Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Сара Бернар


wiki.jpg
Сара Бернар

Пуно име Анријета-Розин Бернар
Датум рођења 22. октобар 1844.
Место рођења Париз (Француска)
Датум смрти 2. март 1923.
Место смрти Париз (Француска)

Сара Бернар (фр. Sarah Bernhardt; рођена 22. октобра 1844. у Паризу као Анријета-Розин Бернар (фр. Henriette-Rosine Bernard), преминула 2. марта 1923. у Паризу) је била француска глумица.

Први пут је наступила у театру „Комеди франсез“ 1862. У почетку је носила епитет „мале ружне глупаче“, што није обећавало сјајну каријеру, али је након похвала славног писца Виктора Игоа убрзо постала „бесмртна и божанска“, геније француске позорнице. Глумила је у различитим париским позориштима, као и у свом властитом. Слављена је као највећа драмска умјетница свог времена. За њен глас савременици су тврдили да заноси, узбуђује и залуђује. Наступала је све до старости и онда када јој је болест одузела чаробни глас и лепоту. Неколико пута је обишла Европу и Америку. Каријеру није прекинула ни након ампутације ноге 1914. године.

На филму се први пут појавила у „Хамлетовом двобоју“ глумећи Хамлета. Касније још неколико пута наступа у филмовима који су били екранизавије њених позоришних представа. У свим својим филмским улогама задржала је позоришну патетику мимике и покрета, али већ сама њена појава на платну осигуравала је комерцијални успех. То се особито односи на филм „Краљица Елизабета“, снимљен 1912. у Енглеској, један од првих успешних дугометражних филмова.

Филмографија

1900: Хамлетов двобој (Le Duel d'Hamlet)
1908: Тоска (La Tosca)
1911: Дама са камелијама (La Dame aux Camélias)
1912: Краљица Елизабета (Elisabeth Reine d'Angleterre)
1912: Сара Бернар на Бел Илу (Sarah Bernhardt à Belle-Isle)
1915: Француске мајке (Mères Françaises)
1915: Ови су наши (Ceux de Chez Nous)
1916: Jeanne Doré
1923: Допадљивица (La Voyante)

Извор: Википедија
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Život je bajka

Život je bajka

Tigrica bez repa

1.jpg

Glumica zlatnog glasa nije uspevala od prvog dana da oduševi publiku, ali je njen profesor verovao u nju, napominjući da će uspeti ili će potpuno propasti

Sara Bernar! Glumica. U istoriji pozorišta – drugo ime za glumu. Kada se danas govori o ovoj francuskoj glumici, pominju se njene veličanstvene pozorišne uloge. I niko ne sumnja da je genijalna umetnica – Božanstvena Sara, kako su je zvali – mogla da ima nekih glumačkih poteškoća. Bar ne na pozornici. Uvereni smo da je svima, od prvog trenutka, ova obdarena kći mađarske Jevrejke stavila do znanja da niko ne može da je nadmaši. Istina je možda drugačija. I poučnija. Sara nije počela kao „čudo od deteta”, naprotiv. Svojom vrednoćom i obdarenošću gradila je umetničku ličnost.
Kad joj je bilo dvadeset godina, 1864, Sara Bernar, odnosno Henrijeta Rozin Bernar, kročila je u atelje poznatog pariskog fotografa Feliksa Nadara na Bulevaru kapucinera broj 35. Nadar je bio uveliko poznat. Ne samo kao fotograf, već kao karikaturista, novinar, književnik i čovek koji je izrađivao leteće balone i, razume se, u njima leteo. U pomenutom ateljeu godine 1860. održana je i izložba slikara impresionista. Četiri godine docnije, u njegovu radionicu ušla je devojka kovrdžave kose i svetlih očiju. Tačan datum kad su snimljene istorijske fotografije nije zapisan, ali je izvesno da Sara tada nije bila poznata glumica. Izgleda da je nisu čak smatrali ni glumicom koja obećava! Doduše, bila je veoma marljiv student Pariskog konzervatorijuma za muziku i glumu, a završne ispite položila je kao druga u klasi. Govorilo se da je postala član Komedi fransez samo zahvaljujući uticajnim prijateljicama svoje majke kurtizane.

Paklena narav

Sarino prvo zvanično pojavljivanje na pozornici, prema rečima Kornelije Otis Skiner, koja je napisala glumičinu biografiju, nije bilo dobro. Glumila je pod teretom nepodnošljive treme, straha koji će je pratiti do poslednjeg dana na sceni. Međutim, tada je trema vladala Sarom, a ne Sara tremom! Glumeći Rasonovu „Ifigeniju” gospođica Bernar pokazala je da ima dobru dikciju, ali ništa više od toga. „Ona je visoka mlada osoba, skladne građe i prijatnog izraza lica. Gornji deo lica je predivan. Reči izgovara jasno. Ali, ništa više od toga”, pisali su kritičari.

