- Učlanjen(a)
- 25.08.2009
- Poruka
- 39.023
05. 09. 2010
Press
Reportaža:
Biciklom do Indije na Samit nesvrstanih
Miodrag Femić Femo, čovek, komunista i biciklista, kreće na „Tito-Nehru" vožnju od Beograda do Nju Delhija. Istim biciklom starim 35 godina, kojim je pre četvrt veka stigao do Egipta i Naserovog groba, u čast 25 godina Pokreta
Podne. Kuća cveća. Nekoliko brkatih pionira nadvilo se nad mermernom pločom očekujući, valjda, da čuju iz nje: „Daj ruku, majku ti božju". Drugarice, precvale omladinke, stoje po strani, čekaju da pioniri viknu: „Uraaaaaaa, živ je", pa da razviju kozaračko niz dedinjske strane...
Čudna prilika remeti samoupravno mantranje u „rasadniku" bratstvo-jedinstvenog polena. Stariji muškarac u biciklističkom šortsu, s kačketom na glavi, buketom u naručju i pisanom porukom za Starog, lično: „Tvorcu Pokreta nesvrstanih i najvećem borcu za mir u svetu Josipu Brozu, poklanjam vožnju 'Tito-Nehru' od Beograda do Nju Delhija! Miodrag Femić Femo".
Da nije reč o pomenutom čoveku, verovatno bi bilo tek mrtvo slovo na papiru, koliko da impresionira one koji će je pročitati, ali izguraće Femo šta je naumio i obećao maršalu. Nije mu prvi put.
- Hoću, i to biciklom! Baš ovim, starim 35 godina, s kojim sam pre četvrt veka stigao do Kaira i Naserovog groba, u čast, tada dvadesetpetogodišnjice nesvrstanih, a mnogi su me, kao i sada, odvraćali i govorili da neću odmaći dalje od Jugoslavije - razgovorismo se tek po izlasku iz bašte jedne ideologije, jedne „ljubičice bele" i jednog hodočašća bez poente...
Delegati „Užičke republike" s nevericom gledaju za nama.
Uvek mu toplo - Femo nikad ne nosi duge rukave
- Ma kakvo vreme, ne marim ja za to ni pet para! Ja sam vam jedan od četvorice ljudi na svetu koji nikada, ali baš nikada ne nose duge rukave! Nikada mi nije hladno. Evo, pogledajte slike ako ne verujete - razgrće fasciklu sa člancima o egipatskoj odiseji i novinskim isečcima iz rubrika „verovali ili ne" - na svakoj slici je u majici bez rukava, a u propratnom tekstu slovo o polarnim hladnoćama u Srbiji...
- Vidite, i sad sam tako obučen, a vi ste se već zabradili u jakne kao da će sneg, a temperatura čitavih 13 stepeni - negde smo se mimoišli u poimanju onog „čitavih", jer što se nas tiče, i sam pogled na čoveka njegovih godina u autfitu čuvara plaže sugeriše da je došlo do zamene uloge zimogrožljivog starca i momčića vrele krvi.
- Sramota je da danas, 1. septembra, na dan Pokreta nesvrstanih, nema više ljudi u Kući cveća! Ipak je to bila jedna od najplemenitijih zajednica u kojoj se okupio dobar deo sveta koji nije želeo da mu drugi kroje kapu - gunđa stari velosipedaš dok tražimo zavetrinu u kojoj će ovaj razgovor s nogu prerasti u kazivanje čoveka koji je suštinu svog postojanja pronašao u onoj „ipak se okreće"...
- Čitav sam život na biciklu, nikad za prevoz nisam koristio ništa drugo osim ova dva točka i ove dve noge. S pet godina sam prvo poterao očev bicikl, a sa 17 kupio svoj prvi, profesionalni, i otad do dana današnjeg prevaljam pod točkovima najmanje 50 kilometara dnevno - veli ova novosadska žila od čoveka, kusurajući sedmu deceniju kao da još nije ni na pola života.
