Seminarski rad "Država kao organizator i regulator finansijskih tržišta

Član
Učlanjen(a)
14.02.2010
Poruka
16
Uvod



Finansijske institucije, finansijski instrumenti, tržišta i tokovi danas, znatno se razlikuju od onoga što su bili nekada. Finansijsko tržište sve više poprima oblik elektronskog tržišta, s obzirom na «dematerijalizovani» način prenosa informacija, kliring i saldiranje transakcija. Svakim novim danom postajemo deo globalnih tokova novca i kapitala. Veliki broj subjekata je preko Interneta doveo finansijsko poslovanje u svoju kuću, tako da ono živi 24 sata, na svim geografskim područjima, u milionima institucija i milijardama glava. Upravo zbog toga, finansijska pismenost je ne samo poželjan, već i neophodan preduslov za sve privredne subjekte koji nastoje da svoje poslovanje obavljaju nesmetano i efikasno.
Poslednjih nekoliko decenija ovog veka karakteriše intezivan rast i razvoj finansijskih tržišta širom sveta, kako u pogledu broja i veličine, tako u pogledu vrednosti transakcija. Razvijenost finansijskih tržišta je neravnomerna i visoko korelisana sa ukupnim ekonomskim razvojem i distribucijom ekonomske moći i bogatstva u svetu.
Finansijsko tržište je ambijent u kome se emituju i prenose finansijska potraživanja i izražava i realizuje ponuda i tražnja za finansijskim instrumentima . Ovo tržište obuhvata kako organizacione institucije, tako i posredničku trgovinu i neposrednu razmenu hartija od vrednosti između izdavaoca i investitora.
Finansijsko tržište je ključni mehanizam prestrukturiranja preduzeća i privrede. Istovremeno, ono predstavlja podlogu za promenu načina razmišljanja, kako unutar sektora privrede, tako i kod ostalih sektora: države, stanovništva i finansijskog sektora. Finansijsko tržište predstavlja sistematski uređen skup odnosa kroz koji se sučeljavaju ponuda i tražnja finansijskih stredstava, formira cenu tih sredstava i ostvaruje njihovo alociranje iz suficitnih u deficitne sektore .
Karakteristike razvijenih finansijskih sistema čine: dobra i međunarodno usklađena regulativa, brojni finansijski instrumenti, dobra povezanost između učesnika, kao i velika efikasnost u mobilizaciji i alokaciji finansijskih resursa. Razvijenost navedenih faktora predstavlja bitan preduslov za optimalno korišćenje finansijskih resursa, ravnomeran ekonomski razvoj zemlje i realizaciju bitnih ekonomskih funkcija razvijene tržišne privrede. U zemljama u kojima ne funkcionišu pojedini njegovi segmenti – finansijski sistem ostaje nerazvijen.
Finansijske inovacije koje su poslednjih decenija nastajale i širile se u svetskim ekonomijama, menjale su način upravljanja finansijama širom sveta. Ove promene uticale su na profile, oblike i način rada finansijskih institucija, kao i na ubrzanu deregulaciju, konsolidaciju i internacionalizaciju njihovog poslovanja, jačanje konkurentnosti i veću upotrebu informacionih tehnologija. Menjanjem prirode i delokruga poslovanja finansijskih institucija, kreirano je novo poslovno okruženje sa izmenjenim značajem i kanalima uticaja pojedinih institucija i instrumenata na razvoj savremenog finansijskog sistema.
Imajući u vidu značaj finansijskog sistema, veoma je bitno da svi njegovi elementi (finansijsko tržište, finansijske institucije i finansijski instrumenti) budu koncipirani i ustrojeni na način koji će pozitivno uticati na razvoj nacionalne privrede. Finansijsko tržište u svakoj tržišnoj privredi ima izuzetan značaj, mesto i ulogu. Nerazvijena finansijska tržišta uglavnom su svedena na banke i depozitno kreditne odnose. Razvijena finansijska tržišta sadrže brojne finansijske institucije, instrumente, sofisticirane finansijske tehnike i složene isprepletane finansijske tokove.



Država kao organizator i regulator finansijskog tržišta i finansijskih institucija



1. Finansijsko tržište i finansijske institucije


Privredni sistem određuje ambijent u kome se jedna privreda razvija. Privredni sistem se definiše kao ekonomski odnos kojim se regulišu tokovi reprodukcije. Uže posmatrano privredni sistem predstavlja skup institucija i mehanizma, kojima se relativno trajno, na duži rok reguliše proces društvene reprodukcije.
Najznačajniji podsistem u okviru privrednog sistema je finansijski sistem. Finansijski sistem je integralni deo privrednog sistema, sastavljen od velikog broja manjih podsistema, i čiji je prioritetan zadatak stvaranje uslova za neometan tok finansijskih sredstava u jednoj privredi .
Razvijen finansijski sistem, kao sastavni deo privrednog sistema svake zemlje, neophodna je pretpostavka za postojanje razvijene tržišne privrede. Finansijski sistem obuhvata sve mehanizme, institucije i instrumente finansiranja potreba jedne privrede i društva kako za kratkoročnim, tako i dugoročnim kapitalom, i kao takav, on treba da obezbedi nesmetani tok finansijskih sredstava između različitih privrednih subjekata. Vršeći tu funkciju, finansijski sistem omogućava realizaciju mnogih ekonomskih funkcija koje su od vitalnog značaja za jednu tržišnu ekonomiju.


