Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb stranice. Trebali biste nadograditi ili koristiti alternativni pregledač.
Njemački skladatelj, reformator opere i središnja ličnost u njenom razvoju u drugoj polovici 19. stoljeća. Rođen je 22. svibnja 1813. u Leipzigu kao deveto dijete u braku policijskog službenika Carla Friedricha i Johanne (rođ. Rosine) Wagner. Šest mjeseci nakon Richardova rođenja Carl Friedrich će umrijeti od tifusa. Već naredne godine (1814.) u kolovozu Johanna će se udati za glumca, dramskog pjesnika i slikara Ludwiga Geyera. Za Carlova života njih dvojica su bili dobri prijatelji. Nakon vječanja obitelj se seli u Dresden (a s njima i Richard). Prvih 14 godina života Wagner će nositi ime Wilhelm Richard Geyer, a sam Richard kasnije će sumanjti da je njegov biološki otac upravo Ludwig Geyer. Prvo zaposljene Richardu sređuje njegov stariji brat Karl Albert (1833.) kada Richard postaje ravnatelj zbora u Würzburgu. Iste godine sklada svoju prvu operu Die Feen, ali premijeru će ova opera imati tek 50 godina kasnije (1883.). Tri godine kasnije (24. studenog 1836.) Wagner po prvi puta ulazi u bračnu luku s glumicom Minnom Planer. U ljeto 1837. Richard dobiva posao ravnatelja opere u Rusiji te se sa suprugom seli u Rigu. Samo nakon nekoliko tjedana provedenih u Rigi Minna bježi od supruga s vojnim časnikom. Međutim, nakon što Minna ostane bez novca dotični časnik ostaje bez interesa za Minnu i ostavlja je. Stoga se ona vraća suprugu koji joj oprašta nevjeru. Tri godine kasnije (1839.) bračni par Wagner u velikim je dugovima i spas od vjerovnika pronalaze u bijegu. Iz latvijske prijestolnice odlaze brodom za London. Na tom putu zahvaća ih oluja tijekom koje Wagner dobiva nadahnuće za pisanje opere Der Fliegende Holländer (Leteći Holandez). Iz Londona prelaze u Pariz (1840.) gdje Richard radi aranžmane za opere drugih skladatelja.Bračni par se iz Pariza seli (1841.) u Dresden gdje se Richard politički aktivira. Prijateljuje s urednikom ljevičarskog lista Volksblätter Augustom Röckelom i anarhistom Mihailom Bakunjinom. U travnju 1849. saksonski kralj Friedrick August II raspušta parlament i priječi usvajanje novog ustava kojim se teži stvaranju jedinstvene njemačke države. Već narednog mjeseca izbija ustanak u kojem manju ulogu ima i Wagner. Udružene saksonske i pruske trupe brzo slamaju ustanak i uhićuju ustanike. Kako bi izbjegao uhićenje Wagner bježi prvo u Pariz, a potom u Zürich. Njegovi sudrugovi Röckel i Bakunjin nisu uspjeli pobjeći te su uhićeni i osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Narednih 12 godina provest će u izbjeglištvu sve dok se politička klima u domovini ne promijeni. Pod pseudonimom je 1850. objavio djelo Das Judenthum in der Musik (Židovstvo u glazbi) koje je izravno bilo usmjereno protiv židovskih skladatelja. U tom djelu napda svoje glazbene suparnike Felixa Mendelssohna i Giacomo Meyerebeera te optužuje Židove da su štetan i stran element u njemačkoj kulturi. Također tvrdi da Židovi nemaju "vezu s njemačkim duhom" te da stoga nisu sposobni stvarati kvalitetnu glazbu. Tvrdi kako je njihov interes u glazbi prventsveno usmjeren na skladanje glazbe koja će biti popularna i tako im donijeti financijske uspjehe, a što je u opreci sa stvaranjem umjetničkih djela. U Zürichu će (1852.) upoznati kćerku trgovca svilom Mathilde Wesendonck koja je ujedno njegova velika obožavateljica. On će zaljubiti u nju, ali ta će ljubav ostati neuzvraćena. Supruga Minna će 1858. doći u posjed Wagnerova pisma Mathildi te će se supružnici žestoko posvađati. Nakon te svađe Richard napušta Zürich i odlazi u Veneciju. Nakon što su se 1861. političke prilike promijenile Wagner se vraća u domovinu i nastanjuje u Biebrichu