- Pa, život ti jeste onakav kakve su ti misli, a meni su misli uvek pozitivne, a ciljevi plemeniti, veliki i dostižni. Ne osvrćem se na ono što je bilo juče i ne razmišljam o onome što će biti sutra, već živim dan za dan i dan po dan, sabirajući ih u skup postignutih uspeha - ne sporimo ispravnost životne filozofije koja mu je očigledno podarila zavidnu krepkost tela i čistotu uma, ali zarad priče mora da se vrati u juče ne bi li nam danas razjasnio sutra.
- Dakle, tog 1. septembra 1984. godine pošao sam put Egipta na poklonjenje Naseru, prešao biciklom 5.060 kilometara i putovao 45 dana. Ipak, druga su to vremena bila i tada je za moj naum bilo mnogo više razumevanja i podrške, jer je i državna politika bila drugačija, a i nesvrstani duboko ukorenjeni u biću našeg naroda. Bio sam glavna vest u čitavoj Jugoslaviji, u državama kroz koje sam prolazio, a naravno i u Egiptu, gde sam primljen u našoj ambasadi. A danas, e danas se sve okrenulo za 180 stepeni, pa namera da stignem mojim „paolo gvercijem" (čuveni četrnaestobrzinac pancirnih guma) do Nju Delhija malo koga interesuje i, nažalost, retki su oni koji u njoj prepoznaju značaj takvog podviga. No, na kraju krajeva, to činim zbog sebe, zbog Pokreta za koji verujem da je bio stožer najplemenitije ideje - borbe za mir u svetu i zbog onoga sa čijeg smo groba upravo došli, kao pokretača svega. Moram da naglasim da ni „onih" godina, a ni danas to nisam činio zbog politike, već, rekoh, ideje i ideala - razumljivo, mada nemaju ideje i ideali ništa protiv autobusa, voza, broda, aviona... Stari ih je rado vozikao u „kadilaku", „rols-rojsu", „mercedesima" i ostalim pošastima kapitalizma, bežeći od bicikla kao od Nemaca u Drvaru, no Femo je ubeđen da legendarnoj trojci Tito-Naser-Nehru duguje toliko da još nekoliko desetina hiljada kilometara protegne noge vitlajući pedale po bespućima: Bugarske, Turske, Gruzije, Jermenije, Azerbejdžana, Irana, Turkmenistana, Uzbekistana, Tadžikistana, Kine i konačno Indije.
Ponos - Miodrag Femić još vozi „paolo gverci", čuveni četrnaestobrzinac pancirnih guma koji ga nije izdao ni posle ko zna koliko hiljada pređenih kilometara
- To je otprilike ruta kojom ću se kretati, samo me ne pitajte ni koliko je to kilometara, niti kada ću stići do Delhija! Nikada ne datumiram svoja putešestvija, niti zacrtavam kada ću gde stići. Stignem kad stignem, vratim se kad se vratim. Drumovi su moji drugovi, ne žurim. Volim da upoznajem ljude i mesta kroz koje prolazim. Imam svoj šatorčić, vreću za spavanje, pa gde zanoćim i gde osvanem... Jedino čega se strogo pridržavam jeste da na bicikl sedam s prvim jutrom, a stajem tek oko deset naveče, prelazeći u proseku po 150 kilometara dnevno - znači, jutrošnja vožnja od Novog Sada do Beograda bila je tek zagrevanje za ekscentričnog inženjera tehnologije, koji se usluga svog dvotočkaša odrekao samo jedanput, koliko pamti, a pamti za trojicu duplo mlađih.
- Kada sam dolazio na Titovu sahranu, tad nisam mogao jer smo išli porodično, pa nije bio red da ja pođem biciklom - vajka se, već umoran od, za njega, predugog zadržavanja u jednom mestu.
Zovu Stražilovo na koje se povukao iz gradske vreve. I poljoprivreda kojoj se posvetio ne bi li se slučajno ogrešio o telo i dozvolio mu da lenstvuje kad se za taj dan oprosti od pedala...
