Rado Srbin u „kutiju“ zuri

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Rado Srbin u „kutiju“ zuri

Izvor: Večernje novosti

TV-KARIKATURA-Rob-TV-%28Tosho.jpg


DA li je „magična kutija“ izvor jeftine zabave, beg od problema, „sedativ“ za tranzicione gubitnike, „institucija“ koja obrazuje, ili prozor u svet, tek - i Amerikance smo zbacili sa trona, i vinuli se kao šampioni u gledanju televizije. Najnovija istraživanja kompanije „AGB Nilsen“ pokazala su da prosečni građanin Srbije dnevno provede oko 300 minuta ispred malog ekrana, što nas nedvosmisleno stavlja na neslavno prvo mesto najvećih TV zavisnika na svetu! Sa pet sati dnevnog „zurenja“ u televizor, i zvanično smo doprineli činjenici da je „zlatna era“ televizije kod nas tek zavladala, i da svi drugi izvori informisanja „kaskaju“ za ovim. Siromaštvo, nezaposlenost i nezadovoljstvo svojim životom, kao i realnošću kojoj pripadamo - glavni su aduti na koje igra naš najpopularniji medij!
Sociolog kulture Ratko Božović kaže da ovaj podatak nimalo ne čudi, jer je televizija, za većinu, jedini prozor u svet. Jeftina je i dostupna u bilo koje doba dana i noći, a stvara privid da se ozbiljno zabavljamo, dok sedimo u svom toplom domu. Za nju nam ne treba svečana toaleta, niti moramo da se „trošimo“ do lokacije na kojoj se zabava odigrava.
- Ljudi nemaju novca da kupuju knjige i idu u pozorište ili bioskop, ali zato je na malim ekranima - igranka bez prestanka. Televizija je izvor lake zabave i često jedina koja donosi dobre vesti, ticale se one gledalaca ili ne. Naša društvena stvarnost nimalo nije prijatna i treba naći način da je preživiš. Zbog toga je televizija, za mnoge, „streptomicin“ - smatra Božović.
On objašnjava da kada želimo da dobijemo viziju stvarnosti, kojom ćemo je, u stvari, samo zamaskirati, sve što treba da uradimo jeste da uključimo televizor.
- Ovo je vreme tranzicije. Ljudi su u velikoj apatiji - svakodnevno osećaju nemir, napetost i nervozu. A energije da prepoznaju sebe i druge imaju sve manje. Televizija je zbog toga i naša Ahilova peta, jer zatvara vrata za kritičko razmišljanje. Bespogovorno prihvatamo ono što nam se nudi, jer je tako lakše. Zašto bismo lupali glavu u vremenu u kojem ne znamo ni koji sistem je na vlasti, ako možemo da dobijemo gotovu informaciju?! - dodaje Božović.
Jedan od naših TV kritičara, novinar Dragan Ilić, slaže se da razloge zavisnosti od televizije možemo da tražimo u svojevrsnoj apatiji i društvenoj inerciji koja prati tranziciju.
- Televizija postaje zamena za slobodno vreme, glasilo tajkuna i političkih stranaka, ali i reklamni pano, jeftina zabava. Tužno je što se to često maskira nekakvim „višim“ ciljevima, ali činjenica je da televizija postaje „katedrala duha“, moralni arbitar, isključivi izvor informacija, sredstvo za zabavljanje i jedino merilo vrednosti - smatra Ilić.
Oko 750.000 nezaposlenih u Srbiji bitno doprinosi rekordu u gledanju televizije, jer, objašnjava Božović, taj procenat ljudi najviše ima
vremena i potrebe da se, iz svoje, prebacuje u tuđu realnost.
- Nezaposleni su najčešći upućeni na male ekrane, kako bi se informisali, zabavili i prekratili vreme. Takođe, smatra se da domaćice i osobe koje nemaju mnogo obaveza,

