Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb stranice. Trebali biste nadograditi ili koristiti alternativni pregledač.
Prohodao i progovorio na vrletnim obroncima Dinare. Proplivao u jadranskom plavetnilu.
Objavljivanje započeo u Splitu, a nastavio u Beogradu. Prve dvije knjige objavio kao Milić od Bačve, a ostale pod svojim punim imenom. Do sada objavio pet knjiga.
Članke objavljivao u raznim novinama i časopisima. Zapisima o jeziku zastupljen u stručnim izdanjima i na naučnim skupovima.
Od izdavača odavno digao ruke pa svoje knjige objavljuje sam, kao autorska izdanja.
Dizajnira i priprema za štampu knjige, časopise, monografije...
Živi i radi uz zemunsku obalu Dunava, neprestano sanjareći svoju Krku, svoj kamen i svoje more..
RADOMIR M I L I Ć
OBJAVLJENE KNJIGE
MOGLE SU BITI PJESME
Prva objavljena knjiga Radomira Milića koja na samom početku, u uvodu, donosi pjesmu "Umjesto predgovora", neku vrstu zrelog programskog načela mladog pjesnika, tj. stav prema pjesništvu uopće. Pjesmarica stihova o ljubavi, stihova koji ponekad zvuče kao serenada, a ponekad kao stihovani spomenarski zapisi. Prevladava vezani stih.
BOMBARDAN U BEOGRADU
kolateralni zapisi Milića od Bačve
Zbirka zapisa nastalih tokom proljetnih noći u Beogradu zasutom "humanitarnim" natističkim bombama 1999. godine. Katkad reporterska, katkad literarna, često satirična i crnohumorna, posvećena "svoj onoj djeci koja je nikada neće moći pročitati". Sadrži i pjesnički dodatak "Stihija — Stih i ja" sa stihovima od kojih neki zavrjeđuju da uđu i u čitanke.
POSTMODERNA PO(J)EZ(M)IJA
Kultna knjiga. Od naslovne strane na kojoj zmija plazi po Njegoševom rukopisu (foto: Petar Vujanić), preko izvanrednih crteža Mome Kapora, autorovih "savjeta" i "egzemplarijusa" koji nude i neke do sada neviđene forme, latinskih poslovica koje su koliko grafički ukras toliko i dodatni sadržaj... do briljantnog završetka — niže se izvanredna, britka, oštroumna i sadržajna pjesnička kritika postmoderne i "postmodernista".
GORKI VIJENAC
Još jedna potvrda savremenosti i svevremenosti stihova "Gorskog vijenca" velikog vladike Rada, ispisana pjesničkim perom njegovog književnog potomka.
"Gorki vijenac" je spjev pisan njegoševskim stilom i njegoševskom mišlju. To je dopjevani, savremeni Njegoš u najboljem značenju te riječi "sočinjen milostivim ukazanjem presvijetle luče njeguške" i "rukopisan u crne dane i jošt crnje noći sred Bijela grada".
TEBI
Po svemu neobična knjiga. Jedinstvena. Neponovljiva. Knjiga bez korica i sa 4 naslovne strane sadrži 4 raskošno lijepa lista akvarel papira koji se rasklapaju u 32 čudesne stranice. Antologijska slikovnica stihova o ljubavi, bogato likovno ukrašena. Pjesmarica za gledanje i slikovnica za čitanje. Pravi užitak za estetske sladokusce. Objavljenje knjge Radomira Milića
izvor:riznicasrpska
Mogle su biti pjesme
Radomir Milić
LJUBAVNI MEDALJONI
Uvijek je pomalo rizično, i nije baš lako, govoriti o prvoj pjesničkoj knjizi i uopšte o prvim knjigama, bilo da se radi o prozi, bilo da se radi o poeziji. Mi sa iskustvom, koji smo pročitali dosta knjiga i o njima pisali, sa tim i kritičarskim i stvaralačkim iskustvom, razmišljamo o tome kakva će biti druga, sljedeća, pogotovo kad se radi o poeziji. Pitamo se da li će pjesnik u svom daljem stvaralačkom naporu slijediti tu liniju ili će tražiti neke druge poetske stvaralačke prostore.