1.1. Pojam finansijskih tržišta


Finansijska tržišta predstavljaju najznačajniji i najosetljiviji deo ukupnog ekonomskog i finansijskog sistema svake zemlje. Ona omogućavaju normalno i nesmetano funkcionisanje nacionalne ekonomije. Na njima se odražavaju sva zbivanja u realnim tokovima društvene reprodukcije. Ona predstavljaju jedan od osnovnih postulata tržišne privrede.
Finansijska tržišta se mogu posmatrati u širem i užem smislu. U širem smislu, finansijska tržišta postoje svuda gde se obavljaju finansijske transakcije. U literaturi se susreću različite definicije finansijskih tržišta u užem smislu. U osnovi, sve ove definicije se svode na to da se pod finansijskim tržištima podrazumevaju mesta na kojima se trguje finansijskim instrumentima, pa bi se finansijska tržišta mogla definisati kao organizovana mesta na kojima se susreću ponuda i tražnja za različitim oblicima finansijskih instrumenata (ili aktive).
Preko finansijskih tržišta privredni subjekti dolaze do sredstava neophodnih za finansiranje svog poslovanja. Ona olakšavaju povezivanje subjekata koji raspolažu viškovima finansijskih sredstava i subjekata kojima nedostaju finansijska sredstava, odnosno povezuju dve značajne makroekonomske kategorije - štednju i investicije. Na nivou nacionalne ekonomije ukupan obim štednje jednak je ukupnom obimu investicija u određenom vremenskom periodu. Ova pojava se naziva štedno-investicioni ciklus.
Finansijska tržišta su ambijent u kome se kreiraju i transferišu finansijska potraživanja (obaveze) i izražavaju i realizuju ponuda i tražnja za finansijskim instrumentima. Preko finansijskih tržišta vrši se alokacija akumulacije sa ciljem da se ona najefikasnije upotrebi u proizvodnji. Subjekti koji raspolažu viškovima sredstava, putem kredita ili vlasničkih udela stavljaju ih na raspolaganje subjektima koji se bave proizvodnjom
Na finansijskim tržištima se finansijski instrumenti mogu pretvoriti u gotov novac, kada su njihovim vlasnicima potrebna likvidna sredstva.
Na finansijskim tržištima se nude i traže supstituti roba i usluga, kao što su: novac (domaći i strani), hartije od vrednosti, potraživanja i sl.
Na finansijskim tržištima obavljaju se raznovrsni i mnogobrojni poslovi. Pojedini poslovi zavise od vrste finansijskog tržišta na kome se obavljaju ti poslovi, dok su neki poslovi jedinstveni za sve vrste finansijskih tržišta.
Na finansijskim tržištima pod uticajem ponude i tražnje formira se cena finansijskih sredstava, odnosno, formira se stopa prinosa, čija visina utiče na tokove alokacije kapitala i transfer resursa između pojedinih privrednih sektora.
Finansijska tržišta obavljaju i sledeće funkcije: utvrđivanje cena finansijskih instrumenata, smanjivanje transakcionih troškova i pružanje informacija učesnicima na tržištu. Na finansijskim tržištima se sučeljavaju ponuda i tražnja, čime se ostvaruje proces određivanja cena finansijskih instrumenata. Uređena finansijska tržišta doprinose smanjenju troškova trgovine finansijskim instrumentima, što se postiže preciznim pravilima trgovine, uprošćavanjem trgovine, rešavanjem konflikata koji proizađu iz trgovine i pružanjem garancija da će se izvršiti zaključene transakcije.
Pružanjem informacija učesnicima o relevantnim podacima, finansijska tržišta vrše informativnu funkciju. Mnoge odluke privrednih subjekata, a naročito investicione, zavise od informacija koje dobijaju sa finansijskih tržišta.
Finansijska tržišta predstavljaju najznačajniji faktor ukupnog ekonomskog i privrednog sistema u zemljama sa razvijenom tržišnom privredom. Ona omogućavaju normalno odvijanje privrednih odnosa. Naša zemlja spada u red država kod kojih se proces razvoja finansijskih tržišta nalazi tek na početku, a to je jedan od razloga što se kod nas sporo izgrađuje tržišna privreda.


1.1.1. Značaj i uloga finansijskih tržišta


Finansijska tržišta su deo ekonomskog sistema. Na njih vrše uticaj promene na tržištu proizvoda i promene faktora proizvodnje. Takođe, finansijska tržišta vrše povratni uticaj na tržište proizvoda i faktore proizvodnje. Razvojem finansijskih tržišta povećava se ponuda finansijskih instrumenata, čime i drugi oblici aktive postaju predmet tržišnog valorizovanja.
Finansijska tržišta imaju veliki značaj za razvoj proizvodnje, povećanje društvenog proizvoda i ostvarivanje akumulacije. Ona su postala neizbežan faktor i ugaoni kamen otpočinjanja i završavanja svih privrednih aktivnosti, bez obzira na vrste svojinskih odnosa u uslovima slobodne tržišne ekonomije robno-novčanog karaktera.

Značaj i uloga finansijskih tržišta mogu se posmatrati kroz sledeće funkcije koje ova tržišta obavljaju:

a) Funkcija povezivanja. - Finansijska tržišta, kao organizovana mesta na kojima dolazi do susretanja ponude i tražnje za različitim oblicima finansijskih instrumenata, omogućavaju povezivanje investicionih subjekata, kojima nedostaju finansijska sredstva, i štednih subjekata, koji raspolažu viškovima finansijskih sredstava.

b) Alokativna funkcija. - Finansijska tržišta omogućavaju alokaciju slobodnih finansijskih sredstava, usmeravanjem tokova finansijskih sredstava od onih subjekata koji raspolažu viškovima sredstava ka onim subjektima kojima ta sredstva nedostaju.

v) Funkcija razvoja. - Finansijska tržišta doprinose privrednom razvoju, jer dovode do povećanja mobilnosti finansijskih sredstava.

g) Funkcija efikasnosti. - Preko finansijskih tržišta omogućava se efikasno korišćenje finansijskih sredstava jedne nacionalne ekonomije, čime se obezbeđuje efikasnije poslovanje u privredi.

d) Funkcija određivanja cene finansijskih sredstava. - Na finansijskim tržištima se određuju cene finansijskih sredstava, odnosno obrazuju se cene korišćenja finansijskih sredstava.