2.jpg

Božanstvena Sara, glumica koja je svojim glasom mogla da zadivi, ali i da zaludi, na početku karijere nije uspevala da oduševi ni kritičare, pa ni publiku

3.jpg

Dakle, u vreme kada je snimljena čuvena Nadarova fotografija, Sara je već dve godine bila na sceni. Glumila je u Molijerovim i Rasinovim komadima, kao i u dramama tada omiljenih pisaca. Bila je poznata po neobičnom oblačenju, pre svega po sandalama. Otkaz iz Komedi fransez nije usledio zbog loše glume, ni nezgode, već zato što je bila teške naravi, nabusita, drska i nadobudna. „Tragovi” neobičnog ponašanja bili su uočljivi i ranije. Još kao petnaestogodišnjakinja kupila je mrtvački kovčeg. Volela je da u njemu ponekad spava. Kasnije je napisala da je smrt nije plašila. Naprotiv! Volela je da igra uloge junakinja koje na kraju komada umiru. Da bi se što bolje uživela u tu ulogu, „vežbala” je spavanje u kovčegu.
Povrh svega, u dvadesetoj je ostala u drugom stanju i rodila sina. Porodica njenog ljubavnika, belgijskog plemića, protivila se venčanju. Saru to nimalo nije pogodilo. Decembra 1864. godine na svet je došlo njeno jedino dete – sin Moris. Čuvši šta se dogodilo, Sarin profesor s Konzervatorijuma zapisao je: „Ova mlada devojka će ili propasti ili će se razviti u genija!”
Izgleda da je bio jedini koji je pogodio.

Uprkos svemu

Vratimo se ipak trenutku kada je Sara ušla u Nadarov atelje. A on nije bio običan fotograf, niti je njegov atelje bio samo fotografska radnja. Feliks Nadar je još 1838. godine počeo da se bavi pozorišnom kritikom. Zatim je pisao pripovetke, bavio se izdavaštvom, crtao karikature, uređivao književne časopise. Onda se rodila zamisao da napravi zbirku litografija „Panteon slavnih savremenika”.

4.jpg
Kolač „Sara Bernar”

Posao je započeo 1851. godine privukavši veliki broj sledbenika i poštovalaca. Tada se i okrenuo fotografiji, umetnosti u povoju. Uostalom, ona je bila i brža i jeftinija od litografije. Počeo je da fotografiše istaknute umetnike i javne ličnosti: Bodlera, Rosinija, Ežena Delakroa, Berlioza... Postao je vrlo poznat. I likovni kritičari govorili su o Nadarovim portretima kao o umetničkim delima:
„Gospodin Nadar”, pisalo je u „Gazeti lepih umetnosti”, „od svojih portreta fotografija napravio je nesumnjiva umetnička dela. Posebno treba pohvaliti način na koji on osvetljava lica svojih modela, njihovu slobodu pokreta, a nadasve izraz lica koji uspeva da nađe. Svaki portret je književno-dramsko-političko delo. Generacija slavnih savremenika našla je put do njegovog ateljea.”

5.jpg

Uprkos pohvalama, Nadaru je fotografija posle izvesnog vremena dosadila... Ali ne toliko da bi odbio mladu glumicu koja je zatražila da joj upravo on uradi portret. Izgleda da je Sara znala šta radi. A i Nadar kao da je bio svestan koga ima pred sobom.
Nadarov atelje posetila je i dve godine ranije, odmah po završetku Konzervatorijuma. Taj portret urađen je na uobičajeni način. Nije bio naročito ubedljiv. Delovao je ravno i neuzbudljivo. Ali, fotografija iz 1864. godine kao da otkriva Sarinu pravu narav. Pokazuje osobu koja nije jednostavna, a istovremeno je spremna na sve, potvrđujući životni moto slavne glumice koji je glasio: „Uprkos svemu!”

oLxs5.jpg


Likovni kritičari i danas ističu da su Sarine fotografije iz Nadarovog ateljea njegovi najnadahnutiji radovi. Mlada umetnica ogrnuta je somotskim plaštom. Kosa joj je puštena, prirodna – kovrdžava. Jedini ukras je minđuša u levom uhu i... obnaženo levo rame. Fotografija, jednoglasni su likovni kritičari, zapravo podseća na skulpturu. Predstavlja neku vrstu spomenika. Kao da je Nadar znao da će Sara Bernar postati velika glumica. A kada se to ubrzo dogodilo, njegovo zanimanje za čuvenu glumicu potpuno je prestalo. Žive legende nisu bile njegov „fah”! Ali, Sara Bernar opčinila je drugog umetnika – Alfonsa Muhu postavši junakinja njegovih plakata. Bilo je to tri decenije kasnije, 1894. godine. Narednih šest godina glumica „zlatnog glasa” bila je junakinja njegovih plakata. Sarini i Nadarovi putevi su se razišli.

