Radovan Beli Marković

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Radovan Beli Marković


MarkovicRadovan.jpg

Radovan Beli Marković rođen je 10. oktobra 1947. u selu Ćelije. Školovao se u Ćelijama, Lajkovcu, Lazarevcu i Beogradu.

Radio je kao novinar valjevskog lista Napred (1978-1994), politički funkcioner u Lajkovcu i upravnik lajkovačke Gradske biblioteke. Bio je član redakcija Književne reči i Književnih novina.
U Valjevu je za novinarski rad dobio nagradu Zdravko Lazić, kao i nagradu valjevskog studija RTS za najznačajniji događaj u kulturi Valjeva 1997. godine. Nekoliko puta je nominovan za NIN-ovu nagradu. Godine 2004. bio je kandidovan za nominaciju za Nobelovu nagradu za književnost. Što je, u stvari bio propagandni trik izdavača Milička Mijovića i Radivoja Mikića.

Nosilac je počasnog zvanja Valjevac-ličnost 2006. godine (Razmena) Danas živi i stvara u Lajkovcu. Član je Matice srpske, Srpskog književnog društva i Srpskog PEN centra.


Bibliografija:

  • Palikuća i Tereza milosti puna, 1976,
  • Crni kolač, 1983,
  • Švapska kosa, 1989, (nagrada Kulturno-prosvetne zajednice Valjevo)
  • Godine raspleta, 1992,
  • Živčana japija, 1994,
  • Stare priče, 1996,
  • Setembrini u Kolubari, 1996, (nagrada Ivo Andrić)
  • Lajkovačka pruga, 1997, (nagrade Nolit i Branko Ćopić)
  • Male priče, 1999, (nagrade Bora Stanković i Biblios)
  • Limunacija u Ćelijama, 2000, (nagrade Račanska povelja i Meša Selimović)
  • Poslednja ruža Kolubare, 2001, (zlatna plaketa Žak Konfino)
  • Knez Miškin u Belom Valjevu, 2002, (nagrada lista Napred)
  • Devet belih oblaka, 2003,
  • Orkestar na pedale, 2004, (nagrada Stevan Sremac)
  • Kavaleri staroga premera, 2006.
  • Ćorava strana, 2007.

    O njegovom stvaralaštvu pisali su Vitomir Vuletić, Radovan Beli Marković. Stilske i jezičke igre, Valjevo, 2005.(Knjiga o Radovanu Belom Markoviću), i Stojan Đorđić, Pesničko pripovedanje, Beograd, 2006.

    Izvor: Vikipedija




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Radovan Beli Marković: Ptica koja na ogledalo naleće

Radovan Beli Marković: Ptica koja na ogledalo naleće


Radovan Beli Marković povodom izabranih dela u 13 knjiga, 65 godina života i četiri decenije stvaranja


1.jpg
Radovan Beli Marković

NISAM od onih koji takozvani život sa knjižestvom olako sravnjuju, pre bih se iskazao kao neko ko jedno sa drugim kadšto brka, ali najradije bih pristao uz one koji misle da se i sam život pokadšto upinje kako bi na dobru priču trenom zaličio...Priča ovako za "Novosti" pisac "stvarnih priča iz izmišljenog života" Radovan Beli Marković. Povodom namirenih 65 godina života i četiri decenije živog prisustva u srpskoj književnosti, Gradska biblioteka Lajkovca objaviće mu, do septembra iduće godine, izabrana dela u trinaest knjiga.



Beli Marković slovi za jednog od najoriginalnijih naših pisaca, a njegovi romani, kako je ocenila kritika, "predstavljaju do sada neviđeno čudeso u srpskom knjižestvu". Ponekim čitaocima, ističu tumači, možda smeta što ovaj pisac često koristi arhaizme, stare i prastare reči, izumrle deliće srpskog jezika, čija se značenja danas već teško razabiru. Istovremeno, njegov stvaralački temperament tera ga da stvara i nove reči, koje pravi lako i koristi često i uspešno.U svom jezičkom stilu, Beli Marković je i odgovarao za naš list.

* Kako se osećate povodom ovih velikih i lepih događaja i jubileja?
- E,sad... Kakvi su, spram pomenutih "jubileja", u meni osećaji? - vaše pitanje ispravno ako sam razumeo... Kao u ptice koja na ogledalo naleće, eto! A trinaest knjiga, eh... Na broj mnogo ih baš i nije, o sadržaju njihovom prosuđivao ne bih, a obima ukupnog što bi se ticalo - tja... Ali ni o "podbačaju" govora biti ne može, pogotovo ako se zna da su prvim mojim knjigama, kao nekom vrstom liseze, oretki čitaoci beležili gde su stali u čitanju drugih, razume se: obimnijih knjiga, s tim što je bivalo, ne da nije, da su te moje knjige, prve, u ponekom egzemplaru, i kao podloške pod stopicama prihromih kredenaca gdekojima poslužile, kako bi se zveckajuća staklarija utišala. E, sad... Kakvi su, spram pomenutih "jubileja", u meni osećaji? - vaše pitanje ispravno ako sam razumeo...

* Osećate li da je vreme da se svode književni i životni računi ili je to podsticaj da se krene u nešto novo?

