Scuderia Ferrari

[Mihajlo]

Mnogi su se začudili imenom ovogodišnjeg bolida F60 s obzirom da se proteklih godina bolid imenovao po tekućoj godini. Svi znamo otkuda naziv F60, a pogledamo li u prošlost, bilo je još zanimljivih imena i njihovih značenja.

Na početku 50.-ih godina bio je običaj bolidu davati ime po broju cilindara motora. Prvi bolid imao je naziv 125, što je označavalo V12 motor, a iste godine koristila su se još 2 modela. Nakon njih došao je 500, pa 500 F2 jer su s istim bolidom nastupali i u F2. Već 1953. bolid dobiva ime po godini – 553, a sljedeće godine naziv 625 dolazi od 6-cilindričnog motora koji je imao 2500 kubika. Model D50 iz 1956. godine označava širinu bolida od 50 inča, dok D dolazi od Dine Ferrarija koji je prethodne godine intenzivno radio na njemu. Bolid 801 predstavlja 8-cilindrični motor, dok je bolid 246 Dino nazvan po preminulom Enzovom sinu i 2400 ccm V6 motoru.

U '60.-ima su bolidi imali 1500 kubika pa su oznake bile 15 + broj cilindara (6, 8, 12). Od 1966. godine koriste se motori od 3000 kubika pa Ferrari dobiva naziv 312 – 3 od 3000 ccm, a 12 od V12 motora. Krajem 60.-ih nazivu se dodaje slovo B što označava motor Boxer, a od 1975. godine B se zamjenjuje s T što označava transverzalni mjenjač.

Od 1981. godine u Ferrariju su koristili turbo motore, a bolid je nazvan 126 CK – 12 predstavlja kut od 120° između cilindara u motoru, 6 je broj cilindara, C označava kompresor, a K je kratica od KKK (koji im je tada bio dobavljač turbina). 1985. godine prelaze na ime 156 –V6 motor od 1500 kubika. Sljedeće 3 godine bolid je dobivao ime po godini, a od 1989. – 1991. po broju projekta (od 640 do 643).

1992. i 1993. godine kao naziv se koristi tekuća godina, a u sljedeće dvije godine bolidi nose naziv 412, što označava motor sa 4 ventila i 12 cilindara. Bolidi iz 1996. i 1997. godine nosili su naziv F310 – 3 od 3000 kubika, 10 od 10-cilindričnog motora, a iz '98. samo F300. Zadnji bolid iz 90.-ih dobiva ime F399 po godini i motoru od 3000 ccm.

U 2000.-ima se kao naziv koristila tekuća godina, s tim da su se 2003. u naziv dodala slova GA u čast preminulog Giovannija Agnellia (vlasnika FIAT-a), i 2006. kad se umjesto godine uzeo naziv 248 zbog uvođenja 2,4L V8 motora.

 

[Mihajlo]