Dobio „blagoslov" za novi poduhvat - Femo vozi samo bicikl, a presedan je napravio jedino za Titovu sahranu jer su došli porodično, automobilom
- Rad je stvorio čoveka i samo ga rad čini čovekom. Bogu hvala, savršenog sam zdravlja, kod lekara nisam privirio ne pamtim, a i sin i ćerka su mi zdravstveni radnici. Dobro, nisu oduševljeni idejom da u ovim godinama krenem na tako dalek i neizvestan put, ali znaju da nema svrhe da pokušavaju da me... Vratiće se Femo, ne sekirajte se, samo da položi cveće na Nehruov grob i zatvori krug koji je započeo 1984. godine - s tom razlikom što je te godine pošao na put, rekosmo već, 1. septembra - moglo se s crvenim pasošem...
- Sad mi vize malo prolongiraju polazak, ali ću u narednih nekoliko dana na put iz mog Novog Sada, sigurno. Oni iz indijske ambasade su se oduševili i obećali mi vizu za dva dana, pa zatim da dobijem kinesku i drum pod točkove - uveren je, spremajući bisage za četrnaestobrzinsko magare. Maršalov blagoslov je već dobio, još samo da ga vreme posluži.
- A, za kraj, posebna poslastica - kad obiđem Nehruov grob nastaviću put Nepala, gde planiram da živeći sa šerpasima provedem nekoliko meseci na 5.000 metara nadmorske visine, ovako, u majici. Uostalom, poslaću vam fotografije pa ćete se uveriti, da ne bude da Femo priča napamet - ovde stavljamo tačku, tačnije tri, a Miodrag Femić će znak uzvika za koji mesec, kad delić patine iz Kuće cveća strese nad Nehruov grob i sklopi slagalicu započetu pre dve i po decenije, na kojoj se trojica lidera, spojenih ruku, nadmeno smeškaju ostatku sveta.
Mihailo Medenica
Press
Reportaža:
Biciklom do Indije na Samit nesvrstanih
Miodrag Femić Femo, čovek, komunista i biciklista, kreće na „Tito-Nehru" vožnju od Beograda do Nju Delhija. Istim biciklom starim 35 godina, kojim je pre četvrt veka stigao do Egipta i Naserovog groba, u čast 25 godina Pokreta
Podne. Kuća cveća. Nekoliko brkatih pionira nadvilo se nad mermernom pločom očekujući, valjda, da čuju iz nje: „Daj ruku, majku ti božju". Drugarice, precvale omladinke, stoje po strani, čekaju da pioniri viknu: „Uraaaaaaa, živ je", pa da razviju kozaračko niz dedinjske strane...
Čudna prilika remeti samoupravno mantranje u „rasadniku" bratstvo-jedinstvenog polena. Stariji muškarac u biciklističkom šortsu, s kačketom na glavi, buketom u naručju i pisanom porukom za Starog, lično: „Tvorcu Pokreta nesvrstanih i najvećem borcu za mir u svetu Josipu Brozu, poklanjam vožnju 'Tito-Nehru' od Beograda do Nju Delhija! Miodrag Femić Femo".
Da nije reč o pomenutom čoveku, verovatno bi bilo tek mrtvo slovo na papiru, koliko da impresionira one koji će je pročitati, ali izguraće Femo šta je naumio i obećao maršalu. Nije mu prvi put.
- Hoću, i to biciklom! Baš ovim, starim 35 godina, s kojim sam pre četvrt veka stigao do Kaira i Naserovog groba, u čast, tada dvadesetpetogodišnjice nesvrstanih, a mnogi su me, kao i sada, odvraćali i govorili da neću odmaći dalje od Jugoslavije - razgovorismo se tek po izlasku iz bašte jedne ideologije, jedne „ljubičice bele" i jednog hodočašća bez poente...
