Rastko Petrović

Član
Učlanjen(a)
29.06.2010
Poruka
2.014
Rastko_Petrovic27f.JPG




Rastko Petrović (rođen 3. marta 1898. godine, preminuo 15. avgusta 1949.) bio je srpski pesnik, pripovedač, putopisac i romansijer.

Biografija

Rastko Petrović rođen je 3. marta 1898. godine u Beogradu, kao deveto dete oca Dimitrija, istoričara, i majke Mileve, učiteljice. Rastko je mlađi brat Nadežde i Zore, poznatih likovnih umetnica. Dana 5. juna kršten je u hramu Svetoga Marka u Beogradu. Njegov kršteni kum bio je novosadski pisac i pripovedač Jaša Tomić.
Rastkova porodica bila je veoma ugledna i cenjena u Beogradu. Piščeva rodna kuća srušena je prilikom bombardovanja Beograda 6. aprila 1941. godine. Rastko još u detinjstvu ostaje bez majke, a brigu o njemu preuzimaju sestre. U periodu od 1905. do 1914. god. pohađao je osnovnu školu i upisao niže razrede gimnazije. U jeku Balkanskih ratova 1912. prekida gimnazijsko školovanje u Beogradu. Kao nesvršeni gimnazijalac odlazi na front, prelazi Albaniju i odlazi u Francusku, gde završava gimnaziju. U Nici je maturirao, a kao stipendista francuske vlade upisuje prava u Parizu. U Parizu se upoznaje i druži sa mnogim pesnicima, slikarima. Piše pesme, pripovetke i prikaze slikarskih izložbi i objavljuje ih u otadžbini.
Godine 1921. objavljuje jedinstveni humoristički roman iz života starih Slovena „Burleska Gospodina Peruna Boga Groma“. Krajem 1922. godine objavljuje zbirku pesama „Otkrovenje“. Tokom cele te godine aktivno deluje u Beogradu zajedno sa brojnim piscima poput Milana Dedinca, Marka Ristića, Tina Ujevića i drugih. Njihovo delovanje dovešće do pojave nadrealizma. Nakon što se zaposlio kao činovnik u Ministarstvu inostranih dela, krajem naredne 1923. godine, primljen je za pripravnika.
Nastaje period u Rastkovom životu kada sve manje piše poeziju i sve manje objavljuje. Oktobra 1926. godine postavljen je za pisara u Ministarstvu inostranih dela u Poslanstvu pri Vatikanu kod Milana Rakića. Rakić mu omogućuje putovanje po Italiji, Španiji, Francuskoj i Turskoj i, što je najznačajnije, po Africi. Stoga će, 1930. godine, Petrović objaviti veličanstveni putopis pod istoimenim nazivom „Afrika“. Potom, 1935. godine, Rastko Petrović biva postavljen za vicekonzula šeste položajne grupe generalnog konzulata u Čikagu. Naredne godine radi u Vašingtonu kao sekretar Poslanstva. Putuje po SAD, Kanadi, Meksiku, Kubi. Godine 1938. unapređen je u zvanje konzula pete grupe u Čikagu.
Drugi svetski rat proveo je u Sjedinjenim Američkim Državama. Piše pesme za zbirku „Ponoćni delija“. Poboljeva. U 51. godini svog života, dana 15. avgusta 1949. godine, iznenada umire u Vašingtonu. Sahranjen je na groblju u Senovitom potoku u Vašingtonu. Posmrtni ostaci Rastka Petrovića preneti su u Beograd tek u junu 1986. godine, i sahranjeni u porodičnu grobnicu na Novom groblju.

Djela

Roman „Burleska gospodina Peruna boga groma“ (1921.)
Zbirka pesama „Otkrovenje“ (1922.)
Putopis „Afrika“ (1930.)
Roman „Ljudi govore“ (1931.)
Roman „Dan šesti“ (1961.)


http://www.rastko.rs/knjizevnost/umetnicka...dex_c.html#knjd

Sva njegova djela.
 