Nakon čitanja ove zbirke pjesama lako je osjetiti da u ovoj poeziji izbija jedna eruptivna stvaralačka osjećajnost. Ova poezija ima svoje tematsko grananje, naravno, i motivsko; ima i svoje semantičke slojeve. Pjesnik samouvjereno iskazuje svoj stvaralački ego. Neprikrivena je personalnost pjesničkog subjekta. Nakon uvodne pjesme, na neki način i programske ("Umjesto predgovora"), slijedi jedan prozno-poetski pasaž u kome autor traga za suštinom, zaviruje u unutrašnjost "nedokučivu, varljivu". Ipak, ne nastavljaju se takvi prozno-poetski pasaži, nego dalje slijede pjesme jake ljubavne osjećajnosti, dakle ljubavna poezija ili još bolje rečeno — pjesme o ljubavi. Tu se iskazuju neprigušena osjećanja, otvoreno, i te pjesme su najčešće u rimovanoj formi. Ima više takvih uspjelih rimovanih ljubavnih medaljona. Jedan od njih je izuzetno uspjela pjesma:
Sanjarim svjetlost u tvome oku
u praskozorje
u svanuće
sanjarim zvijezdu previsoku
tonem u prazno iščeznuće...
U ovoj zbirci dolazi do ukrštanja motiva i prostora, mediteranskog (jadranskog — pjesnik je živio na moru) i kontinentalnog (beogradskog). Neki stihovi imaju prizvuk đačkih spomenara (u čemu ne vidim ništa loše). Bljesne ponekad i lijepa metafora, odnosno sintagma, poput ove: "davna Božija sjetva".
U ovoj poeziji, tačnije u nekim njenim stihovima, pokreće se jedno poetičko pitanje, pitanje koje je bilo jedno vrijeme dosta prisutno kod nas u tumačenju poetike naših romantičara (a ono je prisutno i u još nekim našim književnim pravcima), gdje se govori o tome da poeziju piše bol. Tako imamo i ovdje recimo stih: "samo se nesretnik pera laća", ili drugi: "olovka šara srcem od žuči".
Čitajući pjesme u ovoj zbirci nailazimo na preispitivanje, odnosno napore stvaraoca pjesnika da preispituje odnos prema ljubavi, odnos prema pjesmi, pjesnik je i uopšte zapitan nad smislom pisanja. Neke pjesme su, kako bi se to reklo, "produženog trajanja", produžene lirske deskripcije, kao što je "Jama u srcu" i neke druge. Čini mi se da su dosta uspješnije i efektnije kraće pjesme, pjesme gdje progovori iskrena poetska osjećajnost. Takva pjesma je pjesma "Ruke" i još nekoliko izuzetno uspjelih pjesama (jedna od njih je ona koju sam ranije naveo). Ima i pjesama koje, kad ih čitate, poprime dodatno sazvučje, zazvuče tako kao da do vas dopire zvuk neke šlagerske melodije. Takva je pjesma, recimo, "Čarobni orah".
Uglavnom, radi se o poeziji, o pjesmama koje su jakog ritma, jakog i silovitog ubrzanja. U ovoj poeziji, kako rekoh, prepliću se dva miljea, taj mediteranski, primorski i kontinentalni. To se ogleda i u samoj leksici koja se upotrebljava u ovoj poeziji. Drugo, ima nekih pjesama u kojima se struktura pjesme zasniva na opozitima, na antonimima, recimo plavo-crno u pjesmi "Sudbina".
Jedno od osnovnih osjećanja u ovoj poeziji je sjeta, žal za prohujalim, pa moglo bi se, bar moj je takav osjećaj, doživljaj te poezije i u dobroj mjeri, s obzirom na to sve što se dogodilo, što je prošlo, i ono dobro, a i ono zlo je podstaklo jedan naglašen pjesnički pesimizam.