đ) Funkcija smanjenja troškova. - Finansijska tržišta omogućavaju smanjenje troškova spajanja subjekta koji želi da proda, sa subjektom koji želi da kupi određeni finansijski instrument. Takođe, dolazi i do smanjenja troškova u vezi sa pribavljanjem određenih informacija koje se mogu dobiti na finansijskim tržištima.

e) Funkcija pouzdanosti. - Finansijska tržišta omogućavaju da se smanjuje rizik iz poslova koji se obavljaju na ovim tržištima.


1.2. Finansijske institucije


Finansijsko tržište predstavlja poseban institucionalizovan mehanizam u čijoj osnovi nalaze se finansijske institucije koje u različitom stepenu interakcijom obezbeđuju izvršavanje funkcija tržišta i njegovu efikasnost. Njihova osnovna karakteristika je da transferisanje štednje od inicijalnog vlasnika do krajnjeg korisnika vrše tako što same izdaju ili kreiraju finansijske instrumente, koje su potom predmet kupovine i prodaje, čime se transferiše štednja . Usluge finansijskih institucija usmerene su ka povezivanju dve kategorije subjekata suficitnih i deficitnih. Funkcija povezivanja ponude i tražnje za finansijskim instrumentima naziva se još i funkcija finansijskog posredovanja, tj. intermedijacije.
Ovu funkciju finansijske institucije obavljaju prikupljanjem akumulacije preko svojih kreditnih i finansijskih instrumenata i vrše njihovo usmeravanje kreditiranjem ili kupovinom finansijskih zajmoprimaca.


Finansijske institucije vrše sledeće usluge:
• transformisanje finansijske aktive iz jednog oblika u drugi,
• razmenu finansijske aktive u korist svojih klijenata,
• pružanje pomoći u kreiranju novih oblika finansijskih instrumenata i pomoći pri njihovoj prodaji,
• pružanje savetodavnih i konsalting usluga, i
• vršenje poslova u vezi sa upravljanjem portfolio finansijske aktive.

Sve finansijske institucije se mogu klasifikovati na različite načine.

Prema jednoj klasifikaciji finansijske institucije se dele na tri grupe: intermedijarne finansijske institucije, berze i pomoćne i specijalizovane finansijske institucije.

S obzirom da su intermedijarne finansijske institucije veoma brojne i da su neke od specifičnog značaja za funkcionisanje finansijskog sistema moguće ih je svrstati u dve velike grupe: bankarske finansijske institucije i nebankarske institucije.
Intermedijarne finansijske institucije u tokovima finansijske štednje od suficitnih do deficitnih ekonomskih jedinica učestvuju tako što i one izdaju (kreiraju) određene finansijske instrumente, koji su predmet kupovine i prodaje kojima se transferiše finansijska štednja. Ove institucije su finansijski posrednici u punom smislu reči. Postoje razne vrste intermedijarnih finansijskih institucija. Najvažnije su: 1) komercijalne banke, 2) štedionice, 3) štedno–kreditne zadruge, 4) osiguravajuće kompanije, 5) penzioni fondovi i 6) finansijske kompanije i drugi institucionalni investitori.

Berze su druga specifična vrsta finansijskih institucija. One ne kreiraju svoje finansijske instrumente, već su organizovana mesta za njihov promet

Pomoćne i specijalizovane finansijske institucije su finansijske institucije čija je osnovna karakteristika što je svaka od njih specijalizovana za određenu vrstu aktivnosti u finansijskom tržišnom smislu.

Prema drugoj klasifikaciji finansijske institucije se dele na: centralna banka kao centralnu monetarno- finansijsku instituciju, depozitne institucije, nedepozitne institucije i posredničke institucije.

Prema trećoj klasifikaciji, finansijske institucije se dele na: klasične (tradicionalne), institucionalni investitori i brokersko-dilerske institucije – berzanski posrednici.

Finansijske institucije na kraju možemo klasifikovati u sledeće grupe: a) centralna banka, b) depozitne institucije, v) nedepozitne institucije, g) berze i d) berzanski posrednici.

Finansijske institucije postaju osnov savremenog privređivanja. U dinamičnoj privredi stalno dolazi do promene u strukturi finansijskih instrumenata i institucija. Pojavljuju se novi tipovi finansijskih institucija, kao i novi tipovi finansijskih instrumenata.






1.3. Infrastruktura finansijskog tržišta


Za efikasno i dobro funkcionisanje bilo kog procesa osnovna pretpostavka je kvalitetna infrastruktura, što se odnosi i na finansijsko tržište. Analiza obuhvata najvažnije tržišne učesnike i to: država, centralna banka, poslovne banke, institucionalni investitori, berzanski posrednici i ostali učesnici.