Ovo su svi vozači koji su vozili za Ferrari u prvenstvu Formule 1, poslagani su po abecedi, u zagradama su godine u kojima su vozili:
Michele Alboreto (1984.-1988.)
Jean Alesi (1991.-1995.)
Cliff Allison (1959.-1960.)
Chris Amon (1967.-1969.)
Mario Andretti (1971.-1972. 1982.)
Rene Arnoux (1983.-1985.)
Alberto Ascari (1950.-1954.)
Giancarlo Baghetti (1961.-1962.)
Lorenzo Bandini (1962.-1967.)
Rubens Barrichello (2000.-2005.)
Jean Behra (1959.)
Derek Bell (1968.)
Gerhard Berger (1987.-1989. 1993.-1995.)
Tony Brooks (1959.)
Ivan Capelli (1992.)
Piero Carini (1953.)
Eugenio Castellotti (1955.-1957.)
Peter Collins (1956.-1958.)
Andrea de Adamich (1968.)
Juan Manuel Fangio (1956.)
Giuseppe Farina (1952.-1955.)
Paul Frere (1955.-1956.)
Nanni Galli (1972.)
Olivier Gendebien (1956.-1959. 1961.)
Richie Ginther (1960.-1961.)
Ignazio Giunti (1970.)
Jose Froilan Gonzalez (1951. 1954.-1955. 1957., 1960.)
Dan Gurney (1959.)
Mike Hawthorn (1953.-1955. 1957.-1958.)
Phil Hill (1958.-1962.)
Jacky Ickx (1968. 1970.-1973.)
Eddie Irvine (1996.-1999.)
Stefan Johansson (1985.-1986.)
Nicola Larini (1992. 1994.)
Niki Lauda (1974.-1977.)
Umberto Maglioli (1953.-1955.)
Willy Mairesse (1960.-1963.)
Nigel Mansell (1989.-1990.)
Roberto Manzon (1954.)
Felipe Massa (2006.-DANAS)
Arturo Merzairo (1972.-1973.)
Gianni Morbidelli (1991.)
Luigi Musso (1956.-1958.)
Mike Parkes (1966.-1967.)
Cesare Perdisa (1957.)
Andre Pilette (1956.)
Didier Pironi (1981.-1982.)
Alfonso de Portago (1956.-1957.)
Alain Prost (1990.-1991.)
Kimi Raikkonen (2007.-DANAS)
Clay Regazzoni (1970.-1972. 1974.-1976.)
Carlos Reutemann (1976.-1978.)
Pedro Rodriguez (1969.)
Ricardo Rodriguez (1961.-1962.)
Mika Salo (1999.)
Ludovico Scarfiotti (1963.-1967.)
Jody Scheckter (1979.-1980.)
Harry Schell (1955.)
Michael Schumacher (1996.-2006.)
Dorino Serafini (1950.)
Andre Simon (1952.)
Raymond Sommer (1950.)
John Surtees (1963.-1966.)
Patrick Tambay (1982.-1983.)
Piero Taruffi (1951.-1952. 1954.-1955.)
Maurice Trintignant (1954.-1955. 1957.)
Wolfgang von Trips (1957.-1961.)
Nino Vaccarella (1965.)
Gilles Villeneuve (1977.-1982.)
Luigi Villoresi (1950.-1953.)

 

[Mihajlo]

Ferrarijevi volani kroz povijest:

 

[Mihajlo]

 

[Mihajlo]

Ferrari 500 F2 je prvi bolid s kojim Ferrari osvaja svjetsko prvenstvo Formule 1. To je bio i jedan od najdominantnijih bolida u povijesti i vrijedi ga se prisjetiti.

Ferrari 500 F2

U sezonama 1952-53 bio je manjak bolida Formula 1, pa se svjetsko prvenstvo Formule 1 vozilo sa bolidima Formule 2. Farrari je sa modelom 500 i sa Albertom Ascarijem postao nepobjediv. 1952. Ferrari pobjeđuje na 7 od 8 utrka, a 1953. osvaja opet 7 utka od ukupno 9. S ovim modelom Alberto Ascari je postao prvak 1952. i 1953. godine i od 14 Ferrarijevih pobjeda tih sezona on ih je osvojio 11, a ostale su ostvarili Piero Taruffi, Mike Hawthorn i Nini Farina. Važno je napomenuti da je Ascari s tim bolidom ostvario devet pobjeda zaredom kroz dvije sezone i to je največi niz u povijesti Formule 1.

Alberto Ascari-neizostavni dio priče o Ferrariju 500 F2

F2 prvenstvo održavalo se od 1948. i Ferrari je tamo nastupao s V-12 modelom 166 F2. 500 F2 je u suštini izmjenjeni 166 Spyder Corsa. 1949 godine Ferrari za model 166 koristi šasiju 125 F1 modela i pobjeđuje u svakoj utrci u kojoj je nastupio, 1950 je osvojio 13 od 17 utrka. Zadužen za F2 projekt 1952. bio je glavni inženjer Aurelio Lampredi. On je projektirao novi motor 2-litreni sa četiri cilindra uparen sa četverobrzinskim mjenjačem. Snaga im je bila oko 185ks na 7500 okr/min, a težina 560 kg. Napravljeni su na cjevastoj šasiji sa aluminijskom karoserijom. Tijekom 1952. i 1953. proizvedeno je ukupno 6 ovih bolida.

2-litreni redni motor sa četiri cilindra

Kokpit modela 500 F2

 

[Mihajlo]

Legendarni Ferrarijevi vozači

Scuderia Ferrari postoji več 80 godina, kao samostalni proizvođač 62, i danas je najprepoznatljivija trkača momčad u svijetu. Kad je momčad tako velika i dugotrajna za nju su sigurno vozili i mnogi dobri vozači. Kod Ferrarija ih je bilo napretek, počevši još od prijeratnog doba, kad su za njih vozili Nuvolari i Varzi, pa sve do danas za Ferrari su vozili neki od najboljih i najlegendarnijih vozača F1.