često nezadovoljne svojim životima, utehu pronalaze u nekoj televizijskoj priči - kaže Božović.
Identifikacija sa televizijskim junacima je neretka. I postiže se vrlo lako, objašnjavaju psiholozi. Daljinski upravljač u ruke i začas smo skliznuli u neki drugi, lepši svet.
- U njemu smo i uspešni i zadovoljni. Uživljavamo se u sudbine junaka koje nam, čak iako su tragične, pružaju mogućnost da doživimo ličnu katarzu. Radujemo se sa našim junacima, tugujemo, strepimo i tako se oslobađamo sopstvenih neprijatnih osećanja - objašnjava psiholog Nada Petrović.
Ovaj proces je naročito efikasan u telenovelama, koje su kod nas među najgledanijim žanrovima.
- U sapunicama gledamo lepe i dobre ljude, i želimo da budemo kao oni. S druge strane, osuđujemo negativce dovodeći ih u vezu sa lošim ljudima iz našeg okruženja - objašnjava Petrovićeva.
Ukoliko je televizija za mnoge jedini izvor informisanja, pa i obrazovanja, postavlja se pitanje čemu nas ona uči.
Ilić smatra da sistem vrednosti na televizijama praktično ne postoji u formi koja bi bila prepoznatljiva i lako razumljiva.
- Treba razlikovati deklarativna zalaganja i marketinške akcije, od autentičnog zalaganja za određene vrednosti. Upravo ta konfuzna etika dovodi do paradoksa kakav je, recimo, višesatna rasprava o „Farmi“ na TV Pink. O moralu se gotovo neprekidno raspravlja među farmerima, ili kandidatima za asistenta Seke Aleksić, ali se moralno zgražava i auditorijum koji satima gleda takve programe - objašnjava Ilić.
Božović smatra da je u tom smislu pravi naziv za ovaj medij - „telenizija“, čime se objašnjava njegova pozadina.
- Mi pred sobom imamo jednu pravu niziju u duhovnom smislu, koja toleriše vulgarnost, bezobrazluk i nasilje - kaže Božović.
Ilić dodaje da činjenica da neko 14 sati dnevno prati rijaliti, govori da ga „koristi“ kao sredstvo anestezije, što i jeste namera društva.
- Rijaliti programi na surov način govore o našoj stvarnosti, ali se zaista promoviše socijalni darvinizam i zaista, šef će vam u životu verovatno biti neobrazovana pevačica ili njen dečko - kik-bokser - kaže Ilić.
Novinar i TV kritičar, Zoran Panović ne deli Ilićevo mišljenje, jer veruje da svi možemo da napravimo kritički otklon prema rijalitijima ali i svakom drugom TV programu, jer nismo dužni da ga bespogovorno gledamo.
- Činjenica je da na televiziji imamo more banalnih sadržaja u kojima se promovišu i nasilje i primitivizam, ali nije to nova tekovina. I nekada, kada smo imali samo dva kanala, TV program je bio izvor svega i svačega, s tim što sada imamo daleko više kanala i to bez „snega“, pa ne moramo da kvarimo oči - objašnjava Panović.
Istraživanje agencije „AGB Nilsen“ pokazalo je da smo u gledanju televizije nadmašili sve nacije sveta, ali kako još uvek nismo doskočili piplmetru, nemamo precizan podatak koliko časova dnevno ljudi sede ispred ekrana, a koliko je on samo uključen. Piplmetar meri koliko se gleda televizija, ali ne i koliko je ljudi gleda u tom trenutku. Ako nam je za utehu, u Srbiji se retko isključuju svetlo i televizor.
Na osnovu toga, Ilić naglašava da treba razlikovati gledanje TV programa od izloženosti televiziji, jer je u našim domovima televizor neprekidno uključen.
- On je postao deo porodice, ili zamena za tradicionalno patrijarhalno ognjište. Danas se slična vezanost dijagnostikuje kod zavisnika o Internetu, koji imaju opsesivnu potrebu da budu „on line“. Uključen televizor je znak da je porodica kod kuće - tvrdi Ilić.

UTICAJ NA DECU

DEČJI psiholog Vesna Janjević-Popović kaže da televizija danas ništa manje ne urušava sistem vrednosti, jer je uticaj na gledaoce, a pre svega na decu, bio veliki i sedamdesetih godina kada smo imali samo dva kanala.
- I tada su, kao i danas, najmlađi, pod uticajem TV programa, uglavnom želeli da postanu glumci, pevači... Jedina je razlika što su danas proširili „listu“ želja, pa tako maštaju da postanu i detektivi, forenzičari, u najgorem slučaju – kriminalci.





 
Natrag
Top