gde započinje sa stvaranjem novog djela nazvanog Die Meistersinger von Nürnberg. Radeći na ovom djelu uporedo pokušava uglaviti izvedbu svog djela Tristan und Isolde u Beču. Nakon tri godine neuspješnih pokušaja i ocijenjivanja ovog djela kao "neigrivog" odustaje od ovog cilja. Dolaskom na bavarsko prijestolje velikog ljubitelja Wagnerovih opera kralja Ludwiga II za Wagnera dolaze bolji dani. Bavarski kralj dovodi Wagnera u bavarsku prijestolnicu, podmiruje skladateljeve dugove i pomaže mu u izvedbi njegovih djela. Tako 1865. Wagner uspjeva uprizoriti svoje djelo Tristan und Isolde u bavarskom nacionalnom kazalištu u Münchenu. Na premijernom izvedbi dirigent je bio Hans von Bülow čija je supruga Cosima u travnju rodila kćerku nazvanu Isolde. No, otac dijeteta je bio Wagner. Dvadesetčetiri godine mlađa Cosima bila je nezakonito dijete grofice Marie d'Agoult koja je ostavila supruga zbog Franza Liszta. Iako dobar Wagnerov prijatelj Liszt se protivio ljubavnoj vezi Cosime i Richarda. Ova izvanbračna veza bila je toliko velik skandal da je Ludwig II morao popustiti pritisku javnosti te je zamolio Wagnera da napusti München u prosincu 1865. To je kralja toliko pogodila da se jedno vrijeme bavio mišlju da se odrekne prijestolja i pridruži svom idolu. Wagner ga uspijeva odgovoriti od tog nauma, a Ludwig mu osigurava smještaj u vili Tribschen na obali Lucernskog jezera (Švicarska). Tu je Wagner dovršio djelo Die Meistersinger koje je premijeru imalo u lipnju naredne godine u Münchenu. U listopadu Cosima je konačno uvjerila supruga da pristane na razvod braka. No, prije toga ona će roditi još dvoje Wagnerovo djece (Eva, Siegfried). Nakon što je Minna preminula (1869.) Cosima i Richard vjenčali su se 25. kolovoza 1870. i taj će brak trajati sve do Wagnerove smrti. Posljednje desetljeće života proveo je u gradiću Bayeruthu gdje je prema njegovoj zamisli izgrađeno kazalište Festspielhaus (s proširenom pozornicom, natkrivenim orkestrom i amfiteatralnim gledalištem). Prilikom otvaranja ovog kazališta izvodi se čitava njegova tetralogija Prsten Nibelunga. U glazbenim dramama koje sklada poslije 1850. ostvaruje svoju zamisao o sveobuhvatnom umjetničkom djelu (Gesamkunstwerk) tj. djelu u kojem se sve umjetnosti (pjesništvo, glazba, gluma i scenski dekor) sjedinjuju u službi drame. To jedinstvo odnosi se prvenstveno na pjesnički tekst i glazbu. Izvanredno nadaren glazbenik i uz to darovit pjesnik Wagner je sve tekstove svojih glazbenih drama spjevao imajući pred očima njihovo glazbeno-scensko ostvarenje. Wagnerova umjetnička djela (kao i njegova pisma i spisi) na svojevrstan način odražavaju raznorodna strujanja njegova vremena. Isprva pristaša ideja J. J. Rousseaua, pa Herdera, Proudhona, mladohegelovaca, revolucije 1848. Wagner se oko 1850. priklanja Feuerbachovoj idealističkoj filozofiji. Zatim potpada pod utjecaj Schopenhaurova pesimizma da bi na kraju završio u parsifalskoj religioznoj mistici. Jedno je vrijeme prijateljevao i s Nietzscheom. Preminuo je u Veneciji 13. veljače 1883. Njegovu je glazbu Hitler obožavao, prvenstveno zbog njemačkih mitova koja obrađuje u svojim djelima (npr. Prsten Niebelunga). Zbog toga Wagnerova je glazba bila neka vrsta službene glazbe u Hitlerovoj Njemačkoj. No, nisu svi nacisti dijelili Hitlerovo oduševljenje Wagnerom pa tako u praskozorje izbijanja Drugog svjetskog rata (1939.) Joseph Göbbels zabranjuje izvedbe opere Parsifal ocijenjujući ju premiroljubivom. Nakon uspostave države Izrael Wagnerova je djela bilo zabranjeno izvoditi u Izraelu sve do kolovoza 2001. Nakon te premijerne izvedbe njegova su djela izvođena na državnom radiju i televiziji unatoč prosvjedima onih koji su preživjeli stradanja u nacističkim logorima smrti.