Slika 1. Učesnici na finansijskom tržištu


2. Država učesnik i regulator na finansijskom tržištu


Savremena shvatanja finansijskog tržišta u njegove učesnike ravnopravno uključuju državu. Pred modernu državu postavljen je zadatak da u realizaciji ekonomske i drugih parcijalnih politika koristi fini mehanizam tržišta i da bude odgovorna za funkcionisanje tržišta i njegov stalni razvoj, kao neizbežnog preduslova za stabilan razvoj cele privrede.
U regulativu spadaju zakonski propisi koji formatizuju kao zakonski okviri ili osnovi za podzakonske akte iz nadležnosti vladinih resora, drugih vladinih tela, država i poludržavnih agencija. U traženju optimalnih rešenja da izbegne podregulisanost tržišta ili njegovu preveliku regulisanost, savremena država je jedan od odgovora dala kroz pravne okvire kojima reguliše transparentnost tržišta.
Država kao učesnik na finansijskom tržištu ima posebno mesto i značaj, što proističe iz njene specifične uloge u nacionalnoj ekonomiji uopšte. Država na tržištu kapitala javlja se u ulozi: investitora, korisnika kapitala, regulatora i kontrolora.
Druga specifičnost uloge države na ovom području je u njenoj mogućnosti da napred navedene uloge koristi i kombinuje u realizaciji drugih funkcija, pre svega funkcije regulatora na tržištu kapitala.
Država kao tržišni akter ima posebno naglašenu ulogu kod regulisanja finansijskog tržišta. Posmatrano sa aspekta države regulacija finansijskog tržišta ima dva osnovna cilja :
- održavanje konkurencije među učesnicima i
- zaštita investitora od prevara i zloupotreba.
Regulacija nema za cilj da se meša u delovanje tržišnog mehanizma, već naprotiv cilj dobro osmišljene regulacije jeste da finansijsko tržište učini efikasnijim,odnosno regulativom se ne sprečavaju dnevne, već krupnije fluktuacije.
Drugi cilj regulacije finansijskih tržišta je zaštita investitora od prevara i zloupotreba. Prevara je obično rezultat nedostatka informacija. Ove stvari se dešavaju na finansijskim tržištima zbog velikog broja učesnika na njemu. Dok pojedinci smatraju da se tržišni mehanizam sam stara o ovakvim problemima bez regulacije, praksa je pokazala da regulacija ima značajnog efekta u sprečavanju prevara.
U ovim slučajevima regulacija se vrši putem standardizacije predmeta trgovine, oblika trgovine i učesnika u trgovini. Pri tome, relevantne informacije koje se odnose na učesnike u trgovini i na predmet trgovine su od posebnog značaja za donošenje odluka o kupoprodaji.
Finansijsko tržište, njegove institucije i instrumenti, ovakvo kakvo postoji i uspešno funkcioniše u razvijenim zemljama, predstavlja modernu i otvorenu tržišnu privredu, pravnu državu i stabilan politički sistem.

2.1. Regulatorne funkcije države u tržišnim institucijama

Država ima monopol zakonodavne i izvršne vlasti. Zbog toga je ona u mogućnosti da svojim merama i instrumentima ekonomske prinude obavlja regulatornu funkciju u sektoru funkcionisanja tržišnih institucija.
Savremena društva danas predstavljaju društva institucija. U užem smislu, ekonomske i tržišne institucije predstavljaju pravno konstituisane ustanove pomoću kojih se organizuje i održava neka privreda.
Iskustva razvijenih tržišnih privreda pokazuju da država može i treba da svojim regulatornim funkcijama koriguje neke ekonomske odnose između ponude i tražnje do kojih spontano dovodi funkcionisanje tržišta, a koji se ne uklapaju u makroekonomske prioritete i ciljeve razvoja nacionalne privrede.
Na tržištu kapitala država ima najveću upravnu i izvršnu vlast. Ona donosi zakonsku regulativu u vezi sa tržištem kapitala, osniva odgovarajuće institucije, organe i komisije putem kojih, pretežno instrumentima zaštite, sprovodi svoju upravnu i izvršnu vlast.

Najvažniji državni organi, institucije i komisije na tržištu kapitala su:
1) berzanski organi,
2) komisija za registraciju emisija hartija od vrednosti, i
3) komisija za dozvolu plasmana emisije na berzi efekata.

Kao učesnik na tržištu kapitala, država ima posebno mesto i značaj. To su sledeće uloge:
1) uloga kontrolora,
2) uloga investitora kapitala,
3) uloga korisnika kapitala,
4) regulatorna uloga, odnosno regulatorne funkcije.

Kontrolnu ulogu na tržištu kapitala država ostvaruje kroz preventivnu i naknadnu kontrolu ukupnih tržišnih odnosa i poslovnih transakcija.

Kontrolna uloga se sastoji iz:
• kontrole primene svih zakona i podzakonskih propisa koji regulišu poslovanje tržišta kapitala,
• kontrole i nadzora rada i funkcionisanja berze,
• kontrole portfelja hartija od vrednosti, odnosno depoa i to svih subjekata koji se po bilo kom osnovu nalaze u pridržavanju hartija od vrednosti, i
• kontrole informacija svih vrsta i oblika koje se odnose na rad i funkcionisanje berze.

Regulatorne funkcije države na tržištu kapitala proizilaze iz dvostruke uloge koju ona ima kao investitor i kao korisnik kapitala. Kada je tražnja veća od ponude, tržište kapitala je uznemireno, skupo, prenapregnuto ili teško. Tada se država javlja kao investitor kapitala i amortizuje negativne tržišne oscilacije. A kada je ponuda veća od tražnje tržište je jeftino, opušteno ili lako. Tada se država na tržištu kapitala javlja u ulozi korisnika kapitala. Na taj način se obezbedjuje stabilnost u funkcionisanju tržišta kapitala.
Od svih učesnika na tržištu kapitala, država sa svojim regulatornim funkcijama ima najveći značaj. Od karaktera i stepena kvaliteta ostvarivanja regulatornih funkcija države, zavisi uspešnost ostvarivanja uloge ostalih učesnika.
Regulatorne funkcije države na tržištu kapitala moraju da budu objektivne, neutralne, nezavisne, autonomne i efikasne. Svojom regulativom država ne sme da stvara tržišno nelogičan poslovni ambijent u kome će da bude omogućeno ostvarivanje prava investitora (stav „summa ius - summa iniuria“ - najveće pravo - najveća nepravda).
Regulatorne funkcije na tržištu kapitala država ostvaruje primenjujući razne forme i oblike regulative.

Najvažniji oblici regulative su:
1) kvantitativno usmeravanje odredjenog dela ponude kapitala,
2) regulisanje pristupa na tržištu kapitala selektivnim principima,
3) davanje raznih olakšica,
4) subvencionisanje kamata,
5) davanje fiskalnih povlastica i beneficija,
6) davanje premija za pojedine oblike štednje,
7) zaštita ulagača i korisnika kapitala, itd.