Član
Učlanjen(a)
29.06.2010
Poruka
2.014
Poslije smrti, objavljeni su u posebnim knjigama, njegovi romani " Sa silama nemjerljivim " i " Dan šesti ", zbirke pjesama " Ponoćni delija ", jedina njegova drama " Sabinjanke " i mnogi eseji, putopisi i kritike.
Jedna od suštinskih psihičkih i stvaralačkih potreba Rastka Petrovića, potreba za novim, za onim što je još neosvojeno, nesaznato, nedoživljeno, diktirala je puteve ne samo njegove životne već i umjetničke sudbine. On je bio jedan od onih ipak rježih pisaca koji ne odvajaju život od umjetnosti, koji žele da svekoloku stvarnost vide kao ogromno polje mogućnosti umjetničkog izražavanja, kao i obrnuto, koji u samoj umjetnosti vide pravi oblik, pravi dokaz života, a ne bekstvo od njega. Ka d Rastko u " Probuđenoj svijesti " kaže " Građenje pjesama je jedan od najnužnijih trenutaka moga života: jedna od njegovih funkcija: to je kao koračati ili zadrhtati, on ne podređuje ni život poeziji ni poeziju životu, već poeziju proglašava za jedan od najautentičnijih izraza samog postojanja, za jedan od uslova opstanka samog života, ravnopravan sa ostalim vidovima postojanja, sa ostalim vidovima ispoljavanja čovjekove individualnosti i njegovog fizičkog, čak fiziološkog i duhovnog postojanja, kako sam kaže u istom tekstu. Ono dakle što je Rastka Petrovića privlačilo u životu, privlačilo ga je i u umjetnosti postajalo je predmet njegove poezije i proze. Umjetnost nije za njega prosta nadoknada, prosta zamjena za život, već jedan od najnužnijih, najsnažnijih sadržaja i života. Za njega je poezija govor cijelog bića, i duhovnoh i tjelesnog ; još i više, ona je i govor svekolike stvarnosti. Zato se polje poezije mora nalaziti i izvan tradicionalnih literarnih granica i podjela, ne samo u stihovima, u njima ponekad vrlo malo, već u samom životu. Poetsko može biti, po njemu, ostvareno i nehotice, spontano, u mitu , u legendi, u ispovijestima, u pismima, u svakodnevnom životu, u neobičnom gestu, u želji. Pjesma, pripovijetka, knjiga - to su dakle posebni oblici pojavljivanja stvarnosti, iste ili slične vrijednosti kao i neki drugi oblici pojavljivanja i postojanja. Umjetnost je , u suštini, za Rastka Petrovića , nova realnost, kako kaže u eseju o slikarstvu Save Šumanovića, ali realnost koja ne može biti sama sebi svrhom, jer je u neraskidivoj vezi sa postojećom stvarnošću kao njen dio i kao dio i izraz pojedinačnog stvaralačkog bića čovjeka.
( Iz predgovora knjige " Ljudi govore Marko Nedić )
 
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
Najsentimentalniju o sitosti legendu

U duši mi je odaja prostrana,
U njoj tri klupe drvene, i tri peći zidane.
Neko zdesna ulazi i ovakvu čudnu priči ispriča:
"Ima li ičeg lepšeg od tresišta pokrivenog biljem,
I ptica koje se nad njim dovikuju;
Ima li ičeg veselijeg od premlade devojčice
Što trči uskom stazicom?
Evo je skače čas na jednu nogu, čas na dve,
Toliko je vesela.

Htela je već da prođe, da nađe ubavog mladića,
Da ga poljubi na usta, kada ševar ugleda.

U ševara tri su lista : jedan crven, jedan plav.
Jedan od zlata. Ševar se na sve strane poklanja,
Jedan list veli : poljubi; drugi veli : zagrizi;
Treći najzad : pojedi,
Devojče potrča da ih uzbere.

Ali je tresište rovito : više se nikud ne može
Nego u dubinu do kraja.
Devojka pomisli : da li je dovoljno duboko
Da joj se visoko telo utopi.
Pa kad se uveri, nasmeši se i opusti!"

U duši mi je odaja prostrana,
U njoj svako veče jedu jegulje pržene.
 
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
Proletnja posmrtna lista

Sa utehom kao da bi podnosili
I ovaj pakao,
Kad bi za njim dolazio ma jedan gori;
Neizvesnošću, sumnjom, dosadom sam zvao
Strah ništavila krajnjeg
Što me mori.

Nijedna vizija nije nego vizija smrti:
Ali u zoološkoj bašti su i botanički vrti,
I ništenjem začas probudimo lepotu.

Zadremam večeras, gle,
Zauvek,
Pitajući:
Da li to sviraju mazurku ili gavotu,
Ili što drugo.
Zbogom.
U 11˝ opelo, crkva Sv. Marka!

Sa utehom kao da bi podnosili
I ovaj pakao,
Kad bi za njim dolazio ma jedan gori;
Neizvesnošću, sumnjom, dosadom sam zvao
Strah ništavila krajnjeg
Kad me mori.

