje cvetno.

IV

Ona, bez sumnje, leži ovde smerno
U uskom grobu, istrulela lica;
Ona i ne zna da dolazim verno
Dragani svojoj, uz pevanje tica,

Svežinom noći, pod lepotom zvezda,
Kad instinkt snova mrtvoj dragi kreće,
Kad spava zora i spavaju gnezda,
I bledim mirom uljuljano cveće.

Ona i ne zna da dolazim tada
S ljubavlju, istom k'o što negda beše,
I da je duša dragom grobu rada
Kad blede zvezde s visina se smeše.

Ona, bez sumnje, leži ovde smerno,
S nadama mojim obojenim smrću,
I ne zna da je pohodim još verno;
A žuti crvi oko nje se zgrću,

I piju oči, moje oči sjajne,
I troše telo, iluziju snova,
I snove moje raskidaju bajne,
K'o vetar majsko cveće kestenova.


MI, PO MILOSTI BOŽJOJ, DECA OVOGA STOLEĆA

I posle ručka tako mnogo jela
I pića stoji na stolu. Kroz stakla
Prozorska, jesen uvela i bela
Srca se naših izgleda dotakla.

Pa ipak, nismo mi ni za šta krivi,
Gospodo. Jesu protekla proleća
Nemirna, lepa; ali neka živi
Sumorna mis'o i našeg stoleća!

Zamagljen pogled, bled oblak na čelu
Naših dama jednu malu tajnu krije:
Odricanje nemo, jednu čežnju svelu,
Strast što je buktala i koje sad nije.

Izgleda da danas više ne zanima
Nas, umornu decu ovoga stoleća,
Drugi i lepši pol; da se ne prima
Nas nada i čednost budućih proleća.

Neosetno, tiho pali smo pod vladu
Drukčijeg, grubog, moćnog suverena:
Alkohol tupi živce, ruši nadu
Na čistu ljubav budućih vremena.

Proklamovan vladar, nečujno, u meni
Protivnika ima, mada ga se plaših;
I čašu što se preliva i peni
Dižem u slavu tradicija naših

I lepih žena! Nek njin nagon ima
I sad u nama svoje stare žrece;
Nedostojno makar, uživajmo s njima,
K'o žalosni oci nemoguće dece.

Sve to neće dati ono što je prošlo;
Al' pohodiće nas dah sreće nam stari,
I to što je tužno i s nategom došlo
Imaće opet nenadmašne čari;

Osetićemo miris ljubičica
Starih, i ljubav, i nadu proleća,
Pa ma i mlada a uvela lica, —
Mi, po milosti božjoj, deca ovoga stoleća.

izvor:riznicasrpska
 
Natrag
Top