Dosta je pjesama o mladosti, moru, o izgubljenom zavičaju. Ima pjesama u kojima su u naslovu istaknuti lirski junaci (stvarni ili fiktivni, izmišljeni), recimo kao što su pjesme "Gordana", "Margaret", "Ena". To su pjesme u kojima prošlost govori, ponekad grčevito i bolno. Ima pjesama gdje se ti doživljaji naširoko opserviraju, kao što su "Nema naslova, ničega nema" ili "Noć koja nije imala jutro". Dakle, riječ je o pjesmama koje su dosta razvijene i sa tim naglašenim deskriptivnim elementima. Ipak, u većini pjesama govori srce, govori jedna mladalačka samouvjerenost, mada je sve to, kako već rekoh, često pomiješano sa bolom.
U mnogim od ovih pjesmama govori samoća, govori pjesnički subjekat koji traži sebe u jednom drugom vremenu i jednom drugom prostoru.
dr Mićo Cvijetić
izvor:riznicasrpska
Izbor iz poezije Radomira Milića
Mogle su biti pjesme
UMJESTO PREDGOVORA
Čemu svo to takmičenje
Ko je bolji, ko je jači
Čija pjesma bolje zvuči
Čija pjesma više zrači
Pet za ritam, tri za rime
Značaj čet'ri zarez jedan
Pet za umjetnički dojam
Zar da brojkom budem vrijedan
A stvari su tako proste
Kad se tiču poezije
Kvadrat kruga ne postoji
Pjesma jeste ili nije
Sanjarim svjetlost u tvome oku
u praskozorje
u svanuće
sanjarim zvijezdu previsoku
tonem u prazno iščeznuće...
Kako
i zašto
jesmo li krivi
jesmo li mogli i nešto više...
U sretnoj ljubavi čovjek živi
u onoj drugoj pati i piše...
Nisam te smio ljubiti
želju sam morao ubiti
kratko ti ruku stisnuti
i kao lopov klisnuti...
Ovako, voz je prošao
ja kući nisam došao
žedan u vodi sam skapao
jer sam ti usne takao.
Izbor iz poezije Radomira Milića
Mogle su biti pjesme
Otkidam slova sa mrtve duše
razgonim tminu, ona se vraća
Mjesec se smješka, zna on to dobro
samo se nesretnik pera laća
Znam da je neće vratiti rime
i da se sutra za juče plaća
Stihovi zovu, jači od mene
oni su moja zaludna daća
I mada znam da nema svrhe
prošlost mi često u misli svraća
Olovka šara srcem od žuči
svake je noći za stih-dva kraća
Postoji jedna bolna misao
koja ne zna za izuzetak
O čemu god da budem pisao
uvijek je najljepši
početak
RUKE
Mojom se sobom noćas
roje čudesni zvuci
igra žića i smrti
u tvojoj malenoj ruci.
Kao što utopljenik
nazdravlja novom danu
ja budan čekam zoru
na tvome malenom dlanu.
Rukama tvojim voljen
ni posljednji, ni prvi
nudim ti sebe i šapćem
pomiluj ili smrvi.
BIĆU TU
Kada se zamrači nebo nad gradom kojim hodaš
Kad više ne bude nikog koga bi mogla da probaš
Kad tvoje dječije lice dobije prvu boru
Kada budna i sama dočekaš prvu zoru
Ja biću tu
Neću se javiti, neću te gnjaviti
Neću te zvati, neću se dati
Neću te gledati, nećeš mi trebati
Neću te voljeti, nećeš me boljeti
Neću ti prijetiti, neću se svetiti
Tek, biću tu
Izbor iz poezije Radomira Milića
Mogle su biti pjesme
MOJE PJESME
Moje će pjesme, valjda
ostati poslije mene
iz mora u kom skončam
izaći poput pjene.
Raznosiće ih vali
da čitav svijet ih vidi
i ljuljati ih nježno
i razbiti o hridi.
I trebaće im tada
ko davljeniku slamka
žar jednog srodnog srca
poznata uspavanka.
A srca biti neće
za moje tužne rime
u bezdan zaborava
sahraniće ih plime.
Opet će biti isto
kao što bješe prije
a moja mrtva slova
ko da ih bilo nije.