Hvala Eric.
O Vagneru se može ptičati naveliko i naširoko, budući da NIKO u istoriji muzike nije uradio ništa slično tetralogiji "Prsten Nibelunga". Ovo opsežno delo je stvarno kruna njegovog rada. Pa, da ga predstavimo malo bolje.
Opere Riharda Vagnera
Venčanje
Vile
Zabrana ljubavi
Rijenci
Holanđanin lutalica
Tanhojzer
Loengrin
Tristan i Izolda
Majstori pevači iz Nirnberga
Prsten Nibelunga: Rajnsko zlato
Prsten Nibelunga: Valkira
Prsten Nibelunga: Zigfrid
Prsten Nibelunga: Sumrak bogova
Parsifal
Prsten Nibelunga (nem. Der Ring des Nibelungen) je ciklus od četiri opere nemačkog kompozitora Riharda Vagnera. Opere su inspirisane germansko-nordijskom mitologijom i vikinškim epovima. Naslov se nekad prevodi i „Nibelungov prsten“, odnosno „Nibelunški prsten“. Opere ciklusa su:
Rajnsko zlato (Das Rheingold)
Valkira (Die Walküre)
Zigfrid (Siegfried)
Sumrak bogova (Götterdämmerung)
Prsten Nibelunga je pisan po uzoru na drevne grčke dramaturge, koji su ciklično pisali tri tragedije i igru satira. Ciklus predstavlja Vagnerovo najambicioznije i najmonumentalnije delo, koje je pisao u periodu od dvadeset šest godina (1848-1874) i u kojem je stremio da u potpunosti ispuni svoju ideju o „sveukupnoj umetnosti“ (nem. Gesamtkunstwerk). Izvođenje sve četiri opere skupa traje oko 15 sati.
Nastanak
Vagneru je ideja za operu zasnovanu na starogermanskoj paganskoj mitologiji došla još 1848. godine, kada je komponovao „Loengrina“. Hteo je da napiše jednu epsku operu o Zigfridu, koja bi se zvala „Zigfridova smrt“; dugačka priča o nastanku prstena i njegovoj kletvi trebalo je da bude razjašnjena na početku opere u sceni sa Nornama. Međutim, Vagner je ubrzo shvatio da ogromni zaplet ne može da se odvije za samo jedno veče, pa je odlučio da napiše dve opere: „Mladi Zigfrid“ i „Zigfridova smrt“. Naposletku, dodao je još dve opere: „Rajnsko zlato“ i „Valkiru“; „Mladi Zigfrid“ je postao „Zigfrid“, a „Zigfridova smrt“ je prekrštena u „Sumrak bogova“. Pošto je nakon ustanka u Drezdenu prognan u Švajcarsku (prethodno postavši mladohegelovac), Vagner je na hrišćansko-feudalnu tematiku „Loengrina“ počeo da gleda kao na nešto što je prevazišao; u pismu jednom svom prijatelju napisao je kako delo koje upravo piše („Prsten“) predstavlja, i za njega samog, znak da je izuzetno napredovao [1]. Takođe je zanimljivo da simboli koje Loengrin predaje na kraju te opere (mač, rog i prsten) postaju i obeležja Vagnerovog novog junaka, Zigfrida. Libreto za „Sumrak bogova“ prvi je napisan, mada je kasnije najviše menjan (jer Vagner nikako nije mogao da se opredeli koji kraj da izabere). Sva libreta su završena do 1853. godine, kada je počeo da komponuje muziku. Tada je i iskovao termin „muzička drama“. Delo su inspirisali najviše Georg Vilhelm Fridrih Hegel i Ludvig Fojerbah, a radnja se prevashodno tumači kao kritika kapitalizma i stremljenja ka moći. Izvori su „Pesma o Nibelunzima“, „poetska Eda“ i saga o Velzunzima. Godine 1854, međutim, Vagner se upoznao sa delom Artura Šopenhauera, koja je imala izuzetan uticaj na njega. Vagner je shvatio da se optimizam „Prstena“ i njegova zaokupljenost materijalnim stvarima slabo uklapaju u Šopenhauerovu filozofiju, pa je 1857. godine prestao s radom na tetralogiji da bi napisao dva velika šopenhauerovska dela: „Tristana i Izoldu“ i „Majstore pevače iz Nirnberga“. Tek je 1869. godine nastavio s radom na „Prstenu“ i završio ga uz velike muke do 1874. godine. Kraj ciklusa je Vagneru zadavao najteže muke. Zna se da je osmislio bar šest ili sedam mogućih završetaka; u originalnoj verziji iz 1848. ne spominje se propast bogova: oni bivaju iskupljeni jer Zigfrid, kao Hrist, na sebe uzima njihov greh i gine, a na kraju biva uzdignut u Valhalu. Vagner je ubrzo odbacio ovaj kraj i shvatio da bogovi moraju da stradaju zbog svojih grehova. Vagneru se najviše dvoumio između fojerbahovskog i šopenhauerovskog kraja (u prvom, bogovi nestaju, a čovečanstvom zavlada ljubav; u drugom, Brunhilda prevazilazi ciklus ponovnog rođenja i postiže nirvanu). Naposletku, Vagner se nije odlučio za fojerbahovsku verziju, ali bez tih stihova; šopenhauerovsku poruku trebalo je da prenese sama muzika.