Naš sin, naš brat, naš unuk
Nikad neprežaljeni,
Jovan,
Umre u cvetu svoje mladosti
Na dvadeset i prve godine rođendan.
U nedrima hraniteljke zemlje pobeleće njegove kosti:
Dok ucveljena majka isplakaće do slepila zeni;
O, jadni sine,
Zar si široku svoju sobu za tako uski promenio stan!
Naš sin Jovan
Bio najbolji đak;
Od svih drugova ljubljen i mio,
Kao krin među devojke nosio muškosti znak.
U jedanaest i po opelo, crkva Sv. Marka.
Ožalošćeni...
Oči plave tvoje: njive malene neba.
Po kojima prstima sejao si zvezde;
I misli ti kao košute što se u toplini gnezde. Ali tvoje grudi!
Jadne tvoje grudi: sama tuberkuloza.
U dečaštvu džbunjak zeleni sveži,
U mladićstvu što ga nemilosrdno obrsti koza.
Kroz njih duše vetar ništenja i studi,
I uvek je noć u njima, Jadne tvoje grudi:
Samo u praznini što kao grozd srce visi.
Ne, Kaica Vojvoda više nisi!
Bolani Dojčin možda samo.
Ili ti je srce ptica što je nogom vezana za granu
U mraku:
Svaki čas trudi se da poleti, krilima zaleprša,
A onda je mrtvije obešena.
Kao hranu,
Proždire tuberkulozu.
Pod njom pustoš krša,
Rovitih stena.
Ili je jedini grozd okačen o lozu,
Kao sok iz tebe siše tuberkulozu.

Pod vrbama je pisao pesme,
Kraj voda je sanjao devojke;
Zažarene mu bile jagodice grozničave
Na pomisao: da jedne malene dojke
Nikada dodirnuti ne sme,
Pod vrbama tek zelenim, na obalama Save.
Mislio je da koliko je njegova prijateljica čedna.
Isto je prezirna i srca ledna,
Pod vrbama tek zelenim na obalama Save.
Na adi prekoputa
Ljubila je baš tog trenutka, opijeno,
Jakog i milog jednog regruta.

I to je sve.
Ožalošćeni,
... do groba.

I na grobu će biti napisano da je bio
Talenat veliki, i da je umro vrlo mlad.

Jednom pre smrti poginuo je bio kao heroj na Ceru.
To se dogodilo ovako:
Pred veče napusti dom,
A imao je tada godina šesnaest,
I uputio se najbližim putem kojim se lovci veru.
Do jutra je već stigao tamo lako
Usred bitke, kad se kršio najžešći lom.
Pod kišom kuršuma, pukovničku naredniku odnese zapovest:
Napred, na juriš! –
Jedini se kraj pukovnika nađe on;
Sam od jedne granate bi zakopan.
Svi držahu da je mrtav i počast daše,
A on malo ugruvan kući stiže već drugi dan:
Napred, na juriš!
Bitka dobijena.
Bio jednom heroj i sam;
Doboši objaviše njegovu pobedu:
Pam, pam! Pam, pam!
Bio je jednom heroj i sam:
Pam, pam!
I to je sve,
I šta bi više!
Opelo, crkva Sv. Marka,
Saučešća primaju do groba ucveljeni.

Kakav je danas divan sinuo dan:
Na suncu se rascvetale sve ruže,
Život Jovana neki je daleki san,
Iz čamca gledam kako ribe kruže.
Pod talasima gledam kako ribe kruže.
Bacimo brzo mrežu, mili druže;
Kakav je danas plodan sinuo dan.

Bitka je dobijena,
Doboši zvone:
Pam, pam!
 
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
Putnik

Stanislavu Vinaveru

Kneže Potemkine izdahnuli u kolima na velikome putu,
Da mogu, kao ti, umreti na drumu,
Kad točak razgliba glinu žutu;
Šibaj, kočijašu, teraj carski u Strumu,
Ćut!
U tajnosti da ti poverim ime jedne zvezde
Ili jednog slova iz jedne knjige o prašumi. Ćut!
Ali heroj sam na drumovima:
Od svega najviše volim da se opijem, a posle toga još da putujem:
Ko ti reče, prijatelju, da ću doći u nedelju, u nedelju Dunav teče!
Ko ti reče Šar-planinu, kočijašu, drumovniče moj!
Znam: i ti si sam, i ja sam sam,
A psovka kočijaška, – pozdrav vetra zavičajni Odiseju na moru.
Sa ponosom da se nosi biča njegovog ožiljak na licu,
Grudi su mu dlakave kao oblaci sivi u zoru
Malje kriju jednu crvenu modricu... smrti.
Konji kaskaju i ja plačem, velim: to je, ti si Sibinjanin Janko!
Ne trzaj, Crnko, ha, ha! He, ja sam Jovanović Ranko,
I sela mi se zovu Rudari; kočijaš sam, bolujem od druma, izvan datuma.
Gle, mesec, ta čudna svim stenama rima! Zbog njega plima
Crvenokoškog poglavice odnosi leš:
Na talasima se talasa crna kosa i mokro perje, bolivijsko zverje,
On preplivava okeane, –
Da l nad vodama, da l duž kinematografskih platana,
Ili po žicama telegrafskim? na mišici "amblem klana"
Zmija u čeljustima lavskim; on dolazi kroz okeane i kroz vekove,
Mrtav ili živ; za njim njegove šume plove.
Opažaš li: sjajnih očiju kunu, opažaš li Hajduk-Veljka na topu,
Ili Dmitra Jakšića da megdan vodi?
Šest kraljeva špiritusa? Sve to brodi. Ko će poludeti prvi?
Tup, tup! kopaju ugalj ispod nas;
Klo, klo! to u Bečkereku piju kvas;
Bum, bum! u Timbuktu nove krvi.