- Tragom jednog iskaza Ahmeda Nurudina, iz romana "Derviš i smrt" Meše Selmovića, rekao bih da sam digao ruke od sebe sanjanog, premda varljivoj nadeždi priznajem pravo da sve nas i nedobom pohodi. Starost stiže kad se čovek samom sebi dalek stane učinjavati, oplićale duše koja kara-boju po ovom svetu izlučuje, dok sa smrću sklapa oprezno poznanstvo, priznajući da život prevazilazi njegove sposobnosti... Greznem po sebi i tražim sve one zalud-istine, koje su i drugi, kudikamo bolji, pre mene uzalud tražili. A sviđajući književne i životne račune, o kojima vi govorite, poznao sam, avaj, da ponad tih računa moja sveća i po danu gori - ne zato što se u Lajkovcu rano smrkava, nego što kod kir Gerasa nisam učio zanata...

* Kažu da ste književna i kulturna legitimacija rodne Kolubare, Ćelija, Valjeva, Lajkovca. Da li ste razmišljali šta bi bilo sa vašom prozom da niste tako dugo ostali u zavičaju?
- Eh, da nisam... Ali iznuren, isprozebao, ištrapaciran, sažvakane duše i ufitiljenog žića i na spahiluku svom starost možeš dočekati, a i smrt samu, razume se, pa je, s te tačke motrenja, svejedno, "vsjoravno", da li si ždrepca svoga po kolubarskim potesima obangavio ili po stepama ruskim, nedoglednim... Izabrao sam da ostanem, uostalom: ništa me, mojim vekom, ni pokanilo nije negde drugde da se otisnem, s tim što vas molim da poklonite veru i onima koji tvrde da se putovati može - o , daleko! - s mesta se ne pomerajući... Od takvih sam, naoko: "nedvižimi čovek" - više ratar, dušom, negoli nomad-stočar... Mada, mada... Sad, o ostalom iz vašeg pitanja: Izvesno je, sasvim, da bi moja proza "jošte zavičajnija" bila da sam zlatnu kolubarsku jesen po mapama tuđih država nevoljom tražio, da sam, kao što nisam, po tuđim grobljima svoje oplakivao... A o "književnoj i kulturnoj legitimaciji" moga zavičaja (s čim ste me u vašem pitanju galantno povezali), reći ću vam ovo: Zavičaju mome, Kolubari, kao reci i predelu, prvo i najposle, moja "legitimacija" nije potrebna... Kolubara je, od boljih i dostojnijih, već "legitimisana" - svakom rukom, što znači: književno i kako god!

* Ima jedna književnopoetička anegdota, "napisana po metodu biografske fikcije", u kojoj na pitanje Tvorca šta ćete pisati - poeziju, prozu, drame, odgovarate: "Šta drugo, do kraljevsku sortu književnosti: lirsku prozu!" Kako vam se danas čini, jeste li dobro izabrali?
- Izvesne godine kad minu, čovek odjednom pozna da iznutra je dobrano rastaljen, naličit kocki šećera, koja je upila toliko vode da na jedvite jade ostaje kocka, zadržavajući tek formu, što gdekojima - "ne bilo primenjeno"! - i od užegle duše dolazi, a gdekojima od neisplakanih suza... Imajući rečeno u vidu, prićutao bih se, smerno, kada je reč o ovoj dobrostivoj anegdoti (iz pera Stojana Đorđića), a o samom izboru lirske proze, kao književnog izraza, rekao bih ovo: više me je zadesilo negoli što sam izabrao!

* Prati vas ocena da ste "težak" pisac za čitanje, hermetičan čak i za neke kritičare, i da ste, suprotno od uobičajenog, na putu od mladog do zrelog pisca, postajali sve "teži".
- Kritičari novijeg doba će i mojim knjigama oduzimati ordenje koje su im u minulom dobu drugi kritičari lake ruke dali - bez piščevog "soizvolenija", doduše, ali na piščevo zadovoljstvo, uistinu...Tako to biva, premda biva i stubokom drugačije! Nije mi izgledalo da "hermetične" i "teške" knjige pišem, ali nije na meni o tome sad da prosuđujem, počem bih se "zaglibio" kudikamo više - preobraćajući pitanje stila u književnu temu...

* Postoji li neki lik iz vaših knjiga koji vam je danas posebno drag, možda sličan?
- Doktor Subota, možebiti, koji je od bolesti druge lečio, a sebe - od zdravlja!

PACKE UČITELJA

* Koji biste savet dali mladom piscu?
- Učitelji su ponekad slabo znali ono čemu su druge uz packe učili, stoga ničiju pamet dosoljavao ne bih, najpače pamet onih koji su već stupili na književnu stazu...

AŽDAHA SUJETE

* Boluju li i zreli pisci od sujete?
- Slab sam ovog doba čovek, a ni pameti nisam osobito jake, pa se u samoljublje lako survavam, eto, čim mi se izmakne "zaporna ciglica". A ni mogućno kanda nije, priznaćete, očas prikupiti moći za savladavanje sopstvenih nemoći, e da bi grešni čovek u dobri čas "prokopljio" podbunjenu aždahu sujete.

NORMALNA SRBIJA

* SlaŽete li se sa onima koji misle da Srbija nikada neće postati "normalna" zemlja, ili ste bliži onima koji kažu da smo, ipak, među "normalnijima" u ovom svetu?
- Ne slažem se... Ni sa jednima ni sa drugima, ne... Srbija je meni jedina i neuporedima! "Normalna biti neće", ili: "među najnormalnijima"... Šta im to znači? 'Ajte, molim vas... A i ovo, znanja radi, valja da se kaže: u Srbiji, kakva god da se nekima činila, nisu na najboljem glasu oni koji iza kuće svršavaju nuždu...

Izvor: Večernje novosti




 
Natrag
Top