Radnja
Alberih gospodari nad Nibelunzima
Radnja je zasnovana na različitim germanskim i vikinškim sagama i epovima, koje je Vagner povezao u jedinstvenu celinu i dodao još neke elemente u zaplet. Dela iz kojih je preuzeta radnja su vikinška Edda i Völsunga saga, Thidrekssaga, i srednjovekovna nemačka pesma Nibelungenlied (Pesma o Nibelunzima). Primarni motivi ciklusa su ljubav i potraga za moći. Zaplet počinje u Rajnskom zlatu (koje Vagner naziva „uvodnom večeri“; ostale opere su prvo, drugo i treće veče), kada patuljak Alberih, odrekavši se ljubavi, krade čarobno zlato iz Rajne i od njega kuje prsten koji će onom ko ga nosi dati vlast nad čitavim svetom. Prsten Alberihu oduzima bog Votan, čije stremljenje ka prevazilaženju sopstvenih ograničenja pokreće radnju i na kraju dovodi do neminovnog kraja bogova i spaljivanja Valhale. Za detaljniji sinopsis pogledajte članke o pojedinačnim operama.
Muzika
Svaka čin ovih opera trebao je da predstavlja jedinstvenu, neprekinutu muzičku celinu. Takođe, u Prstenu je Vagner u velikoj meri koristio lajtmotive (nem. Leitmotiv ili Grundtheme). Lajtmotiv su koristili i drugi kompozitori pre Vagnera, ali njihova uloga u Prstenu je jedinstvena. Lajtmotiv je muzički „potpis“ nekog lika opere, neke radnje, emocije ili situacije. Na taj način Vagner slušaocu približava dramsko i muzičko značenje zbivanja na sceni. U Prstenu Nibelunga postoji ogroman broj lajtmotiva, koji je mogu javljati individualno ili grupisano. Primer lajtmotiva jeste motiv kletve Prstena: taj motiv čujemo kada u Rajnskom zlatu Alberih baca kletvu na Prsten; isti muzički motiv čujemo i kada, u prvom činu Sumraka bogova, Alberihov sin Hagen pozdravlja Zigfrida. Iako slušaoc još uvek ne zna da je Hagen Alberihov sin, lajtmotiv mu govori da su njih dvojica na neki način povezani.
Spisak likova
Bogovi
Votan, vrhovni bog, bariton.
Frika, njegova žena, boginja braka, mecosopran.
Freja, Frikina sestra, boginja ljubavi i mladosti, sopran.
Doner, Frikin brat, gromovnik, bariton.
Fro, Frikin brat, bog proleća i sreće, tenor.
Erda, boginja mudrosti i zemlje, kontraalt.
Loge, polubog vatre, tenor.
Tri Norne, krojačice sudbine i Erdine kćeri, kontraalt, mecosopran i sopran.
Velzunzi
Velzunzi su potomci Votana i smrtnice.
Zigmund, tenor.
Ziglinda, njegova sestra bliznakinja, sopran.
Zigfrid, sin Zigmunda i Ziglinde, tenor.
Valkire
Valkire su devojke-ratnice, kćeri Votana i Erde.
Brunhilda, sopran.
Valtrauta, mecosopran.
Helmviga, sopran.
Gerhilda, sopran.
Zigruna, mecosopran.
Švertlajta, mecosopran.
Ortlinda, sopran.