Pa ipak, stihovi moji
cvjetaju tu — u meni
ranama mojim dišu
rastu u vlažnoj zjeni.
Hrane se umornim srcem
što izdišući jeca
moje su pjesme moja
mrtvorođena djeca!
MOJA NAJBOLJA PJESMA
Pitanje svakog novinara:
"Pjesniče, koja je Vaša najbolja pjesma?"
Odgovor svakog pjesnika:
"Sve moje pjesme su moja djeca,
svaka je na svoj način draga."
Ja svoju najbolju pjesmu imam
nijedna druga joj nije ni sjena
jedina nikada završena
jedina koje ovdje nema.
Nema je jer ne postoje riječi
ni najuzvišenije rime
dovoljno dobre za moju najbolju pjesmu
za nektar moje duše
za žubor mojih arterija.
Ona je sav moj ponos
i svemu mome daje smisao.
O, da
imam ja svoju naibolju pjesmu
nijedna druga joj nije ni sjena...
A ovi stihovi koje pišem
samo su loše pjesme o mojoj najboljoj pjesmi
jedinoj
koja nikada neće biti napisana. izvor:riznicasrpska
Bombardan u Beogardu kolateralni zapisi Milića od Bačve
IRONIJSKI LANAC ASOCIJACIJA
Većma publicističko negoli literarno delo ili "delo na delu" svakodnevice i svakonoćnice jedne agresije i jedne odbrane, "Bombardan u Beogardu" Milića od Bačve, alias Radomira Milića, neprestano proizvodi jedinu moguću književnost u nemogućim uslovima divljačkog, strvoderskog, bombaškog serijala Natofašističke armade nad Beogradom i zemljom Srbijom. A Srbija, kao što kaže možda baš kolateralna, pokadšto guslarska pesma: "Nije mala, nije mala, triput ratovala / I opet će, i opet će, ako bude sreće"! Daleko od bilo koje fizičke, metafizičke, pučkoškolske, plebejske sreće, Srbija se u proleće, nadomak leta 1999. godine, našla u nesravnjenom, u besprimernom okruženju vazdušnih pirata i tehnoloških dželata, ne videći kraja svim svojim stradanjima u najkrvavijem od svih vekova.
Tu i takvu Srbiju, martirsku, a opet tvrdoglavu, napadnutu "od zla oca i od gore majke", a opet nepokornu, Milić od Bačve projektuje u sekvencama koje imaju svoj dokumentarni brio, ali tako zamašno, tako doživljeno i tako ironično preliveno da se odista oseća netom proživljena orvelovska dramaturgija nemogućeg u mogućem. Pod strujnim, naoko lakorečivim, a u stvari magnetnim perom Milića od Bačve, ništa nije belo niti crno, ružičasto ni vrano, jer se sa ratom, sa ratnim nevoljama i dramama, bdenjima i htenjima, živi dijalektički nesporno kao u svakoj zadatoj, mogućoj situaciji. "Život nije što i polje preći", zapisao je Pasternak. Ali, evo gde jedan svedok, jedan učesnik zadatog ratnog življenja, prelazi dane i noći kao prostorne kategorije i, svedočeći šta je obeleženo i šta je bombardovano, daje sijaset odgovora na iskošeno, dijabolično, orvelovsko pitanje koje je opet, apsurdima za volju, prevashodno njegoševsko: "Što je čovjek, a mora bit' čovjek".
"Bombardan u Beogardu" se ukazuje kao materijal za jedan intimistički, antiratni, protivgradni roman, ali srećom ne upada u zamku književne konjunkture koja nas već preplavljuje i obeshrabruje svojom dnevničkom, pretencioznom retorikom, bez pravog, pravoslavnog promišljanja, a na niskoj, sebeljubivoj ravni pisanja o ratu po svaku cenu i u bescenje. Ono što izdržava sumu stvarnosnih ili bdeonički nadahnutih stranica (sekvenci, vinjeta, detalja, zapisa) ove knjige, upravo je ironijski lanac asocijacija koji se, opet živo i živopisno, ukršta sa orvelovski satiričnom konotacijom. Doseća se, ne bez dvostruke asocijacije, autor ove neobično obične, skoro reporterski zadihane pa primirene knjige, jednog sjajnog eseja koji počinje ništa manje neobično običnom rečenicom: "Dok pišem, visoko civilizovani ljudi lete nebom iznad mene sa namerom da me ubiju." Esej je napisao i potpisao autor koji se zove Erik Artur Bler, sa pseudonimom Džordž Orvel. Dakle, i ovde, u slučaju čudovišnog nasrtanja na jednu malu zemlju na brdovitom Balkanu, mastodontski cinizam Blera, predsednika engleske vlade, neumitno je demaskirao njegov zemljak, ali ne i njegov podanik.