2.2. Regulisanje finansijskih tržišta


Najvažniji cilj koji treba postići regulisanjem finansijskih tržišta jeste jačanje poverenja u finansijska tržišta i učesnika na njima. Država svojim propisima reguliše funkcionisanje finansijskih tržišta i učesnika na njima, pri čemu ona ima sledeće funkcije: a) zaštita učesnika na finansijskim tržištima, b) održavanje makroekonomske stabilnosti, v) održavanje konkurentnosti i g) održavanje solventnosti finansijskih institucija.

a) Zaštita učesnika na finansijskim tržištima. - Regulisanjem finansijskih tržišta država obavezuje učesnike na finansijskim tržištima da javno objavljuju sve relevantne informacije. Takođe, obezbeđuje se kažnjavanje nedozvoljenih radnji na finansijskim tržištima. Cilj je da se obezbedi zaštita investitora, da ojača međusobno poverenje, da se poveća efikasnost funkcionisanja finansijskog sistema, kao i da se smanje mogućnosti prevara i malverzacija.

b) Održavanje makroekonomske stabilnosti. - Regulisanjem finansijskih tržišta država doprinosi stabilnosti privređivanja i ekonomskom razvoju.

v) Održavanje konkurentnosti. - Država može svojim merama da doprinosi postizanju određenog nivoa konkurencije na pojedinim segmentima finansijskih tržišta. Ona može da podstiče što viši nivo konkurencije učesnika na finansijskim tržištima. Država takve mere preduzima kada nastoji da ojača domaće finansijske institucije oštrom konkurencijom na domaćem tržištu i da im tako pomogne da obezbede viši nivo konkurentnosti radi opstanka na svetskim finansijskim tržištima. Smatra se da su visoko konkurentna ona tržišta koja ispunjavaju sledeće uslove: 1) da postoji veliki broj učesnika na tim finansijskim tržištima, 2) da niko od učesnika na tim finansijskim tržištima nema dominantnu ulogu, 3) da su učesnici na tim finansijskim tržištima samostalni i nezavisni i 4) da su uslovi za ulazak na ta finansijska tržišta blagi i da zavise samo od stope prinosa.

g) Održavanje solventnosti finansijskih institucija. - Preko održavanja solventnosti finansijskih institucija (naročito banaka) obezbeđuje se stabilnost finansijskog sistema, a samim tim i finansijskih tržišta. Ovo se postiže preko mehanizama obaveznih rezervi, osiguranjem depozita, različitim propisima i sl.


2.3. Razlozi i oblici regulative finansijskih tržišta


Razlozi uređivanja posebnog pravnog tržišta su dvojaki , prvi se sastoji u nužnosti uređivanja stalnog, poštenog i sređenog odvijanja trgovine, radi podsticanja privrednog rasta. Drugi je neophodnost sprečavanja kriza (pre svega berzanskih krahova) na finansijskom tržištu.

Pravni izvori se prema području mogu podeliti na nacionalne i međunarodne.
Nacionalni vaze samo za područja jedne države.
Kod nas je zastupljen američki sistem gde se finansijsko tržište uređuje putem više posebnih zakona od kojih se svaki odnosi na određeno pitanje. U većini prava ipak postoje dva glavna zakona koji regulišu finansijsko tržište:
• Zakon o hartijama od vrednosti koji uređuje primarno tržište (vrednosne papire i njihovu emisiju) i
• Zakon o trgovini hartijama od vrednosti koji uređuje sekundarno finansijsko tržište (preprodaja emitovanih vrednosnih papira) – Zakon o berzama.

Zakon o hartijama od vrednosti je u našem pravnom sistemu poseban zakon, namenjen uređivanju samo serijskih hartija od vrednosti i njihove trgovine (primarne emisije i sekundarne prodaje).
Serijske su one hartije koje se istovremeno emituju u većem broju i daju ista prava svojim imaocima. Po zakonu kod nas ima četiri vrste: 1) akcija, 2) obveznica, 3) zapis (državni, blagajnički, komercijalni) i 4) sertifikat o depozitu.
Zakon uređuje njihove definicije, vrste, sastavne delove, bitne elemente kao i emisiju i sekundarnu trgovinu.
Osim klasičnih ugovora o prodaji, nabrojanim hartijama može da se trguje i posebnim ugovorima čije zaključivanje smeju da organizuju samo berze u kotaciji to su tzv. finansijski derivati. Pod njima zakon podrazumeva "finansijski terminski ugovor" i "opcijski ugovor". Finansijski terminski ugovor može da bude "fjučers ugovor" i "svop" ugovor.
Zakon uređuje i nadzor nad poslovanjem serijskih hartija i taj posao poverava Komisiji za hartije od vrednosti zadužujući je da se stara o kvalitetu tih hartija, održava finansijsku disciplinu u njihovoj trgovini i kontroliše lica koja njima posluju.

Zakon o berzama uređuje berze i berzanske posrednike kao posebne vrste subjekta našeg poslovno pravnog sistema i njihovo poslovanje. Njime se reguliše osnivanje (sistem državnog odobrenja), organizacioni oblik (akcionarsko društvo), organi, opšti akti i prestanak rada berzi i berzanskih posrednika. Takodje se uređuju učesnici u berzanskom poslovanju (brokeri) kao i kontrola tog poslovanja od strane Komisije.

Pored ova dva zakona imamo i dopunske zakone o finansijskom tržištu koji se oslanjaju na opšte izvore trgovinskog i građanskog prava:


2.3.1. Ostali domaći izvori regulative

Pod ostalim domaćim izvorima regulative se podrazumevaju Podzakonski akti

Podzakonske opšte akte donose posebni nadzorni organi isključivo nadležni za uređivanje i kontrolu poslovanja vrednosnim papirima. Vlada je posebnom Uredbom obrazovala i uredila rad Komisije za hartije od vrednosti. Komisija je donela nekoliko značajnih propisa:
Pravilnik o obezbeđivanju uslova za funkcionisanje finansijskih tržišta 1996. god.
Osim uredbe o Komisiji Vlada je 2001 donela tri značajne uredbe u vezi sa privatizacijom:
1) Uredba o prodaji kapitala i imovine javnim tenderom
2) Uredba o prodaji kapitala i imovine javnom aukcijom
3) Uredba o metodologiji za procenu vrednosti kapitala i imovine.