Delegati „Užičke republike" s nevericom gledaju za nama.
Uvek mu toplo - Femo nikad ne nosi duge rukave
- Ma kakvo vreme, ne marim ja za to ni pet para! Ja sam vam jedan od četvorice ljudi na svetu koji nikada, ali baš nikada ne nose duge rukave! Nikada mi nije hladno. Evo, pogledajte slike ako ne verujete - razgrće fasciklu sa člancima o egipatskoj odiseji i novinskim isečcima iz rubrika „verovali ili ne" - na svakoj slici je u majici bez rukava, a u propratnom tekstu slovo o polarnim hladnoćama u Srbiji...
- Vidite, i sad sam tako obučen, a vi ste se već zabradili u jakne kao da će sneg, a temperatura čitavih 13 stepeni - negde smo se mimoišli u poimanju onog „čitavih", jer što se nas tiče, i sam pogled na čoveka njegovih godina u autfitu čuvara plaže sugeriše da je došlo do zamene uloge zimogrožljivog starca i momčića vrele krvi.
- Sramota je da danas, 1. septembra, na dan Pokreta nesvrstanih, nema više ljudi u Kući cveća! Ipak je to bila jedna od najplemenitijih zajednica u kojoj se okupio dobar deo sveta koji nije želeo da mu drugi kroje kapu - gunđa stari velosipedaš dok tražimo zavetrinu u kojoj će ovaj razgovor s nogu prerasti u kazivanje čoveka koji je suštinu svog postojanja pronašao u onoj „ipak se okreće"...
- Čitav sam život na biciklu, nikad za prevoz nisam koristio ništa drugo osim ova dva točka i ove dve noge. S pet godina sam prvo poterao očev bicikl, a sa 17 kupio svoj prvi, profesionalni, i otad do dana današnjeg prevaljam pod točkovima najmanje 50 kilometara dnevno - veli ova novosadska žila od čoveka, kusurajući sedmu deceniju kao da još nije ni na pola života.
- Pa, život ti jeste onakav kakve su ti misli, a meni su misli uvek pozitivne, a ciljevi plemeniti, veliki i dostižni. Ne osvrćem se na ono što je bilo juče i ne razmišljam o onome što će biti sutra, već živim dan za dan i dan po dan, sabirajući ih u skup postignutih uspeha - ne sporimo ispravnost životne filozofije koja mu je očigledno podarila zavidnu krepkost tela i čistotu uma, ali zarad priče mora da se vrati u juče ne bi li nam danas razjasnio sutra.
- Dakle, tog 1. septembra 1984. godine pošao sam put Egipta na poklonjenje Naseru, prešao biciklom 5.060 kilometara i putovao 45 dana. Ipak, druga su to vremena bila i tada je za moj naum bilo mnogo više razumevanja i podrške, jer je i državna politika bila drugačija, a i nesvrstani duboko ukorenjeni u biću našeg naroda. Bio sam glavna vest u čitavoj Jugoslaviji, u državama kroz koje sam prolazio, a naravno i u Egiptu, gde sam primljen u našoj ambasadi. A danas, e danas se sve okrenulo za 180 stepeni, pa namera da stignem mojim „paolo gvercijem" (čuveni četrnaestobrzinac pancirnih guma) do Nju Delhija malo koga interesuje i, nažalost, retki su oni koji u njoj prepoznaju značaj takvog podviga. No, na kraju krajeva, to činim zbog sebe, zbog Pokreta za koji verujem da je bio stožer najplemenitije ideje - borbe za mir u svetu i zbog onoga sa čijeg smo groba upravo došli, kao pokretača svega. Moram da naglasim da ni „onih" godina, a ni danas to nisam činio zbog politike, već, rekoh, ideje i ideala - razumljivo, mada nemaju ideje i ideali ništa protiv autobusa, voza, broda, aviona... Stari ih je rado vozikao u „kadilaku", „rols-rojsu", „mercedesima" i ostalim pošastima kapitalizma, bežeći od bicikla kao od Nemaca u Drvaru, no Femo je ubeđen da legendarnoj trojci Tito-Naser-Nehru duguje toliko da još nekoliko desetina hiljada kilometara protegne noge vitlajući pedale po bespućima: Bugarske, Turske, Gruzije, Jermenije, Azerbejdžana, Irana, Turkmenistana, Uzbekistana, Tadžikistana, Kine i konačno Indije.