Uz dokumentarno-ironično štivo koje ima svoju homogenu književnu formu, jednu vrstu uvrnutog, sinkopiranog dnevnika, Milić od Bačve ispisuje i seriju pesničkih komada, oštrih i oštroumnih pesama pod neodoljivim naslovom "STIH I JA" (STIHIJA). Činilo se recenzentu, u prvi mah i pri prvom čitanju, da je to neka druga knjiga ili "isto to, samo malo drukčije". Međutim, kada se rukopis čita unatraške kao, recimo, Pavićeva barokna knjižurinica "Hazarski rečnik", dobija se veoma uzbudljiv, koliterarni sadržaj u već sadržanom štivu i pismu Milića od Bačve. Stoga veoma rado preporučujem ovaj zanimljivi, mestimično originalni rukopis za štampu i objavu, a ironično, koliko i melanholično posvećen:
"...svoj onoj djeci koja je nikada neće moći pročitati..."
Milosav Buca Mirković
Radomir Milić (1965)
Bombardan u Beogardu kolateralni zapisi Milića od Bačve STIHiJA
* * *
Dok nad mojom glavom nebo sramno gori
Bolestan od tuge ja tragam za spasom
Čekam da Evropa stara progovori
Kroz urlanje bombi probijam se glasom
Ne, ne tražim ruku, nego ruku nudim
Za spasenje duše vaše, a ne moje
Ja ću i kad umrem miran da se budim
A vi ćete sniti svoje nespokoje
Ne brinem za Švabe, oni će se snaći
Baš kao i nakon oba svjetska rata
Savjest, stid, sramota... njih neće pronaći
Oni će im lako zatvoriti vrata
Šljam stare Evrope, sad Amerikanci
Prespavaće mirno sve što ikad bude
Neće im u snove doći Indijanci
Ni atomske bombe neće da ih bude
Ali vi, narodi stari i veliki
Što pamtite jezik Shakespeare-a, Voltaire-a
Zar će vas povesti čovjekoneliki
Pljunuti na svjetlost vaših slavnih pera
Vaši sveti preci popadaće s neba
Trunuće u tami vaše sramne sjene
Zar hoćete tako, zar to ikom treba Monsieur tebe pitam, tebe gentleman -e
Vaša hladna srca u devetom krugu
Vrištaće u grču grozne agonije
Jer ste bijedne sluge svojih bivših slugu
Gole podrepine bivše kolonije
Vaša će se djeca rađati bez duše
Rađaće se jadna, sa pečatom srama
I kad strašne more počnu da ih guše
Stići će ih kletva upućena vama
I sanjaće svake bogovetne noći
Oči moje nikad nerođene kćeri
Što će nebom sjati blage, u samoći
I gledati Zemlju kojom hode zvjeri
Pomoz Bog Evropo, zbogom stara damo
Umrla si brzo, k'o leptir na dlanu
Tvoja duša gasne i živi još samo
Vatrom koja plamti ovdje, na Balkanu
* * *
Ne moram udobno živjeti
Ne moram izbjeći blato
Ne moram sreću vidjeti
Ne moram dotaći zlato
Ne moram kuću zidati
Ne moram jesti ni piti
Ništa ne moram imati
Ali ja moram biti
* * *
mala Milica, trogodišnja djevojčica
iz beogradske Batajnice
sinoć je bila meta
možda je sunce dječijeg oka
privuklo pažnju hrabrog pilota
koji je lansirao raketu
možda je imala papirić-metu
na svojim malim leđima
možda je bila vojni cilj
jer, molim vas
za dvadeset godina