2.4. Evropske bankarske i berzanske direktive

Članice EU su morale svoju nacionalnu regulativu da prilagode Direktivama Evropske unije.

A – Pravni akti i propisi koji čine novo evropsko berzansko pravo mogu se podeliti u dve grupe:

I Direktive EU (inkorporirane u nacionalne zakone članica EU) koje se odnose na područje jedinstvenog regulisanja kretanja novca i kapitala i poslovanja privrednih subjekata na berzama EU:

Ovim direktivama bankarska delatnost je na nacionalnom nivou ograničena samo na kreditno-depozitnom tržištu, dok je na svim ostalim finansijskim tržištima (novca, deviza, kapitala) postala nadnacionalna i jedinstvena. Postignuto je izjednačavanje bankarske i brokersko-dilerske delatnosti.

II . Direktive EU na osnovu kojih se reguliše procedura, način i uslovi izdavanja dozvole za emitovanje hov., izradu i objavljivanje prospekta emisije kao i izdavanje dozvola za zvaničnu i slobodnu berzansku trgovinu.



2.5. Regulative finansijskih tržišta u pojedinim zemljama


Najrazvijenija zemlja sa nesumnjivo najrazvijenijim finansijskim sistemom jesu Sjedinjene Američke Države.
Regulativa ovog finansijskog sistema je stoga izuzetno kompleksna jer je i samo tržište kompleksno. Ova regulativa je rezultat dugogodišnje tradicije i iskustva stečenih tokom velikog broja ekonomskih kriza i ostalih faktora. Do dvadesetih godina prošlog veka nije postojalo organizovano regulisanje na federalnom nivou. Regulisanje poslovanja na finansijskim tržištima bilo je prepušteno berzama, ali i finansijskim institucijama. Eventualni sporovi rešavani su putem suda. Berze su tada prve definisale pravila, procedure, prava i obaveze svojih članova, a sva pravila su imala u suštini dve osnovne funkcije:
• obezbeđivanje izvršavanja obaveza članova i
• omogućavanje promocije likvidnosti tržišta.

Suština ovih pravila je pokušaj sprečavanja prevara i malverzacija, a njihova najveća slabost je bila zanemarivanje šireg javnog interesa, vođenje računa o interesima članova. Berze su bile su široke i uopštene. Prekretnica u regulisanju finansijskih tržišta je bio krah Njujorške berze 1929. godine. Tada je, dolaskom na vlast, Ruzvelt izvršio radikalne promene u finansijskom sistemu, i to:
• Zabranio bankama da ulažu svoj depozitni potencijal u akcije kompanije.
• Brokerske kuće su morale da posluju novcem svojih klijenata uz najveću moguću pažnju.
• Uvedena je obavezna, zakonska regulativa da sve kompanije koje su javno emitovale akcije moraju i javno da objavljuju svoje finansijske izveštaje.
• Formirana je državna agencija za primenu i kontrolu sprovođenja novih propisa. Ta komisija je Komisija za hartije od vrednosti – SEC.

Pored SEC, bitno mesto u finansijskom sistemu SAD zauzima Komisija za trgovanja robnim fjučersima, CFCT, ali i brokerske kuće.
Na kraju se mora pomenuti velika uloga federalnih rezervi koja je veoma odgovorna za normalno funkcionisanje sistema u Americi.

Regulative u Velikoj Britaniji
Zakon kojim je stavljena kruna na finansijski sistem Velike Britanije je Zakon o finansijskim uslugama i tržištima, koji je donet 2001. godine. Glavni ciljevi novog zakona bili su da se dostigne visok nivo zaštite investitora uz minimalno uplitanje države.
U ranijim fazama ovaj sistem je nazivan „Sistem klimanja“ i „Namigivanja“, čime su opisivani učesnici koji su trgovali putem mimike i gestova.
Ono što je SEC u SAD, u Britaniji je SIB, tj. odbor za hartije od vrednosti i investicije. Ima ulogu centralnog tela, koje daje odobrenja za poslove bankarstva, investicionog bankarstva, emisiju HoV itd.
U Velikoj Britaniji su neke od najpoznatijih organizacija sledeće:
• Organ za lične investicije, PIA
• Organ za HoV – SFA
• Regulatorna organizacija za investicioni menadžment, IMRO itd, a neki od zakona su:
o Zakon o preduzećima
o Zakon o bankarstvu
o Zakon o sprečavanju prevara
o Krivični zakon itd.
Nemačka regulativa
U Nemačkoj, jednoj od najrazvijenih zemalja, zvanični organi na berzi su dužni da ocenjuju i odobravaju prospekte, koje emituju emitenti u vezi sa poslovima sa HoV. Preduzeća svakih pola godine do jedne godine javno objavljuju izveštaje o poslovanju i finansijama, dok privatne firme moraju dobiti odobrenje i garancije od strane Centralne banke – Bundesbank.
Bundesbank je najviša monetarna vlast u Nemačkoj sa ciljem uključivanja Nemačke u sistem jedinstvene evropske valute, potom stabilnost domaće valute, niske inflacija itd.
U Nemačkoj postoji 8 berzi, a najveća je u Frankfurtu. Tu je locirana i Evropska Centralna banka.
Jako značajno telo u Nemačkoj je Odbor guvernera, koji se biraju iz redova firmi koje su ujedno i članice berze. Odbor ima velika ovlašćenja, a neka su:
• odobravanje članstva na berzi
• autorizacija emisije HoV
• kontrola trgovanja itd.
Ono što je SEC u Americi, u Nemačkoj je formirano tek 1995. god i naziva se BAWe – Federalna agencija za superviziju trgovanja hartijama od vrednosti.