Grimgerda, mecosopran.
Rosvajsa, mecosopran.
Rajnske kćeri
Rajnske kćeri su vodene nimfe koje čuvaju rajnsko zlato.
Voglinda, sopran.
Velgunda, sopran.
Floshilda, kontraalt.
Džinovi
Fazolt, bariton.
Fafner, njegov brat, kasnije pretvoren u zmaja, bas.
Nibelunzi
Nibelunzi su rasa patuljaka koja nastanjuje Nibelhajm.
Alberih, bariton.
Mime, njegov brat, Zigfridov poočim, tenor.
Smrtnici
Gunter, kralj Gibičunga, sin kralja Gibiča i kraljice Grimhilde, bariton.
Gutruna, njegova sestra, sopran.
Hagen, njihov polubrat, sin Alberiha i kraljice Grimhilde, bas.
Hunding, Ziglindin muž, poglavica Najdinga, bas.
Ostali
Glas šumske ptice, sopran.
Orkestracija
Gudači
16 prvih violina;
16 drugih violina;
12 viola;
12 violončela;
12 kontrabasa.
Duvači
Drveni
3 flaute;
1 pikolo flauta;
3 oboe;
1 engleski rog;
3 klarineta;
1 bas-klarinet;
3 fagota (uz naznaku da treba koristiti kontrafagote u slučaju da fagoti ne mogu da odsviraju nisko A);
Limeni
8 francuskih rogova;
3 trube;
1 bas-truba;
3 tenor-bas trombona;
1 kontrabas trombon;
1 kontrabas tuba.
Udaraljke
2 para timpana;
1 triangl;
1 par činela;
1 doboš;
1 zvono.
Dodatno
U Rajnskom zlatu se koristi i 6 harfi i 18 nakovanja. Nekoliko puta tokom ciklusa se koristi mašina za grmljavinu.
Premijerno izvođenje
Na insistiranje Vagnerovog patrona, bavarskog kralja Ludviga, Rajnsko zlato i Valkira su izvedeni u Narodnom pozorištu u Minhenu 1869. i 1870., iako je Vagner želeo da sve četiri opere izvede zajedno. Zato je odlučio da završetak Zigfrida ne objavi odmah. Vagner je shvatio da mora da izgradi posebno pozorište za izvođenja Prstena, jer je ciklus bio tehnički izuzetno teško izvodljiv u običnim pozorištima. Zato je 1871. godine odlučio da u gradiću Bajrojtu kraj Minhena izgradi svoje pozorište. Počeo je da skuplja novac, ali sa malo uspeha; problem finansija je rešen tek pošto je kralj Ludvig odlučio da pokrije troškove izgradnje. Bajrojtsko pozorište je otvoreno 1876., a prvo kompletno izvođenje Prstena je trajalo od 13. do 17. avgusta te godine. Dirigovao je Hans Rihter.
Libreta sve četiri opere tetralogije Prsten Nibelunga
Rajnsko zlato
Muzička drama u četiri slike R.Vagnera, na tekst kompozitora (Minhen, 1869). Prvi teo tetralogije Prsten Nibelunga.
Na dnu Rajne tri kćeri reke čuvaju zlato. One se rugaju ružnom patuljku Alberihu, koji im za osvetu ukrade zlato. Bog Votan je naručio od divova Fazolta i Fafnera da mu izgrade grad Valhalu. Obećao im je za nagradu lepu boginju mladosti Fraju, ali želi da promeni ugovor i nudi im zlato podzemnog plemena Nibelunga. Votan i bog Loge uspevaju u podzemlju prevariti Alberiha i uzeti mu zlato, čarobni šlem i prsten, što ga je njegov brat Mime skovao od ukradenog rajnskog zlata. Tim zlatom, uključujući i šlem i prsten, Votan otkupljuje od divova Fraju. Oteto zlato, koje je Alberih prokleo, donosi odmah nesreću novom vlasniku: u svađi zbog zlata div Fafner ubija Fazolta. Po luku duge bogovi se uspinju u Valhalu, dok iz dubine odjekuje tužbalica rajnskih kćeri što im zlato nije vraćeno.
Valkira
Muzička drama u četiri čina R.Vagnera na kompozitorov tekst (Minhen, 1870). Drugi deo tetralogije Prsten Nibelunga.