mogla je roditi sina
za još dvadeset
to je mogao biti vojnik
pa zašto čekati četrdeset godina
bolje na vrijeme spriječiti
Neosporno Analitički Tačno Opravdano
možda je bila kolateralna šteta
usputni nusprodukt
popratna pojava
koju će pokriti izvinjenje
na formularu F-135/44c
predviđenom za takve slučajeve
pilot-vinovnik dobiće povišicu
jer se rad tokom vikenda dodatno plaća
nakon rata dobiće orden za hrabrost
što će se za rever časne uniforme
grčevito držati ručicama
male Milice, trogodišnje djevojčice
iz beogradske Batajnice
ispod ordena
u grudnom košu
njegova androidna kardio-pumpa
radiće bez ikakvih smetnji još dugo
predugo
možda će ponekad loše sanjati
možda
možda će jedne nedjelje
pri izlasku iz drive-in crkve
kroz prozor kola
ubaciti novčić u automat za oprost grijehova
zatim jedan click na opciju God's forgiveness
(slijedi dobro poznato Are you sure? — Yes)
na ekranu će se krupnim slovima ispisati God bless you
i sve će biti O.K.
* * *
Moje su psovke moji svici
Kroz tamne vjekove svevidici
Svetinje moje, moji branici
Jezika moga spomenici
pamti moj jezik bune i ratove
bezglava trupla, preklane vratove
beskrajni hropac mojih praočeva
što još se trzaju s krvavih kočeva
crninom zastrte majke i žene
lomače grešno raspepeljene
zgažena sunca dječijih lica
horde koljača djecoubica
kada se sve to ponovo zgodi
kad se zlo opet oslobodi
iz rodne jame bezdanovke
sukljaju k nebu kletve i psovke
kad mi od ognjišta naprave krater
psujem sve redom
oca i mater
rodbinu, pretke, kumove, ženu
djedovu sliku, babinu sjenu
sestrina njedra i ruke bratove
povojni jastuk, majčine svatove
zalogaj svaki i krušnu mrvu
krvavo sunce i zoru prvu
plačem
i psujem
i kletve sričem
udaram riječima kao bičem
derem se, jecam, krkljam i vičem
ja vrištim, urlam, grcam
ja ričem
proklinjem sunce što vas je grijalo
jelo i pilo što vam je prijalo
jutro što vas je zateklo budne
sve vaše knjige uzaludne
prokleta bila svaka vam želja
nemali sreće ni veselja
proklete vaše satrapije
monstrumi
rugobe
krvopije
od dječijih jauka niste prezali
psi vam se mesa napotezali
moja vam groblja kolijevka bila
o, zora vam se onejutrila
što meni snujete, sve vaše satrlo
zlotvori, sjeme vam se zatrlo
Moje su psovke moji svici
Kroz tamne vjekove svevidici
Svetinje moje, moji branici
* * *
Čiko, bila sam dobra
slušala mamu i tatu
nisam naljutila baku
i nisam smetala bratu.
Čiko, zar nisi gledao?
Sama sam oprala rukice
ručala, mlijeko popila
i očešljala lutkice.
Čiko, zar su te slagali
da nisam igračke vratila?
Čiko, zar sam ti smetala
dok sam na noši kakila?
Čiko, šta sam uradila?
Zašto sam bila kriva?
Zašto sam sada sama
i više nisam živa?
Prošlo je puno dana
niko me nije poljubio
ni brat, ni tata, ni mama...
Čiko, što si me ubio?
