LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
ROSALIA CASTRO
ROSALIA CASTRO
(1837—1885)
Rodila se u Santiagu de Compostela, u Galiciji, na sjeverozapadu španjolske. Bila je vanbračno dijete; njena mati, plemkinja, potajno ju je rodila i dala nekoj seljanki, da bi je kasnije uzela i posvojila. Već u djetinjstvu je pokazala veliku nadarenost. Pored poezije, bavila se slikanjem i glazbom. U 19-toj godini otišla je u Madrid koji ju je ispunio velikom gorčinom. Udala se za nekog lokalnog historičara, čovjeka puna kompleksa, koji ju je maltretirao. Imala je petero djece. Proživjela je nesretan život i umrla je od tuberkuloze. A bila je, kažu, izvanredno lijepa. Iz njenih nesreća, unutarnjih patnja i osamljenosti nikla je sva njena poezija. Najprije je pisala na galicijskom (a to je zapravo dijalekat portugalskog jezika), uglavnom pod utjecajem narodne pjesme, te u tom pogledu predstavlja simbol za Galiciju, kao narodna pjesnikinja, koja je znala izraziti ljepotu i bol svoje zemlje. Prva joj je knjiga: Galicijske pjesme (Cantares gallegos) izašla 1863. a druga: Novo lišće (Follas novas) 1884. Ali, u najtežim trenucima, kad je htjela izreći svoju najdublju bol i ličnu tragiku, služila se izgrađenim kastiljanskim jezikom, na kojem je napisala zbirku Na obalama Sara (En las orillas del Sar, 1884). Tu je dala svoj tamni životni roman i sav jad svoje izmučene i ojađene duše. Stih joj je jednostavan, bez naročite težnje za originalnošću, ali gotovo svaka njena pjesma nosi u sebi dah istinskog nadahnuća i nepatvorene poezije. To je, zajedno s Bćcquerom (koji joj je, uostalom, po koječemu srodan) izdvaja iz mase više-manje bezličnih pjesnika njenog vremena.
U OVOM ŽIVOTU
U ovom životu, među mnoštvom ljudi,
nemojte tražiti sliku vječne ljepote,
niti u radosti sitih i zadovoljnih grudi,
niti u gorkom bolu, koji nam blagost ote.
Bila atom nevidljiv ili beskrajnost pusta,
spokojno objavljenje, dah nebeske visine,
nju duh razumije, a ne kažu je usta,
u bezdanu joj tamnom um se ništi i gine.
U ODJECIMA ORGULJA.
U odjecima orgulja, u šumovima vjetra,
u bljesku neke zvijezde, u kapi kad pada kiša,
zamišljala te u svemu i tražila te u svemu,
a da te ne nađe nikad.
Možda te poslije našla, našla i ponovno
izgubila te, dok je u borbi života bila;
sad te i dalje traži i zamišlja te u svemu,
a da te ne nađe nikad.
Al znade da postojiš, da nisi prazna tlapnja,
ljepoto bez imena, jedinstvena i divna.
Zbog toga tužna živi, jer uvijek tebe traži,
a da te ne nađe nikad.
ROSALIA CASTRO
(1837—1885)
Rodila se u Santiagu de Compostela, u Galiciji, na sjeverozapadu španjolske. Bila je vanbračno dijete; njena mati, plemkinja, potajno ju je rodila i dala nekoj seljanki, da bi je kasnije uzela i posvojila. Već u djetinjstvu je pokazala veliku nadarenost. Pored poezije, bavila se slikanjem i glazbom. U 19-toj godini otišla je u Madrid koji ju je ispunio velikom gorčinom. Udala se za nekog lokalnog historičara, čovjeka puna kompleksa, koji ju je maltretirao. Imala je petero djece. Proživjela je nesretan život i umrla je od tuberkuloze. A bila je, kažu, izvanredno lijepa. Iz njenih nesreća, unutarnjih patnja i osamljenosti nikla je sva njena poezija. Najprije je pisala na galicijskom (a to je zapravo dijalekat portugalskog jezika), uglavnom pod utjecajem narodne pjesme, te u tom pogledu predstavlja simbol za Galiciju, kao narodna pjesnikinja, koja je znala izraziti ljepotu i bol svoje zemlje. Prva joj je knjiga: Galicijske pjesme (Cantares gallegos) izašla 1863. a druga: Novo lišće (Follas novas) 1884. Ali, u najtežim trenucima, kad je htjela izreći svoju najdublju bol i ličnu tragiku, služila se izgrađenim kastiljanskim jezikom, na kojem je napisala zbirku Na obalama Sara (En las orillas del Sar, 1884). Tu je dala svoj tamni životni roman i sav jad svoje izmučene i ojađene duše. Stih joj je jednostavan, bez naročite težnje za originalnošću, ali gotovo svaka njena pjesma nosi u sebi dah istinskog nadahnuća i nepatvorene poezije. To je, zajedno s Bćcquerom (koji joj je, uostalom, po koječemu srodan) izdvaja iz mase više-manje bezličnih pjesnika njenog vremena.
U OVOM ŽIVOTU
U ovom životu, među mnoštvom ljudi,
nemojte tražiti sliku vječne ljepote,
niti u radosti sitih i zadovoljnih grudi,
niti u gorkom bolu, koji nam blagost ote.
Bila atom nevidljiv ili beskrajnost pusta,
spokojno objavljenje, dah nebeske visine,
nju duh razumije, a ne kažu je usta,
u bezdanu joj tamnom um se ništi i gine.
U ODJECIMA ORGULJA.
U odjecima orgulja, u šumovima vjetra,
u bljesku neke zvijezde, u kapi kad pada kiša,
zamišljala te u svemu i tražila te u svemu,
a da te ne nađe nikad.
Možda te poslije našla, našla i ponovno
izgubila te, dok je u borbi života bila;
sad te i dalje traži i zamišlja te u svemu,
a da te ne nađe nikad.
Al znade da postojiš, da nisi prazna tlapnja,
ljepoto bez imena, jedinstvena i divna.
Zbog toga tužna živi, jer uvijek tebe traži,
a da te ne nađe nikad.