Jose Froilan Gonzalez

Argentinac koji će uvijek ostati dio Ferrarijeve legende jer je prvi koji je za njih pobijedio u F1 utrci koja se boduje za prvenstvo. Bilo je to na VN Velike Britanije 1951. Ima još samo jednu pobjedu u karijeri, također za Ferrari i opet u Velikoj Britaniji, 1954. U svoje vrijeme nije imao toliko puno navijača, jer su Argentinci navijali za Fangia, a Talijani za Ascarija, ali mora biti tu, na ovoj listi. Ne smije se zaboraviti da je sa Ferrarijem pobijedio i na 24 sata Le Mans 1954. kad je to za tvrtku značilo isto koliko i Formula 1. Danas je jedan od rijetkih vozača iz prve F1 sezone koji su još živi.

Alberto Ascari

Otac mu je bio momčadski kolega Enzu Ferrariju 20-ih, tako da je bio predodređen da bude njihov vozač. Prvi prvak za Ferrari i najdominantniji F1 vozač ikada. 1952. i 1953. nitko mu nije bio ravan, i u to vrijeme uspio je skupiti 9 uzastopnih pobjeda, rekord koji stoji i danas. Bio je jedini koji je u ono vrijeme mogao konkurirati Fangiu. Nažalost poginuo, vozeči Ferrarijev automobil izletio je u jednom zavoju Monze koji danas nosi njegovo ime. Ascari je prvi vozač uz kojega se povezuje ime Ferrari, iako je kasnije prešao u Lanciju, večina se na ime Alberto Ascari sjeti Ferrarija i dominacije.

Mario Andretti

U prvoj utrci za Ferrari je pobijedio, kasnije nije imao puno uspijeha s njima, ali jedna utrka ga je učinila legendom među tifosima, pole position u Monzi 1982. nakon što je Villeneuve poginuo, a Pironi ostao teško ozlijeđen. Čovjek rođen u (tada još) Italiji, u Ferrariju, osvaja pole u Monzi, sam Andretti je rekao da nakon te utrke više nikad nije morao platit tjesteninu u Italiji, a čak mu neko vrijeme nisu naplačivali ni cestarine, jedini koji je još imao takav tretman je Gilles Villeneuve. Nažalost, 1982. je več bio prestar za ozbiljno utrkivanje u F1 i nakon Monze vozi još samo utrku u SAD-u i povlači se.

Clay Regazzoni

Vozio za Ferrari u dva navrata, 1970.-1972. i 1974.-1976. Dva puta pobijedio u Monzi, tifosi su ga obožavali. Iako je u prvom razdoblju s Ferrarijem pored sebe imao Ickxa, a u drugom Laudu, dok su oni postizali bolje rezultate, miljenik navijača je bio Rega. Bio je jedan od onih koji su vozili srcem, a takvi su kod tifosa uvijek najbolje prolazili. Čvrsto je vjerovao da će mu Ferrari produžiti ugovor za 1977. pa nije htio potpisivati s nikim, na kraju je izvisio i morao voziti za Ensign, iako su se tome protivili i navijači i Lauda, ali rezultati su jednostavno govorili drugačije.

Niki Lauda

Imao je navijača, ali ga nikad nisu obožavali kao neke druge vozače. Napravio je u Ferrariju isto što i Schumacher 20 godina kasnije, okupio cijelu ekipu oko sebe i dominirao jednim razdobljem, samo ne u tolikoj mjeri. Beskompromisnost ga je odvojila od još jednog sigurnog naslova s Ferrarijem. Nažalost bio je vozač koji je poznatiji po tome što je mogao nego po tome što je činio, i to ga je odvojilo od srca tifosa. Na ovoj listi se naravno morao naći zbog uspijeha sa Ferrarijem.

Gilles Villeneuve

Ni prije ni poslije njega nije bio ni jedan vozač koji je bio toliki miljenik tifosa. Enzo ga je, uz Nuvolarija, smatrao najboljim svih vremena, a odnos koji je Enzo imao prema Gillesu nije imao ni jedan drugi Ferrarijev vozač nakon 50-ih. Iako je imao samo 6 pobjeda, uvijek je vozio za publiku koja ga je obožavala. Jody Scheckter je bio prvak za Ferrari 1979., ali u Italiji ga nitko nije primječivao, dok bi Villeneuva prepoznali svi, čak i policajci koji bi mu opraštali kazne za prebrzu vožnju. Nažalost kako je živio tako je i poginuo, brzo. Vjerojatno nikad nebi ni bio osvojio naslov, ali koga briga, ljudi pamte vožnje i predstave, a ne naslove (tko danas zna Alana Jonesa?).