Teslino odbijanje

Nadar je leteo u balonu, a Sara je blistala na svetskim pozorišnim daskama. Njen glas uzbuđuje u zaluđuje, pisali su kritičari. Kada je posetila Njujork, upoznala je Tomasa Edisona a on je snimio njeno tumačenje „Fedre” Rasina. Međutim, Edison nije bio naučnik koji je najviše zanimao slavnu glumicu. Njena pažnja bila je usredsređena na ličnost i delo Nikole Tesle. Naviknuta da niko ne odbija njene pozive i priliku da je vidi, bila je svakako iznenađena kada je Tesla rekao da ga glumičino prisustvo uznemirava i odvaja od rada, pa je bolje da se ne viđaju.

qxcR0WEsh.jpg


Čuveni pariski atelje neobičnog fotografa Feliksa Nadara, pisca, karikaturiste, pozorišnog kritičara…

lcH9kPCn.jpg


Neobično ponašanje bilo je svojstveno velikoj pozorišnoj umetnici. Kuda god bi putovala, nosila je kofer prepun ljubavnih pisama koje je dobijala od muškaraca „smrtno” zaljubljenih u nju. Ponekad bi prosula pisma na krevet i legla da spava preko njih. A Sarini ljubavnici bili su brojni. Između ostalih, to je bio i Gistav Dore, čuveni francuski grafičar i slikar. Godine 1882. ipak je odlučila da se uda za jedanaest godina mlađeg glumca Aristidesa Damalu. Ispostavilo se da je mladi muž bio zavisnik od morfijuma. Umro je u trideset četvrtoj godini. Od 1896. do 1919. godine dopisivala se s italijanskim književnikom Gabrijelom d’Anuncijem. Marsel Prust joj se divio. Nadahnula ga je za lik Berme iz romana „U potrazi za izgubljenim vremenom”. Muškarci su se u dvobojima borili braneći njenu čast, a ona za to kao da nije hajala. Jedan od onih koji su izgarali za božanstvenom Sarom bio je i princ od Velsa, potonji kralj Edvard VII.
Iako je bila naviknuta da privlači pažnju javnosti, neustrašiva Sara Bernar prezirala je novinare. Činilo se da nimalo ne haje za ono što će napisati. Ostalo je upamćeno da je prilikom jednog susreta s novinarom pitala: „Vi baš želite da budete novinar?” Ne dobivši odmah odgovor, napomenula je: „Zašto ne biste bili svinjar? To je mnogo čistiji posao!”

Sladak a jak


Novinare je prezirala, ali je veoma volela životinje. Sa sobom je vukla čitav mali zoološki vrt. Psi, mačke, ptice i kornjače bili su obavezni. Negovala je čak i lava, kao i šest kameleona. Molila je svog ličnog lekara da joj prišije pravi pravcati tigrov rep. Kada joj je on objasnio da to jednostavno nije moguće i da se rep ne bi „primio”, bila je vrlo razočarana. Bilo kako bilo, među svim obožavaocima isticao se i Aleksandar Dima sin. Rastrzan između ljubavi i mržnje, nazvao je Saru Bernar „ozloglašenom lažljivicom”.

pE5dRat.jpg


Pristupajući svom glumačkom zanatu strasno i odano, osnovala je pozorište „Sara Bernar” koje je posle njene smrti vodio sin Moris. Čuvena glumica uspešno se bavila vajanjem i slikanjem. Učila je slikanje kod poznatih majstora, a izlagala je na brojnim izložbama. Sačuvano je oko dvadeset pet skulptura Božanstvene Sare. Na nesreću, 1915. godine odsečena joj je desna noga. Čim se oporavila, vratila se na scenu i čak igrala uloge fatalnih junakinja. Naravno, ne ustajući sa stolice. Umrla je pre devet decenija, 26. marta 1923. godine, od uremije.
Dansku pozorišnu publiku toliko je oduševila da su, osim stajaćih ovacija koje su joj priredili, u njenu čast jednu poslasticu nazvali kolačem Sare Bernar. Kolač sadrži badem, buter i čokoladu – istovremeno je sladak, a vrlo jak! Poput sećanja na slavnu glumicu. A sećanje je jedini raj iz koga ne možemo biti prognani, kako je još davno napisao jedan pisac.

Autor: Mirjana Ognjanović
Izvor: Politikin Zabavnik

 
Natrag
Top