Ponos - Miodrag Femić još vozi „paolo gverci", čuveni četrnaestobrzinac pancirnih guma koji ga nije izdao ni posle ko zna koliko hiljada pređenih kilometara
- To je otprilike ruta kojom ću se kretati, samo me ne pitajte ni koliko je to kilometara, niti kada ću stići do Delhija! Nikada ne datumiram svoja putešestvija, niti zacrtavam kada ću gde stići. Stignem kad stignem, vratim se kad se vratim. Drumovi su moji drugovi, ne žurim. Volim da upoznajem ljude i mesta kroz koje prolazim. Imam svoj šatorčić, vreću za spavanje, pa gde zanoćim i gde osvanem... Jedino čega se strogo pridržavam jeste da na bicikl sedam s prvim jutrom, a stajem tek oko deset naveče, prelazeći u proseku po 150 kilometara dnevno - znači, jutrošnja vožnja od Novog Sada do Beograda bila je tek zagrevanje za ekscentričnog inženjera tehnologije, koji se usluga svog dvotočkaša odrekao samo jedanput, koliko pamti, a pamti za trojicu duplo mlađih.
- Kada sam dolazio na Titovu sahranu, tad nisam mogao jer smo išli porodično, pa nije bio red da ja pođem biciklom - vajka se, već umoran od, za njega, predugog zadržavanja u jednom mestu.
Zovu Stražilovo na koje se povukao iz gradske vreve. I poljoprivreda kojoj se posvetio ne bi li se slučajno ogrešio o telo i dozvolio mu da lenstvuje kad se za taj dan oprosti od pedala...
Dobio „blagoslov" za novi poduhvat - Femo vozi samo bicikl, a presedan je napravio jedino za Titovu sahranu jer su došli porodično, automobilom
- Rad je stvorio čoveka i samo ga rad čini čovekom. Bogu hvala, savršenog sam zdravlja, kod lekara nisam privirio ne pamtim, a i sin i ćerka su mi zdravstveni radnici. Dobro, nisu oduševljeni idejom da u ovim godinama krenem na tako dalek i neizvestan put, ali znaju da nema svrhe da pokušavaju da me... Vratiće se Femo, ne sekirajte se, samo da položi cveće na Nehruov grob i zatvori krug koji je započeo 1984. godine - s tom razlikom što je te godine pošao na put, rekosmo već, 1. septembra - moglo se s crvenim pasošem...
- Sad mi vize malo prolongiraju polazak, ali ću u narednih nekoliko dana na put iz mog Novog Sada, sigurno. Oni iz indijske ambasade su se oduševili i obećali mi vizu za dva dana, pa zatim da dobijem kinesku i drum pod točkove - uveren je, spremajući bisage za četrnaestobrzinsko magare. Maršalov blagoslov je već dobio, još samo da ga vreme posluži.
- A, za kraj, posebna poslastica - kad obiđem Nehruov grob nastaviću put Nepala, gde planiram da živeći sa šerpasima provedem nekoliko meseci na 5.000 metara nadmorske visine, ovako, u majici. Uostalom, poslaću vam fotografije pa ćete se uveriti, da ne bude da Femo priča napamet - ovde stavljamo tačku, tačnije tri, a Miodrag Femić će znak uzvika za koji mesec, kad delić patine iz Kuće cveća strese nad Nehruov grob i sklopi slagalicu započetu pre dve i po decenije, na kojoj se trojica lidera, spojenih ruku, nadmeno smeškaju ostatku sveta.
Mihailo Medenica