Dva potomka svetog plemena Velzunga sreću se u domu Hundinga, Ziglindina muža. Junak Zigmund izvlači iz drveta mač, koji je nekada tamo zabio sam Votan, otac njihovog plemena, a koji Ziglinda naziva Notung. Hunding, čije pleme progoni Zigmunda, pruža mu utočište preko noći. Ali Ziglinda uspava Hundinga i odaje Zigmundu da je njegova sestra. Njih dvoje u ljubavi izlaze u majsku noć. U dvoboju Zigmunda i Hundinga Votan je nameravao da štiti Zigmunda, ali na prigovor svoje žene Frike, zaštitnice braka, mora da ga kazni zbog rodoskrvnuća. Jedna od osam Valkira, viteških kćeri Votana, Brunhilda, trebalo je da zaštiti Zigmunda, i ona to čini i pored naknadne Votanove zabrane. Na to se ovaj umeša u dvoboj Zigmunda i Hundinga i na njegovom se koplju lomi mač Notung. Zigmund gine, Votan ubija Hundinga, a Brunhilda uspe da sakrije Ziglindu, koja očekuje dete, i preda joj delove slomljenog mača za budućeg junaka koji će doći na svet. Votan kažnjava Brunhildu time što je uspava na vrhu brega, okruženu vatrom. Probudiće je, ali kao smrtno biće, neustrašivi junak svojim poljupcem. Pored veoma lepog prvog čina, iz tog dela je i najlepši odlomak tetralogije, poznat pod naslovom Čar vatre.
Zigfrid
Muzička drama u tri čina R.Vagnera na kompozitorov tekst (Bajrojt, 1876). Treći deo tetralogije Prsten Nibelunga u kome mladi junak Zigfrid, dete iz rodoskrvnog braka Ziglinde i Zigmunda, sazre do junaka, koji treba da ispuni Votanovu želju: da vrati Rajnsko zlato koje čuva div Fafner, preobražen u zmaja. Zigfrid, koga je odgojio patuljak, kovač Mime, uspe da skuje slomljeni mač Notung, pobedi Fafnera i prisvoji čarobni zlatni šlem i prsten. Glas ptice vodi ga do podnožja pećine na kojoj, okružena vatrom, leži uspavana valkira Brunhilda. Hrabri Zigfrid prolazi kroz plamen i budi Brunhildu poljupcem. Ona je sada smrtnik i postaje Zigfridova žena.
Sumrak bogova
Muzička drama u tri čina R.Vagnera na tekst kompozitora (Minhen, 1876). Četvrti deo tetralogije Prsten Nibelunga.
Junak Zigfrid živi sa valkirom Brunhildom, koja više nema svojih natprirodnih moći. On polazi na put za novim junačkim delima, ostavljajući ženi u zalog zlatni prsten Nibelunga. Pod tremom plemena Gibihunga na Rajni, gde će naići Zigfrid, sprema spletku zli Hagen, sin patuljka Alberiha, koji je nekada prokleo rajnsko zlato. Hagen nagovara Gintera da se oženi Brunhildom, a Zigfridu neka da svoju sestru Gutrunu. Čarobnim napitkom Hagen oduzima Zigfridu pamćenje, i ovaj odlazi po Brunhildu, da je dovede Ginteru za ženu. Brunhildu je posetila njena sestra valkira Valtrauta, tražeći da Votanu vrati ukleti prsten. Ali Brunhilda to odbija, jer je prsten zaloga Zigfridove ljubavi. Zigfrid dolazi prerušen pomoću zlatnog šlema u Ginterov lik, otima Brunhildi prsten i odvodi je. Tek kada ugleda Zigfrida kraj Gutrune i prsten na njegovoj ruci, Brunhilda shvati prevaru, ali misli da ju je Zigfrid obmanuo. Ona se zaveri s Hagenom i s razočaranim Ginterom protiv Zigfrida odajući im jedino ranjivo mesto na njegovom telu, i tu ga, u vreme lova, pogađa Hagenovo koplje. U svađi oko prstena Hagen ubija Guntera, umire Gutruna, a Brunhilda na svom konju skače na lomaču na kojoj sagoreva Zigfridovo telo. Rajna se prelije preko obale, a tri rajnske kćeri domognu se prstena za kojim Hagen skače u valove i tone. Crni dim lomače otkriva pogled na Valhalu u visini, koju zahvata plamen i proždire Votana, okruženog bogovima i junacima. Time je svet najzad oslobođen prokletstva zlata.
Izvor: Enciklopedijski leksikon Mozaik znanja - Muzika