* * *
Ne dajte, rođeni moji
Da vam poteku suze
Ne dajte crnoj boji
Da djeci sašije bluze
Nisam ja bio junak
Ni sjena toga, ni odjek
Noću — pjesnik i čudak
A danju, uglavnom, čovjek
Pamtite da sam bio
Pjevao, pričao, disao
Prečesto noćima bdio
Uzalud tražio smisao
Gorku sam kavu pio
Između gutljaja pisao
Zanesen rimama snio
Kad su mi zgazili misao
Znajte da nisam pao
Mene su grubo srušili
Ja nisam život dao
Nisam, mene su ubili
* * *
ko mene kamenom, ja ću ga Kruhom
ko mene mačem, njega Kolačem
ko mene lažima, ja ću ga Istinom
ko mene mukom, njega Naukom
ko mene zubima, ja ću ga Obrazom
ko mene brigom, njega ću Knjigom
ko mene plamenom, ja ću ga Glasom
ko mene dimom, njega ću Rimom
ko meni vidik zakloni tamom
zaklanja Svjetlost i sebi samom
* * *
Čak i kada bi postojala
nekakva međunarodna pravda
ja ih ne bih tužio
ne bih ih tužio
za proteklo desetljeće
koje su iščupali iz mog života
ružeći širom svijeta moje ime
za sve moje zgažene dane
i noći
za uništene snove iz rane mladosti
snove o sretnom i pravednom svijetu
ne bih ih tužio
za neprolaznu tugu
s kojom ću živjeti do kraja
za opljačkane i zapaljene uspomene
za bolne slike pobijene djece
koja još nisu ni progovorila
djece čiji je svijet
i počinjao i završavao sa "ma-ma"
za gorko saznanje da pripadam ljudskoj vrsti
najgoroj vrsti
koja je ikada hodala ovom planetom
ne bih ih tužio
jer se ništa od svega učinjenog
ne može ničim ispraviti
ne može ničim ublažiti
ne može ničim nadoknaditi
Da, možda bih mogao dobiti odštetu
možda čak i pozamašnu sumu
ali moje vrijeme nije novac
i moje noći nemaju cijenu
ni moji snovi nemaju cijenu
ni moja tuga nema cijenu
ni moje uspomene
nemaju cijenu
ni bolne slike koje ću u sebi nositi
dokle god postojim
nemaju cijenu
ni gorko saznanje da sam i sam čovjek
nema cijenu
jer na mom spisku još uvijek postoje stvari
koje nemaju cijenu
i koje nisu na prodaju
jer moj Bog se ne zove Mr Dollar
Ne, čak i kada bi postojala
nekakva međunarodna pravda
ja ih ne bih tužio
niti bih tražio da budu kažnjeni
jer bi i najveća zakonska kazna
ona smrtna
za njih bila
nezaslužena nagrada
* * *
Opet sam ostao živ
Opet me nisu ubili
Mada su ovoga puta
Bombama bogove budili.
Rastjerali su ptice
Sa neba iznad mene
Pucali neprekidno
Na sjenu moje sjene
Na moje jedino more
Na kosti mojih djedova...
Ali me nisu našli
Bio sam između redova.
* * *
Kažete da vam je drago
što se sve ovo završilo...
Recimo da vam vjerujem.
Kažete da vam je drago
što je Balkanom zavladao mir...
Recimo da vam vjerujem.
Kažete da iskreno žalite
za svim onim nedužnim, a pobijenim...
Recimo da vam vjerujem.
Kažete da ćemo sve porušeno
zajedno ponovo izgraditi...
Recimo da vam vjerujem.
Kažete da se očinski nadate da će djeca
vaša i naša djeca
sve ovo prevazići
i da će živjeti sretno...
Recimo da vam vjerujem.
Tražite da zaboravim prošlost
i da se zajedno okrenemo budućnosti?
Tražite da budem plemenit
i neke grijehe oprostim?
Da oprostim?!
Ja?!
Zar vi baš ništa ne znate?
Zar vas ni tome nisu naučili?
Oprost je božanska kategorija
i nije dostupan ljudima
i ne traži se od ljudi
i ne dobija se od ljudi...
Ali, da ne dužim priču
jer s mukom pišem, uz svijeću...
Da oprostim — ne mogu
a da zaboravim — to neću.