3. Ravnopravnost i zaštita korisnika finansijskih usluga


Jedan od bitnih ekonomskih uslova za uspešno funkcionisanje finansijskog sistema je prisustvo zdrave konkurencije njegovih učesnika. Početni uslov zdrave konkurencije je ravnopravnost učesnika. Međutim, njihova ekonomska ravnopravnost se praktično ne može postići pa se u svim sistemima insistira na pravnoj ravnopravnosti.
Međutim, čak i ovako usko definisana potpuna pravna ravnopravnost takođe nije primenjena. Naime, država predstavlja apsolutno privilegovanog učesnika. Na primer, po našem zakonodavstvu, hartije koje emituje Republika Srbija mogu se javno emitovati i uključiti u berzansko trgovanje i bez dozvole Komisije za hartije od vrednosti, odnosno Beogradske berze. Takođe, obaveza izveštavanja za državu ne važi, restrikcije u vanberzanskom trgovanju i drugo. Zato u komparativnom pravu fokus ravnopravnosti ostaje na ravnopravnom pravnom položaju profesionalaca, tj. profesionalnih trgovaca i profesionalnih investitora, u pozitivnu diskriminaciju tzv. neukih investitora . Ova pozitivna pravna diskriminacija neukih investitora uvedena je kao protivteža njihovoj prirodnoj ekonomskoj podređenosti, izvedenoj iz nejednakog pristupa i sposobnosti obrade informacija.
Očigledno je da je potreba za zaštitom korisnika finansijskih usluga regulativni element neophodan za efikasno funkcionisanje finansijskog sistema. Zbog toga pravo uređuje niz vrlo delotvornih sredstava pojačane zaštite, kojima se obezbeđuje trajnost te zaštite, uprkos suprotnom. delovanju ekonomskih zakonitosti.
Sredstva zaštite se mogu podeliti na statusno-pravna i tržišno-pravna. Statusno-pravnim sredstvima važna su u investicionom procesu i njima se štiti jednak položaj akcionara unutar emitenta i vlasnika dužničkih hartija od vrednosti prema njihovom emitentu.
Međutim, za problem zaštite klijenata davalaca finansijskih usluga interesantnija su tržišno-pravna sredstva kojima se štiti ravnopravnost korisnika usluga u odnosu na druge učesnike na tržištu. Ova sredstva mogu biti opšta ili posebna, koja ih štite u određenoj, posebno osetljivoj tržišnoj situaciji. Sredstva mogu biti prethodna (preventivna), kojima se sprečava povreda prava i ravnopravnosti, i naknadna (represivna), kojima se uklanja već nastala povreda, sa ciljem uspostvljanja prethodnog stanja.
U najznačajnija prethodna sredstva spadaju:
1) regulisanje, nadzor i disciplinovanje učesnika,
2) obaveštavanje učesnika,
3) sprečavanje sukoba interesa.

Naknadna sredstva se tiču odgovornosti učesnika za nezakonite radnje i štetu, koju protivpravno učine drugim učesnicima2.
Pored razvijenog aparata i ponekad vrlo jasno datih nadležnosti regulativnim telima da štite ravnopravnost svih učesnika u finansijskom sistemu potpuno ispravljanje ekonomske (informacione) nejednakosti učesnika i dalje je teško dostižan cilj.


3.1.. Komparativna praksa zaštite klijenata

Potreba pojačane zaštite klijenata izvedena je iz neophodnosti dobrog funkcionisanja finansijskog sistema i nekih osnovnih odrednica njegovog funkcionisanja, po kojima se sami nacionalni sistemi ne mogu značajnije razlikovati. Zato postoji opravdanje za traganjem za najboljom praksom analizom postojećih iskustava.
U Evropskoj uniji zaštita korisnika usluga propisana je kao zadatak supervizije banaka u šesnaest država članica, od toga u dvanaest država ovaj zadatak je poveren organima nadležnim za superviziju ukupnog finansijskog sistema (banaka, finansijskih tržišta, penzionih fondova i osiguranja i dr.), a u četiri slučaja ovi poslovi su povereni centralnim bankama. Retki su slučajevi osnivanja posebnih organizacionih delova za ovu delatnost.
U našem neposrednom okruženju srećemo različita iskustva. Slovenija, kao ni Hrvatska, nemaju posebne organizacione delove za zaštitu korisnika usluga finansijskog sektora. Međutim, Slovenija i Hrvatska de facto pružaju ove usluge u okviru redovnog delovanja centralnih banaka. U Sloveniji su ovi zadaci preneti u nadležnosti i nekih drugih agencija (Agencija za hartije od vrednosti i Agencija za nadzor osiguranja). U slučaju BiH, Bugarske ili Rumunije, stanje oformljenosti ovih funkcija je na vrlo niskom nivou. Nije čak ni institucionalno priznata potreba za njihovim regulisanjem.