Ako devojčica ponese tajnu u grlu
Da joj po šupljim grudima prstom dobošari kadet,
U šumi gustoj masnoj fazanku umrlu
Kozačkom igrom oplakuje svet.
No ljubav služi na čast silnim u vozu, između dve železničke stanice;
Na prozoru saksija s tri cveta, lice neke starice,
Na poljani iz amrela izviru četiri noge gole...
Branko, moj Branko, da li devojka, da li krin, da li mač,
Čistotom svojom prethodivši zoru,
Zaspaše u kutu oka ti? Klokoće izvor u
Tami. Eskimski čamci, koji klize niz vodu,
Otprate me svojim tokom do bolova – nebesima
Šesnaest hiljada robinja taru velikoga boga uljima,
Na dlanu mu engleska flotila njiše se:
Admiral, veći od palca, harangira Napoleona,
Vasiona rasteže se. Ako te ljubim pod vrat, šapnuću
Klevetu: ko ti reče mor-dolamu!
Mor-dolamu, crna hata, besna svata, ah, Koštano,
Mnogočisna, mnogolepa, mnogocvetna, okupano,
Okupano. Oh, prokleta!
Ti ključevi violinski u jetri mi kote se, ko bacile Kohove:
Hanibale, Karavađo lopove, hajdmo, mili, da slavimo kanibalike.

Sad daleki svitaj produbljuje zeleni istok,
I Atlantik je toliko širok i duboko je u našoj žudnji tako,
Šarloiku i Odiseju da zapevamo, kad bi ko plako.
A zagrokta ko svinja kad je ko štroji:
O, ljubljena je lokomotiva;
Ta mašinovođa nij e ništa drugo
Do nož koji pod matericom zaboden stoji:
Garava britva kriva.
Jureći, uređuje i pomera ona polja, njen pisak to je zlih bogova volja.
O, juri, nek juri voz uz groktanje. I noć.
Noć, nastade savršeni mrak,
A kroz varnice što iz dimnjaka biju,
– Iz kiklopovog oka izleću zvezde, i on njima obavijen beži jak
Kroz Trakiju, Besarabiju i Ungariju; noć –
Da l leti moj voz? O, toliko varnica,
Kroz poludeli podmlađeni Mlečni Put;
Dole se providi i miriše nađubrena mračna njiva,
Međ noge tu prima poslanu ženu Boz, – i jedan mesec žut,
Ogroman, istinski prvi put noćas, mesec žut
(U čijem li vrtu sultanske kćeri sad je skut?) o, ćut! o, ćut!
Pod vrbama sad peva, ko otac, mesec žut.
Ah, bože moj, šta je to za mene!
Zar ceo svet, zar će na njemu sve to jurnuti kroz zrak;
Ja ne razumem otkud se onda sudara vlak kraj jedne reke!

Pa zamišljen sam, a plah,
I ne znam, kojim pravcem iz smrti: nisam li uvek
Onako jak ... !
Iz jednog sudara vozova izlazim,
Okrvavljen malo, evo, kao prvi zorin zrak,
I smejem se: na devojku neku, što pogibe
Razgolićenih bokova –
Tako sjajna kao ptica sred purpurnih sosova,
Za malo golemog drhtanja,
I mladosti, sred krvavih sosova.
I da bih njen jauk saslušao, oči sklapam
Pa mislim: da će joj grob biti beskrajan
Tamo, gde budem bio veliki heroj, a otac dolmen trajan,
I brat razbojnik užasan,
Krvopija, mlad i užasan.

I to zapisah ja kraj jedne reke ...
I amin!
 
Natrag
Top