Nigel Mansell

Il leone, kako su ga tifosi zvali, zadnji je s kojim je ugovor osobno potpisao Enzo, koji je za njega rekao da je jedan od največih u cjeloj njegovoj karijeri. Zapravo je bio netipičan miljenik tifosa, ali njegove vožnje u teškom razdoblju za Ferrari učinile su ga junakom. Za Scuderiju je vozio samo dvije sezone 1989. i 1990., pobijedio je u prvoj utrci za njih, a to je bila ujedno i prva utrka za sekvencijalni mjenjač. 1990. u ekipu dolazi Prost, koji postiže puno bolje rezultate od njega i Mansell odlazi.

Jean Alesi

Što reči o čovjeku sa jednom pobjedom i toliko navijača. U najgorem razdoblju za Ferrari svojim vožnjama skupljao je naklonost tifosa, sličan kao i Gilles, uvijek je vozio za publiku, pritom često zanemarivši taktiku. Još jedan dokaz da čovjek ne mora imati rezultate da ga se zapamti, samo treba voziti sa srcem. Kad je u Ferrari došao Todt više nije bilo mjesta za Alesija, tifosi su tu vijest teško primili, makar im za zamjenu dolazio dvostruki prvak, što dokazuju i plakati: "Bolje jedan Alesi danas, nego 1000 Schumachera sutra".

Michael Schumacher

Kao i Gillesa Villeneuva, tifosi ga nisu odmah prihvatili, samo što je Schumi trebao puno više napraviti za njihovu naklonost. Na kraju ne samo da ju je dobio, nego je postao sinonim za Ferrari 2000-ih i obrnuto. Kad god se spomene Schumacher 99% ljudi pomisli na Ferrari. Šta više reči o čovjeku koji je za njih osvojio pet uzastopnih naslova, čovjeku koji je obilježio cijelu jednu eru Formule 1 kao Ferrarijevu eru, i čovjeku koji je jedan od najboljih vozača ikad. Možda na kraju i nije pretekao Villeneuva kao največeg miljenika tifosa ikad, ali zauvijek će se pamtiti prvenstveno kao Ferrarijev vozač, a kome je to još uspijelo?

Bilo je još legendarnih vozača koji su vozili za Ferrari, ali zbog nekih razloga nisu baš uspijeli doprijeti do srca tifosa:

Juan Manuel Fangio - možda i najbolji svih vremena, čak je osvojio jedan od naslova s Ferrarijem, ali uvijek će ga se prije povezati s Mercedesom, Alfom ili Maseratijem, gotovo nikad s Ferrarijem.

Mike Hawthorn i Peter Collins - Enzo ih je volio, ali kako su vozili u vrijeme Fangia nisu toliko zapamčeni.

Phil Hill i Wolfgang von Trips - dominirali 1961. u Ferrariju, najčešče ih se i povezuje s Ferrarijem, ali najčešče se pretpostavlja da su bili dobri samo zbog bolida.

Dan Gurney - svoje prve četiri F1 utrke je odvezao za Ferrari 1959., osvojio 2., 3. i 4. mjesto te jednom odustao, možemo samo nagađati šta bi bilo da je ostao.

John Surtees - osvojio naslov 1964., i navijači su ga voljeli još iz doba motoutrka kad je vozio MV Agustu, ali prerano otišao iz Ferrarija.

Jacky Ickx - bio jako dobar početkom 70-ih, ali on je puno poznatiji po utrkama sportskih automobila

Carlos Reutemann - inače dobar vozač, ali uz Laudu u Ferrariju nije mogao funkcionirati, a kasnije je došao Gilles pa se često i zaboravlja da je Lole uopče vozio za Scuderiju.

Jody Scheckter - iako je osvojio naslov 1979., dok je on bio u Ferrariju tamo je bio i Gilles, tako da nije imao šansu kod tifosa, inače jako kvalitetan vozač.

Rene Arnoux - više upamčen po Renaultu i dvoboju sa Gillesom, nego po tome da je vozio Ferrari.

Alain Prost - također jedan od najboljih, dobro je funkcionirao u Ferrariju iz kojeg je na kraju izbačen. Najviše zapamčen po dvobojima sa Sennom, i kao McLarenov vozač.