3.2. Domaća praksa


Domaći sistem regulacije finansijskog sektora, slično dominantom anglo-saksonskom sistemu regulacije, izvršio je podelu regulativnih nadležnosti između Komisije za hartije od vrednosti, u čijoj je nadležnosti emisija i trgovina hartijama od vrednosti (tržište kapitala), i Narodne banke Srbije, u čijoj je regulativnoj nadležnosti nadzor i kontrola većine finansijskih posrednika (izuzev brokersko-dilerskih društava, organizatora tržišta i specijalizovanih institucija). Na taj način, regulacija tzv. Finansijskih usluga najvećim delom spada u nadležnosti Narodne banke Srbije.
Ciljevi postupanja oba regulativna tela u velikom meri se poklapaju. Zaštita investitora i emitenata hartija od vrednosti velikim delom je ugrađena u nove zakone: Zakon o preuzimanju i Zakon o investicionim fondovima, čijim odredbama se štite interesi manjinskih akcionara i interesi investitora.
Regulacija finansijskih usluga je preneta u nadležnost regulativnim telima inače zaduženim za nadzor i kontrolu (superviziju) davalaca finansijskih usluga. Razlog za to leži u činjenici da je među ciljevima supervizije, a to je uspostavljanje i održavanje sigurnog i stabilnog finansijskog sistema radi održavanja poverenja javnosti i zaštite interesa korisnika usluga finansijskih institucija, direktno uključen cilj zaštite korisnika usluga. U tom pogledu
akcije koje se u domaćem finansijskom sistemu preduzimaju na regulisanju ovog segmenta odnosa u finansijskom sektoru su potpuno u skladu sa progresivnom regulativnom praksom.
Vodeći regulator u finansijskom sektoru Srbije je Narodna banka Srbije, odnosno, njeno organizacioni deo za kontrolu.

U okviru ovog dela funkcionišu:
• Sektor za kontrolu i nadzor poslovanja banaka i drugih finansijskih organizacija,
• Sektor za nadzor poslovanja davalaca finansijskog lizinga,
• Sektor za poslove nadzora nad obavljanjem delatnosti osiguranja
• Sektor za nadzor društava za upravljanje dobrovoljnim penzionim fondovima, i
• Centar za zaštitu korisnika finansijskih usluga i kontrolu tržišta nad obavljanjem tih usluga.

Kao što vidimo, Narodna banka Srbije oformila je poseban organizacioni deo u okviru svoje funkcije nadzora i kontrole, kome se poveravaju nadležnosti u zaštiti korisnika finansijskih usluga. Međutim, i pre stvaranja posebnog organizacionog dela Narodna banka Srbije dala je izvesne rezultate u oblasti zaštite interesa korisnika usluga.


















































Z A K LJ U Č A K


Privredni sistem određuje ambijent u kome se jedna privreda razvija. Privredni sistem se definiše kao ekonomski odnos kojim se regulišu tokovi reprodukcije. Uže posmatrano privredni sistem predstavlja skup institucija i mehanizma, kojima se relativno trajno, na duži rok reguliše proces društvene reprodukcije.

Najznačajniji podsistem u okviru privrednog sistema je finansijski sistem. Finansijski sistem je integralni deo privrednog sistema, sastavljen od velikog broja manjih podsistema, i čiji je prioritetan zadatak stvaranje uslova za neometan tok finansijskih sredstava u jednoj privredi.

Savremena shvatanja finansijskog tržišta u njegove učesnike ravnopravno uključuju državu. Pred modernu državu postavljen je zadatak da u realizaciji ekonomske i drugih parcijalnih politika koristi fini mehanizam tržišta i da bude odgovorna za funkcionisanje tržišta i njegov stalni razvoj, kao neizbežnog preduslova za stabilan razvoj cele privrede.

Država ima monopol zakonodavne i izvršne vlasti. Zbog toga je ona u mogućnosti da svojim merama i instrumentima ekonomske prinude obavlja regulatornu funkciju u sektoru funkcionisanja tržišnih institucija.

Iskustva razvijenih tržišnih privreda pokazuju da država može i treba da svojim regulatornim funkcijama koriguje neke ekonomske odnose između ponude i tražnje do kojih spontano dovodi funkcionisanje tržišta, a koji se ne uklapaju u makroekonomske prioritete i ciljeve razvoja nacionalne privrede.

Na tržištu kapitala država ima najveću upravnu i izvršnu vlast. Ona donosi zakonsku regulativu u vezi sa tržištem kapitala, osniva odgovarajuće institucije, organe i komisije putem kojih, pretežno instrumentima zaštite, sprovodi svoju upravnu i izvršnu vlast.

Najvažniji cilj koji treba postići regulisanjem finansijskih tržišta jeste jačanje poverenja u finansijska tržišta i učesnika na njima. Država svojim propisima reguliše funkcionisanje finansijskih tržišta i učesnika na njima, pri čemu ona ima sledeće funkcije: a) zaštita učesnika na finansijskim tržištima, b) održavanje makroekonomske stabilnosti, v) održavanje konkurentnosti i g) održavanje solventnosti finansijskih institucija.

Domaći sistem regulacije finansijskog sektora, slično dominantom anglo-saksonskom sistemu regulacije, izvršio je podelu regulativnih nadležnosti između Komisije za hartije od vrednosti, u čijoj je nadležnosti emisija i trgovina hartijama od vrednosti (tržište kapitala), i Narodne banke Srbije, u čijoj je regulativnoj nadležnosti nadzor i kontrola većine finansijskih posrednika (izuzev brokersko-dilerskih društava, organizatora tržišta i specijalizovanih institucija). Na taj način, regulacija tzv. Finansijskih usluga najvećim delom spada u nadležnosti Narodne banke Srbije.








LITERATURA


1. Prof. dr Milenko Dželetović, Finansijska tržišta i instrumenti, Beoprint Petrović, Beograd 2008.g
2. Prof. dr Aleksandar Živković - Prof. dr Milenko Dželetović – Prof. dr Petar Bojović, Monetarne finansije, Čigoja štampa, Beograd 2008.g.
3. Prof. dr Milenko Dželetović - Prof. dr Aleksandar Živković – Prof. dr Petar Bojović, Bankarski menadžment, Čigoja štampa, Beograd 2008.g.
4. Prof. dr. Vojin Bjelica, Bankarstvo – teorija i praksa, Stilos Novi Sad 2001. godine;
5. Prof. dr Borko Krstić – Doc dr Srđan Marinković, Zaštita klijenata u sektoru finansijskih usluga, Niš 2007.
 
Natrag
Top