Postmoderna po(j)ez(m)ija
Sačinio i začinio Radomir S. Milić
POSTMODERNA
Priručnik
Radomira S. Milića
s pripadajućim egzemplarijusom
Postmoderna po(j)ez(m)ija
Sačinio i začinio Radomir S. Milić
Ko sve poje, zašto ne bi i TI
Pridruži se, nek' Prazninom sija
Biser-svila od najlonskih niti
POSTMODERNA neka PO EZ IJA
UVOD
Ušli smo u novi Milenij. Milenij ostvarenja svih dugogodišnjih snova čovječanstva. Milenij ljudskih prava i demokratije. Milenij u kom će se ostvariti davnašnji san da svi ljudi stvaraju Poeziju! Htjeli biste biti Pjesnik? Ko Vam smije uskratiti to pravo? Neki bi da pišu, a Vama "šipak"? Zar bi to bilo demokratski? Priče oko talenta, izabranosti, elitizma i sl. zaboravite. Lažu Vas. Htjeli bi sve za sebe. Tehnološka smo civilizacija, zar ćemo se pozivati na talent? Zar ćemo se vratiti u mrak srednjeg vijeka? Nikako! Ako to želite, postaćete Pjesnik i gotovo!
Kako? Jednostavno. Na Zapadu već odavno (a odskora i kod nas) postoje razne škole tzv. kreativnog pisanja. Nije to praktično. Osim što ne postoje u svakom naseljenom mjestu, te škole nisu baš ni jeftine. E, upravo zato i postoji ovaj Priručnik! Umjesto znatnog troška koji zahtijeva pohađanje čak i sasvim kratkih kurseva kreativnog pisanja, nabavite samo ovaj Priručnik. Najjeftinije! Najefikasnije!
Priručnik je pisan tako da ga svi mogu s lakoćom razumjeti i koristiti. Ipak, postoje dvije vrste ljudi koje će ovaj Priručnik najviše obradovati. Na jednoj strani su oni koji su (iz bilo kojih razloga) već odlučili da postanu Pjesnici, samo ne znaju kako bi to mogli ostvariti, a na drugoj svi oni koji ne znaju šta bi sa Sobom (a htjeli bi biti Neko i Nešto). Moj savjet: ako ne znate šta ćete, postanite Pjesnik Postmoderne!
Izuzmemo li nekoliko postmodernista koji su to postali na staromodnim načelima (vođeni unutrašnjim osjećajem), svi ostali su tu stigli isto onako kao što ćete i Vi. Htjeli ljudi biti Pjesnici, čvrsto odlučili... i postali Postmodernisti.
Šta su Oni bolji od Vas?
P. S. Mada je ovaj Priručnik namijenjen budućim Pjesnicima, jednako uspješno ga mogu koristiti i budući Slikari, Vajari, Muzičari... Naravno, ne u bukvalnom smislu. Ako su dovoljno "bistri" da uhvate osnovnu nit Priručnika, lako će ga "prevesti" na svoje područje.
OSNOVNI POSTULATI POSTMODERNE*
Da biste bili Postmoderni, morate po svaku cijenu biti moderni (ma šta to značilo). I ništa više. Ovo je jedino pravilo koje ni u kom slučaju ne smijete narušiti. Condicio sine qua non. Izgubi li POSTMODERNA ono MODERNA, sve što će preostati je POST. Kruh i voda.
Sva ostala pravila koja su važila u poeziji prije Vas, morate odbaciti. Ne smijete donositi ni Svoja nova pravila. Morate se naviknuti na igru bez pravila.
Ne smijete se obazirati na mišljenja drugih, ma kakva ona bila. Svi koji Vas pohvale samo dokazuju da su sami pametni i moderni, da su Shvatili. To sa Vama nema veze. Oni drugi dokazuju da su staromodni kreteni koje je pregazilo vrijeme. To sa Vama nema veze.
Da bi Vaša Poezija bila čitana, morate je čitati. Gdje god možete. Internet, televizijske i radio stanice, poetske instalacije, hepeninzi, performansi... Sve dok ne dokažete da je Vaša Poezija najčitanija. I nakon toga, za svaki slučaj.
Da biste za života ušli u anale, morate autoritetima prilaziti sa analne strane. Milić Radomir Gorki vijenac
